jelenski blog

ponedjeljak, 24.12.2012.

Na Badnjak

Photobucket
Na slici: moj primjerak zbirke pripovjedaka „Pod starim krovovima“. Vanjski omot knjige se već zbog starosti i upotrebe počeo dezintegrirati pa sam ga prije godinu dana oblijepio selotejpom.

Za vas koji ste novije čitateljstvo- ulomke iz pripovijetke „Na Badnjak“ iz dotične zbirke „Pod Starim Krovovima“ od Ksavera Šandora Đalskog, već treću godinu za redom stavljam na blog u ovo vrijeme kako bi ih podijelio sa štovanim čitateljstvom i potakao ljude na čitanje toga ali i ostalih djela našeg velikog majstora Đalskog.


Oni od vas koji su s dotičnim djelom od ranije upoznati pa im nije zanimljivo ponovno čitati mogu se odmah otkoturati niže i pročitati moj dodatak na kraju.

(…)
Bio je to posljednji Božić što ga s njim provedoh, zato ga i spominjem premda nemam da pričam nikakvih čudesnih zgoda ni zanimljivih zapletaja. No taj je Badnjak još sjećao na stara vremena kad je taj dan svojim običajima i obredima u jedan čas i veličao slavu božju i izrazio skrušenu hvalu vjernika, a opet znao tako nedužno jednostavno i ujedno tako sigurno razveseliti i utješiti smirena ljudska srca.

Nad čitavim su krajem visili od prvoga jutra gusti, više bijeli nego sivi oblaci. Od zemlje pršila mliječna magla dižući se u trepetljivim pahuljicama i zastirući daleko naokolo svaki dol, svaki krov, svaki grm; tek visove bregova i vrške drveća nije zahvaćala. A bijaše ciča, griska zima; svaki korak po otvrdnuloj smrzloj zemlji čuo se gore u sobu uz tutanj i jeku. Na staklima prozora složio se smrznuti uzduh u najdivnije slike cvijeća, a ogromna stara peć, ma se gotovo i žarila, jedva je mogla nadjačati studen polutamne sobe.
- Danas je Badnjak- šapnem, gledajući na prozor u prekrasni zimski kraj i sjetim se da moj susjed illustrissimus Batorić, vjeran „običajima otaca“, na taj dan uvijek lovi lov, te ga već požalih u duši što ovaj put neće moći da lovi. Ta, tko bi zaboga mislio danas na to, kod te magle i sumrzlice! Nisam u misli ni dovršio izreke kad začujem dolje lovački rog, lavež pasa i glas svoga Batorića.

Kaj gospodin još spiju- kaj su pozabili kaj je danas? –Ej, dečko, skoči gore i kaži da smo ovde i da ga u lov zovemo- čuo sam kako glasno govori mome momku.
Otvorim hitro prozor i turim glavu kroz okno. Batorić je stajao pred dvorom u svom sivom lovačkom odijelu i u visokim ogromnim čizmama. O boku mu visila draga njegova „duplonka“, ruke složio preko trbuha i turio ih u mošnju od lisičje kože, koja je visila ne zelenoj uzici, prebačenoj oko vrata; imao je također uza se ogromnu lovačku torbu kao da se nada bogzna kakvu plijenu. Uz Batorića stajala je četa lugara i momaka, svi snabdjeveni starinskim nevaljalim jednocjevkama, iz kojih ipak naši seljaci gađaju sa tako nepojmljivom sigurnošću. Od grdne su se studeni branili svojim kratkim surinama.

Rulja pasa, sve dva po dva zakorlaćena, nestrpljivo je poskakivala, repovima mahala i gledajući lovce radosno lajala.
Dobro jutro, illustrissime!- javim se s prozora- zar zbilja, ta po tako nezgodnu vremenu?
- Oho, a ti lenčina nećeš- prekine me u šali starac; - ne, tak ne sme biti. Još, još, kad su mi se zmekli Štefica, Lacica, Tomica, ali ti , ajde ti z menom. Danas je Badnjak, svaki dobar krščenik ide u lov; ne bi, re vera, znal da je zutra Božić kad bi danas ostal doma.
-Ali tko će po toj magli, mrazu; ta psi ne mogu baš ništa za takva dana, a neće mi se uzalud po bregovima hodati.
-Gle ti njega, dijete, mogao bih ti ne ocem već djedom biti, pa tebi se neće, a ja starac idem!- odrješito odluči starac govoreći taj put njemački.
Ne bijaše dakle druge: moradoh se prometnuti lovcem i poći s Batorićem.
Kako rekoh, tako i bješe. Lov se nikako ne mogaše razviti. Psima otupio njuh od studeni; po tvrdoj smrznutoj zemlji nije se također mogao ostaviti trag, pa ako bi goniči i naišli slučajno na zvijer, ne mogasmo opet mi lovci ništa od magle. Tako prođosmo najbolje mete. I nikako ne htjede da najbolje krene. Magle su se doista počele dizati i miješati s oblacima, ali je počeo padati snijeg, najprije u sitnim tvrdim zrnima, zatim u velikim krpama, koje su zrakom ovamo-onamo letjele, dok se nije gusto spustio i za kratak čas sve prikrio svojim čistim bijelim plaštem.

-Ecce, juri Božić na bijelcu!- usklikne veselo Batorić. – Drugda bi kao pravi lovac očajavao s takvoga snijega, ali je danas Badnji dan, pa na Božić želi vidjeti snijega.- Baš mi je milo, makar i ne dobili pečenke. Barem ćemo se k polnoćki sanjkati. Pa da, re vera, tužan je Božić bez snijega!
Snijeg uistinu padaše tako gusto, ustrajno i neprekidno da je bilo potpuno opravdano nadati se saoniku. Crne grude na polju sve su više iščezavale, već se nijedan jarak među slogovima ne raspoznavaše. Po gustim se brežuljcima niski grmovi borovice svojim crnim granjem oštro lučili od jasnog bijelog plašta snježnoga i pričinjali se kao pjege na runu starih, kraljevskih mantija. Golo granje drveća, po kojem su se hvatale fine igle inja, sad se sve više sagibalo pod trhom snijega. Zrak, oblaci, sva visina: sve se gubilo u sipanju snijega, niotkuda se ne čuje ništa, tek se tužno koji put nezgrapnim graktom javljaju vrane i svrake, polijećući niskim, kratkim letom od jednoga polja do drugoga, ili časomice zamnije dolje iz ravnine, od potoka i crnih voda, čeznutljiv krik divlje patke da se onda odmah raspline u dalekom ovom miru. Inače sve tiho, ukočeno, gluho: gotovo nedohitna tišina, u kojoj i naši koraci odjekuju, te glasno pod nama škripi i cvili mladi snijeg. Nešto svečano, veličanstveno naleglo na sav kraj, baš kao da se pripravlja da dostojno dočeka mladoga kralja nebeskoga!

