vakuum
Eto, baš hoću!
Kad vam kažu „Ne poznajem li ja vas“?
recite "Ne"
Kad vas pozovu na tulum
sjetite se kakvi su tulumi
prije negoli odgovorite.
Netko vam glasno priča
da je jednom napisao pjesmu.
Masne okrugle kobasice na papirnatom tanjuru.
Zatim odgovorite.
Ako kažu „Morali bismo se sastati“
recite "Zašto"?
Ne radi se o tome da ih više ne volite.
Nastojite se sjetiti nečega
prevažnog da biste zaboravili.
Drveće. Samostansko zvono u suton.
Recite im da imate novi projekt.
Nikada neće biti dovršen.
Kad vas netko prepozna u trgovini
klimnite kratko i pretvorite se u kupus.
Kad se netko koga niste vidjeli deset godina
pojavi na vratima,
nemojte mu početi pjevati sve svoje nove pjesme.
Nikada nećete nadoknaditi propušteno.
Hodajte uokolo osjećajući se kao list.
Znajte da možete pasti svaki tren
Tada odlučite što učiniti sa svojim vremenom
NAOMI SHINAB NYE
Ima jedna pjesma Bijelog Dugmeta koja počinje sasvim lagano:
Uvijek sam bio pametno dijete, tako kažu.
Prao zubiće, prije ručka rukice
Za mamine goste, učio pjesmice...
A onda se Bebek izdere iz sveg glasa:
I štaaaaaaaaaaa?
Baš tako. I šta?
Učili su me prati ruke prije jela, pristojno pozdravljati susjede, goste, nadolazeće. Ustajati se starijima u tramvajima i autobusima. Sva sreća da se ne moram dizati nikome u avionu. I sva sreća da ne letim baš. Učili su me čarobnim riječima. Molim. Izvoli. Hvala. Oprosti. Učili su me da nije lijepo lagati. Da ne smijem sa žvakačom sjediti na satu kemije. Ustvari, na bilo kojem satu, ali jedino se profesorica kemije bunila na žvakanje. Učili su me da je nepristojno reći ne, osim kad nešto pristojno odbijam. Ne, hvala. Tu niječnica mijenja smisao.
I onda, najednom odrastem. Ne znam kad se to dogodilo. Voljela bi znati. Al ne znam ja još puno toga. Pa ću preživjet i ovo neznanje.
Ovako odrasla, zapravo, relativno odrasla, relativno zrela, relativno pametna i relativno plava dohvatim sa neke police knjigu koju ni čovjek sa ozbiljnim poremećajem vida ne može promašiti.
Na bijeloj podlozi crvenim slovima, ali ogromnim crvenim slovima, piše naslov. Da su samo malo veća slova, virila bi izvan korica, garantiram. KAKO REĆI NE. I onda sasvim sitnim, crnim, jedva primjetnim slovima I NE OSJEĆATI SE KRIVIM.
Kao hipnotizirana, moja ruka je dohvatila baš taj naslov. Uz mali milion drugih. Sigurno i boljih. Možda i edukativnijih. I sa osjećajem krivice odlazim s tom knjigom pod rukom. Radije bi je stavila u neku neprozirnu vrećicu. Ali i pod rukom je dobro.
Pri prvom susretu sa škarama i prapirom zamatam joj korice. Nisam baš takva pedanterija, inače. Ali ovo je knjiga sa sumnjivim nazivom. Možda i sumnjivim sadržajem. Moram ju pročitati. I nitko ne smije vidjeti što čitam.
Pokušava me, u ovoj, relativno odrasloj dobi, naučiti nešto što su mi dijametralno suprotno usadili kao tablicu množenja. Kao jedanputjedan.
Čitam i klimam glavom. Pa stanem. Poneki redak pročitam dvaput. Triput. Ipak sam ja plava. Pa ponovo zaklimam. Redaju se primjeri. Redaju se savjeti. Ja klimam.
Redaju se i moji najdraži sobom, a ja svaki put zaklopim knjigu i posvećujem ima pažnju. Gladan? Ne možeš dohvatiti čašu? Ne znaš di ti je siva majica? Ne razumiješ zadatak iz matematike?
