vakuum

Sreća je u tebi


Sreća ima svoj početak u dnu tvojega srca.
I ti je dijeliš dalje:
Ako pomogneš gdje nitko više ne pomaže;
Ako si zadovoljan gdje drugi postavljaju zahtjeve;
Ako se možeš smijati gdje drugi samo kukaju i jadikuju;
Ako možeš oprostiti gdje su ljudi činili zlo.

Sreća je u tebi.
Ljudska sreća ovisi o voljeti i biti voljen
I o toliko lijepih stvari koje su besplatne

Phil Bosmans


Srećo moja malena!
Od tisuću postavljenih pitanja, ja znam odgovor na svega par. Od bezbroj zagrljaja kojima si mi, ničim izazvan, uljepšao dane, nadam se da si ih dobio natrag. Od cjelodnevnih izljeva nježnosti koje mi donosiš, nadam se da ih jednakom mjerom primaš. Od osmjeha koji ne silazi sa tvojih usana, nadam se da ti osmjehom vraćam. Od pusica koje mi daješ u ruku, jer ona je najbliža tvojoj visini, ja svakim danom sve više cvatem.

Kada me pitaš: „Što ako svećenk ne voli vino, a mora ga piti?“ oprosti što se smijem.
Kada razmišljaš o životu poslije i brineš kako će ti biti, ne brini. Ja ću uvijek biti tu negdje. Da te čuvam, jer znam da se bojiš mraka. I pijavice. Koja, stvarno ne znam što bi nam mogla napraviti ako dođe. Oprosti mi, ali ne znam, pa izmišljavam odgovore.

Ako s tugom u glasu pitaš: „Zašto se ja moram ići prvi kupati, a seka ima ujutro školu?“
A ja ti odgovorim: „Ali nema prvi sat“!. Jer mi je to prvo palo na pamet.
Ti ćeš tada uporno: „A ja nemam prvih pet sati!“
I bez čekanja odgovora, jer znaš da se ti prvi navečer kupaš reći ćeš: „Aha, znam, jer sam ja mali seronja, jelda?“ Oprosti mi, zlato, što ti se smijem.

Oprosti i u sestrino ime, ako te zafkava za onu pidžamu na točkice, kada kaže da su to sve one koje si u svojim sastavcima zaboravio staviti. Ona te neizmjerno voli.

Oprosti mi ako ne mogu u tvojoj glavici predočiti točnu sliku tvoje buduće žene, koju ćeš jednog dana imati.

Oprosti, kada se smijem na tvoju izjavu da je vime od krave CICIBAN. Al stvarno bi voljela znati gdje čupaš te ideje.

Oprosti mi kada se smijem i zato što mi po skrivečki, iza leđa donosiš čestitku za Majčin dan, a čestitaš mi Dan žena.

Oprosti što ne mogu zaustaviti smijeh kada misliš da je drogerija dućan gdje se prodaje droga.

Oprosti mi što te zovem Mali udav, ali valjda smijem nečim nadoknaditi sve one neprospavane noći, kao i ovu, dok me nemirno svojim nožicama udaraš u desni bubreg od 2 do 5 ujutro.

Znam da puno toga znaš. Znam da misliš da znaš i više nego što znaš. Znam tvoju teoriju o muškom i ženskom rodu s nepunih devet. Znam da misliš da se muški zovu ON, a žene ONA, jer ste vi ljeniji, pa imate samo dva slova.
Oprosti što mi je i to smiješno.

Najviše od svega, oprosti mi što ne znam što je zaleđe, osim kad sudac podigne zastavicu da je zaleđe.

Oprosti što ti još ne dozvoljavam da me zoveš stara i što nemam baš neko objašnjenje za to.