Oko bližnje šume što se bez svakoga gibanja pred nama širila zgustio se zrak u finu prozirnu koprenu. Na kraju šume, a na kosi brijega dizale se k nebu vite jele i tanki borovi, okićeni po tamnozelenim hvojama rubovima netom zapala snijega, koji su se pričinjali kao da su sačinjeni od milijuna i milijuna zvjezdica najčistijega srebra i bisera, a pobuđivali su u gledaoca spomen na one minule sretne dane jad je tako nestrpljivo, tako bogobojazno očekivao Božić, njegovo drvce i njegove darove!
I ja ne mogah odoljeti želji da ne pođem u šumu. Ostavim svoje mjesto i lovce, požurim se naprijed te zađem unutra. Kao da sam stupio u vilinske dvore ili u koju prekrasnu gotsku crkvu. Ravna stabla grabrova, bukva i mladih hrastova nizahu se u duge redove tankih visokih stupova, hlepteći k nebeskim visinama i u gornjim granama svijajući se u velebni svod. Svaka grančica, svaka svrž okićena je bijelim snijegom i čini se kao da je od mramora, te priliči onim divnim uresima starih gotskih hramova. Sve je to u pridušenu svijetlu zimskoga dana tonulo u polutamnim sjenama, a ipak svjetlucalo nježnim blijeskom koji je strujio iz bijeloga snijega, baš kao u crkvi u predvečerje kad na tamnim zidovima dršće trak vječne luči. Padajući snijeg jedva prodiraše ovdje do tla kojem se prosulo suho pocrnjelo lišće, tvoreći tako debeo, gust sag.

Najednom se prekine mir šume te začujem zvonak štropot od udarca sjekirom. Okrenem se onamo odakle je zvuk dopirao i spazim mladu seljačku djevojku kako siječe granu ogromne divne jele. Ljutito poskočih do nje, zaviknuvši na nju:- „Što radiš, neboga!“

Znao sam naime da je ova šuma Batoriću najmilija od sviju, osobito pak onaj nasad jela. Sam za svoju potrebu ne bi nikad dao ništa odavde dobaviti.

Djevojka se prestraši tako da joj je pala sjekira iz ruku, a zatim uze plakati i moliti za oprost. Saznao sam od nje da je željela za Badnjak načiniti kod kuće lug, a za to joj je trebalo zelena granja, pa budući da nije imala nikoga da joj otiđe u goru, nakanila se sama ovamo. Mene prođe odmah srdžba jer je bilo uistinu premilo lijepo djevojče, ali bojao sam se: što će Batorić kad je nađe. Lovci se uto sve više primicali: već se čuo glas Batorićev, a nikako nije bilo zgode da se ugneš. Eto ga!- U prvi je čas bio razjaren i rastužen, no kad mu se djevojka molila i spomenula da je htjela slaviti Božić, razvedri mu se lice, oprosti joj, dade joj odsječenu granu, te obrativ se k meni, reče njemački:- „Baš mi je žao za ovu lijepu jelu, da je barem koje drugo drvo; ali šta ću, danas je Badnji dan, čemu da se srdim- pa jer želi praviti lug po starom običaju, neka joj bude. Gledaj mladi amice, zato je Božić tako drag svetac što imade radosti i za bogataša i za siromaha. Dakako, treba imati vjere, držati se starih predaja, pa će barem jedanput u godini biti veselja!“

Iziđemo iz šume da nastavimo lov. Batorić nikako ne htjede da prestane.
-Danas ionako nema o podne ručka; što bismo kod kuće? Pa moramo naći za svece pečenke. Kakav bi to Božić bio bez divljačine! I još nešto: stari Adam Hržić svake godine čeka na me u svojoj klijeti na taj dan. Znade da sam na Badnjak uvijek u lovu. I on me tom prilikom ponudi čašicom vina želeći da sretno božićujem, a ja mu čestitam godovno. Tako je već nebrojeno mnogo godina među nama. Bio je on nekad moj najbolji slobodnjak. Mogao sam ga usred noći s najznatnijim pismima svakud poslati bez ikakve bojazni
-reče Batorić opet njemački jer je jedan lugar bio blizu.

Bilo nam je prijeći do dva brijega dok se ne nađosmo pred Hržinićevom klijeti, sitnom zgurenom zgradicom bez okna i tek surovo sabijenom od crnih prastarih balvana.
Suhonjavi sićušni starčić, odjeven trošnom katanskom surkom i obuven u visoke i na sve strane okrpane čizme, stupi pred nas. Raskrite glave, pokloni se pokorno i nagne se čitavim gornjim tijelom, uvukavši uza to nekako trbuh u se. Batorića poljubi u ruku. Na isušenu mu licu nije se doista opažala bogzna kakva radost, no ova seljačka lica preko kojih je toliko jada, toliko bijede prohujilo takva su da s njih ne čita isto tkogod tako lako. Batorić, koji je poznavao svoga čovjeka, bio je do suza ganut. On je razumio smetenost staroga seljaka, njegovo nesigurno stupanje, više tapanje nogu, njegove suzne oči!

-Hvala budi božjoj diki da je itak nihovo gospodstvo došlo! Ovo zlo vreme plašilo me več da ih nikak ne bu. No sad je dobro, samo da su dostojali pohoditi me. Naj dostoju nutra!- I starac pođe prvi do klijeti, napinjući se drhtavom rukom da odriješi drvenu ključanicu.
-Dakle, stari moj Adame, jesi li mi kaj živ? – počne Batorić.
-Hvala budi bogu jedinomu i svetoj majki božjoj bistričkoj, jesem! Kaj da se tužim? Star sem, dosta da je ovak kak je. Em – nihovo gospodstvo znaju sami kak je vu starosti- od dana do dana- svaki je čas za nas starce božja milost.

-Zato baš daj sim „svrabljivca“ da pijemo vu zdravlje, em danas si godovnjak! – Reče mu Batorić potreptavši ga po ramenu, pa sjedne na tronogi niski stolčić.
- Evo, evo sve sam već pripravil, dala mi baba da zemem sobom sira, luka i jaja. – E, kaj čemo, kad je denes toliki post, pa ne morem gospodu nuditi z mesom.
-Gdo bi danas mesa, moj Adame!

Adam međutim smjesti na prevaljenu praznu bačvu kruha, soli i sira, a vina povuče iz lagva na cijev iz tikvice, pa onda saspe u vrčić, takozvani „svrabljivec“ i najprije ponudi Batorića. Poslije njega dođem ja na red, a tada svi ostali lovci. Sebi napuni najposlije, te naklonivši se pred Batorićem priklonom koljena prinese vrčić k ustima, pri tom se naslađujući tako da je poslije neprekidno usnice jezikom oblizivao.

