jelenski blog

četvrtak, 01.03.2018.

Luckasti Carl

...

Bilo je također usporedbi McCandlessa s Carlom McCunnom, prijaznim rastresenim Teksašaninom, koji je tijekom naftnog buma 1970-ih preselio u Fairbanks i pronašao unosno zanimanje na projektu izgradnje transaljaskog naftovoda. Početkom ožujka 1981.g. dok je Waterman bio na svom posljednjem putovanju kroz Aljaški masiv, McCunn je unajmio pilota malog aviona da ga odveze do udaljenog jezera u blizini rijeke Coleen, 120km sjeveroistočno od Fort Yukona, na južnoj granici masiva Brooks.

35 godišnji fotograf amater, McCunn je kazao prijateljima da ide snimati divljinu. Doletio je u to područje s 500 rola filma, puškama kalibra .22 i .30, sačaricom i 600kg potrepština. Namjeravao je ostati u divljini do kraja kolovoza. Iz nekog razloga nije se dogovorio s pilotom da dođe po njega krajem ljeta.

Ovakav zapanjujući previd nije nimalo začudio Marka Stoppela, mladog stanovnika Fairbanksa koji je dobro upoznao McCunna za vrijeme devet mjeseci zajedničkog rada na naftovodu, nedugo prije nego što će mršavi dugonogi Teksašanin krenuti za masiv Brooks.

"Carl je bio srdačan, izuzetno popularan, prostodušan tip", prisjeća se Stoppel. "A doimao se i pametnim. Ipak bilo je u njemu nečega sanjarskog, nečega što je bilo pomalo izvan dodira s realnošću. Bio je vatren, volio tulumariti. Umio je biti vrlo odgovoran, ali povremeno je imao sklonost postupiti posve neplanirano i nepripremljeno, prepustiti se impulsu, izvući se na čistu sreću i stil. Ne, uopće me ne čudi što je Carl otišao u divljinu i zaboravio se dogovoriti da dođu po njega. Ali s druge strane mene nije lako šokirati. Već nekoliko mojih prijatelja se utopilo ili je ubijeno ili umrlo pod čudnim okolnostima. Na Aljasci se čovjek navikne da se događaju čudne stvari."

Krajem kolovoza, kako su dani u masivu Brooks postajali kraći, a zrak zadobivao jesenju oštrinu McCunn je počeo brinuti što nitko ne dolazi po njega s avionom.
"Mislim da sam trebao malo bolje isplanirati tko će me odvesti odavde", povjerio je svom dnevniku koji je velikim dijelom objavljen, u pet nastavaka, u obradi Krisa Cappsa, u magazinu Fairbanks Daily News Miner. "Ali uskoro ću vidjeti".

Tjedan za tjednom sve više je osjećao brzo približavanje zime. Kako su mu se zalihe hrane smanjivale, McCunn je duboko zažalio što je većinu punih patrona za sačmaricu pobacao u jezero. "Ne mogu prestati misliti na sve one patrone koje sam bacio prije dva mjeseca" zapisao je "Imao sam pet kutija i kad god bih ih vidio kako stoje tu, osjećao sam se pomalo glupavo što sam ih toliko nakupovao. (kao kakav ratni huškač)... stvarno bistro. Tko bi mislio da će mi zatrebati da ne umrem od gladi."

A onda jednog svježeg rujanskog jutra ukazao mu se spas. McCunn je vrebao patke, s ono malo municije što mu je ostalo, kad je mirnoću presjeklo brujanje aviona, koji se začas pojavio nad njegovom glavom. Vidjevši logor pilot se spustio niže i napravio dva kruga da ga pogleda. McCunn mu je divljački mahao fluoroscentno narančastim pokrivačem. Avion nije imao nikakve plovke već samo kotače pa nije mogao sletjeti na jezero ali McCunn je bio uvjeren kako ga je vidio i kako će doći po njega kasnije. Bio je tako siguran u to da je u dnevnik zapisao "Nakon prvog kruga, prestao sam mahati. Zatim sam se počeo pakirati i raspremati logor."

Ali ni toga dana, ni sljedećeg, ni dan nakon toga nije došao nikakav avion. Stjecajem okolnosti McCunn je pogledao na poleđinu svoje lovačke dozvole i shvatio zašto. Na papriru bili su prikazani znakovi rukom za slučaj opasnosti i potrebe komunikacije s avionom sa zemlje. "Sjećam se da sam visoko podignuo desnu ruku i prilikom drugog nadlijetanja zamahnuo pesnicom prema avionu" zapisao je McCunn. "Bio je to pozdrav radosti- kao kad vašem timu u presudnom trenutku dosude faul, ili tako što" Nažalost kako je prekasno saznao podići jednu ruku je međunarodni znak da je 'sve OK i nije potrebna pomoć'. Znak za S.O.S. 'smjesta pošaljite pomoć', dvije su uzdignute ruke.

"Možda je to razlog što se se, nakon što su već bili odletjeli, vratili i napravili još jedan krug, na što ja nisam uopće reagirao (štoviše misim da sam možda okrenuo leđa avionu dok je prolazio)" raspravlja sam sa sobom McCunn u dnevniku. "Tada su me vjerojatno otpisali kao čudaka."