Nabacim ugodni smješak, izgovorim sudbonosno Evo me, zlato, a u meni vrišti Bebek iz sveg glasa I štaaaaaaaaaa?
Ipak sam ja početnik, čitač. Početnik u klimanju i shvaćanju. Ima još puno primjera do kraja. Od Ne osnova. Ne za posuditi novac. Ne na poslu (taj dio je baš interesantan, ali meni totalno neprimjenjen). Ne izlascima sa romantičnim zapletom (sad, ko bi to i odbio, pitam se...). Ne obitelji i prijateljima. Ne djeci. Ne zahtjevnim osobama (ove imaju čitavo svoje poglavlje). Ne svakodnevnici. Ne?
I odviknuti se od da-kanja. I naučiti da je reći ne vrlo pozitivna stvar. Klimam glavom, ali mi baš ne sjeda sve na svoje mjesto. Možda klimanjem sjedne. Možda uspije u meni razviti uvijeće koje su mi godinama pokušali izbiti iz glave i stvoriti prostor i vrijeme za bavljene stvarima koje me ispunjavaju.
Na primjer ponovo posuditi istu knjigu. Bez imalo grižnje savjesti. Bez želje za zamatanjem korica.
A kad me knjižničarka značajno pogleda, nabaciti ugodan smješak i izgovoriti sudbonosno I štaaaaaaaaaaaa?
Rađa Ona
Vele da se samo prvi pamte.
Lažu.
Prvi porod sam prespavala. Ljudi u bijelom oko mene i crna gumena maska na mom licu.
-Brojite do deset
Sjećam se broja tri i onda... mrak. To je bilo zadnje. Nakon mraka bilo nas je dvije. I nije bilo bolno.
Spavaš i rodiš. Baš dobro.
Zato se drugi bolje pamti. Jer nije bilo crne gumene maske. Ni brojanja do deset.
Izbrojala sam sve one zelene pločice polijepljene do stropa rađaonice. I podne, isto. I to nekoliko puta.
Noć prije brojanja prespavala sam u sobi preko puta te zeleno popločane prostorije. Ustvari, uopće nisam spavala, jer sam i glavom zagnjurenom pod jastuk mogla čuti krikove, psovke, prijetnje, obećanja, jadikovke i kukulelanje trbušastih gospođa.
Nekima je bilo prvi put, nekima drugi, neke su ove urlike izvodile već preko nekoliko puta, ali niti jedna od njih nije to izvela kao na filmu. Tiho i dostojanstveno, kako sam ja to planirala.
Redale su se cjelonoćne psovke, uvrede i obećanja. Od one da više nikada neće dozvoliti mužu da joj se približi, pa do one da će ga ubiti kad ga sutradan vidi sa buketom u rukama. Zatući ga istim tim buketom.
Pa učili su nas puhati i tiskati kad dođu trudovi, a ne psovati. Tako ću ja. Mirno i tiho ću roditi. Neće ni znati da sam tu.
To je bio moj plan.
Sa svakim novim trudom, lagano sam mijenjala mišljenje, a kad su me već smjestili u zeleno popločanu prostoriju i prikopčali na aparat koji je mjerio jačinu mojih trudova, svako malo bih jauknula. Potiho. I dalje brojala pločice. Do novog truda.
-Kakvi lijepi trudovi – ispalio je mr.sc. u bijeloj kuti dok je listao beskonačnu traku tog čudnog aparata.
Da sam tada imala kakav tvrdi tupi predmet pri ruci sigurno bi osjetio bar djelić one boli koju sam već satima trpila. Al valjda zato nema takvih predmeta u blizini.
Lijepi trudovi! Kako možda reći nešto tako glupo. Mr.sc. Lijepi trudovi! Jel on bio svjestan da sam bila još toliko prisebna i da sam znala da je on muškarac i da ne može imati pojma kako izgleda jedan trud. Osim ako imaš pri ruci tvrdi i tupi predmet.
Samo sam o tome razmišljala. I o Adamu i Evi. Oni su za sve ovo krivi.
I puhala i stenjala. Potiho.