Batorić međutim pošalje lovce u obližnje grmovlje, jer je Adam rekao da je tamo zec veliki kao vuk; mi pak ostasmo još neko vrijeme u klijeti. Stari se Adam za to vrijeme tako razveselio da je nazdravio i sveto Trojstvo i mladoga kralja i božansku „mamicu“.
Kad se iz dola javila puška, te začas dojurio momak uistinu sa zecom u ruci, ostavismo klijet i pođosmo prema domu.
Kratki se zimski dan sve više svraćao za bregove, i u mračni zrak sve jače prodirala siva večer. Snijeg je prestao padati, no zato zaduhao oštar vjetar, brijući grisko i bolno sa bregova u puste tamne dolove. Sa drveća i krovova sipao nam se u lice snijeg koji je bio na njima naslagan. Po nebeskom se svodu tjerali i komešali oblaci i magle, čas se trgajući, čas na krilima žurnog vjetra hitro brodeći onamo za gore. Iz oblačnih visina čuo se šum letećeg jata divljih gusaka, kao da prolazi bujica žestoke vode, a zatim se još nekoliko časaka pronosilo zrakom brbljavo im gakanje. Na istoku nad gorama žutjeli se oblaci mjedenom bojom, kao da se natapaju u ražarenoj kakvoj salitoj kovi, a gore u sredini neba trgali se. Kroz usku pukotinu zakrijesila sitna zvijezda i dopirući do nas svojim treptavim zlatnim trakom kao da nagoviješta blizinu svetoga časa!
-Bit će mjesečine, čuješ li- počne Batorić nakon dulje šutnje.- Veselim se već sada kako ćemo se lijepo sanjkati k polnoćki.
-Zar ideš i ti illustrissime!?
-Kako ne, zaboga, em tomu se najviše veselim kad bu moj Ivica kod orgulja zapeval prvi put: „Narodi se kralj nebeski.“
-Ako ti ideš ići ću i ja.
-No- to se razme- morali budu i ti i on i drugi.
-Koji?
-Štefica, Lacko, Đuka, Škender: svi su danas kod mene. Lenčine, v lov im se nije račilo. Pozval sem ih: oni sami bez obitelji, ja sam; najbolje je dakle da smo na takovu večer skupa.

Napokon se po dosta visoku snijegu dokopasmo umorni i gladni do brezovičkog vrta. Stara se kurija u sivoj tami svojim visokim kosim krovom i crnim zidovima usred nepregledna snijega pričinjala još čudesnijom, još sablasnijom.
Iz malih prozora sipahu rasvijetljene sobe kroz smrznuta stakla crvenosjajnu svjetlost, koja je u trokutnim repovima padala u vanjsku tminu, titrajući u hladnoj obasjanoj pari i praveći na bijelom snijegu duge sjajne plohe iz kojih se caklili i krijesili ledci snijega kao po bijeloj svili razasuti alemi i smaragdi. Ne znam i ovaj obični zimski prizor imao je za mene neki osobit, svečan božićni biljeg!
Sjevernjak sve jače hujio i brijao; iz dimnjaka stare kurije upravo sukljao gust, crn dim i svjedočio da su peći tople. Kako smo željno čeznuli za toplim kutićem koji nas je ondje čekao!
U staroj je kući sve odisalo mirisom pečenih kolača, gibanica i kuhanih šunka. Iz kuhinje se čuo zapovjednički glas staroga sukača Petra i žurna poslenost sluškinja. Štropot ribeža, mužara, noževa zvonkom se jekom razlijegao po svim kutovima drvenoga dvora, te miješajući se s veselim glasovima poslenika tako je jasno odavao radost koju donosi u kuću Božić.

Gore u sobi dočekaše nas Batorićevi gosti. Bijaše već sve za Božić priređeno. Zidovi bili iskićeni borovinom i jelovinom i sav zrak u sobi bio napunjen mirisom zimzelenog granja.
U pročelju stajao dosta visok mlad bor, urešen pozlaćenim jabukama, orasima, lješnjacima, sitnim svjećicama od voska i lancima od papira raznih boja. Tramovi bili su također nakićeni zelenim grančicama i na tankim se nitima njihale po zraku jabuke božićnice, a nad stolom visio takozvani jež, jabuka obložena sasvim lješnjacima, taj najglavniji znak Badnjaka u starim hrvatskim kućama. Pod čitavim stolom bila razastrta čista, žuta slama, a sam stol bijelio se od finog stolnjaka, nasred kojega bijaše velik križ, naprosto svezan od dugih vlati ražene slame.

Sve je to priredio stari Vanko. Batorić se gotovo topio od blaženstva i veselja. Oči su mu se radosno krijesile i najprvo, popostavši kod vrata, zagleda se u sve, a tada, pošavši od jednoga do drugog k svakoj grančici, svakomu drvcu i svake se stvarce dotaknuvši rukama, opazi da je Vanko zaboravio zvijezdu-repaču i svetoga Duha. Isti se je čas moralo to izvjesiti, a zatim se zapalile svjećice.

Soba zasja. Mene se silno dojmio ovaj na seljačku iskićeni drevni prostor, po sebi već odjek starih – starih vremena, a sada još više zanoseći u daleku prošlost svojim prikazivanjem i održavanjem pradavnih običaja, svojim prostim ali iskrenim svetkovanjem tako uzvišenog časa kršćanstva
.


(…)

Pripovijetku „Na Badnjak“ već tradicionalno čitam, ako već ne na sam Badnjak onda u vremenu prije Božića. Mislim da je to zato jer ova pripovijetka sumira sve ono što svi mi idealno poistovjećujemo s Badnjakom i Božićem sa aspekta općeg ugođaja, znači priča počinje hladnim jutrom kad se pisac budi i pogleda kroz smrznute prozore svoje sobi i onda kako odmiče dan (koji likovi provode u vanjskoj aktivnosti, konkretno u lovu) počinje padati snijeg. Sve kulminira večernjim druženjem i odlaskom na polnoćku u zaprežnim saonicama. Opisi prirode u tim uvjetima koje nam je dao Đalski upravo su fantastični, kao što možete i sami vidjeti iz prvog dijela priče.
Naravno tu je i povijesni element, opis života u plemićkim krugovima, u kurijama Hrvatskog zagorja, na kraju 19. st. u vremenu poslije ukidanja kmetstva, na kraju jedne epohe koja je ostavila naslijeđe u razmjerima koji nam niti dan danas nisu do kraja sagledivi. Ključan je idealizirani lik illustrissimusa Batorića kao poštenjaka, intelektualca, posljednjega od svoje loze plemića, čovjeka koji je svašta prošao, koji je druželjubiv i tvrdokorni tradicionalist ali opet istovremeno i osamljeni ekscentrik, prijateljski nastrojen prema onima koji to zaslužuju no može biti i tvrdoglav i strog. Lik je to kojega u pripovijetkama ostali ne mogu do kraja shvatiti ali ga beskrajno poštuju zbog njegova iskustva i karizme. Pisac se kroz seriju pripovijetki stavlja u položaj Batorićeva bliskog prijatelja i biografa i polako gradi fascinantnu priču.

Iskreno koliko god puta sam pročitao tu pripovijetku uvijek iznova osjećam kako bi rado proveo taj dan s njima. Romantičarske idealizirane vizije koječega često nas dohvate, nije li tako? Ako bi mogao putovati u tu pripovijetku učinio bi to, ali da mogu Batorića „izvaditi“ u ovu našu suvremenu stvarnost, to vjerojatno ne bih, bilo bi mi žao da taj lik, iako imaginaran u svojoj idealiziranoj neiskvarenosti, bude izložen našem današnjem društvu.

Eto toliko, pazite da za blagdane ne pretjerate s konzumiranjem i čitamo se dogodine ;-)


Sretan Božić!


Photobucket

Oznake: Illustrissimus, pripovijetke, kurija

- 20:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 15.12.2012.

