jelenski blog

nedjelja, 11.02.2018.

Tribal Area – Supplement

Moj prolog: kao što će se vjerniji dio čitateljstva prisjetiti "jelenski blog" je i ranije u dva-tri navrata zapošljavao stručne suradnike, zadnji put čini mi se davne 2011. godine, a sad eto ta tradicija će na trenutak biti obnovljena ovom kratkom reportažom s jučerašnje šetnje! Tako se jučer iz vedra neba i nakon dugo vremena javio uvaženi kolega iskusni planinar, biciklist, zemljoznanac, istraživač podzemlja i općenito čovjek koji živi za ekstremne situacije u divljini i ne samo u divljini pa me nagovorio na nekakvu ad-hoc šetnju u predvečerje- šetnju kojoj ja nisam mislio pridavati nikakva velikoga značenja, a ponajmanje pisati reportažu još o tome. No kako je čovjek sam sve fotodokumentirao i ponudio da će napisati tekst da stavim na blog rekoh ajd nije beg cicija i obećao da može sve bez cenzure, što je možda bilo i nesmotreno s moje strane, ali sad što je tu je. Eto, toliko od mene, a dalje vas prepuštam riječi i slici ovoga neočekivanoga pseudoblogera:


Samokritičnost našeg Jelena je počela poprimati epske razmjere, nije bilo druge nego ga natjerati na hodanje. Iako sve svoje hodačke poduhvate smatra nedovoljno vrijednima, kratkima i nedovršenima realnost nije takva. Već na ovoj kratkoj šetnji bila je vidljiva zavidna razina njegove fizičke hodačke spremnosti i sposobnost za ostvarivanje nekih većih ciljeva. Još kad se glava posloži, gdje će mu biti kraj... :) Ovo je samo kratka fotoreportaža o popodnevnoj šetnji obitavalištem drevnih zagorskih plemena, a pisana je tipkama neformalnog suradnika i dugogodišnjeg pratitelja jelenskog bloga.
Mini automobilom smo pristupili zasnježenoj livadi Siterice te smo ga uz ponešto poteškoća parkirali/zabili u snijeg pored šumskog puta. Već nakon prvih nekoliko metara postalo je jasno da će Jelen preuzeti inicijativu i krenuti naprijed prteći snijeg...
...a snijega je bilo! Tu, na startu našeg puta Jelen priznaje da je podcijenio planinu. Naime još nismo niti ušli u prvu šumu koja dijeli livadu Siterice od Melinščine, a već se mjestimično prodadalo do koljena u skoreni snijeg. Jelen naravno nije ponio gamaše... U kutku prve fotografije možete vidjeti junaka ove priče kako prolazi pored stare pomalo mistične kapele na Melinščini.





Prošavši pored napuštenih kuća i strmih vinograda ubrzo smo došli do puta kojim se nešto lakše napreduje. Neki usamljeni hodač nam je isprtio put. Sigurno je poput nas tražio mir u ovom privlačnom kraju.



Prateći tragove zaključili smo da je dobar poznavatelj Gore jer je vješto obilazio glavni put koristeći trase starih staza, a sve da bi izbjegao prolazak kroz duboke snježne nanose. Čovjek zna, moramo priznati! No eto uskoro i drugačijeg traga, krvavog životinjskog traga. Prvo smo naišli na jedan, a uskoro i na drugi. Zanimljivo je spomenuti da nepunih 500 m od prve pojave traga nailazimo na hranilište i lovačku čeku. Ljudski trag tu prestaje, a naši snovi o usamljenom tragaču, poznavatelju ove šume isto tako nestaju u dubokm snijegu i snažnom sjevernom vjetru. Usamljeni hodač je po svemu sudeći pucao na sve što se micalo oko klasične lovačke instalacije s dvostrukom funkcijom hraniliše-čeka. Naravno da tragove ranjene životinje nije pratio, nije niti pokušao. Mi smo još nekoliko puta presjekli trasu njenog samrtnog vrludanja, a potom je trag nestao u šumi... Krenuli smo dalje jer je naš cilj bio manje krvav od cilja ovog pravo- ili krivolovca. Ne znam treba li raditi distinkciju između jednih i drugih, sve se na kraju svede na isti plitki hedonizam čovjeka sitnog uma.





