greetings



In the Dark I was born and raised

Dark is what I have became

It's every part of my soul

Mine and mine alone

All I wanted is no longer a dream

To have that I don't need to sleep

Immortal now as I lay

Surching the ones who need to pay

To leave this world if they may

If they want my sins to share

You will all come to me

Come to play

It would be over in hours late

You'll walk with me, be my mate

When nothing else remains

But your own, bloody dance ...





za vas: Scarlett
vjera: ateizam
mjuza: metal i rock
prebivalište: posvuda

msn:
scarlettnephthys@hotmail.com



music I like

satyricon
dimmu borgir
arch enemy
in flames
death
norther
pain
bullet for my valentine
amon amarth
cradle of filth
deathstars
defiant
graveworm
heaven shall burn
spineshank
slipknot
marilyn manson
mudvayne
mayhem
benediction
naglfar
immortal
hypocrisy
kalmah
sonic syndicate
guns n roses
dark funeral
blind guardian
behemoth
burzum
death angel
deicide
kamelot
kataklysm
poisonblack
pantera
meshah
rhapsody
scar symmetry
disillusion
...i još mnogo toga...*

< veljača, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

kostur by Rock8metaL

Opis bloga









Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr







b.l.o.g.o.v.i



Scar Lady

maya

Blacken the Angel

rock8metal

Lost Souls Army

diJeTe s KoLoDw0rA







Pics


Photobucket
Photobucket

Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket


Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket


Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket


Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket
Photobucket

četvrtak, 18.02.2010.

Share my Sacrifice

sami smo na svijetu. tražimo spas i utočište u prijateljima, obitelji. postaju dio našeg života, osobe s kojima dijelimo sve, naše misli, osjećaje, doživljaje, raspoloženje, trenutke...život. naše su sve, dio nas, mi sami. dan preživljavamo zahvaljujući njima, živimo život sekundu po sekundu, s njima. naš su razlog zašto se ujutro budimo i s određenom dozom optimizma idemo u novi dan, nove izazove i prepreke. ah te prepreke, zahvaljujući njima postajemo što jesmo, u jednom ili drugom smislu, pa kakav bi nam život bio bez njih, dobar ...ili loš? prelazimo ih s pijateljima, ali s njima i padamo. pomažu nam da se dignemo i nastavimo živjeti bez obzira na prijeđeno il spriječeno. naša svjetlost tame. heh da, igra riječi. je li zaista ili se samo tako učinila na prvi pogled jer nas nije više briga za život, što radimo il ne radimo, jesmo li prisutni ili nismo, jesmo li sretni ili padamo u ponor, jesmo li s najmilijima ili su nam oteti?

jedan trenutak nepažnje, jedan trenutak neobzirnosti, jedan trenutak bio je sasvim dovoljan. već je jednom bila oteta radi osvete meni. malo je falilo da joj uzmu život radi mene. osveta meni preko nje dogodila se opet. igra na istu, već istrošenu, kartu. u sekundi je mogao uzeti zadnju kapljicu njenog života, a ona je morala gledati. ubila sam je njemu, sada je on ubija meni. slabost prevagne prije ili kasnije, tako očito. moje svjetlo bi bilo izgubljeno, a put zakopan. nema povratka. smrt. početak il kraj? ako sam novi početak već jednom dobila, hoću li opet? jesam li zaslužila? hoći li moći? milijun pitanja bez odgovora, i svaki vode k njoj... i njemu. okrenula sam se na trenutak i zanemarila sve. bez očekivanja gledala u jednu stranu, prema slapu, tom prekrasnom slapu i našem domu. više nije zračio svježinom utičišta, doma. predstavljao je opasnost, a ja je gledam u oči. krici, ali prekasno. njen glas, u jecaju, bio je zadnje što sam čula, čega se sjećam. istu scenu proživljavam opet, ali s druge strane teatra slagajući kockice svog života, kockice objašnjenja koji mi uvijek izmiču. njena suza pokrenula je lavinu. vidjevši je, okrenuo je ploču. razlomio je u tisuće komadića, čineći novi. ošamućena probudila sam se nakon par sati. gdje, u snu? možda. jesam mrtva? možda i to. u paklu? vjerojatno. u svom vlastitom, malom paklu u koji uvlačim sve oko sebe. sve osobe do kojih mi je bilo stalo sada su mi pred očima. i on. sada ga vidim, ali zašto bi učinio tako nešto? što sam mu ja... što mu je ona učinila?! čime je to zaslužila? za... nije ni bitno, nije ni važno. bijes ga hrani, mržnja gradi, a osveta... osveta je sve što mu je ostalo. na sve ili ništa živi ovaj dan. možda posljednji, možda prvi, možda jedini. pola puta već je prešao, pola bitke dobio, rat... tek dolazi. svoj as je uzeo, osiguranje pobjede, slatku osvetu. možda bi bila da nije učinio takvu grešku, očajničku, pseudo, planiranu, a opet tako primitivnu i početničku. kada sam mu je ubila, gledao je, sada hoće da gledam njenu smrt. s istog mjesta, s istim očima očaja. spoznaja da te trenutci dijele od sigurne smrti, tjera te... na što? plač, suze, bijeg ili pak prepuštanje, kapitulacija, bezuvjetni odlazak? za osobu koja ti je sve čini se kao dobar način za odlazak. umrijeti za nekoga koga voliš dok gledaš kako on to isto čini za tebe¨... eej čekaj malo! što sam rekla? dok to isto čini za tebe?! zar sam zaboravila reći? ma nije valjda! ne! ah..o da. gledala sam je kako pada u ponor gledajući ga kako folira moju smrt, kako moje tijelo vješa i bijedno baca u vječni san prekriven krvlju. što bi drugo pomislila nego najgore, nisam joj mogla reći, nisam bila... tu. borba s njim ju je dovela pred mene i zabadajući joj tisuće noževa u srce. ipak je mogla natjerati druge na bol, sada je to činila sebi. nakon njega, poslala je sebe u smrt. dvije sestre, najbolje prijateljice, životne suputnice bile su razbijene. ipak mi se osvetio, ubio je nju i ostavio me da živim sa saznanjem da je žrtvovala svoj život radi mene, da je otišla radi mene. poživio je dovoljno dugo da vidi zadnji, smrtonosni udarac koji si je zadala. barem je tako mislio....