Tharpa

Ovaj članak bio sam objavio još početkom tjedna, no kako pružatelj usluge nije kroz duže vrijeme osigurao pravilno funkcioniranje bloga (uslugu komentiranja između ostaloga) odlučio sam unos ukloniti kao čin protesta. Nisam nikad prije obrisao objavljeni članak, čak i one koje danas smatram promašenima možete pronaći u arhivi ovoga bloga.
Mislim da svi mi ovdje dijelimo svoje kreativne radove sa javnošću bez ikakve naknade za sebe osim čistog zadovoljstva komunikacije. U svijetlu toga smatram da je potrebno zalagati se za pravo na punu uslugu kakva je obećana u dogovoru. Protest je legitimni oblik takvog zalaganja. Iako su komentari osposobljeni sljedećeg dana, kvar na naslovnici nije otklonjen ni dan danas… Treba li reći išta više?
Ispričavam se štovanom čitateljstvu na smetnji i zahvaljujem na razumijevanju.


Snijeg u dane prošlog vikenda bio je odlična prilika za kratkotrajnu sekluziju u zabačenim predjelima. Zaista te subote, prije točno tjedan dana, bilo je kudikamo zanimljivije nego danas iako iz izoliranog boravišta sam toga dana izlazio samo dvaput, po drva. Imao sam dosta problema s metalnim vratima spremišta jer se smrznuti snijeg nahvatao ispod po okviru i kad sam ih jedva otvorio više nisam mogao zatvoriti. Trebalo mi je dosta dugo dok sam našao u čemu je problem i dok sam ga usred mećave uspio otkloniti. Nakon toga iskustva odlučio sam ostatak dana kloniti se izvanjskih aktivnosti.
Malo sam čitao knjige i neke tekstove i dan je prošao jako brzo, nije bilo nimalo dosadno. Bilo je jako ugodno promatrati kroz prozor tu solidnu mećavu koja je trajala čitav dan.
Promatrao sam i nekoliko pasa koji su plesali po cesti sa snježnim vihorima. Na taj način su održavali dobro raspoloženje i tjelesnu toplinu. Nisam se nažalost sjetio poslikati taj ples. Kad je hladno obično svi u selu puste pse da se zagriju kroz igru.

Zato je u nedjelju ujutro bilo puno posla s otkopavanjem iz snijega. Nisam se ovaj put zaputio u nekakve značajnije šetnje, samo sam nakratko posjetio voćnjak

Photobucket
Tu sam primijetio da je vjetar formirao snježni pokrivač u obliku pustinjskih dina. Vrlo interesantno.
snijegwo

Photobucket
Oko ovog debla jabuke očito su djelovale vrtložne struje velike jakosti. Fascinantno.

Inače već neko vrijeme se spremam osvrnuti na kratki odlomak iz jedne knjige koju polako čitam ovih dana, valjda već treći ili četvrti put. Knjižica je to kratka i simpatična, koncizna, svaki put iznova zanimljiva, istinski klasik takav i treba biti:

Tajna usmena učenja pojmovno vezuju doktrinu „odlaženja s one strane“ s doktrinama ne-djelovanja, izravnog puta i trenutačnog prosvjetljenja. Točnije, ove potonje smatraju uključenima u „odlaženje s one strane“ i to kao poseban oblik istoga.

Prelazak „na onu stranu“ istoznačan je oslobođenju, a tri gore spomenute teorije izravno su povezane s tim.
Ali prije svega, što je to oslobođenje na način kako se gleda u Tajnim učenjima?
Znamo da se budističko spasenje sastoji od oslobođenja iz kruga naizmjeničnih smrti i rođenja u trajnom putovanju koje se sastoji od brojnih bolnih događaja tijekom kojih smo sjedinjeni s onim čega se gnušamo i odvojeni od onoga što volimo. Barem je takav izvanjski opis spasenja, trenutačno aktualan među budistima.
To oslobođenje nazvano je Nirvana, riječju dobro znanom svima onima koji su imalo bliski s budističkom literaturom.
Doslovno značenje Nirvane je utrnuće i zbog toga su se značenja raširile najpogrešnije ideje glede prirode budističkog spasenja. Ovo nije mjesto za istraživanje tih pogrešnih tumačenja. Dovoljne će biti samo dvije-tri riječi. Odgovor onima koji zamišljaju da se budističko spasenje sastoji u uništenju „ega“ smrću „osobe“ glasi: budizam poriče postojanje „ega“ ili duše ili kako god to nazvali, pa ne može biti riječ ni o kakvom uništenju onoga što se drži nepostojećim.
U stvarnosti postoji uništenje, dokinuće, ali ono pogrešnih pogleda, neznanja ili točnije kazano, vjerovanja u postojanje „ega“ koji bi bio neovisan, homogen i stalan, vjerovanja koje kvari naše razumijevanje svijeta izobličavanjem naše mentalne vizije.
Tibetanci nisu preveli riječ Nirvana. Ne zato što nisu bili u stanju to učiniti, nego vjerojatno zbog toga što ideju spasenja shvaćaju pomalo drugačije od one koju drže druge budističke filozofske škole.
Njihova istoznačnica za Nirvanu jest izreka „otišao s one strane patnje(nia nieun les despa). Ta izreka ne sadrži ozbiljnost riječi Nirvana; ona se rabi kada se hoće reći da je umro visoki vjerski dostojanstvenik, a da se pritom nužno ne podrazumijeva da je umrli postigao savršeno duhovno prosvjetljenje i da je postao Buddha, a kako bi se izrazila ta posljednja ideja, ne samo glede umrlog čovjeka nego, nerijetko i živog pojedinca, Tibetanci jednostavno kažu: „postao Buddha (Sangs-gyaipa ili skraćeno Sangs-gya)“, „on je postao Buddha“ ili „on je Buddha“.
Međutim izraz koji se najviše rabi u govornom jeziku kao i u literaturi jest: „oslobođenje (tharpa)“ ili „biti oslobođen (thar song)“.
Ne postoji nikakva ideja smrti u toj ideji oslobođenja. Čovjek se oslobađa u svom sadašnjem životu ne napuštajući ga.


Alexandra David Neel- Tajna Usmena Učenja Tibetanskih Budista, 1967.