A hvala ti što me već punih devet godina činiš najsretnijom mamom na svijetu. Svojim osmjehom, svojim zagrljajima, svojim pitanjima, svojim uspjesima. Ponajviše svojim JA.
Jer ti si poseban i zaslužuješ nešto posebno na ovom svijetu.
Nadam se, da će svijet oko tebe to prepoznati, baš kao i ja. I da će biti nježan prema tebi. Baš kao i ja.
Ne mogu ti to obećati. Ali mogu ti obećati da će moja ruka uvijek biti tu.
Za tebe.

Sretan ti rođendan, sine!

28.06.2006. u 00:54 | 39 Komentara | Štedi | Gore | ^

Prema nesretniku i smijeh je već uvreda

Image Hosted by ImageShack.us


Meni je sve smiješno. I tužno mi je, ponekad, smiješno. Da nije tragično bilo bi komično. I smijem se. A vele da je smijeh zdrav. Da smijeh liječi. Po tome bi ja trebala biti zdravija od većine koja ne puši, ne pije, ne drogira se, rano liježu, rano ustaju, redovito vježbaju i proučili su sva poglavlja priručnika „Fit for life“.

Smijem se skoro svemu. Dođe mi smiješan TV komentator vrlo ozbiljne face dok govori o krizi na Bliskom Istoku, jer je u trenutku podignuo obrvu. Smijem se dječaku koji trči u školu, a torba ga lupa po riti. Smiješno je meni kad samu sebe ozlijedim s nožem dok režem luk ili mrkvicu. Smiješno mi je kad se sudare dva auta, a ja u svom, na putu za posao, jedem bananu i pričam na mobitel i stignem zakočit na vrijeme. I kad me policajac vidi da pričam na mobitel i samo, brižno, odmahuje glavom. Smijem se i šefici kad vidim da trči na bus, a on joj pred nosom zatvori vrata. Smiješno mi je i kad se sjetim kako mi je nešto bilo tužno. A sad mi je smiješno.

Ponekad i ne znaju da se smijem. Naučila sam se smijati u sebi. I samoj sebi, ali i u sebi. To je onaj poseban, zabranjeni smijeh. To je smijeh koji ne smije van, a rado bi. To je onaj za kojeg bi rekli : „Šta se ti smiješ? Šta je tu smiješno?“ A dođe ko šamar. Pa smijeh ostaviš u sebi, a oni misle kako si ozbiljno shvatio situaciju.

Prvi dječji osmijeh svi obožavaju. Snimaju ga kazetofonima, magnetofonima, prenose telefonima, kamerama, mobitelima. I svi se smiju kad se beba smije. Jer beba je sretna, pa su svi sretni. I opet se smiju, kad pregledavaju te snimke, bez obzira što nemaju pojma čemu se beba smijala.
Onda beba malo naraste, pa ju pitaju: „A što ti je smiješno?“ Pa malo veće ljudsko biće počne skrivati smijeh. Smijulji se, po skrivečki. Jer nije mjesto ni vrijeme. Njima, doduše, nikad nije ni mjesto ni vrijeme. Ko da im nije baš sve na svom mjestu.

Prvo počinju stavljati ruku na usta kad se smiju. Kao da imaju krive zube. Ili ih nemaju, uopće. Kao da nitko neće primijetiti da se smiju ako malena ručica sakrije usta. A tijelo se i dalje trese od smijeha. Jer on želi van. Želi ponovo biti snimljen.

Nakon previše opomena smijeh zastane i pretvori se u smiješak. Jer i dalje je smiješno.
S vremenom se prestane i smješkat, bar vidljivo. Jer ne smiješ se smijati u školi. Odma jedinica u imenik. Šteta što ta ocjena ide pod zalaganje. Nema rubrike smiješno/ozbiljno. I nema opaske: „Dobio jedinicu jer se smijao“. Roditelj samo dođe i vidi brdo kolaca u imeniku. On se odavno prestao smijati tome. Samo razmišlja kako će s vrata opaliti šamarčinu malom smjehuljku koji mu otvori vrata s osmjehom i kojeg je donedavno isti taj, ponosno snimao kako se smije.