No vratimo se mi našem cilju. Staza nas je dalje vodila sjevernom padinom grebena Košenina. Na račvanju puteva smo odabrali poprečni koji se preko gorskog sedla odvaja na jug. Sedlo (iako nagrđeno šumarskom aktivnošću) je pružilo sliku divlje zimske planine. Jak sjeverni vjetar je pojačao dojam koji su u nama ostavljale strme stjenovite padine okovane ledom. Ovo je bilo mjesto na kojem smo morali odjenuti windstopper jakne... Iako smo očekivali da je vjetar s grebena "skinuo" duboki snijeg, nije bilo tako.







Još malo probijanja po grebenu i evo nas na zapadnom vrhu Košenina (727 m). Cilj je ostvaren no nismo se dugo zadržali, noć je tu, a mokre noge se pomalo sve više pothlađuju. Trebalo je žurno krenuti nizbrdo.







Nakon kratke rasprave o putevima koji nas vode južno odlučili smo naravno da nećemo korisiti puteve. Sjurili smo se nizbrdo po azimutu niz južnu padinu. Nadali smo se da ćemo pogoditi put koji priječi padinu i ulazi duboko u šumu prema vrhu. Nekim čudom to smo i uspjeli, stigli smo na sami početak/kraj puta. Uz zvuk sove put nizbrdo je bio relativno ležeran, znali smo da smo sad tu, da kontroliramo situaciju. Jedino čega se treba bojati su ljudi čijie su namjere svakako raznolike...
...no ljudi u ovo doba dana na tim visinama nema :) Jedini trag njihove aktivnosti je mala antropogena polušpilja iskopana u trijaskom dolomitiziranom vapnencu. Fotografije su loše, mobitel, mrak, što drugo očekivati. U skladu s dobrom starom tradicijom morala je dobiti ime – Tribal Area Thing





Za kraj evo i screenshota i statistike s naše šetnje.







Povratak do auta bi bio u potpunosti ležeran da nije bilo susreta sa "starim poznanikom". U zasjedi (u mraku) nas je dočekao lovočuvar! Zanimalo ga je naše porijeklo i naše namjere. Sreli smo ga već prije nekoliko godina u istim uvjetima na istom mjestu. Tada je bio za nijansu agresivniji, a sada pomalo neočekivano smiren :) U kratko to je moje viđenje stvari, a sad vas pozdravljam do ne tako skorog pisanja...

Neformalni suradnik

- 19:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 09.02.2018.

Nespremnost, nepripravnost III. dio


Već prije nego što pronalazim to ušće u kojem se rađa Velika reka čujem žubor vode njenih pritoka koji me vodi nepogrešivo i bez gps-a.

Evo ga, trokraka vodena zvijezda kao znak od Mercedesa na šumskom tlu i to je to. Misterijska točka,

rodilište žive vode.

Toplo vrijeme izvlači iz šumskog tla i nekakvo močvarno cvijeće.

U koritu potočića fini nanosi pjeskovite zemlje, ne mogu odoljeti da ne zahvatim rukom, možda izgleda kao drekac, ali sigurno je ljekovito, ljudi se negdje premazuju ljekovitim blatom, možda je i ovo jednako tako ljekovito, da niti ne znamo. Zasigurno je takvim običnim potočnim pijeskom bilo zidan i onaj pastirski stan iz prošlog nastavka.





Teče Velika reka. Ovdje tu Veliku reku mogu lako prekoračiti, ali nizvodno se ona napaja sa mnoštvom ovakvih manjih i većih potočića te do svoga ušća u Krapinu to već postaje respektabilna sila koja bi me lako povukla u svoje mutne dubine...