Moj osvrt:
Svakako jedna od najvrednijih knjiga s kojima sam se dosada susreo je ova iz koje potječe dotični odlomak. O specifičnom stilu pisanja Alexandre D. Neel, prve bijele žene na Tibetu, već je bilo riječi više puta, a njoj sam posvetio i ovaj članak još proljetos, ali svaki put moram naglasiti njenu monumentalnu ulogu u izučavanju tibetanskog budizma i tibetologije općenito.
U ovom konkretnom tekstu došli smo do pojma oslobođenja u duhovnom smislu, ono što se, vidjeli smo ranije u Milarepinoj biografiji, naziva Emancipacijom. Tibetanci dakle govore o tharpi, oslobođenu od krivih gledišta, tu i sada u ovome životu u ovoj hrpi mesa i kostiju koja nam bude tako tupa i teška ponekad… Koliko je to realno možda će se netko pitati? Pa očigledno da nas je velika većina uzela opredjeljenje da to nije realno, da je u ovoj „dolini suza“ jedino moguće živjeti kako nas već životne okolnosti nose i moliti se nadmoćnim upraviteljskim božanstvima, eventualno prakticirati dobra djela te tako steći uvjete za bolje ponovno rođenje. Nenametljivi i simpatični budisti iz tradicionalno budističkih zemalja bi možda rekli pa idemo u deva-loka domenu egzistencije gdje ćemo živjeti kao sretni bogovi bez patnje, a što drugo možemo postati Buddha je preteško i previše vremena bi to oduzelo od dnevnih obveza… Kršćani bi pak rekli da treba zaslužiti ulaznicu za vječni party s Isusom na nebu. Ideja da se u toku života postigne kristovstvo na trajnu dobrobit sebi i drugima kod njih danas niti ne postoji kao opcija, iščezla je davno sa Valentinom, Saturnijem Antiohijskim, Marcionom, Basilidom i ostalom heretičkom ekipom, a možda ipak još postoji eventualno u nekim opskurnim neo-gnostičkim ezoteričnim društvima, ko će to znati…
A onda pak jedni bi rekli da ovaj svijet treba napustiti i zaputiti se u nekakav svemirski harem s djevicama… svatko uglavnom ima nekakvu svoju viziju kamo treba doći i kako to učiniti jer prosvjetljenja nema na ovom svijetu, bolje je tamo nego tu! Tu smo samo to što jesmo, a tamo ćemo postati nešto više, tek tamo ćemo zauvijek biti sretni i ispunjeni istinom, božanskom prisutnošću, spoznajom… ma što god nam treba to je tamo, poslije smrti u Vječnosti, u Apsolutu, u kakvoj već velikoj riječi tj. konceptu…
Da? A što bi na sve to rekli filozofi Mahayane, prekaljeni majstori logike i dijalektike s kakvima se susrela Alexandra Neel u toku svojih putešestvija? -Evo vam jedan …šipak!- to bi rekli, tj. kad ne bi bili tako pristojni i povučeni kakvi jesu.

Nema Prosvjetljenja na ovom svijetu?
To je, čini mi se, postalo česta poštapalica današnjeg apatično-skeptičnog čovjeka, nije li tako? Ne samo na Zapadu nego i na Istoku. A mislim da bi nam svima već iz povijesti trebalo biti i prejasno da je baš takva umna malaksalost tzv. „malih ljudi“ (koje mi svi simpatiziramo jer se s njima poistovjećujemo) tj. svjetovnjaka-svakodnevnjaka sa svim njihovim slinim brigama i strahovima, da je to stanje vrlo pogodno za ubrizgavanje u njihov um instanatih rješenja kroz misterijsko obećavanje boljeg života na drugom svijetu, gdje će konačno sve biti u redu, gdje će konačno sve žudnje biti namirene. Nisu li takvim i sličnim metodama kroz povijest određene religije ostvarile ogroman ekspanzijski „boom“? Ali i svjetovne tj. političke ideologije su se takvim situacijama beznađa spretno okoristile u 20. st.
Koliko i po čemu uopće je apatično-indiferentni skeptik zapravo drugačiji od privatnim opredjeljenjem zajapurenog vjernika, da ne kažemo fanatika? Ne govorim sad samo u smislu religije, nego općenito, u smislu onog prpošnog aha ja sam za to, to i to, a protiv toga i toga i to iz razloga jer mi je ovo prvo milo, ono drugo mi nije. Da li takva percepcija svijeta donosi čovjeku stvarnu čvrstoću i uporište ili je ipak riječ samo o igrokazu kojim ego identitet provodi nad nama obmanu o svome postojanju?

Kao na crtiću kad pas lovi auto i zagrize kotač i onda se skupa s kotačem nastavi koturati po cesti. Trebao bi kotač jednostavno ispustiti, svi mi bi trebali to učiniti, ali kako si onda opravdati jurnjavu za kotačem? Sve dalje u životu, sve teže je promijeniti zacrtane smjerove i svjetonazore.

Čitao sam nedavno u jednim novinama intervju s hrvatskim vojnikom sa dugim stažem u Afganistanu, opisivao je osobito bijedu i patnju tamošnjih stanovnika, a zaključio je sa „da tako moram živjeti, vjerojatno bi i ja postao bombaš samoubojica!“ Mislim da te riječi kazuju jako puno, no to su već neke druge priče i moram se vratiti na temu ovog članka.

Ako, dakle, nema Prosvjetljenja ovdje, nema ga, dobro, fino, u redu, ali nema ga onda niti nigdje „drugdje“. Ono što je bezvremensko pronalazi se u sadašnjosti. Snatrenje o senzacionalnom posmrtnom odlasku u bolje domene postojanja, kako god ih tko zamišljao jest irelevantno. Jedino je donekle ok u tom dualističkom svjetonazoru ako pojedinac u žudnji za boljom budućom egzistencijom (raj), odnosno u svom strahu od gore egzistencije (pakao) čini dobra djela, odnosno izbjegava ona zla. Pa dobro je činiti dobro, ne? Loše je činiti zlo, pa jasna stvar! Držati se toga, pa i to je nešto, ali ipak nije sve, zapravo nije ono glavno i najvažnije.
Većina nas ljudskih bića nažalost nikada u toku svoga života čak i uz najbolju namjeru i najoštriji um neće pomisliti da bi trebalo tražiti nešto više od toga, više od tehno-mehaničkog poimanja poželjnog i nepoželjnog, dobra i zla, utemeljenog na tehno-mehanicizmu privatne emotivno-čulne percepcije svijeta, te tako naći pravu sreću na konačnoj razini, koja je trajna i ne zavisi od provizornih uzroka i uvjeta, to je Emancipacija.
Potraga za srećom u provizornim i proizvoljnim iluzijama koje draškaju ego-identitet, takva potraga za srećom je kao potraga svraka za svjetlucavim igračkama, može biti fora neko vrijeme, ali postane zamorno, dosadno, jalovost toga puta se sama od sebe ukazuje tj. trebalo bi biti tako jer mi ipak nismo kao svrake, ili se možda varam?

Tražiti nešto onkraj dualizma i dapače to tražiti ovdje i sada u ovom ljudskom životu. A baš taj ljudski život je najpovoljniji od svih, baš je tu gdje smo sada najlakše pronaći pravu prirodu svih stvari, uhvatiti (metaforički govoreći) za rep i Samsaru i Nirvanu, „odsjeći lance i željezne i zlatne“- kako je rekao Šakyamuni. Da li sam slobodan ako je moj lanac blještavo zlatan i ako su moji okovi ukrašen draguljima, da li sam slobodniji od onoga tko je okovan željezom ili olovom? Svi mi shvaćamo da čovjek nije slobodan ako je okovan bilo zlatom, bilo željezom, da je to sasvim svejedno. No pitanje je da li shvaćamo što je povijesni Buddha htio reći ovom usporedbom, a ako i shvaćamo što nam je onda na temelju toga činiti?

O tim temama više će još riječi biti vjerojatno nekom sljedećom prigodom, možda dogodine. A u neposrednim nastavcima koje kanim ovisno o prilikama objaviti u vremenu do Nove godine želim se osvrnuti na svrhu i ulogu Gurua tj. realiziranog živog Učitelja u kontekstu priče o tharpi, duhovnom oslobođenju pojedinca, koju smo načeli u ovom tekstu.