Photobucket



| Enter my Darkness...Step into you Death (2) | Printaj | ### |

petak, 01.01.2010.

Shadow in Darkness

bilo je za očekivati da će se uskoro pojaviti njen tvorac tražeći osvetu njenog ubojstva. pitanje vremena koje se bliži svake sekunde prema još jednom krvavom obračunu i odmjeravanju snaga za naše najmilije, osobe koje nam znače sve. skretanje pozornosti i odvraćanje pažnje bilo je neizbježno, a samim time i pogubno. tako je malo potrebno da u trenutku izgubimo sve, sve što imamo i do čega nam je stalo. jedan dijelić sekunde može presuditi našu pobjedu... ili našu propast...

bile smo spremne na sve i svašta, znajući da neće prijeći preko toga olako. došao je po osvetu za koju će dati sve. izgubivši nju, dobio je novu smisao... naše uništenje, naš gubitak, poraz i propast. u ljubavi i ratu sve je dopušteno, a cilj mu opravdava sredstva. neće stati dok ne bude gotovo, neće odustati dok to ne ispuni, neće biti zadovoljan dok god udišemo zrak, taj slatkasti zrak ispunjen mržnjom i prijezirom. vjetar pakosti samo što nije stigao, a sunce oholosti već je tu, gleda nas s visoka, smiješeći nam se podrugljivo. bijesni oblak se nadvio nad nas nedajući nam mira, upijajući pritom zadnje kapljice strpljenja koje smo imale. njenim odlaskom slomila sam ga, a njenim uništenjem stvorila. sada dolazi gledati show koji režira po svojoj zamisli, po svom scenariju; po svom nadanju. upravo si je potpisao smrtnu presudu išavši završetkom njena posla, miješajući se u moj život. kažu da su žene zlopamtila, pa... uvjerimo ga u to...

* * *

jednom sam umalo izgubila osobu koja mi je bila sve, moje svjetlo, moja pomoć, moj oslonac na koji se uvijek mogu osloniti i koji se uvijek bio i bit će tu za mene. tjerao me da drugačije gledam na svijet i uživam u životu, pobudio u meni nešto što nisam znala da posjedujem i naučio kako da to koristim. postao moj razlog radi kojeg bi preživjela dan do ponovnog susreta, ponovog bijega iz realnosti u naš mali svijet, samo naš u koji nitko nije mogao ući niti nam ga oduzeti. svaki zajednički trenutak bio je užitak, svaki sljedeći razgovor postao je čežnja puna nadanja i iščekivanja. živjela sam za trenutke naših razgovora, jedino svjetlo dana na kraju mračnog, mukotrpnog tunela. osoba koju je svatko mogao poželjeti za prijatelja dostojnog njene pažnje. barem sam tako mislila...

i taj dan je morao doći. trenutak slabosti ili što već, ali dogodio se. nešto je puklo u nama poput stakla u sitne, majušne komadiće koji nikad više neće biti sastavljeni. nije bilo ljepila koji bi popravio štetu, nije bilo ruku koje bi to omogućile. samo prazna sjećanja ostaju, izblijedjela od pokušavanja izglađivanja, oštra od moći koja ih obuhvaća, moći koja ubija, slama, ali i ponovo spaja. moći tako jake da joj se nitko ne može oduprijeti koliko god snažni misle da su. nikakva magija niti čari, samo obične, isprazne ali snažne... riječi. tako slatke, a opet tako grube. probijaju poput stotinu noževa odjednom, a opet te mogu dići u nebo među oblake kojima lebdiš u nepoznato. sjećanja na trenutke sreće i osobe koje su naš život su vječna, ali ih često zaboravljamo. ne sjetimo se gledati pozitivnu stranu svega jer smo uvijek usredotočeni na loše stvari koje se događaju, ne samo nama. jedna kriva odluka može upropastiti sve, jedna zakašnjela reakcija može sve pokopati u rupu bez dna s nemogućnošću povratka. i da se sve vrati na staro ne bi bilo isto, vratiti se je relativan pojam koji nikad nije jednak. rasteže se u beskonačnost oba smjera i neće opet biti na istom mjestu. u jednom trenutku sve se raspršilo u nepovrat...

ubrzo nakon sloma postala sam što sam sada. vampirica koja više ne mari ni za što i ni za koga. srca kamenog u kojem nema mjesta osjećajima i sreći; ne više. odlaskom sam se promijenila i postala takva, ali sam dobila drugu prilliku... s tom osobom. priliku koju sam iskoristila i izvukla najbolje od nje. al svemu što je lijepo dođe kraj; pa tako i nama, tako i meni...

* * *

bile smo u potrazi za malo oduška nakon svega. tako spokojno i mirno uz potok koji žubori prekrasnom melodijom koja nam može biti posljednja koju ćemo čuti. uživale smo u danu koji nam može biti posljednji, upijajući sve što se može upiti iz ponovno rođene radosti života, radosti koja nam ubrzo može biti oduzeta, sada je bila prisilna, napeta znajući da nas čeka bitka koja odlučuje i može promijeniti sve dosad nam znano...



| Enter my Darkness...Step into you Death (3) | Printaj | ### |

nedjelja, 13.12.2009.