Ipak sam ja odlučila da neću strašiti one jadnice iz sobe preko puta.
Moja odluka trajala je dugo. Satima. Sve one psovke, obećanja, prijetnje, sve sam ih izrekla, ali u sebi. Brojeći zelene pločice. A odluku sam porekla onog trena kad je iz mene izašao životinjski krik. I sad se same sebe prestrašim kad ga se sjetim.
U trenu su se oko mene stvorile dvije žene, valjda babice, i neki drugi mr.sc. u bijelom. Prvom je smjena već odavno bila završila. Ovaj drugi se bar nije hvalio s mojim trudovima. Kod posljednjeg je samo čvrsto rukama legao na moj trbuh. Da se nisam u sebi odrekla muškog roda, možda bi mi i pasao taj čin.
Nakon toga nestalo je boli. Samo toplina. I prekrasan plač. I moje suze koje sam isto planirala pustiti tiho, da ih ne primijete.
Zbog prvog puta obožavam spavati, a zbog drugog volim zelenu boju.
Nekako me smiruje.
Žablja perspektiva
Dobro, sad bi se već mogli i dići. Čujem ptičice vani kako su u punom pogonu. Sigurno čekaju mene da ih malo prestrašim. A možda je i moj najbolji prijatelj već vani. Sigurno već trči. Njegovi nisu pospanci ko moji.
Po količini svjetlosti, rekao bih da će mobitel svakog trena zatuliti. Valjda će ga čuti od prve. Ili bar od druge.
Samo da ne stisne krivi gumb, pa da ne isključi alarm. Onda sam nadrapao.
I kog me vraga zaključavaju u kućicu? Pa znaju da tu volim spavat, al nek mi bar dozvole da izađem kad mi se sve četri ukoče. Pa što ako dođem u njihov krevet? Nisam zarazan. A i friško sam okupan.
Pa, konačno! Bilo je i vrijeme. Ne sjećam se kad sam se tolko razveselio tom zvuku mobitela. Jel znaju oni kolko taj zvuk meni para uši? Da zaplačem malo? Da zacvilim? Za svaki slučaj, da ponovo ne zaspu…
Ili da samo čuju moje korake, da znaju da sam tu. Usput ću se malo i protegnuti.
Sva sreća da je radni dan. Vikendom bi me ostavili ovdje do 9. Mrzim vikende. Najbolji su mi oni tjedni kad klinci imaju ujutro školu. Onda se svi moraju dić na vrijeme. Onda i mene moraju otključati na vrijeme.
A kog vraga prvo idu na WC? Kao da meni nije sila. Pa čekam. Morat ću zacvilit, jer već vidim da će prvo ići kuhati kavu.
I kog vraga moraju piti tu kavurinu ujutro? Meni je dovoljno malo vode i već mogu van. Čujem da je Zlatni već vani. Poznajem njegove korake.
Možda nisam dovoljno glasan. Nakon ovog cviljenja, morat će exati kavu.
Strpit ću se još malo. Da ne dreknu kak sam dosadan. Za to vrijeme ću se malo razgibati. Izležavat se na tepihu.
Kolko cigareta treba popušit uz tu kavetinu? I kakav je to samo odvratan smrad iz te šalice. Kak to mogu pit?
Sad bi već bilo vrijeme da izađemo. Morat ću se ulizivat jednom, pa drugom. Da vidim ko će samnom danas u šetnju. Aha, Ona je još u pidžami. Bolje da skakućem oko Njega. On se ne mora ni počešljat da bi izašao van. Isti je ko i ja. Dobro, ne baš isti. Ja imam dlake za izvoz, a On može kosu oprati i vlažnom maramicom. Ako me Ona dohvati, ond nećemo još pol sata van. Mora se umiti, počešljati, jedna kremica, druga kremica, nekakvo crnilo oko očiju, pa par zamaha četkom po obrazu, pa parfem koji smrdi za poludit...
Jedva čekam pokazat Zlatnom svoju novu frizuru. Valjda će mu se sviđati. Za 150 kn, ne znam kome se ne bi sviđala. Mora da me jako vole kad tolko plaćaju za moje šišanje. Ma i ja njih volim, samo nek netko digne rit i otključa ta ulazna vrata.