Na kraju rujna tundra je već bila pokrivena snijegom, a jezero se zaledilo. Kako je ostajao bez hrane, McCunn je pokušao skupljati šipke i praviti stupice za zečeve. Jednom se prilikom uspio dokopati mesa bolesnog soba koji je ušao u jezero i uginuo. Do početka listopada međutim potrošio je svu svoju tjelesnu masnoću i bilo mu je teško zagrijati se tijekom dugih studenih noći. "Nemoguće da nitko u gradu nije primjetio da nešto nije u redu kad me toliko dugo nema" zabilježio je. Ali i dalje nije bilo aviona.

"Tipično za Carla da misli kako će se nekom magijom netko pojaviti i spasiti ga", kaže Stoppel. "Vozio je kamion, pa je lijepo mogao sjediti i sanjariti. Tako mu je i palo na um to putovanje u masiv Brooks. Za njega je to bio ozbiljan pothvat- velik dio godine je proveo razmišljajući o tome, planirajuči, smišljajući kako to organizirati, tijekom pauza raspravljajuo sa mnom kakvu opremu ponijeti. Ali uza sve to ozbiljno planiranje, prepuštao se i kojekakvim fantazijama."

"Na primjer" nastavlja Stoppel, "Carl nije kanio odletjeti tamo sam. Prvi plan mu je bio otići tamo s nekom lijepom ženom. Zagrijao se za nekoliko cura koje su radile s nama i potrošio dosta vremena i energije pokušavajući nagovoriti Sue ili Barbaru ili koga već da mu se pridruže- što je uglavnom bilo puko fantaziranje. Nije bilo načina da se to ostvari. Hoću reći u bazi, gdje smo mi radili, na Pump Station 7, na jednu žensku dođe po četrdeset momaka. Ali Carl je bio sanjalica i sve do zadnjeg časa kad je odletio za masiv Brooks, uporno se nadao kako će neka cura promijeniti mišljenje i poći s njim."

Isto tako, objašnjava Stoppel "Carl je bio tip momka koji je u stanju nerealno očekivati da će se netko sjetiti da je u nevolji i doći po njega. Čak i dok je bio na rubu gladi, vjerojato je zamišljao kako će Velika Sue u zadnjem trenutku doletjeti s avionom punim hrane i baciti mu se u zagrljaj. Ali njegov svijet fantazija je bio izvan realosti. I tako je Carla iz dana u dan proždirala glad. Do trenutka kad je napokon shvatio kako ga nitko neće doći spasiti, skvrčio se u tolikoj mjeri da je bilo prekasno da išta poduzme."

Kako je McCunnova zaliha hrane nestajala, zapisao je u dnevnik: "Postajem uistinu zabrinut. Da budem iskren, počinje me hvatati strah" Temperatura se spustila na minus dvadeset, a na prstima ruku i nogu stvorile su mu se bolne, gnojne ozebline.

U studenom je pojeo posljednje zalihe. Bio je slab i stalno mu se vrtilo, izmoždeno tijelo potresale su ledene groznice. Dnevnik bilježi: "Ruke i nos su mi u sve gorem stanju, isto tako i stopala. Vrh nosa je jako natekao, puk plikova i krasta... Zasigurno polagan i bolan put u smrtMcCunn je razmišljao o tome da napusti svoj logor i krene pješice za Fort Yukon, ali je zaključio kako nije dovoljno snažan i kako bi pao od iscrpljenosti i studeni prije što bi stigao tamo.

"Dio unutrašnjosti u koji se Carl zaputio, dalek je, pust dio Aljaske", nastavlja Stoppel. "Zimi postaje strahovito hladno. Neki ljudi u njegovoj situaciji možda bi smislili način kako da se izvuku odatle ili možda da prezime, ali za to je valjalo biti vraški snalažljiv. Za tako što čovjek mora imati muda. Za to moraš biti tigar, ubojica, zvijer. Carl je bio previše opušten. On je bio momak za tulume."

"Bojim se da ovako dalje neće ići", napisao je McCunn negdje krajem studenoga, pri završetku svoga dnevnika, koji je sada ispunjavao sto stranica papira s plavim crtama. "Dragi Bože na Nebesima molim te oprosti mi moju slabost i moje grijehe. Molim te čuvaj moju obitelj." A onda je sjeo uz krilo šatora, prislonio .30 kalibarsku cijev uz glavu i palcem povukao okidač. Dva mjeseca kasnije 2. veljače 1982. State Trooperi Aljaske slučajno su otkrili njegov logor, zavirili u šator i pronašli ispijeni leš, tako zaleđen da je bio tvrd kao kamen.


-odlomak iz knjige Into the Wild, Jon Krakauer



- 21:11 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.02.2018.