Par Jetsunovih riječi za kraj, mislim da se dotiču ove današnje konkretne teme, a uostalom ovo je još uvijek njegova godina, tj. godina u kojoj na blogu obilježavam 960.g. od Milarepinog rođenja:

-Shvatio sam da je ovo moje tijelo produkt neznanja sastavljen od mesa i krvi koji je zapaljen perceptivnom silom svijesti. Za one sretnike koji teže emancipaciji može poslužiti kao odlično vozilo kojim je moguće dostići Slobodu. Ali nesretnima koji samo griješe može biti vodič prema nižim i jadnim stanjima egzistencije. Ovaj naš život je granično područje gdje pojedinac može izabrati put prema gore ili prema dolje. Naše sadašnje vrijeme najdragocjenije je jer u njemu svatko mora na neki način izabrati opredjeljenje za trajno dobro ili trajno zlo.
Onaj tko teži samo individualnom miru i sreći adoptira Manji Put (Hinayanu), a onaj tko posvećuje dobrobit svoje ljubavi i suosjećanja na korist drugih, taj pripada Velikom Putu (Mahayani)
U meditaciji na Konačni Cilj pojedinac mora otkriti ne-postojanje osobnog Ega, a time uvidjeti zabludu da on postoji (budući da sve u Svemiru sa imenom i formom jest iluzorno u svojoj prirodi)


-Sve svjetovne afere imaju jedan neizbježan kraj koji je patnja: stjecanja završavaju u rasipanju, građenje u rušenju, sastanci u rastancima, rođenje u smrti. Znajući to pojedinac bi trebao, od samog početka, odreći se stjecanja i zgrtanja i građenja i sastančenja i predano uputama eminentnog gurua usmjeriti se ka realizaciji Istine (koja nema rođenja niti smrti).

--Jetsun Milarepa

Oznake: sekluzija, Guru, Konačni Cilj, Alexandra D. Neel

- 18:42 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.12.2012.

Zašto u Himalayu?

Kako u nizinama nema dovoljno oborina i nije dovoljno hladno, tako nema ni drugog izbora nego zaputiti se svako malo u boravište snijega – Himalayu (skt. him+alaya – snijeg+boravište) i tamo boraviti integrirajući čistoću snijega u svoj vlastiti um.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
Jučer mi je prilikom planinarenja bilo zanimljivo promatrati kako se krajolik mijenja s nadmorskom visinom i postaje sve bogatiji snježnim pokrivačem.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Magluština je znatno ograničila vidljivost, ali je zato pridonijela doživljaju tajnovitoga mira planine.

Photobucket

Da… snijeg čisti svijet…, tako sam čuo u jednoj prilici od jednoga čovjeka i o tim riječima dosta razmišljam u zadnje vrijeme. Nisam siguran ali može biti da ovo moje prekomjerno radovanje snijegu i boravku na snijegu i hladnoći koje me spopada od jesenas ima neke dublje razloge. Mislim da mi ipak osjetno nedostaje Mongolija… Onaj prvi jutarnji udah hladnoga zraka kad otvoriš vrata i zakoračiš van… onaj specifični miris snijega koji nosi vjetar… No to su emotivne bedastoće, iako sasvim razumljive ipak samo bedastoće. Po mojem mišljenju svi ljudi bi trebali početi trening u analizi emocija već u ranoj životnoj dobi dok se takav pristup stvarnosti tek počinje formirati, sve kasnije sve teže! Za mnoge od nas bit će možda uopće nemoguće otrgnuti se od privatno-čulne percepcije jednom kad smo ju prihvatili za jednini mogući vid interakcije sa svijetom… to je poželjno- juri za tim, ono je nepoželjno- bježi od toga i tako u krug bez početka i kraja. Dualizam, što drugo reći, pa pitajmo Adama i Evu kakvi su plodovi dualizma? Slatki prvo, pa onda više i nisu baš… :-P

Općenito govoreći propitkivanje stvarnosti kakvu doživljavano je najkorisnija upotreba ljudskoga života. Možemo se prepustiti privatno–čulnoj percepciji sebe i svijeta oko sebe, podati se osjetilnim svijestima i potpuno im podrediti svoj um te tako doživotno zacementirati svoju vlastitu fiksnu verziju stvarnosti- to je jedna opcija, svakako najpopularnija.
Ili to jednostavno ne moramo učiniti- to je druga. Zahvaljujući naporu koji je učinio Šakjamuni, Mudrac iz Šakja klana i svi koji su nakon njega studirali njegov nauk (Buddha Dharmu) i mi danas znamo da je ova druga opcija ta koja je ispravna, a znamo i zašto je to tako, iako će nas protiv te opcije tijekom cijeloga (i svakoga) našeg života pa sve do konačnog Prosvjetljenja huškati zajapureni huškač – ego identitet. No o tome više sljedeći put.


Photobucket
Na vrhu Ivanščice sam susreo jednu ozbiljnu planinarsku ekipu: Srećka (koji je, podsjetimo se, bio službeni fotograf naše lanjske ekspedicije na Velebitu), njegovu sestru Jasnu i Čovjeka Upitnika (koji je izrazio želju ostati anoniman). Njih troje su izvršili uspon kraćim ali strmijim smjerom položenim nešto istočnije od mojega smjera uspona.

Govoreći o Velebitu, na najvišem vrhu sjeverozapadne Hrvatske toči se Velebitsko pivo (crno, 6% alc.) koje proizvodi pivovara Ličanka kraj Gospića. To je bilo pravo otkriće za mene. Kad sam vidio mnoge goste u planinarskom domu kako drže u rukama ovakve flašice:
Photobucket
… bio sam jako ugodno iznenađen, velebitsko crno pivo na krovu Zagorja – neprocjenjivo!
Velebitsko crno pivo je bogatog bukea, a opet nije pregusto, riječ je o potpuno artikuliranom gurmanskom napitku koji u isto vrijeme zadovoljavajuće osvježava.
Photobucket
Gablec

Nakon toga Čovjek Upitnik naručio je rundu šljive za cijelo društvo i time jasno pokazao da nije ni najmanje upitan kao čovjek iako je njegov pravi identitet zaista velika enigma.
Photobucket
Domaća šljivovica od šljiva bistrica kako su nas obavijestili domaćini, a nemamo im razloga ne vjerovati, pokazala se izražene karakteristične arome i zadovoljavajuće pitkosti. Moj amaterski sud je da nije riječ o prepečenici i to je sasvim u redu.

Evo vam još dvije slike, te dajem gratis jer ne znam kako ih prokomentirati :-))
Photobucket

Photobucket

P.S. U tekstu sam riječ Himalaja pisao velikim početnim slovom, iako je iz konteksta očigledno da se ne referiram na istoimeni planinski lanac kao geografski pojam nego koristim samo značenje dotične sanskrtske riječi za potrebe svoje metafore. Iako je dakle za tu potrebu bilo moguće koristi i malo početno slovo, veliko slovo sam odlučio staviti iz poštovanja jer mislim da ne bi bilo primjereno tu riječ pisati drugačije. Ono što je Velebit za Hrvatsku, naša lokalna sveta planina, to je Himalaya za čitavi ovaj planet na kojem svi skupa živimo. Duhovnost planine je jedan čimbenik koji je, prema mojem viđenju potrebno vrednovati i nadalje detaljno izučavati.