Paleness of Vanity

imala je lijep život. radila je što ju je bilo volja, nikome nije morala polagati račune, svi su je voljeli, otimali se da budu u njenom društvu. bila je zaista prekrasna, očaravajuća, tako umirujuća dok si pored nje, izgubiš se iz stvarnosti, utoneš u svoj svijet. davala je sebe glazbi, tako je lako stvarala, tako je neopisivo činila. životu joj je temelj, njeno sve, ona u melodiji vlastitih ruku djelo. opojna aroma kojoj se ne možeš oduprijeti, voda bez koje ne možeš, kisik koji ti žarko treba. vatra kojom ju je kovala, plamen koji je davala i iskra koja je frcala, trovala nas je poput droge koja te tjera da tražiš još, sve dok ne ispije život iz tebe. život koji je bio ispijen njoj...

gledala je život sa divljenjem i poštovanjem. ispunjavala ga je svaki dan kao da joj je bio posljednji. doista ga je živjela i proživljala svaki dio njega dajući mu svaki dio sebe. mogla je birati prijatelje, bilo ih je tako mnogo. svi bi dali sve da ih izabere, da joj budu najbliži, prijatelji po život koji je njoj značio sve. nije voljela pažnju, a opet ju je dobivala, htjela je živjeti punim plućima, a opet biti nevidljiva, dan za danom, od danas do sutra, mjenjala je noći za jutra. svaka sekunda za nju je provod, svaka minuta zabava, svaki sat bio bi nezaboravan. toliko se voljela smijati, tako neprimjetno, tako jako, tako žarko. za zlato ga ne bi mijenjali. tako neupadnjiva, prožeta sjajem blistala je dok su zvijezde i danju išle za njom, noću bi sunce provirivalo da ju vidi, a mjesec bi se sakrivao od ljubomore. išla je ulicom otimajući poglede, skrivala svoj kad bi ju primjetili, a koračala nebom kad bi joj ga uzvratili. s njom je svaki dan bio poseban, nova avantura neprestane zabave, neophodnog smijeha i prevelike sreće da bi bila nezamjetna. od svih koji su joj poklanjali pažnju odabrala je mene, uzela za prijateljicu mene, uzdigla sa zemlje...mene. bila sam neprimjetna i nevidljiva, a ona je to htjela. nisam marila za život, nisam ga htjela, nije mi bio bitan. tako drugačija od mene, a opet toliko slična, ušla je u moj život, a ja sam joj dopustila. zarazila me smijehom, veseljem, užitkom života. upijale smo sve što se dalo upiti, ispile sve što se dalo ispiti, dok nismo došle do dna. dna koji je značio novi početak, novu zabavu, novi provod, živjeti život tako kaotično, tako jednostavno, tako mirno. život može biti lijep, a svemu dođe kraj...

viđala sam je iz dala u dan kako apsorbira pažnju, kako daje sebe da druge nasmije, pravi od sebe budalu i mami osmjehe. plemenita poput viteza činila je sve za druge, davala pomoć kada nije tražena, poklanjala ju kada je bila najpotrebnija. voljela je biti u društvu, okružena ljudima, a unutra je za mirom žudjela. htjela ga je ukrasti, htjela ga je imati. vođena željom za nečim novim, nije vidjela kako se lomim. poda njom poput roba bila sam, poslušnog roba nespremnog za novo doba. eru koja pristiže svakim snom koji naniže, svakim trenom koji otima, svakim dijelom koji prisvaja. htjela je nemoguće, ostvarivala je goruće, poput lave koja se izljeva, išla je željom koja obećava. željom za koju dala je se, želju za koju nije bila spremna, za nju preveliku, za nju neostvarivu. vođena njome išla je ka rupi bez dna, rupi iz koje nema van, u kojoj se ostaje do kraja. koliko god se činilo bezizlazno, svaki problem ima svoje rješenje, svaka priča ima svoj završetak. ona je izabrala najgori...

mnogi se predoziraju mnogočime, a ona se predozirala životom. zvuči gotovo nemoguće, znam. toliko ga je voljela da je željela još, trebala je još. izvlačeći najbolje tražila je sve. nije joj bilo bitno od koga, kada ni kako. trebala je osjećaj moći duboko u njoj nasađen, osjećaj koji je rastao neopisivom žeđi, osjećaj za koji bi dala sve. tu prevlast nad ljudima koju su joj postali podanici, krpe koje brišu pod kojim kroči, ni jedan dio nečistoće nije smio pasti na njega, drugim riječima nitko joj se nije smio naći na putu, u pohodu smrtnog završetka ako joj pokušaš uzeti tijaru, prekrasnu krunu dijamanta koji joj krasi glavu. oh da znala je manipulirati ljudima čineći da se sve vrti oko nje, čineći ih ovisnim o njoj, čineći ih nepotrebnim, beskorisnim ovisnicima manjim od makova zrna. radila je to spretno, sa stilom, bezuvjetnom strašću koju naplaćuje. od zadivljućuje djevojke koja uživa u životu obožavajući ga, postala je ovisnik o njemu čineći druge njenim ovisnicima, uvlačeći ih u svoj mali svijet požude. droga je ona, droga smo i mi. trebala nas je koliko smo mi trebali nju. bilo bi lijepo reći da sam uspjela na vrijeme vidjeti kakva je zaista. možda i jesam, al nisam imala razloga. s njom imala sam sve, mogla sam biti ono što jesam i biti prihvaćena. uživala sam slijediti je posvuda, bila je moje sve, moja tvrđava, moje more, moj spasioc ako se u njemu gubim, baš onakav kakav je njoj sada potreban. adrenalin koji čini čuda postao je tvorac noćne more u kojima sam bila prije nje, u kojima sam opet, sada i nakon nje. ona koje je uvijek stajala iza nje, njena sjena koje postaje njen dvojnik, čineći nju svojim. učenik koji nadmašuje učitelja. koji klišej, koji opijum. ne da ti mira, tjera te po još. ona je lomila mene, sada ja lomim nju. kidam je iznutra tjerajući je da osjeti bijes koji je davala, bijes koji je nakupljala u nama, bijes koji je nametala. upala je u svoju mrežu zamki iz koje nema dna. otuđila se, nije marila ni za šta, nije ju bilo briga, nije joj bilo bitno. otišla je poput kukavice ljubomorne, bezvrijedne bez onoga što pokreće sve umišljene i isprazne duše. nije mogla podnijeti da je netko bolji od nje, nije htjela, nije ni trebala. sve ima svoj početak i kraj, ona je svoj samo ubrzala...



| Enter my Darkness...Step into you Death (1) | Printaj | ### |

petak, 04.12.2009.

