vakuum

Prema nesretniku i smijeh je već uvreda

Meni je sve smiješno. I tužno mi je, ponekad, smiješno. Da nije tragično bilo bi komično. I smijem se. A vele da je smijeh zdrav. Da smijeh liječi. Po tome bi ja trebala biti zdravija od većine koja ne puši, ne pije, ne drogira se, rano liježu, rano ustaju, redovito vježbaju i proučili su sva poglavlja priručnika „Fit for life“.

Smijem se skoro svemu. Dođe mi smiješan TV komentator vrlo ozbiljne face dok govori o krizi na Bliskom Istoku, jer je u trenutku podignuo obrvu. Smijem se dječaku koji trči u školu, a torba ga lupa po riti. Smiješno je meni kad samu sebe ozlijedim s nožem dok režem luk ili mrkvicu. Smiješno mi je kad se sudare dva auta, a ja u svom, na putu za posao, jedem bananu i pričam na mobitel i stignem zakočit na vrijeme. I kad me policajac vidi da pričam na mobitel i samo, brižno, odmahuje glavom. Smijem se i šefici kad vidim da trči na bus, a on joj pred nosom zatvori vrata. Smiješno mi je i kad se sjetim kako mi je nešto bilo tužno. A sad mi je smiješno.

Ponekad i ne znaju da se smijem. Naučila sam se smijati u sebi. I samoj sebi, ali i u sebi. To je onaj poseban, zabranjeni smijeh. To je smijeh koji ne smije van, a rado bi. To je onaj za kojeg bi rekli : „Šta se ti smiješ? Šta je tu smiješno?“ A dođe ko šamar. Pa smijeh ostaviš u sebi, a oni misle kako si ozbiljno shvatio situaciju.

Prvi dječji osmijeh svi obožavaju. Snimaju ga kazetofonima, magnetofonima, prenose telefonima, kamerama, mobitelima. I svi se smiju kad se beba smije. Jer beba je sretna, pa su svi sretni. I opet se smiju, kad pregledavaju te snimke, bez obzira što nemaju pojma čemu se beba smijala.
Onda beba malo naraste, pa ju pitaju: „A što ti je smiješno?“ Pa malo veće ljudsko biće počne skrivati smijeh. Smijulji se, po skrivečki. Jer nije mjesto ni vrijeme. Njima, doduše, nikad nije ni mjesto ni vrijeme. Ko da im nije baš sve na svom mjestu.

Prvo počinju stavljati ruku na usta kad se smiju. Kao da imaju krive zube. Ili ih nemaju, uopće. Kao da nitko neće primijetiti da se smiju ako malena ručica sakrije usta. A tijelo se i dalje trese od smijeha. Jer on želi van. Želi ponovo biti snimljen.

Nakon previše opomena smijeh zastane i pretvori se u smiješak. Jer i dalje je smiješno.
S vremenom se prestane i smješkat, bar vidljivo. Jer ne smiješ se smijati u školi. Odma jedinica u imenik. Šteta što ta ocjena ide pod zalaganje. Nema rubrike smiješno/ozbiljno. I nema opaske: „Dobio jedinicu jer se smijao“. Roditelj samo dođe i vidi brdo kolaca u imeniku. On se odavno prestao smijati tome. Samo razmišlja kako će s vrata opaliti šamarčinu malom smjehuljku koji mu otvori vrata s osmjehom i kojeg je donedavno isti taj, ponosno snimao kako se smije.

Ne smiješ se smijat ni na poslu. Jer tvoj posao je ozbiljan i odgovoran. Osim ako nisi Željko Malnar. Što si ozbiljniji, to si pametniji. Utegni se, uvuci trbuh, a izbaci ostale poželjne atribute i uozbilji se. Ništa tu ne može biti smiješno. Čak i ako pomisliš: „Ako joj na grudima piše SISLEY, da li joj otraga, malo niže piše GUZLEY?“

I odjednom su svi ozbiljni. Jer, situacija je ozbiljna. Rat je. Balvani su na cesti. Susjedu crkla krava. Muž joj nije već dva mjeseca dobio plaću. Ne zna se što će biti s PDV-om. Nisu mu odobrili kredit za stan. Ni za auto. Nešto mu nije u redu s probavom. Nema mjesta na parkiralištu. Iskočio osigurač.

Al kad malo razmisliš, baš je to smiješno kad iskoči osigurač. Skočiš, jer je nekaj bubnulo, sve se zamračilo, a ti živ i zdrav. Samo je osigurač iskočio.
Pa i oni balvani. Mislim, u kojem smo mi to dobu, pa balvane stavljamo na cestu?
Ili krava. Pa živa bića umiru. A krave crkavaju.
O probavi, ne bi.
Kako god okreneš, smiješno je. Ako ni zbog čega, a onda jer „kako god okreneš“ glasi slogan na jumbo plakatu za neku banku. Ne znam koju. Ali mi padne na pamet da ga okrenem naopačke, da provjerim jel stvarno svejedno kako god okreneš. Pa se smijem u koloni automobila koja milji mostom Slobode dok gledam taj plakat. Neću o nazivu mosta. Sloboda. Kao „uzmi, slobodno“. Opet ću se počet smijat.

A ovdje nije ni mjesto ni vrijeme.
Njima nikad nije ni mjesto ni vrijeme.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Život ne treba shvatiti preozbiljno. Uostalom, 'ko se živ iz njega izvukao?


Ne mogu psovati, pa ironiziram.
Ne da mi se govoriti, pa se smješkam.
Slabost je, dakle, moja snaga i bezvoljnost moja volja.
Jer ja - nisam ja.
J.P. Kamov


POSJET UVIJEK ČINI ZADOVOLJSTVO. AKO NE PRI DOLASKU, ONDA PRI ODLASKU