Osim toga, već bi me mogli i samog pustit koji put van. Pa nisam više mala beba. Znam di je park, znam di je pekarnica, znam di Zlatni živi i znam di mi je cura.
Znam i da me sad ne šljivi ni dva posto, al već ću joj se ja sviđati. Još koji mjesec i molit će ona mene…
No? Jeste popili tu kavu? Morat ću opet malo zacvilit. Mislim da su me opet zaboravili. Ili da Mu donesem tenisice? Možda shvati koliko mi se ide van.
Ma, neću. Nisam vidio većeg smrada od tih tenisica. Tolko ću se još strpit.
Volim kad razgovaraju o meni. Kad me hvale kak sam lijep. I dobar. Sad kad se smirim, sigurno će mi se smilovati.
To uvijek upali..
Zamahnut ću par puta repom, da pomisle da sam sretan, mada bi im najradije prevrnuo tu kavu po njima. Već i na radiju kažu da je sedam sati.
Znao sam da će se On prvi dići sa tog stolca. Idemo u akciju.
Moram pokazat da sam sretan što obuva te smrdljive tenisice. Poigrat ću se malo s Njegovim žnirancima i ispustiti par čudnih zvukova. To će Ga nasmijati. A meni uopće nije do smijeha. Jučer sam, predvečer zadnji put bio vani. Već je sigurno sva škvadra u parku.
Otključat će ta vrata. Nemrem vjerovat.
Moja će glava prva izletiti iz stana. Sjurit ću se niz stepenice. Tu ga moram pričekat, jer on nije tako brz. I logično, kad imam duplo više nogu od njega. Ima još dvoja vrata za otvorit, a onda sam napokon u parku.
Opet je zaboravio lajnu.
Sad mogu slobodno zbrisat i igrat se bar pola sata. Nema šanse da me u tim godinama stigne.
Baš me briga hoće li kasniti na posao. Baš me briga hoće li kasnije vikati na mene.
Može me kazniti sa kupanjem.
Mali će mi se smijati da izgledam ko pokisla ovca. Pa šta?
Sad je trenutak da zapišam svako drvo u parku i pokažem frendovima svoju novu frizuru.
A možda je još i moja cura vani.
Možda su i njeni zaboravili lajnu.
Danas bi joj mogao pokazat kak me se golubovi boje.
Vješanje
Živjela sam kod bake, par godina, dok sam još bila mala, dok je još bila Jugoslavija, dok smo imali dinare i dok je još Velika Gorica bila selo. Ali sigurno su znali da će biti grad, čim su ispred Gorica stavili pridjev velika. Jel pridjev? Valjda je. Sad smo još u drugom razredu na imenicama i glagolima, al kolko se sjećam od Velike klinke, to je pridjev. Od svoje osnovne škole rijetko da se čega sjećam. Osim Velike Gorice, bake, Jugoslavije, dinara i vješanja gaća.
To je posebna procedura kod moje bake. Ona i dan danas, sa štapom u ruci, pognuta i komandira, a radnik-udarnik joj ugađa. Ona veli lijevo, ti se pomakneš lijevo i tu zaštihaš. Ona veli desno, a ti se pomakneš desno i tu odcvikaš grančicu koju je baš primjetila da je za cvikanje.
Tako je bila pognuta i u tom selu, prije podosta godina. Samo nije imala štap. Imala je motiku u ruci. A ja sam imala samo devet ili deset godina. I bila sam radnik-udarnik. Ustvari, Titov pionir. A takvi pomažu bakama. Uvijek. Pa čak i kad treba objesiti veš. Donji i gornji veš. Plahte i ručnike. A uvijek je najviše bilo kuhinjskih krpa. I gaća, naravno.
A njih sam se prvo htjela riješiti. Gaća. Ne u smislu da ih skinem sa sebe. Bar ne još u toj dobi. Samo sam ih htjela što prije povješati na štrik, pa trk natrag na igru. Prijateljice su već čekale. Falio im je igrač za Graničara. Nisu vikale i dozivale me, jer je tu bila baka. Dobro su znale da s mojom bakom nema šale. Znala sam i ja. Samo nisam znala zašto ne mogu prvo objesiti gaće.