No... vrijeme je za povratak najkraćom rutom. Uspinjem se prema poznatom terenu. Najkraća ruta povratka srećom je ona koja je dosta ekstremna pa barem neće biti dosadno. Sad mi predstoji opet povratiti izgubljenu nadmorsku visinu i prebaciti se na jug preko Bijele peći, toga nezaobilaznog kurioziteta ovog dijela planine. Bijela peć je okomita stijena koja se diže kao kula iz šumske padine Gornjeg Pokojca.

Prvo na jednoj livadi primjećujem kako se lovstvo brzo razvija i modernizira u ovom kraju. Kako brzo se usvajaju nove tehnologije. Ovakove aparatuse sve češće viđam uokolo, to je tzv. automatska hranilica. Ima čak i mali solarni panel kojim je pogonjena. U određenim vremenskim intervalima mehanizam ispušta određenu količinu zrnate hrane (kukuruza) čime divljači stvara naviku dolaska na to mjesto. Na taj način lovci štede na kukuruzu i puštaju ga "na kapaljku", a opet u divljači stvaraju "ovisnost". I kao što je vidljivo stvar funkcionira dobro, teren oko hranilice je sav izrovan od divljih svinja, a sigurno i srne ga posjećuju, međutim jelena uhvatiti na takav jeftini trik ipak nije moguće.
Nezavaran tom perfidnom smicalicom odlazim uzbrdo put šume, jer...!

...da sam kojim slučajem naivno ostao čekati da kapne kukuruz, lako bi me odstrijelili s obližnje pozicije, iz snajperskoga gnijezda. Ljudi su neobično grabežljiva rasa i svačemu se domišljaju kako bi uz što manji trud uhvatili svoj plijen, kojeg zatim proždiru ne u svrhu nužnog održavanja svoga grubotvarnoga tijela nego s hedonističkom nakanom.

U šumi sam sigurniji, osobito kad teren postaje sve strmiji.



Bijela peć- stvar djeluje dosta impresivno pa i zastrašujuće kad se čovjek nađe iznenada ispod nje. Osobito je fascinanta glatkoća te stijene i njen oblik koji se uzdiže poput kule.

Tu između "kule" i susjedne stijene ima jedan prolaz kao žlijeb kojim se može uspuzati na Bijelu peć.


Već me noge slabije slušaju nakon ove šetnje (i još dužeg razdoblja bez redovitih treninga :-P) ali nema šanse da propustim uspon "uz žlijeb".

Isplati se jer ima odličan vidik koji se pruža s Bijele peći na sjever prema zaselku Gornji Labaši i na strmoglave Košenine koje se uzdižu iza njih.

Prema sjeveroistoku na vršnim djelovima Ivanšćice nazire se tek neki snijeg (vrijeme ove radnje je, ne smetnite s uma- topli siječanj :-P)

Tu na rubu litice je odrađen i gablec koji vidimo na slici. Onda sam negdje u šumi ispod začuo nekakve sumnjive glasove- Kore od banana sam zato za svaki slučaj pobacao kao bombe preko litice na eventualne uljeze, (bilo je fascinantno slušati kako dugo lete u dubinu prije nego zašušte na lišču na tlu) nakon toga sam koristeći stratešku prednost povišenog položaja se hitro prebacio preko planinskog grebena (koji je na 15-ak metara od samog ruba litice) i izgubio se u šumi s druge strane... Nepun sat kasnije već sam bio u svojoj tajnoj jazbini i radio procjenu svoje pripremne trening-hodnje.
Gps-track ove šetnje sam izgleda zabunom izbrisao u međuvremenu jer sad dok pišem više ga ne mogu naći.
Ali prema sličnim prethodnim track-ovima sudim da se radilo o maksimalno 14 km to je bila realno jedna ne strašno dugačka šetnja koja mi nije dala pravi uvid u stanje stvari :-P

Nekoliko dana kasnije sam zato se zaputio u više predjele gore Ivanščice i othodao novih 28,7 km, najdužu u nizu ovih pripremnih šetnji (reportaže s te šetnje mislim da neće biti na blogu, iako ništa nije sigurno). Čini mi se da još nisam kondicijski najspremniji za ono što želim napraviti, moglo bi to i moralo biti još bolje... Zaključak dakle ovih dosadašnjih testova pripravnosti jest­: iako u glavi prema svemu sudeći sam vrlo stabilan genij, ali noge još nisu na razini zadatka :-S



- 21:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.02.2018.