Graveyard of Weekness

krv je kapala poput kapljice kiše za rosnog dana... polako, umirujuće, bezbrižno. nitko nije mogao slutiti ovakav ishod, nitko mu se nije nadao. nitko sada i ostaje nitko, ležeći preda mnom poput otpalog lista za jesenskih dana dok polako umire blago čekajući svoj odlazak. rijeke krvi čine dan, daju mu svježinu dok tuguje za boli nedavno nanesene dijelu sebe, razlogu za što je tu i što se opet nanovo rađa iz beznačja. zatišje koje daje je nepodnjošljivo dokle god jedni druge krive za ovaj događaj. obračun nas dvije, kraljice noći, carice tame i vladarice mržnje koje su stajale jedna nasuprot druge čekajući početak ulaska u ponor bez kraja, crnu rupu bez povratka i kraj nesnosnog završetka. sve je slutilo na jedno... kako se boriti protiv toga?

uživala sam ispijajući joj svaku kapljicu koja je ostala u tijelu joj ledenom, udisajući svaki dah koji je značio kraj, svaki tren bio je užitak, svaka sekunda značila je osvetu već davno skovanu. oči širom otvorene gledale su me preklinjući me da joj okončam muke, da je spasim od razočarenja i podarim joj san, taj prekrasni san vječnog spokoja, tu predivnu i veličanstvenu smrt. svaki dio moga bića zahvaljivao joj je na toj slatkoj, opijajućoj poslastici grimiza koja je tekla svijetleći poput dijamanata sitnijih od praha kako se slijevaju niz glatku kožu kamenog prikaza. svaki trenutak tekao je sporo šaljući je u najgoru noćnu moru plamteće realnosti. jecaji parali su odjekom šume čineći najljepšu melodiju, harmoniju sklada i kaotične nesavršenosti, prijezira i kajanja bolne strijepnje. čitajući joj svaki treptaj, gledajući svaku misao i živeći svaki trenutak njenog života dok meko šapuće o njemu, predahnula je. prekinula svoj začarani krug slijepe netrepljivosti, tuge i očaja. izdahnula je posljednji dah, osluhnula zadnji šum i prepustila se samoći, sudu prevage, na milost i nemilost - njemu... napuštajući ovaj svijet ledeno hladnog obrisa, kamene spodobe i sjene krvave, ona je bila osvećena. bol za bol, život za život vraćen je. njeno besmrtno tijelo gorjelo je plamenom zadovoljstva dok polako nestaje i pada u zaborav umobolnog sjećanja na obračun trajanja. prešla je sve granice koje su postojale, izdala je ljude do kojih joj je bilo stalo, izdavši pritom sebe. uništila je se onog trenutka kada se meni umiješala, kada je išla meni u osvetu, mene povrijediti, mene osuditi. presudila si je, završila život prožet patnjom, proklet njome, osvetom. htjela je uništiti život osobe koja mi je bila sve, dala je svoj kako bi uzela njezin. zaklela sam se da će platiti i to sam ostvarila. ostala je još samo jedna osoba, njoj bliska, koja je sljedeća na redu.


come out, come out where ever you, come out, come out to play...

Photobucket



| Enter my Darkness...Step into you Death (1) | Printaj | ### |

petak, 27.11.2009.

Bloody Sensation

napokon neko zatišje u životu prokletnika krvi. bitke su se smirile, svađe utišale, neprijateljstvo zakopalo. ravnodušno prihvaćanje drugih postalo je toliko napeto da se može rezati nožem. suživot je bio gotovo nemoguć, neprirodan i nepotreban. svi se gledaju ispod oka otkrivjući suhu mržnju i prijekor, nepodnošljiv očaj nametnute simbioze. samo jedna iskra mogla je pokrenuti lančanu reakciju početka ledeno krvavog kraja.

savršeni sklad zvijezda na nebu je nemoguć kao što je nemoguće pomiriti zavađene strane iste priče, postavljenu jednu nasuprot druge dok čekaju prvi korak ka dnu prema kojemu idu i radi kojega će okriviti druge da se izvuku iz svoje kazne, daju sve da izbjegnu smrtni sud, vječnu kaznu već davno im priuštenu. zavada sveprisutna uzima danak svaki dan sve više i više, crpeći to malo energije koja je ostala, zadnja zaliha za crne dane, dane koji nisu prošli nego tek dolaze.

nakon zadnje bitke živjele smo u skladu, ako ga se može tako nazvati. uvidjevši moć i prevlast koju smo imale nad prošlim poraženim kovenom nisu nam se usudili približiti, uzvratiti pogled, dati do znanja viđenje našeg prisutstva, prijekor sužanjstva i slabost straha koja ih baca na koljena. koristile smo sekunde uživanja dana u mišlju da su sukobi ostavljeni za nama, da su računi bili položeni i bačeni u zaborav. ali naravno, nije sve onako kako se čini. iznenađenja su svakodnevna, neizbježna i neophodna. potrebna smislu ove paklene pustoši godina i besciljnog lutanja svijetom; življenja.

svađe; bilo bi lijepo bez njih isto koliko bi bilo nemoguće. ostala bi praznina koju je nemoguće ispuniti i zamijeniti ičime drugime. kažu da će nam način života biti isplaćen, vraćen. ah, kamoli sreće...

ispunjenje života i cilja je rijetko, pa zašto se i truditi. svi imamo drugačije mišljenje i viđenje. neki žive za neki opravdani cilj, želju, san. za razliku od drugih kojima je samo osveta na pameti. ona draga, slatka osveta boli. trampa patnje koja daje zadovoljstvo i užitak sadističke posesije, strast prevlasti i robije. zamislite svijet u kojemu caruje dobro, uspijevate li?