Nosim taj lavor prepun gaća i ostalog bijelog rublja koje mi svija mlada leđa. Kasnije su mi rekli da imam lagano zakrivljenu kičmu od preteških školskih knjiga. Razumljivo mi je to. Ko bi pametan rekao da je to zbog gaća. I koji bi bedak shvatio to.
Jedva sam čekala da ga spustim ispod štrika za vješanje, pa da mahnem prijateljicama da ću brzo…Nisam smjela viknuti :“Samo da gaće objesim“, jer što bi susjedi rekli.
To je bila rečenica koju je moja baka i prečesto upotrebljavala. Što će susjedi reći! Bez upitnika. Jer to nije bilo pitanje.
Ustvari, ne znam što je to bilo.
Meni je zvučalo kao prijetnja.
Uzimam gaće, jedne po jedne i vješam ih u prvi red. Usput stignem i vidjeti ko vodi u Graničaru na ulici. Još kad bi sve i stale u prvi red, posao bi bio brzo gotov. Ali vješam ih i na štrik u drugom redu. Gaćama nikad kraja. Ko da vojska spava kod nas. A bome i po veličini bi se reklo. Nije onda bilo čipkica, minimalki ili tangica. Same pupkovnjače.
Baka za to bezazleno okopava tulipane. Čula sam da se tulipani poklanjaju onima koje smatramo glupima. Pa zašto ih uopće okopava. Nije mi jasno. Ali to je samo govor cvijeća. Govor moje bake sasvim je drugačiji kad podiže pogled u smjeru štrika, mene i gaća. Taj govor nikad nije bezazlen.
-Pa jel ti ništa ne znaš napraviti kak se spada? (odma mi na pamet padne da nekom spadaju gaće, zbog slabe lastike, pa gledam u svake, da kojoj nije pukla ista)
-Vješaš gaće u prvi red? (pa da, da mogu vidjet ko vodi u Graničaru)
-Što će susjedi reć! (što bi rekli, ooo susjeda, oprali ste veš.. ili samo, ako im se žuri, dobar dan, susjeda…)
Ne kužim. Uvijek ju izživcira kad napravim taj tupi izraz lica i ne čitam njene misli.
Pogotovo poludi kad me pošalje u špajzu.
-Donesi mi ono tam, na polici, vidjet ćeš, iza one plave rajngle.
-Koje ono? –vičem iz špajze
-No, ono iza rajgle, vidiš?-viče ona iz kuhinje
-Ne vidim-vičem ja slijepa
-A jesi slijepa!!!! Sve moram sama-ljuti se baka koja sve mora sama
Ubrzo sam skužila u čemu je problem. Jer uvijek mora biti neki problem. Pa čekam objašnjenje, jer još nisam naučila čitat misli. Bar ne mojoj baki. I bar ne s devet ili deset godina.
-Što će susjedi reć! -opet ta rečenica.
-Nikad se gaće ne vješaju u prvi red, da ih svi vide.
Mislim, ne znam tko je tako dalekovidan, kad ja jedva vidim svoje prijateljice, kad ne raspoznajem ko vodi u Graničaru i kad je taj štrik tako daleko od ulice, da je skoro u drugom selu.
Dobro sam zapamtila tu rečenicu, mada ju nikad nisam shvatila. Susjedi ne nose gaće ili kaj?
A zapamtila sam ju jer sam sve te gaće trebala ponovo povješati u zadnji red. U prvi su došle kuhinjske krpe. Njih valjda susjedi imaju.
Svaki put kad vješam gaće na svom balkonu, vješam ih u prvi red.
Nek svi vide. I nek znaju da nosimo gaće.
Taj dan uopće ne mora puhati vjetar, niti biti globalno zatopljenje, da bi ih čim prije skinula sa štrika. Ne zbog toga što će susjedi reć, nego… treba ih peglat…
A da baka zna da ponekad ne ispeglam gaće valjda ne bi rekla „Što će susjedi reć!“. Ti bi ipak bilo malo previše.