Pripravnost, spremnost... II. dio

Da ne bi i ova reportaža u nastavcima ostala nedovršena kao što su ostale tolike mnoge na ovom blogu, morao sam ipak urediti stvar u tri dijela, a ne u dva kako je bio prvotni plan. Drugi nastavak ćemo zato brzinski odraditi sad da ne moramo poslije:

Idem kroz Medveščak

... gdje je put obrubljen debelom mahovinom.

Suprotno očekivanjima velikih senzacija nema u Medveščaku i nakon njega slijedi Kostanjevec...

Možda je baš ova ofarbana letvica na šumskom tlu namjenjena razgraničenju Medveščaka i Kostanjevca?

A možda je to ova guba?

Ili čudovišni bršljan?

U Kostanjevcu napuštam šumski put da me ne odvede skorz dolje u selo Stari Golubovec i odvajam se šumom dalje prema istoku. Neda mi se svako malo pratiti svoje kretanje na gps-u pa se zanosim previše prema sjeveru od idealne putanje...


...ali to se pokazalo kao dragocjeno jer nailazim na veliku livadu s ruševnim "pastirskim stanom"

Možda se koncepcija "pastirskih stanova" veže uobičajeno uz Velebit interesantno je spomenuti da je na ovom dijelu Ivanščice postojala takva donekle slična praksa štalica na šumskim livadama u kojima su za vrijeme ljetnog odmora odvodili stoku da se rekuperira od teških poslova na polju. Uz svoje blago rekuperirali su se naravno i ljudi. Nije to bilo loše uopće.



Iako ovo sad izgleda kao naslagano kamenje bez vezivnoga materijala, koje se lako može izvaditi iz zida, kao suhozid, zasigurno nije bilo tako. Vezivni materijal (mort, malter) je postojao no radilo se, pretpostavljam, o jednostavnom i dostupnom materijalu šumskom pijesku (više-manje to je bila zemlja) i vapnu, naravno bez cementa. Jednom kad je propao krov objekta atmosferilije su taj vezivni materijal postupno isprale i ostalo je samo kamen. Zato sad to izgleda kao suhozid, barem je takvo moje mišljenje o tim stvarima.

U zimsko-jesenskom periodu kad su krave vraćene u svoje seoske štale dobivale su ove pomoćne šumske štalice drugu namjenu- u njih se spremalo otpalo lišće iz šume, tu se čuvalo na suhom i po potrebi se dopremalo u selo da se tijekom zime koristi kao stelja za blago. Vrlo praktična stvar.
Ali danas su sve to nepovratno izgubljene priče iz davnine. Tek povijesni kuriozitet od koristi samo za one koji vole povijesne kuriozitete.


Drvene grede od krovišta još nisu istrunule. Takav nekakav prizor sam uvijek zamišljao kad sam čitao slavnu i predivnu strofu iz Dharmapade gdje Buddha kaže: Vidjeh te graditelju, više nećeš graditi kuću, slomljene su tvoje grede, a sljeme krova razbacano...

Neočekivani pronalazak ove ruševine me zaokuplja neko vrijeme. Ali moram poći prema krajnjoj točki današnje opsežne šetnje.

A to je ušće dva šumska potočića koji tvore Veliku reku. Što je Velika reka? Ona je isto kao i Reka, kao i Selnica, Batina, Lonja, Krapina jedan od potoka/riječica koji nastaju na Ivanščici i teku prema jugu. Velika reka utječe u rijeku Krapinu nedaleko od Poznanovca i do tamo već se formira u znatan vodeni tok, ali početak svega joj je ovdje u šumi, nešto niže u dolini u predjelu zvanom Hrčkovina. Kako sam prošao u Hrčkovini, da li sam se nagledao hrčaka jednako mnogo kao medvjeda u Medveščaku ili kostanja u Kostanjevcu ili čak manje, o tome će biti riječ u trećem i posljednjem nastavku ovoga serijala.