da mi je kisik potreban, izostavila bih ga, da me oči varaju, povjerovala bih, da mogu pasti u nesvjest, pala bih, da imam drugi izbor, odbila bih. savijest da imam grizla bi me na prvi pogled nemoguće prikaze. kako povjerovati u nešto što jednostavno ne može biti? ona, stoji preda mnom, figure i obrisa dijamantnog savršenstva stavljenog nasuprot mene. druga verzija istog bića gleda me očiju grimiznog rubina i blistave siluete u poslanju puta osvete. naplate starog duga ostavljenog u prašini i bujici davno zaboravljenih događaja. sva mržnja skupljena u kamenoga srca dobila je priliku pokazati moć. dala je svoj život tvorcu prijezira i nesreće života, ispunjenje za prazninu, ljubav za osvetu; meni.

ostavila sam svoj život i sve što mi je značilo za novi početak, novi život, kako bi bila ovo što jesam sada, ono što želim biti i što sam uvijek bila. pritom se zamjerila osobi koja mi je bila sve u životu, moja svjetlost, moja pomoć, moje utoćiše. nisam htjela nikoga povući u ovo prokletstvo nemira koje je moje breme, na meni je da ga nosim, a ona je to protumačila... kako li je mogla, nakon svega... možda sam i ja kriva. nisam nikome dala mogućnost ni priliku da mi da doznanja kako mu značim i koliko. da mi je samo rekla, da je samo pitala, sada ne bismo bile jedna naspuprot druge, gledajući se u oči ledenog pogleda dok čekamo nečiji završetak, nečiji odlazak. sukob između nas dvije, nekada najbolje prijateljice, sada smrtne neprijateljice...


Photobucket



| Enter my Darkness...Step into you Death (1) | Printaj | ### |

petak, 20.11.2009.

Posthumous Rest

sukob je uvijek bio odgađan. uvijek je bilo nešto na putu, neka prepreka, nešto. bio je neizbježan. morao se dogoditi. doći taj čas kada ćemo se gledati oči u oči. mi i oni. savršenstva ovog svijeta, vladari tame, pobunjenici života. znala sam ishod bitke. ne završava se bajno, nije sve bajka i ne može biti. mogli su u trenu biti uništeni, treptaj oka i početak kraja. no zašto kvariti zabavu, ipak smo je tako dugo čekali...

hladnokrvni su otkad znaju za sebe, umom im se mota samo jedna stvar: osveta našem rodu. svom rodu. sebi. dopustili su si prokletstvo lakomislenosti, užitak bezbrižja koji je tako brzo prerastao u mržnju. bijes koji kola žilama otrova zaslijepio ih je ne dupustivši im da vide svijet drugim očima, da si oproste. traže način da nam uzvrate istom mjerom, vrate uništenje života nas za sebe i svoje ispunjenje već isprazne im duše. žive od danas do sutra samo za jednu stvar. stvar koja će im uskoro biti nadohvat ruke...

zamislite početak svog života. najbolje godine svoje mladosti, razigranost i bezbrižni dani. niste sigurni razumijete li sve oko sebe, razumijete li život. živite iz dana u dan za igru i zabavu. radite što god hoćete i nikome ne polažete račune. a zatim se jednog dana igrajući udaljite od osoba koje su vam podarile život i dolazite u ruke onima koji vam ga oduzimaju. koji se hrane osjećajem moći, koji ga oduzimaju radi zabave i kojima život i sreća nije ništa do potrebe istrebljivanja. hrane se svakim pokazivanjem straha i zauzvrat daruju bol, muku želje za smrti koja dolazi tako sporo...

tako mladi uhvaćeni u zamku života, pakao besmrtnika i besciljnost lutanja. osuđeni na put osvete majci prirodi, uništenje vlastitog roda, sjećanja vlastitog postojanja. ukinuti i zapostavljeni uživati u malim, slatkim životnim radostima tražeći smisao koji im je naglo nametnut. preziru sva bića koja kroče stazama zadovoljstva, sreće i svrhe ispunjene uživanjima njih samih. podcjenjeni svog mladolikog izgleda ne odajući ni trunku zla, dolaze po svoj dio i svoju smisao predodređen trenom ljutnje i predrasuda. dolaze po nas dajući nam sebe. uživajući u svakom dijeliću nas koji otkidaju, svakoj kapi prolivenoj zadovoljstvu, svakom izdahu patnji i boli prožetih shrvanim osjećajem gubitka. najkrvavija bitka je započela, a vi ste joj svjedoci...

uživala sam u svakom trenutku uzimanja zadnjih uzdaha, svakoj prolivenoj kapljici krvi, svakom izrazu boli i razočaranja. svaka sekunda gledanja njihovih nestajanja bila je dragocjena, svaki pogled na njih bio je umirujuć, a svaki čas proveden ovdje isplatio se. meko šapćući o životu napuštali su ga, spokojno čekajući trenutak presude, smrtni sud, prevagu časti. znajući da nisu ispunili svoju misiju, da su uništeni ni za što, da su živjeli ni za što, mirni odlaze...

vodila ih je mržnja i prijezir prema sebi i svome kovenu, svojoj vrsti. poginuli su za svoj ponos, nedostojni gutnuti ga i pomiriti se sa sudbinom, izvući najbolje od nje. svakome je dan život koji trebaju iskoristiti na najbolji način i proživjeti ga kako mi želimo, po svojim pravilima. nikome nije lako i to nije razlog da odustanemo. borba nije rješenje svakog problema, ali borba za vlastiti život, svoja uvjerenja je borba vrijedna poštovanja. borba za sebe traje stalno, nema izbjegavanja, samo mi...sami sa sobom. možete li izdržati?