Ne smiješ se smijat ni na poslu. Jer tvoj posao je ozbiljan i odgovoran. Osim ako nisi Željko Malnar. Što si ozbiljniji, to si pametniji. Utegni se, uvuci trbuh, a izbaci ostale poželjne atribute i uozbilji se. Ništa tu ne može biti smiješno. Čak i ako pomisliš: „Ako joj na grudima piše SISLEY, da li joj otraga, malo niže piše GUZLEY?“

I odjednom su svi ozbiljni. Jer, situacija je ozbiljna. Rat je. Balvani su na cesti. Susjedu crkla krava. Muž joj nije već dva mjeseca dobio plaću. Ne zna se što će biti s PDV-om. Nisu mu odobrili kredit za stan. Ni za auto. Nešto mu nije u redu s probavom. Nema mjesta na parkiralištu. Iskočio osigurač.

Al kad malo razmisliš, baš je to smiješno kad iskoči osigurač. Skočiš, jer je nekaj bubnulo, sve se zamračilo, a ti živ i zdrav. Samo je osigurač iskočio.
Pa i oni balvani. Mislim, u kojem smo mi to dobu, pa balvane stavljamo na cestu?
Ili krava. Pa živa bića umiru. A krave crkavaju.
O probavi, ne bi.
Kako god okreneš, smiješno je. Ako ni zbog čega, a onda jer „kako god okreneš“ glasi slogan na jumbo plakatu za neku banku. Ne znam koju. Ali mi padne na pamet da ga okrenem naopačke, da provjerim jel stvarno svejedno kako god okreneš. Pa se smijem u koloni automobila koja milji mostom Slobode dok gledam taj plakat. Neću o nazivu mosta. Sloboda. Kao „uzmi, slobodno“. Opet ću se počet smijat.

A ovdje nije ni mjesto ni vrijeme.
Njima nikad nije ni mjesto ni vrijeme.

16.06.2006. u 10:36 | 53 Komentara | Štedi | Gore | ^

Jupi, jaja!

Image Hosted by ImageShack.us

Renči je imao najbolje ideje za potrošiti duge ljetne dane za vrijeme školskih praznika. Stalno sam hodala za njim i njegovim plavim loknicama, ne bi li otkrila koju je novu ideju dobio i što se to upravo kuha ispod skakutave plave kose. Izgledao je ko anđeo, a bio je živi vrag. Vragovi su uvijek privlačniji, barem djeci. Oni su pokretači. S njima se nešto događa. Anđeli ćemo biti navečer, kad zmazanih koljena, poderanih kratkih hlačica i musavih lica dođemo pred roditelje. Taj pogled ćemo sačuvati za njih, samo da ne dobijemo dvadeset pet po turu. Ili nedajBože zabranu gledanja crtića u sedam i petnaest. Do tada imamo cijeli dan.

Naša baka je imala kokoši. A kokoške su imale jaja. A mi smo bili mali i nije nam bilo jasno zašto ne sjede na tim jajima, nego dozvoljavaju baki da dođe i uzme im njihovo mlado. Sigurno su bile glupe. Ko kokoši. Sigurno su se umorile od sjedenja. Moramo im pomoći prije nego bakina ruka dohvati male.
Iako nigdje u blizini nije bilo niti jednog pijetla mi smo bili uvjereni da se u tim jajima nalaze mali pilići. Ustvari, Renči je bio uvjeren. A kad je on bio uvjeren, ja sam bila još uvjerenija.

Njegove loknice odskakutale su do kokošinjca, a moja ravna plava kosa za njim. Njegova ručica dohvatila je jedno jaje. Moja, tri godine starija, dohvatila je drugo jaje. I tako smo postali budući roditelji. Ponosni. Tajni. Ko agenti. Teško da bi se i sam James Bond upustio u takvu avanturu. Znali smo što bi nas slijedilo da nas je netko otkrio. Kradljivci jaja se opako kažnjavaju. Osim dvadeset pet po turu i ne gledanja jedinog crtića u danu, bilo bi tu i onog najgoreg. Najlakše je odtrpiti šamar-dva, malo po guzi ili jednu zabranu. Ali ono dvosatno prigovaranje-to je bilo najgore. Ribanje i ribarsko prigovaranje. U kontinentalnom kraju. Prestrašno. Bili bi i koza i magarac i tuka i majmun i samom vragu ispali iz torbe i niškoristi i štetočine. I ine životinje. Čudno kako nikada nismo bili kokoši. To nam je, izgleda, falilo.