- 18:37 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 02.02.2018.

Pripravnost, spremnost... I. dio




Smrznuta jutra u najzabitnijim krajevima, idealno vrijeme za smucanje Zemljom.
Počinje idilično ali... Ta navigacija je dosta dobra stvar osim što nekoliko puta već sam tako slijedio neke putove i staze ucrtane na kartama koji u stvarnosti ne postoje toliko dugo vremena da je teško povjerovati prema konfiguraciji terena i porastu šume da su ikada i postojali.
Tako je bilo i sada, slijedeći jedan takav fantomski put dospio sam u guštaru pojačanu sa velikim grmovima borovice i raznog trnja. Uvjeren da je kraj tome mučnom proboju zasigurno na par koraka ustrajao sam toliko dugo dok nisam prešao "točku bez povratka" kad je postalo manje smisleno vraćati se istim putem nego nastaviti dalje u proboj. To me koštalo rasparanoga ruksaka, hlača, noge dosta izgrebane i trn duboko zabijen u prst na ruci, zbog čega sam onda stavio zimske rukavice iako mi više nije bilo ni najmanje zima, a to je opet je uzrokovalo i određenu štetu na rukavicama (ali poštedjelo prste od još dodatnog trnja)

No sve te fizičke neugode su mala cijena u odnosu na spoznaju da je topografska karta u krivu! Ono što je viša cijena je izgubljeno vrijeme namjenjeno za ovaj pohod. Zbog izgubljenog vremena bio sam ponešto ljut pa nisam se uslijed toga ni sjetio da bi bilo zgodno fotodokumentirati i neke trenutke probijanja kroz tu ludu džunglu. Nakon što je sve prošlo bio sam ipak dosta zadovoljan jer ova nepredviđena situacija nije prouzročila veliki pomak na emotivnom planu (pad motivacije), a to je jednako važno kao i fizička kondicija. Zašto sve ovo pišem- zato jer i ovaj pohod samo je dio pripreme za projekt "Lost in the Wild", najveću moju samostalnu hodnju na gori Ivanščici koja se treba realizirati u doglednoj budućnosti i treba stoga sve psihofizičke parametre zbrojiti (ko komandant Data).

I Sv. Petar se ukazuje.među stablima






Nakon grbavog početka dalje je išlo rutinski poznatim krajevima iznad planinskog seoca Petrova Gora. Do poznatoga raspela na prijevoju Pokojec (ne brkati ovaj Pokojec sa toponimom Ham-Pokojec i istoimenim planinarskim domom koji se nalaze na dalekom istoku Ivanščice!) Od Pokojca nastavljam dalje na zapad prema petstometarskom vrhu Vinci s kojim i završava ovaj dio Ivanščice.


Još jedan pogled na crkvicu Sv. Petra, s izmaglicom u pozadini i Medvednicom na horizontu.


Kao što i ova slika prikazuje, nešto sjevernije gore prema Očuri glavni masiv Ivanščice se nastavlja još nešto zapadnije. Ali ovaj njen dio koji danas istražujem odvojen je od ostatka planine cestom Lobor-Novi Golubovec pa zato nekako se podrazumijeva kao zasebna cjelina, (a neki niti ne mogu prihvatiti činjenicu da je i ovo prava istinska Ivanščica :-)
Strme Košenine, iznad Starog Golubovca. Dolje u dolini uz Veliku reku prolazi prije spomenuta cesta. Što je to Velika reka, koliko je zapravo velika, saznat ćemo u sljedećem nastavku ove priče. (Ako toga nastavka uopće i bude?? :-S)