Photobucket



*ispričavam se na čudnom načinu, tonu i sadržaju ovog takozvanog posta...razlog je gubitak ikakve imalo (ne)postojeće inspiracije i raspoloženja te volje za ičime*



| Enter my Darkness...Step into you Death (3) | Printaj | ### |

nedjelja, 15.11.2009.

This battle between us two, Good and evil, Me and you

bitke traju od ranih vjekova. i uvijek će. razlozi su glupi ili ih uopće nema. nikome nije važno kolike su žrtve i tko stradava. štite osobni interes kao razlog sukoba. nikome nije stalo ni do čega, nikome nije važno, nitko se ne obazire. takav je svijet u današnje vrijeme, a takav je svijet i u carstvu tame...

život je neprocjenjivi dar kojeg trebamo njegovati, graditi, obrađivati puput gline u oblik koji želimo. ako ne ide u smjeru u kojem želimo odustajemo od napretka. nismo sposobni nastaviti započeto nego krećemo ispočetka, na krivi put, lakši način do cilja. nemamo sposobnost ispraviti greške, ići kako želimo ići i kamo želimo. nije nam važan ispravan put dokle god dobivamo što želimo. nije sramota pasti, sramota je ne ustati se. no nikoga nije briga. nitko se ne obazire. nitko nije tu da nas digne kad padnemo. nitko nije tu da nam kaže da smo sami zaslužni za svoj život, svoje odluke, kako ga vodimo i gdje. mi smo tu da se dignemo kad padnemo, mi smo tu da budemo ponosni na sebe, mi smo tu za sebe. život može biti lijep ako mi tako želimo. no naravno. ne misle svi tako...

igra, to je život. niz igara u kojima nekad pobjeđujemo a nekad i gubimo. poraz nije razlog da se naljutimo na život i padamo u rupu bez povratka. poraz je razlog da se dignemo i krenemo naprijed, uzdignute glave, još bolji i ponosniji. no ne biraju svi takav put i način. pali smo, zašto bi ustali? nekima se sviđa provesti život kao niz neograničene zabave, bez posljedica i polaganja računa. zvuči primamljivo zar ne? no isto tako je i strmi put ka propasti. navlačiš se, postaješ ovisan. želiš još, trebaš još. više i više. sve dok ne dosegneš dno dna. no onda pojavi se izbor. da postaneš mrtav za svijet, da nitko ne zna za tebe, nikome nije važno tko si. ili bolje rečeno što...

mislite da govorim o sebi? a ne. ova bića ne znaju granicu. nikad ne stare. nikad ne sazrijevaju. zauvijek uhvaćeni u trenu mladosti, razdoblju beskrajne ludosti. ne poštuju nikoga, čak niti sebe. ništa im nije važno, ništa im ne znači, ništa im ne predstavlja, ništa za njih je sve. oni su iznad svega, iznad neba i zemlje, iznad svemira i beskraja, iza početka i kraja. oni su jedni i jedini, jedinstveni. oni su ono za što se predstavljaju. ništa. ama baš ništa do propusta majke zemlje, trenutka nepažnje. sva nemilost ovoga svijeta, svo zlo, svi poroci skupljeni u jednom biću savršenog oblika, savršene siluete koja ostavlja bez daha. jedan pogled u beskrajne oči predivnog smaragda dovoljan je, jedan udisaj zraka u kojem su previše je, samo jedan trenutak da stoji pred vama je označena sekunda početka besciljnog kraja. da, stojim iza rečenog da su najniži sloj bića tame, nedostojni slave koju uživaju. jesu, zaista. ali istovremeno su najsavršeniji dijamant ikad stvoren, najljepša zvijezda neopisivog sjaja stvorena da te privuče. zatvori u zamku tvojih misli, najgore muke, neopisive boli. tko ih ne bi mrzio, tko ih ne bi obožavao...

bića su dostojna svakog prijezira, svakog lošeg glasa, svakog poštovanja. tako mladi su ušli u zamku svojih prethodnika i tako mladi je provode. traže nove žrtve koje će podijeliti njihovo breme, njihovo prokletstvo. znaju samo za osvetu. srca su crnoga načinjenog od mržnje prema životu, veselju i sreći. srca prijezirnog prema dobroti ovog svijeta, poštenju i zahvalnosti. za njih uvijek će biti zlo protiv dobra. oni protiv nas. tama protiv... tame. za njih ona predstavlja samo zlo, ubojstva i slobodu postupaka, slobodu volje. nije ih briga nanose li drugima nažao dokle god to njima prija. dokle god ih veseli. dokle god rade što ih volja. no zašto bi postojale posljedice da predhode propasti...

svi imamo uspone i padove. neki nas bole i uništavaju, neki nas čine jačima i opreznijima da učinimo istu pogrešku. tjeraju nas da drugačije vidimo svijet. da se drugačije ponašamo. no ne bi bilo zanimljivo kad bismo svi bili isti. nekima su padovi samo izlike da postanu još gori, bezosjećajniji, hladniji. točnije rečeno, njima je. skupljali su mržnju godinama. osvetu. bijes koji usmjeravaju prema nama. ostalima. koji smo zadovoljni ovako. koji smo našli smisao. koji smo sretni kao bića noći i ne bismo htjeli svoj život nazad. sivilo nezadovoljstva. sivilo patnje.

i taj dan je došao. sukob koji se morao dogoditi. koji je bio neizbježan. koji je bio prisutan. najkrvaviji ikad. najoholiji. odlučujući. sudbonosni. a dan je tako lijepo započeo...




Photobucket


dimmu borgir - the sacrilegious scorn songs
Free songs | free Mp3s



| Enter my Darkness...Step into you Death (3) | Printaj | ### |

subota, 14.11.2009.