Razgovor ugodni (rafting)
micica: ja bi na rafting
vakuum: ovak
imam ideju
kad ti se micek u nedjelju vraća sa puta, nađete se na Rastokama... i tamo.. juhuuuuuuuuuu...rafting.......
do tam znaš doć
micica: ne znam..gdje je to?
vakuum: ne znaš?
prije Slunja, onaj most.. pa ispod njega...
sat i pol vožnje od Zagreba
micica: aha..pa nisam nikad bila al dobro..naš
naš?
ne znam tko je to napisal
vakuum: koje?
aha.. znaš
naš
skraćeno :)
baš zato što nikad nisi bila.. prekrasno je tamo...
prolazila si sigurno, milion puta tim mostom.....
micica: možda
ne sjećam se
ne tajpaš...valjda radiš...a niš..naš... :) odoh
vakuum: kam? u Slunj?
micica: a ne znam..
vakuum: tražim ti o Rastokama...
micica: idem oprat auto
a ne..prekjučer sam ga prala...
vakuum: ma da, pa sutra će kiša..
vakuum : Na oko 100 km od Zagreba uz magistralnu cestu Karlovac-Plitvička jezera, a nedaleko grada Slunja, smjestilo se slikovito mjestašce - Rastoke.Samo ime nam govori da se tu nešto rastače, a to je rijeka Slunjčica koja se preko sedrenih stijena ulijeva u rijeku Koranu, a u svojem toku kroz Rastoke stvara mnoštvo malih jezera, brzaka i slapova od kojih su najpoznatiji Buk, Hrvoje i Vilina kosa, a nekad su u rupama rastočke sedre živjele i vidre. Rastoke su predvorje Plitvičkih jezera pa ih zbog toga zovu još i male Plitvice. Od samih Plitvičkih jezera udaljene su oko 33 km ali su s njima nedovoljno funkcionalno povezane. Rastoke nam govore o simbiozi fantastičnih tvorevina prirode i ljudskih tehničkih dostignuća starih više stoljeća, a tu se radi o takozvanim mlinicama- žličarama. To je prvi puta da primitivne strojeve ne pokreće ljudska ili životinjska snaga, a građene su tako da se u njima koristi nekoliko mlinskih kamena za razne vrste meljave, a uz njih nalazimo i takozvane koševe koji su služili za ispiranje vunenih predmeta i pranje rublja tako da ih možemo nazvati i prvobitnim perilicama. Mnogi slapovi su dobili imena po vlasnicima mlinica. Danas je turistička aktivnost Rastoka oživljena tako da nalazimo mogućnost smještaja, posjeta mlinicama, ugostiteljsku ponudu, likovnu koloniju u lipnju, auto-kamp, i drugo, a Slunjčica obiluje prvorazrednom pastrvom pa će Vam u restoranu biti poslužena netom uhvaćena iz brzaka. Svakako je preporučljiv ukusan rastočki domaći beskvasni kruh koji se radi od nekoliko vrsta žitarice i ima visoku prehrambenu vrijednost.
vakuum: :)))))
čitaš?
:)))
Jel ti to dost?
oš o raftingu na Rastokama? :)))
micica: ne :)
vakuum: :)))))))))))
micica: dosta mi je ovo...hvala
molim te odsad takve stvari šalji na mail :)
vakuum: znači, ne bi više na rafting.. dobro, to smo riješili.. :)
da, da na mail, pa da možeš odma obrisat.. :)
micica: taman počnem čitati i ti nekaj napišeš i vrati me dolje...ja opet gore a ti nekaj napišeš...i opet isto
vakuum: pa da malo gimnasticiraš.. :)
oči :)
micica: čekaj..čitam...'bate
vakuum: :)
7xhe
kaj buš čitala, kad nećeš ić
nemoj čitat
bum ti na mail
malo sutra :)
micica: 'bate
jedva
vakuum: :)
a kak bi ti onda raftala, a nemreš ni čitat :)
micica: jel tam rafting?
vakuum: je
ti bi samo sjedila u čamcu i vrištala, dok bi drugi veslali, jel?