Eto ovako to izgleda kad se stigne na kraj jedne planine i nema više dalje- sve do druge planine protežu se načičkane nastambe ljudskih bića :-( Jezovita je gustoća naseljenosti ovog našem malog Zagorja, ne može se niti čitav dan lutati, a da negdje ne izbiješ iz šume nekome u dvorište ili u dnevnu sobu :-(( :-P
S livade podno Vinca gledam na zapad gdje je vidljiva neka sasvim druga i sasvim egzotična planina- Strahinščica koja je puno manja od Ivanščice i koja mi nikad nije bila naročito interesantna (iako sam se nekad davno malo prosmucao i nekim njenim predjelima :-P)

Ovo što sam stavio u crveni kružić je crkva Sv. Jakoba, namjeravao sam ovdje linkati svoju reportažu iz 2011. kad sam išao tamo na biciklu, ali budući da fotografije s te reportaže više nisu vidljive (bile su uploadana preko photobucketa ili tako nečega) nema smisla niti stavljati link na taj tekst bez slika. S nekakvim boljim aparatom Jakob bi bio i odavde vidljiv ali sve ove fotke pravim na "tablet"-u koji mi ujedno služi i za navigaciju, tak da sve to dosta slabije kvalitete- ali tako će i biti i dalje, sviđalo se to vama ili ne, jer je dosta praktično, za razliku od nošenja još i fotoaparata :-P

Ostavljam taj vidik na zapad i odavde s livade pored Vinca idem nizbrdo na sjever-sjeveroistok i ulazim u područje koje još nikad nisam pohodio. Uvijek je to uzbudljivo kad se stigne na mjesto s kojeg je svaki daljnji korak sasvim novi. Prvo mi je proći kroz Medveščak (ne brkati sa zagrebačkim kvartom Medveščak i istoimenim hokejaškim klubom!)







Kao što je i razvidno s ove zadnje četiri slike put u Medveščak je put u samu srž misterije najzapadnijih obronaka ovog dijelića gore Ivanščice. Da li će me taj put dovesti do izvora Velike reke i kako ću se odande izvući na sigurno vidjet ćemo (?) u sljedećem nastavku.

(nastavlja se?)

- 22:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (3)
Studeni 2013 (3)
Rujan 2013 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


























Linkovi

  • Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa lošom namjerom govori ili radi, tog patnja prati kao kotač volovsku zapregu.

    Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa dobrom namjerom govori ili radi, tog sreća prati nerazdruživo kao sjena
    Buddha Sakyamuni

    Onaj tko se svim raspoloživim sredstvima
    Trudi postići zadovoljstva samsare
    I nije mu stalo do nikoga osim njega samog
    Toga se može nazvati Inferiornom Osobom.

    Onaj tko zapostavlja životne užitke
    I okreće se od grešnih djela
    Ali ipak brine samo za svoj osobni mir
    Taj treba biti nazvan Osrednjom Osobom.

    Onaj tko sasvim traži potpuno dokinuće
    Svih patnji svih bića jer njihova patnja
    Pripada njegovom vlastitom toku svijesti
    Taj jest Superiorna Osoba.

    Atisha, "Svjetiljka na Putu do Prosvjetljenja"


    Veliki orao istoka
    Maše krilima i leti s lakoćom
    Lebdeći slobodno na nebu
    Bez ikakva straha od pada.
    Na isti način nevezani yogi
    Prirodno živi u zabačenim i izoliranim mjestima,
    Ne radi straha od buke ili smetnje
    Nego zato jer je to put siddha.
    -Milarepa


    Dok trčiš za svojim mislima
    poput psa si koji ganja bačeni mu štap
    Svaki put kad je štap bačen trčiš za njim
    Umjesto toga budi poput lava
    koji umjesto da lovi štap
    svoj pogled skreće prema bacaču.
    Na lava se štap baca samo jedanput!
    -Milarepa


    Mila'i Mgur Bum, Milarepina Pjesma Ljubavi i Suosjećanja

    Prostirem se pred Marpom Prevoditeljem
    Neka me blagoslovi i čuva od sukoba

    Blagoslov moga lame dopire do mojeg uma
    Nikada me nisu porazile smetnje

    Meditirajući na ljubav i suosjećanje
    Zaboravio sam na razliku između sebe i drugih