Jugement day

godine su prolazile kao dani. ne sjećam se kad smo se zadnji puta sjetile svojih prijašnjih života. imale smo svijet pod svojim nogama, ništa nam nije nedostajalo. svaki dan je bio igra, novi izazov, nova zabava. sve se činilo poput bajke koja se morala pretvoriti u baladu. a dan se činio normalno, najobičnijim, još jednim u nizu kojeg ispunjavamo poput križaljke u kojoj nikad ne znamo što nas čeka. tako je i sada. tako je i danas. tako će i biti...

jeste li ikad imali onaj osjećaj da će se nešto dogoditi, niste znali što, samo da je loše? poznat osjećaj? da. pokušala sam izbjeći taj događaj, ali morao se dogoditi. vječna bitka između dobra i zla, nas i njih. uzvišenih bića i običnih pseta, smeća zadnjeg reda, neukroćenih divljaka koji se ponašaju kao da posjeduju svijet, da mogu što god hoće, da nema pravila i granica, da ne postoje za njih. netko im je morao stati na kraj, pokazati tko su i šta su, gdje pripadaju. da, da... znam da zvuči kao govor ohrabrenja, uvod u pobjedosni kraj. ali ne, ne i ovaj put...

mi smo bića noći, vladari tame, hladni poput smrti koju donosimo i daha kojeg ostavljamo. živimo u sijenci stoljećima, sijenci moći, sijenci nas samih. nikad ne spavamo, nikad ne jedemo, ništa ne pijemo; samo vas i vaš život, kompleksnost koju nosite i dar života koji ostavljate. najvrijednije ste što uzimamo, što imamo, što posjedujemo. krhki ste poput pera, naši ste, slabi i nemoćni, spori i predvidljivi. ako imate dostojanje, borite se do zadnjeg daha, predaja će sve samo pogoršati. jer živimo za zabavu, sve je što imamo. uzbudljivost lova, nećete saznati. nagrada za trud, nešto najbolje. užitak besmrtnosti, strast požude. ratnici smo, prebrzi, oku nevidljivi. neslomljivi, nenadjačivi. prokleti ste u našem zagrljaju, zagrljaju smrti. propasti, robije grijeha, tlačenja i boli. nesnošljivo za vas smrtnike, spektakl za nas. sve što će vas snaći. posebna prigoda za vas i njih, bića nedostojna slave koju uživaju, pozornosti koju dobivaju. za nas su ništa, ni do koljena, manji od makova zrna. misle da su uzvišeni, blagoslovljeni, rade sve po svome, izdajice svoga naroda, svoga kovena, plemena. a izdajice uvijek prođu najgore...

rat traje od ranih vijekova. neznamo tko je započeo, mi ili oni, samo znamo da smo neprijatelji. oni su stvoreni da nas unište, mi smo dizajnirani za ubijenje. način destrukcije je jedinstven, jedan i jedini, nepodnošljivi. dogovor nalaže da živimo u miru, ali nitko se na njega ne obazire, nitko ništa ne poduzima. pogotovo ne ovaj dvojac. najsmtonosniji svoje vrste. grupica bijednih stvorova koja živi za nas. naše poslanje u pakao zagrobnog života. vječnu robiju našeg postojanja. dugo su čekali na ovaj dan. zašto bi im uskratili zadovoljstvo. ipak ga imamo nadomet. pa, neka zabava započne...



| Enter my Darkness...Step into you Death (1) | Printaj | ### |

petak, 30.10.2009.

Lady of Scars

u pustoši beznačajnih godina lutanja, traganja, usamljenosti, bez ikoga kraj sebe da dijeli moje breme, bude proklet patnjom i srećom, da dijeli život bića noći, da mi bude pratnja; odluka je pala. morala sam promijeniti sudbinu koju sam si zadala, koju prezirem i obožavam, bez koje ne mogu. koja me čini, mene samu i jednu toliko beznačajnu a opet toliko važnu. nisam ni sumnjala što će se dogoditi, nisam htjela znati, nisam htjela vidjeti. da sam pokušala, sve bi bilo drugačije...

tog kišnog dana sve je slutilo na loše, ukazivalo na njihov dolazak, na njihov obračun. morali su je kazniti što je ušla u njihov svijet, naš svijet. ništa im nije bilo sveto, ništa im nije značilo. znali su samo za osvetu, nedostojni onoga što imaju, što im može biti oduzeto. sve što su htjeli je zabava, ne znajući što rade, što čine, koje su posljedice, što gube. toga dana i ptice su utihnule, drveće nije šumjelo, cvijeće nije mirisalo. kiša pada da sapere njihovu sramotu, njihov zločin, daje im kaznu. od prekrasne životom dane vode koja nas njeguje, koja nas štiti, učinili su je prljavom, okaljanom, bez časti, bez čistoće. vjetar nas nije nosio danom, pričajući nam o životu, šapćući o ljepoti. nije mu bilo stalo, nije se usudio izaći, ražalostiti se na učinjeno, pustiti suzu, ispuniti se bijesom. nije imalo smisla...

sivilo dana obojao je grimiz. taj svjetlucavi, prekrasni, crveni sjaj svježe, mirisne, slatke, neodoljive krvi. prolite ni za što, za hir, za potrebu, da bude prolita. slijevao se u rijeku polagano, dajući zadnji znak života u beznađe, ostavljajući trag postojanja samo na tren za sobom. nisam htjela znati za to, nisam htjela vidjeti, nisam htjela dopustiti da me obuzme mržnja i prijezir prema njima. smetnula sam sa uma njihov zločin znajući da se neću moći oduzdati, znajući da neću dopustiti da prođu nekažnjeno. ne usudim se vidjeti tko ih je naveo na to, ne želim. znala sam da je netko koga znam, do koga mi je stalo. nisam se mogla suočiti sa saznanjem da neću stići na vrijeme, da neću spasiti dragu mi osobu.