U najvećoj tajnosti unjeli smo jaja u kuću. U džepu. Pa u sobu. To je postao naš kokošinjac, a mi kokoši. Konačno. Sjedili smo na jajima. Nismo se usudili ni na WC, da se jaja ne ohlade. I nestrpljivo očekivali trenutak kada će se početi nešto događati. Prvo smo se bojali i progovoriti, a onda nam je palo na pamet da bi mogli malo i zakokodakati. Možda bi to pomoglo. Renčiju je to palo na pamet. A kad je njemu palo na pamet, onda je i meni palo. To je bila lančana reakcija. Normalno.
Svako malo bi se navirivali, opipavali jaja, provjeravali da ih nismo zdrobili, provjeravali temperaturu ljuske. Sve se činilo savršeno. Pa zašto onda ne izlaze?!
Smišljali smo im i imena. Kalimero, Kikica, Žućko, Zlatica. Ko pravi roditelji kad čekaju bebu. Dvije bebe. Jedina razlika je bila što je muškarac u ovom slučaju pomagao svojoj družici. Kao morski konjic, koji nosi jaja umjesto konjicke. Ko zna šta morska konjicka za to vrijeme radi. Sigurno ne kokodače, kao ja.

Naravno da su Renčiju padale na pamet nevjerojatne ideje. Od one da ih stavimo u pećnicu, pa nafrljimo, ubrzamo proces i odemo se igrati, pa do one da ih vratimo pravim mamama, pa da se sutra vratimo po njih. Prije bake. Ipak smo mi brži.
Naravno da je pao mrak, a da se ništa nije dogodilo. Naravno da smo bili otkriveni. Jer koja djeca-vragovi sjede usred bijelog dana, usred ljeta, pola dana u sobi i kokodaču?
Naravno da smo bili i kažnjeni. Ali najveća nam je kazna bila to što nismo uspjeli toga dana postati roditelji.

Sva sreća da u sobi nije bila postavljena kakva skrivena kamera. Ovako, ostaje samo moja riječ protiv njegove. Nema dokaza da smo sjedili na jajima. Nema dokaza da smo bili kokoši.

Renči je danas velika faca. Ne zato što je moj bratić. Ali je faca. Ne prevelika, ali dovoljno velika da padne pod stol od srama i da mu glava poprimi boju zrele jagode ako netko sazna da je mislio da je kokoš. Da je sjedio na kokošjem jajetu. Da je želio postati mama-koka i prvi zagrliti svog piceka. Još pijetao, nekako. Ali kokoš?!
Renči danas ima obitelj. Dvije kćeri. Niti jedna mu se ne zove niti Kikica, niti Zlatica. Sigurno se ne želi sjetiti te epizode svaki puta kad ih pozove.

Za mene, nema problema. Ja sam ionako kokoš.
I svojoj djeci često tepam Piceki moji.

08.06.2006. u 10:38 | 34 Komentara | Štedi | Gore | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Život ne treba shvatiti preozbiljno. Uostalom, 'ko se živ iz njega izvukao?


Ne mogu psovati, pa ironiziram.
Ne da mi se govoriti, pa se smješkam.
Slabost je, dakle, moja snaga i bezvoljnost moja volja.
Jer ja - nisam ja.

J.P. Kamov


POSJET UVIJEK ČINI ZADOVOLJSTVO. AKO NE PRI DOLASKU, ONDA PRI ODLASKU


Free Web Counter



Mjesečeve mijene

CURRENT MOON
moon phase info


zrakoprazna@gmail.com


'Ko te ima taj te nema

Ne može se uhvatiti senka
od života što k'o Dunav teče
jer je život i svetlo i tama,
nekad jutro a nekada veče,
jer je život i svetlo i tama,
nekom jutro a nekome veče.