    Meditirajući na svojeg lamu
    Zaboravio sam one koji su utjecajni i moćni

    Meditirajući uporno na svoj yidam
    Zaboravio sam na prosti svijet osjetila

    Meditirajući na upute tajne tradicije
    Zaboravio sam dijalektičke knjige

    Održavajući čistu svjesnost
    Zaboravio sam iluzije neznanja

    Meditirajući na osnovnu prirodu uma- Trikayu
    Zaboravio sam svoje nade i strahove

    Meditirajući na ovaj život i onaj nakon njega
    Zaboravio sam na strah od rođenja i smrti

    Iskusivši radost osamljenosti
    Zaboravio sam na potrebu ugađanja prijateljima i rođacima

    Usvojivši učenje u svoj tijek svijesti
    Zaboravio sam upuštati se u doktrinarne polemike

    Meditirajući na ono što ne nastaje, ne nestaje i ne traje
    Odbacio sam sve konvencionalne forme

    Meditirajući na percepciju svih fenomena u vidu Dharmakaye
    Zaboravio sam na sve konceptualne forme meditacije

    Boraveći u nepromijenjenom stanju prirodnosti
    Zaboravio sam putove licemjerja

    Živeći ponizno u tijelu i umu
    Zaboravio sam prijezirnost i aroganciju velikaša

    Načinivši samostan unutar svoga tijela
    Zaboravio sam samostan izvan njega

    Prigrlivši duh radije nego slovo
    Zaboravio sam igre riječima


    Ova priča o oslobođenju Milarepe
    Poput Dragulja koji ispunjava želje sjajeći svjetlom akcije
    Osvijetlila je učenje svih Buddha
    I ispunila nade i težnje osjetilnih bića.
    Neka ovaj dragocjeni dar bude ugodan Buddhama prošlosti.

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna


    Uzrok nemira jest egocentrični um. Kada pojedinac
    prihvati ideju o "Ja" egu nema kraja! Samo Buddha je rekao
    da je to "Ja" bez osnove, nitko drugi nije. Prema tome nema
    druge metode osim njegove da se postigne potpuni mir.
    -Kamalasila


    Buddha reče i ovo:

    "Duga je noć onom koji bdije, dug je put budalastome, koji ne zna za zakon istine.
    Ako putnik ne sretne boljeg od sebe ili bar ravnog sebi, bolje je da sam produži svojim putem,
    jer sa budalastim nema korisnog prijateljstva.

    Budalast čovjek koji je svjestan svojih gluposti, mudar je bar u tome,
    ali budala koja sebe smatra mudrim, stvarno je prava budala.
    Budalasti je najveći neprijatelj samom sebi, jer on čini losa djela koja mu donose samo gorke plodove.

    Jedno djelo je loše djelo kada se čovjek zbog njega mora kajati i njegove plodove sa strahom i suzama primati.
    A dobro djelo je ono djelo za koje se čovjek ne kaje i
    čiji plod prima radosno i zadovoljno."

    " Moji sinovi pripadaju meni i ovo bogatstvo pripada meni.
    Ovakvim mislima budalast čovjek muči sebe.
    Pa, on sam ne pripada sebi, kako će onda sinovi i bogatstvo?"

    "Dobro je lako činiti od dobrog, ali teško od lošeg.
    Loše je lako činiti od lošeg, ali teško od dobrog."

    Lice Tibeta se mijenja ali po volji kineskih vlasti. Tibetanci u svojoj zemlji polako postaju manjina. O tome u našim medijima ni slova a predsjednik Josipović, kao i ostali svjetski političari, putuju u Kinu i dive se njihovim dostignućima. Svaka im čast na dostignućima u ekonomiji, ali, po mom mišljenju, u ljudskim pravima su u Tibetu i Xinjiangu danas najbliže fašizmu.
    -Stipe Božić

    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.
    -Beowulf

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    Misliš da si ti prvi koji me pokušao ubiti?
    -Beowulf

    Locations of visitors to this page