odlaze. gotovo je? polako se približavam rijeci. nekad bistroj, sada krvavoj. očima pretražujem lice čekajući da kameno mi srce pukne. gledam ono što nisam htjela vidjeti, znati, osjetiti. nisam ni slutila da bi se takvo nešto moglo dogoditi meni, njoj; nama. ta prekrasna osoba zaslužna svakog divljenja, titule uzvišenog bića, neodoljivog karaktera i neopisive ljepote, moja najbolja prijateljica, moja pomoć, moje svjetlo, moja moć; sada leži na zemlji u lokvi krvi, boreći se za još jedan udisaj, za još malo kisika, još malo života. srce joj broji sve manje otkucaje, vremena nema, a ja? ja samo skamenjena stojim nad njom pitajući se u kakvu sam je opasnost dovela, kakvu smrt, način odlaska. znatiželja ju je dovela poda me, hvatajući zadnje udahe, odbrojavajući sekunde. ne mogu si oprostiti, ne mogu dopustiti da ju izgubim. no mogu li si dopustiti da joj podarim život prokletnika?

gledala sam je dok joj se vatra otrova širi tijelom, goreći u njoj, plamteći. ona je sve što imam i sve što sam imala. moje sve, moje ja, a sada je gledam kako se lomi od boli, bez mogućnosti vrištanja, da podijeli svoju bol, da mi nabije krivnju moje lakomislenosti, mojeg izbjegavanja istine, nemogućnosti suočavanja s njom. sve što mi daje je uzdahe boli, uzdahe patnje, dajući mi do znanja što joj činim. nije imala priliku oprostiti se od svog života, prisiljena zauvijek ostati u sijenci tame, noći požude. gubi svoj smisao, dobiva novi. dizajnirana za samo jedan cilj: ubijanje. kako joj reći?

krv prestaje kolati žilama, srce prestaje kucati, koža joj je ledena, oči opako crvene. otvara ih. usta stisnuta od boli iskrivljuju se u osmijeh kojim me pozdravlja nakon godina razdvojenosti, godina provedenih u neznanju, brigama. vraća mi onaj osjećaj sigurnosti i pripadnosti, uživanja u životu. sada postaje moj život, moja pratnja, nosi breme sa mnom, dijeli sitne radosti života koji je lako prihvatila, sa osmjehom ledenim poput smrti koju daje vama, običnim smrtnicima. božica uma kojim caruje, s lakoćom vas tjerajući da osjećate što ona želi, radite što ona naredi, budete njeni ako vas zaželi.

imala sam ju kao frendicu, sada sam dobila kolegicu, pratnju u ovome okrutnome svijetu koji se okreće pod našim nogama, pleše kako mi sviramo. dvije vladarice noći, ledene kraljice, carice moći. ne možete nam pobjeći, mi vas želimo, mi vas trebamo, mi vas imamo. jedan pogled je dovoljan da okusite hladan dah smrti na vašem obrazu. usudite li se?

mržnja me ipak obuzela. pohlepnici željni zabave, željni osvete će biti kažnjeni. sve što im mogu reći je sweet dreams...u paklu strave mojeg bijesa. uživajte...



Photobucket


post posvećen mojim dvjema najboljim prijateljicama, prekrasnim i najboljim osobama na svijetu bez kojih ja ne bih bila kakva jesam sada. hvala vam od svega srca...volim vas...



| Enter my Darkness...Step into you Death (7) | Printaj | ### |

nedjelja, 25.10.2009.

Victims...aren't we all?

...kročite zemljom kao da ste uzvišeni, da je posjedujete. ostali ljudi su vaši robovi, služe u vašem kraljevstvu. nisu vam ni do koljena, ništa do predmeta manipulacije. bijedni stvorovi nedostojni vašeg pogleda, vaše pažnje, vašeg vremena. u vašim očima obična živina prema kojoj se tako i ponašate. želite biti u središtu pozornosti, zvijezda ovog trenutka. svi su vaši podanici, uvažavaju svaku vašu želju, svaki hir ne trudeći se suprotstaviti i zahtjevati poštovanje. takvi su najlakši za uvući u svoje carstvo u kojem vi vladate, u kojem je vaša zadnja i jedina....
no prema meni... niste mi ni do koljena. u mojim očima bijedni. ne zaslužujete zrak koji udišete, koji vam je toliko potreban, koji je vama sve. uvlačite druge u svoju mrežu laži i kontrole. zašto? da bi se osjećali superiorno, važno, dostojni onoga za što se predstavljate. manji ste od makova zrna dok vas gledam kako preklinjete odgodu presudnog trenutka, poslanje u vječnu službu, vječnu kaznu, naplatu vašeg života. spuštate se na najnižu razinu, razinu ljudi koju ste smatrali jadnom i nedostojećom ovoga svijeta. tlačite sve za koje smatrate da ne pripadaju ovome svijetu, ovome vremenu. vi ste vladari i to pokazujete. stavljate druge pod svoju vlast, kontrolirate ih u svakom trenutku znajući da će tako i ostati. želite biti kraljevi leda držeći sve na okupu u svome svijetu. u beznađu oholosti, pustoši hladnoće, paklu svoje svijesti.
sve će vam se na kraju odbiti o glavu poput bumeranga. ja ću se osobno pobrinuti za to...

mislite da možete sve držati organizirano, kako vi želite, kako je vama volja... diktirajući svaku naredbu, vrijeđajući koga god hoćete... e pa ne više. uništit ću svakoga tko mi stane na put, usudi se tražiti prevlast, pokaže prijetnju svijetu kakvog poznajete. neću imati milosti. ne za vas, ne sada, niti ikada. ne zaslužujete to, niste vrijedni, niti ćete biti. bol je sve što ćete osjetiti, sve što ću vam pokloniti, sve što ću vam priuštiti. moja pobjeda nad vama ne znači ništa, samo još jedan dan u nizu, još jedan dan kazne koju dijelim s vama, u kojoj neću imati milosti, u kojoj neću imati razumijevanja.

moje ste žrtve i uvijek ćete biti. kada ja želim, kada i kako ja hoću, kada vas trebam. moji ste. zarobljeni.
izvan granica stvarnosti vladam ja. tu ste mojom željom, po mojim pravilima i na moj način. ne brinite, naravno da nećete ostati dugo...



| Enter my Darkness...Step into you Death (3) | Printaj | ### |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se