Oznake: šljiva, Velebit, duhovnost planine

- 18:33 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (3)
Studeni 2013 (3)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (3)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


























Linkovi

  • Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa lošom namjerom govori ili radi, tog patnja prati kao kotač volovsku zapregu.

    Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa dobrom namjerom govori ili radi, tog sreća prati nerazdruživo kao sjena
    Buddha Sakyamuni

    Onaj tko se svim raspoloživim sredstvima
    Trudi postići zadovoljstva samsare
    I nije mu stalo do nikoga osim njega samog
    Toga se može nazvati Inferiornom Osobom.

    Onaj tko zapostavlja životne užitke
    I okreće se od grešnih djela
    Ali ipak brine samo za svoj osobni mir
    Taj treba biti nazvan Osrednjom Osobom.

    Onaj tko sasvim traži potpuno dokinuće
    Svih patnji svih bića jer njihova patnja
    Pripada njegovom vlastitom toku svijesti
    Taj jest Superiorna Osoba.

    Atisha, "Svjetiljka na Putu do Prosvjetljenja"


    Jedna baklja može raspršiti tminu koja traje tisuću eona.
    -Tilopa

    Kada pravilno ispitaš svoj um, prestaješ za svoje probleme okrivljavati druge.
    -Lama Thubten Yeshe

    -Moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi
    -Erich Fromm

    Nije nikakav znak zdravlja biti dobro prilagođen bolesnom društvu.
    -Krishnamurti

    Ako sam slobodan to je samo zato jer uporno bježim.
    -Jimi Hendrix

    Neznalice postavljaju pitanja na koje su mudri ljudi odgovorili pred tisuće godina.
    -Johann Wolfgang von Goethe

    Kada postane očigledno da se cilj neće moći ostvariti, nemoj promjeniti cilj, promjeni postupak ostvarenja cilja.
    -Konfucije

    Pijevac kukuriče samo kad ugleda svjetlost zore. Stavite ga u tamu i nikad neće zakukurikati. Ja sam vidio svjetlo i kukuričem!
    -Muhammad Ali

    Kakva bi tišina nastala kad bi svi ljudi govorili samo ono što znaju.
    -Karel Čapek

    Po meni čovjek treba marljivo brusiti vlastiti dijamant, ne preostaje mu ništa baš ništa drugo za raditi u životu. Odnosno, nit ne može ništa drugo nego ili dangubiti (što ležeći, što kopajući po vrtu, što filozofirajući i premišljajući) ili aktivno brusiti. Ako je priroda njegovog dijamanta jednostavnost, rezultat će i biti jednostavnost. Biti će jednostavan na početku , na putu i na cilju. Ako je pak kompleksnost, kompliciranost (ili što god drugo smatrali opreci jednostavnosti) , biti će onda to. Jednostavno, ne može biti ništa drugo.
    -Lilianke

    Istina je da smo ujedno fantastačna bića ali si tako lako prerežemo krila u čast onoga što se zove "matrica".
    -Neverin

    Avalokitešvara ima svoje planove i uopće ne mora značiti da se oni i ne provode. Božansko suosjećanje ima vrlo široku platformu koja nije na prvu loptu...
    -Mariano Aureliano

    Moja poanta je bila ta da mi se čini da većina ljudi stupi u život jako nesigurno, a onda počne raditi samo ono što vide oko sebe; ponavljati neke određene obrasce ponašanja. Nakon nekog vremena život uzme svoj zamah i nema više vremena za preispitivanje i uskoro smo u penziji i čekamo da smrt pokuca na vrata.
    -Unusual suspect

    “Intuitivni um sveti je dar, a racionalni um onaj koji vjerno služi.
    Stvorili smo društvo koje odaje počast slugama, a koje je zaboravilo na dar.” - Einstein

    Opasno je živjeti u svijetu i to ne zbog onih koji čine zlo, već zbog onih koji to gledaju i ništa ne čine.
    -Albert Einstein

    Parafrazirati ću Thoreaua… radije nego ljubav, nego novac, vjeru, slavu i poštenje… daj mi istinu.
    Christopher McCandless (Alexander Supertramp)

    Ne šalji um u potragu za samim sobom;
    nema uma, njegova suština je prazna.
    Pa ipak, iako prazan, nema mu kraja,
    i sve je jasno.
    U velikom spokoju, gde jasnoća i praznina nisu odvojeni,
    budi vrhunski meditant neometene meditacije nemeditacije.
    -Lama Gendun Rimpoche

    Ako koristiš svoj um za proučavanje stvarnosti nećeš razumjeti niti svoj um niti stvarnost.
    Ako proučavaš stvarnost ne koristeći um, razumjeti ćeš oboje.
    -Bodhidharma


    Nisam ovdje ni tamo.
    Nisam u pravu niti u krivu.
    Ne postojim,ali nisam ne-postojeć.
    Nit sam u Samsari niti u Nirvani.
    Svim Buddhama klanjam se zbog učenja o praznini. Hvala Vam!

    Pobjednička zastava Buddhine Mudrosti
    Šesnaesti Gyalwa Karmapa Rangjung Rigpe Dorje vidio je ovu zastavu u snu i objavio „Gdje se god bude vila ova zastava Dharma će cvjetati“ Povijesno gledano predviđanja Karmapi pokazala su se točnima

    Pravo je tibetanskoga naroda samoodređenje i slobodna praksa tradicije Prosvjetljenja u svojoj vlastitoj zemlji.

    Veliki orao istoka
    Maše krilima i leti s lakoćom
    Lebdeći slobodno na nebu
    Bez ikakva straha od pada.
    Na isti način nevezani yogi
    Prirodno živi u zabačenim i izoliranim mjestima,
    Ne radi straha od buke ili smetnje
    Nego zato jer je to put siddha.
    -Milarepa


    Dok trčiš za svojim mislima
    poput psa si koji ganja bačeni mu štap
    Svaki put kad je štap bačen trčiš za njim
    Umjesto toga budi poput lava
    koji umjesto da lovi štap
    svoj pogled skreće prema bacaču.
    Na lava se štap baca samo jedanput!
    -Milarepa


    Mila'i Mgur Bum, Milarepina Pjesma Ljubavi i Suosjećanja

    Prostirem se pred Marpom Prevoditeljem
    Neka me blagoslovi i čuva od sukoba

    Blagoslov moga lame dopire do mojeg uma
    Nikada me nisu porazile smetnje

    Meditirajući na ljubav i suosjećanje
    Zaboravio sam na razliku između sebe i drugih

    Meditirajući na svojeg lamu
    Zaboravio sam one koji su utjecajni i moćni

    Meditirajući uporno na svoj yidam
    Zaboravio sam na prosti svijet osjetila

    Meditirajući na upute tajne tradicije
    Zaboravio sam dijalektičke knjige

    Održavajući čistu svjesnost
    Zaboravio sam iluzije neznanja

    Meditirajući na osnovnu prirodu uma- Trikayu
    Zaboravio sam svoje nade i strahove