Ko te ima taj te nema,
ko te nema taj te sanja,
ko te sanja taj te ljubi
a ti o tom pojma nemaš.

Neki žive blizu al' daleko,
kao kamen ne mogu se maći
i kad se za ruke drže stalno
u mraku se ne mogu pronaći,
i kad se za ruke drže stalno
u mraku se ne mogu dotaći.

Ko te ima taj te nema,
ko te nema taj te sanja,
ko te sanja taj te ljubi
a ti o tom pojma nemaš.

Dotaknu se linije života,
dve sudbine kao jedna traju
il' se dirnu il' se ne dodirnu
al' jedna za drugu dobro znaju,
il' se dirnu il' se ne dodirnu
al jedna za drugu dobro znaju.

Ko te ima taj te nema,
ko te nema taj te sanja,
ko te sanja taj te ljubi
a ti o tom pojma nemaš.

Z. Bogdan



Neka cijeli ovaj svijet

Znam, negdje mjesta ima
na svijetu kojem živimo mi
još negdje sunca ima
gdje postoje još sni

Neka cijeli ovaj svijet
još sja u suncu
neka naša zemlja sva
postane sretna
neka cijeli ovaj svijet
zove se bajka
zelena i mirisna
cvjetna sva i nevina
livada iz sna

Plam topli negdje tinja
sjaj tople zvijezde seže do nas
još pravih ljudi ima
što vjeruju u spas

"Jalta, Jalta"
A.Kabiljo/M.Grgić




O jednoj mladosti

Jedna mladost, jedan svijet nade
Raste tiho u srcu tvom
Drugi za te ovaj svijet grade
S malo prave istine u tom

Pričaju ti priče te
I svaka ima svoj sretan kraj
Al' prešućuju da taj svijet krade
Bas tvog sunca sjaj

Jedna mladost, jedan san sreće
Al' do nje još dalek, dug put
I dok srce na svoj put kreće
U taj svijet ocvao i žut

Odjednom ces shvatit sve
Kako nigdje nema plamena tvog
Poput mrtve rijeke svijet teče
Bez cilja svog
Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet
Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet
možda, tko zna, jedna od sretnih
Jedna od tisuću bit ću bas ja
Tko da zna

K.Metikoš/I.Krajač



Ima jedan svijet

Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela
Ima jedan svijet gdje riječi su djela
U tom svijetu živi čovjek od soli
Sjajom sunca rođen, kamen kojeg volim

Iz njega čujem glas bez riječi
Čutim snagu ovog tijela
Ja slaba, svakodnevna kroz igru riječi
Sve bi htjela


Voliš me nježno, znam, to si ti,
Tako mi trebaš, trebaš mi ti

U jednom trenu sve bih htjela
Kroz igru riječi, a riječi su djela
Oprosti molim te, vrati me...
Svijetu mom

Stijene



Igračka vjetrova

Pati bez suze, živi bez psovke
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze,
a jadikovke ublažit neće gorki san.

Podaj se pijanom vjetru života
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, na pokoj nije
cvijet što nema korijena.

T.Ujević



Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.


I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

T.Ujević

Za mene posebni

Micica
freestyler
ddadd
tajpvrajter
catcher
JJ
Pjesma o jednoj mladosti
RiLady
SKLBLZ
SSpot
trillian
Mladen
striček gajo
maria helena
Dragon Fly
rahatli
Mysteries
snopovi
Forza Fiume
lega svega
koki
zvoncica
estrogena
indianwoman
pantera
isil
justawoman
Old Soul
naposljetku
Hera
bobelline
djevojka za 1 dan
1971
zlo i naopako
babl
almost poznata
plokmin
@

...



Image Hosted by ImageShack.us



Zahvale

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se