:)
micica: kaj moram veslat???
vakuum: na kraju bi ih sve prevrnula...
nego kaj se radi na raftingu?!?!?!
inače, odi u lunapark :)
micica: pa ja sam mislila da je to nizvodno...i da samo klizimo i vrištimo i padamo iz čamca
kaj se radi?? pa zakaj se to onda ne zove VESLANJE a ne rafting
vakuum: pa nije uvijek pad... :) nekad moraš i doveslat do slapa :)
micica: 'ebeš to
'ebo rafting
vakuum: zato da drugi pomisle kak je to nekaj drugo... bez vesla :)
'ebo
ostani ti na suhom :)
micica: da, nisam ja vesla sisala :)
Tata
And the stars spell out you name
And it seems to me you lived your life
Like a candle in the wind
Never knowing who to cling to
When the rain set in
And I would have liked to have known you
But I was just a kid
Your candle burned out long before
Your legend ever did
Elton John
Naučio me:
-voziti bicikl po dvorištu punom rupa i blata
-svaku nedjelju ići na misu i s godinama mirno sjediti tamo, pored brata
-moliti devetnicu koju još uvijek čuvam ispisanu njegovom rukom
-skijati na drvenim skijama sa bambusovim štapovima na najblažem spustu na Sljemenu (ne trudite se pronaći to mjesto)
-hodati po sajli razapetoj između dva drveta i ne ozlijediti se
-štedjeti
-dijeliti s drugima
-voziti auto dok sam još bila te visine da sam mogla cestu ispred sebe vidjeti samo kroz volan prastare škode
-da čitanje noću kvari vid
-raspoznavati sve marke automobila
-tražiti djetelinu s četiri lista
-...
Uvijek mi je govorio:
-vjeruj u Boga, jer on vjeruje u tebe
-never remove till tomorrow, what you can do today
-zalit ću ti to za vrat ako ne pojedeš
-nizbrdo se i drek valja
-vrijediš onoliko koliko jezika govoriš
-naj se plašit iti gori, koji put se i odmori, boljše ti je znojen biti nek vu črnoj zemlji gniti
-imaj vremena za pročitati dobru knjigu
-zaviri u crkvicu koji put
-čuvaj mamicu
-ne boj se kada grmi, to se sv. Petar kugla na nebu
-štedi, nikad se ne zna...
-jedi puno voća
-pušenje šteti zdravlju
-zapjevaj pjesmu kad mori te tuga
-...
Pjevao mi je pjesmice:
-tri curice male, šetale se ulicama grada...
-jedne, divne, tihe majske noći, ti si rekla da ćeš doći...
-tam doli potok dolinu para, tam se na ušću putnik odmara....
-zapjevaj pjesmu kad mori te tuga...
-...
Kupio mi je:
-brdo bicikla
-dva brda autića
-tri brda knjiga
-ne znam koliko pari skija
-bezbroj balona u Maksimiru
-srebrni radio sa kazetofonom
-pianino
-trideset i osam vagona raznog voća
-...
Uvijek me pitao:
-jesi bila u crkvici?
-jedeš voće?
-kako je mama? jel puno puši?
-kako je u školi? koji si ti ono sad razred?
-hoćeš ti voziti?
-...
Pokušao me je naučiti:
-što je to ofsajd
-gledati prirodu svojim očima
-nazive svih vrsta drveća
-matematiku i fiziku
-francuske izraze
-da svaka cigareta skraćuje život
-da pjevam kad mori me tuga
-...
Zvao me je:
-svojim anđelom
-...
Nikada mi nije rekao:
-zašto su se on i mama rastali dok sam još bila beba
-zašto je morao tako brzo otići
-kuda idu ljudi nakon ovog svijeta
-da li je on sada moj anđeo čuvar
-...
Nadam se samo:
-da je shvatio koliko sam ga voljela
-da mi je oprostio što ga nisam češće posjećivala
-da zna koliko mi i nakon 6 mjeseci beskrajno nedostaje
-da je on sada moj anđeo čuvar
-...
Obećajem:
-da neću danas zaplakati dok mu budem palila svijeću
-da ću zapjevati pjesmu jer mori me tuga
-...