    Meditirajući na ovaj život i onaj nakon njega
    Zaboravio sam na strah od rođenja i smrti

    Iskusivši radost osamljenosti
    Zaboravio sam na potrebu ugađanja prijateljima i rođacima

    Usvojivši učenje u svoj tijek svijesti
    Zaboravio sam upuštati se u doktrinarne polemike

    Meditirajući na ono što ne nastaje, ne nestaje i ne traje
    Odbacio sam sve konvencionalne forme

    Meditirajući na percepciju svih fenomena u vidu Dharmakaye
    Zaboravio sam na sve konceptualne forme meditacije

    Boraveći u nepromijenjenom stanju prirodnosti
    Zaboravio sam putove licemjerja

    Živeći ponizno u tijelu i umu
    Zaboravio sam prijezirnost i aroganciju velikaša

    Načinivši samostan unutar svoga tijela
    Zaboravio sam samostan izvan njega

    Prigrlivši duh radije nego slovo
    Zaboravio sam igre riječima


    Ova priča o oslobođenju Milarepe
    Poput Dragulja koji ispunjava želje sjajeći svjetlom akcije
    Osvijetlila je učenje svih Buddha
    I ispunila nade i težnje osjetilnih bića.
    Neka ovaj dragocjeni dar bude ugodan Buddhama prošlosti.

    Arya Nagarjuna

    Buddha je neke ljude podučavao učenjem dualizma da im pomogne
    izbjeći grijeh i zadobiti duhovnu dobrobit.
    Druge je podučavao ne-dualizmu, koji je nekima bio zastrašujuć.

    Prinijeti kao žrtvu tri stotine posuda hrane triput dnevno ne može se mjeriti sa
    duhovnom korišću koja se postigne jednim trenutkom ljubavi.

    Sve filozofije su mentalne fabrikacije.
    Nikada nije postojala jedna jedinstvena doktrina po kojoj bi pojedinac mogao spoznati pravu srž stvari.
    -Nagarjuna

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127


    Odajem poštovanje umu,
    koji je poput dragulja koji ispunjava želje,
    kojim možemo postići sve naše ciljeve.
    Priroda uma osnova je svega;
    ni u Samsari, ni u Nirvani, ničega nema što iz njega ne izvire.
    Guhyagarbha tantra

    Na putu ka istini
    čovjek moze napraviti
    samo dvije greške.
    Da ne prođe cijelim putem,
    ili - da ne krene.
    -Buddha


    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna


    Uzrok nemira jest egocentrični um. Kada pojedinac
    prihvati ideju o "Ja" egu nema kraja! Samo Buddha je rekao
    da je to "Ja" bez osnove, nitko drugi nije. Prema tome nema
    druge metode osim njegove da se postigne potpuni mir.
    -Kamalasila


    Kakva god je radost na svijetu
    Proizlazi iz želje da drugi budu sretni,
    A kakva god je patnja na ovom svijetu
    Proizlazi iz želja da ja budem sretan.

    Postoji li potreba da se kaže nešto više?
    Djetinjasti rade u svoju korist,
    Buddhe rade za dobrobit drugih.
    Pogledaj samo razliku među njima!
    -Shantideva


    U radosti i boli svi su jednaki
    Dakle budi čuvar svih kao samoga sebe
    -Shantideva

    Spasi me od sumnje, toga strašnog duha,
    Okrutnog koji plovi nebom
    Krajnje sljepoće, koji šteti
    Mojem stremljenju ka uvjerenju,
    Koji ubija moje oslobođenje
    -Prvi Dalaj Lama Gedun Drub


    Ako se pokušaš na trenutak sprijateljiti
    s neprijateljem postat će ti prijatelj.
    Ako se ponašaš prema prijatelju kao
    prema neprijatelju isto će se tako promjenit
    i u suprotno. Zato mudri nikada ne podliježu
    vezivanju za hranu, odjeću ili ugled kao ni za
    prijatelje i neprijatelje razumijevajući ne-trajnost
    privremenih odnosa. Otac postaje sin u
    drugom životu, majka postaje žena,
    neprijatelj prijatelj. Sve se uvijek mijenja.
    Prema tome ništa nije definitivno u Samsari.
    -Shakyamuni Buddha


    Buddha reče i ovo:

    "Duga je noć onom koji bdije, dug je put budalastome, koji ne zna za zakon istine.
    Ako putnik ne sretne boljeg od sebe ili bar ravnog sebi, bolje je da sam produži svojim putem,
    jer sa budalastim nema korisnog prijateljstva.

    Budalast čovjek koji je svjestan svojih gluposti, mudar je bar u tome,
    ali budala koja sebe smatra mudrim, stvarno je prava budala.
    Budalasti je najveći neprijatelj samom sebi, jer on čini losa djela koja mu donose samo gorke plodove.

    Jedno djelo je loše djelo kada se čovjek zbog njega mora kajati i njegove plodove sa strahom i suzama primati.
    A dobro djelo je ono djelo za koje se čovjek ne kaje i
    čiji plod prima radosno i zadovoljno."

    " Moji sinovi pripadaju meni i ovo bogatstvo pripada meni.
    Ovakvim mislima budalast čovjek muči sebe.
    Pa, on sam ne pripada sebi, kako će onda sinovi i bogatstvo?"

    "Dobro je lako činiti od dobrog, ali teško od lošeg.
    Loše je lako činiti od lošeg, ali teško od dobrog."

    "Volja za životom je zakon života,
    ko ga ne ispunjava nestaje,
    odnosi ga bujica okolnosti.
    Junak koji stvarno živi,
    uživa radosti življenja."

    Nitko na svijetu ne može promijeniti Istinu. Ono što možemo i trebamo učiniti jest tražiti istinu i služiti joj jednom kada ju pronađemo. Pravi sukob je unutarnji sukob. Iznad okupacijskih vojski i hekatombi eksterminacijskih logora postoje dva nepomirljiva neprijatelja unutar svake duše: dobro i zlo, grijeh i ljubav. Od kakve koristi su pobjede na bojnim poljima ako bivamo poraženi u dubini našeg samog bitka?
    -- Sv. Maximilian Kolbe

    „Als die Nazis die Kommunisten holten, habe ich geschwiegen; ich war ja kein Kommunist.
    Als sie die Sozialdemokraten einsperrten, habe ich geschwiegen; ich war ja kein Sozialdemokrat.
    Als sie die Gewerkschafter holten, habe ich nicht protestiert; ich war ja kein Gewerkschafter.
    Als sie mich holten, gab es keinen mehr, der protestieren konnte.“
    -Martin Niemöller

    Lice Tibeta se mijenja ali po volji kineskih vlasti. Tibetanci u svojoj zemlji polako postaju manjina. O tome u našim medijima ni slova a predsjednik Josipović, kao i ostali svjetski političari, putuju u Kinu i dive se njihovim dostignućima. Svaka im čast na dostignućima u ekonomiji, ali, po mom mišljenju, u ljudskim pravima su u Tibetu i Xinjiangu danas najbliže fašizmu.
    -Stipe Božić


    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.
    -Beowulf

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    Misliš da si ti prvi koji me pokušao ubiti?
    -Beowulf



    free counters

    Free Counter
    Free Counter


    Locations of visitors to this page

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se