Tribal Area – Supplement

Moj prolog: kao što će se vjerniji dio čitateljstva prisjetiti "jelenski blog" je i ranije u dva-tri navrata zapošljavao stručne suradnike, zadnji put čini mi se davne 2011. godine, a sad eto ta tradicija će na trenutak biti obnovljena ovom kratkom reportažom s jučerašnje šetnje! Tako se jučer iz vedra neba i nakon dugo vremena javio uvaženi kolega iskusni planinar, biciklist, zemljoznanac, istraživač podzemlja i općenito čovjek koji živi za ekstremne situacije u divljini i ne samo u divljini pa me nagovorio na nekakvu ad-hoc šetnju u predvečerje- šetnju kojoj ja nisam mislio pridavati nikakva velikoga značenja, a ponajmanje pisati reportažu još o tome. No kako je čovjek sam sve fotodokumentirao i ponudio da će napisati tekst da stavim na blog rekoh ajd nije beg cicija i obećao da može sve bez cenzure, što je možda bilo i nesmotreno s moje strane, ali sad što je tu je. Eto, toliko od mene, a dalje vas prepuštam riječi i slici ovoga neočekivanoga pseudoblogera:


Samokritičnost našeg Jelena je počela poprimati epske razmjere, nije bilo druge nego ga natjerati na hodanje. Iako sve svoje hodačke poduhvate smatra nedovoljno vrijednima, kratkima i nedovršenima realnost nije takva. Već na ovoj kratkoj šetnji bila je vidljiva zavidna razina njegove fizičke hodačke spremnosti i sposobnost za ostvarivanje nekih većih ciljeva. Još kad se glava posloži, gdje će mu biti kraj... :) Ovo je samo kratka fotoreportaža o popodnevnoj šetnji obitavalištem drevnih zagorskih plemena, a pisana je tipkama neformalnog suradnika i dugogodišnjeg pratitelja jelenskog bloga.
Mini automobilom smo pristupili zasnježenoj livadi Siterice te smo ga uz ponešto poteškoća parkirali/zabili u snijeg pored šumskog puta. Već nakon prvih nekoliko metara postalo je jasno da će Jelen preuzeti inicijativu i krenuti naprijed prteći snijeg...
...a snijega je bilo! Tu, na startu našeg puta Jelen priznaje da je podcijenio planinu. Naime još nismo niti ušli u prvu šumu koja dijeli livadu Siterice od Melinščine, a već se mjestimično prodadalo do koljena u skoreni snijeg. Jelen naravno nije ponio gamaše... U kutku prve fotografije možete vidjeti junaka ove priče kako prolazi pored stare pomalo mistične kapele na Melinščini.





Prošavši pored napuštenih kuća i strmih vinograda ubrzo smo došli do puta kojim se nešto lakše napreduje. Neki usamljeni hodač nam je isprtio put. Sigurno je poput nas tražio mir u ovom privlačnom kraju.



Prateći tragove zaključili smo da je dobar poznavatelj Gore jer je vješto obilazio glavni put koristeći trase starih staza, a sve da bi izbjegao prolazak kroz duboke snježne nanose. Čovjek zna, moramo priznati! No eto uskoro i drugačijeg traga, krvavog životinjskog traga. Prvo smo naišli na jedan, a uskoro i na drugi. Zanimljivo je spomenuti da nepunih 500 m od prve pojave traga nailazimo na hranilište i lovačku čeku. Ljudski trag tu prestaje, a naši snovi o usamljenom tragaču, poznavatelju ove šume isto tako nestaju u dubokm snijegu i snažnom sjevernom vjetru. Usamljeni hodač je po svemu sudeći pucao na sve što se micalo oko klasične lovačke instalacije s dvostrukom funkcijom hraniliše-čeka. Naravno da tragove ranjene životinje nije pratio, nije niti pokušao. Mi smo još nekoliko puta presjekli trasu njenog samrtnog vrludanja, a potom je trag nestao u šumi... Krenuli smo dalje jer je naš cilj bio manje krvav od cilja ovog pravo- ili krivolovca. Ne znam treba li raditi distinkciju između jednih i drugih, sve se na kraju svede na isti plitki hedonizam čovjeka sitnog uma.





No vratimo se mi našem cilju. Staza nas je dalje vodila sjevernom padinom grebena Košenina. Na račvanju puteva smo odabrali poprečni koji se preko gorskog sedla odvaja na jug. Sedlo (iako nagrđeno šumarskom aktivnošću) je pružilo sliku divlje zimske planine. Jak sjeverni vjetar je pojačao dojam koji su u nama ostavljale strme stjenovite padine okovane ledom. Ovo je bilo mjesto na kojem smo morali odjenuti windstopper jakne... Iako smo očekivali da je vjetar s grebena "skinuo" duboki snijeg, nije bilo tako.







Još malo probijanja po grebenu i evo nas na zapadnom vrhu Košenina (727 m). Cilj je ostvaren no nismo se dugo zadržali, noć je tu, a mokre noge se pomalo sve više pothlađuju. Trebalo je žurno krenuti nizbrdo.







Nakon kratke rasprave o putevima koji nas vode južno odlučili smo naravno da nećemo korisiti puteve. Sjurili smo se nizbrdo po azimutu niz južnu padinu. Nadali smo se da ćemo pogoditi put koji priječi padinu i ulazi duboko u šumu prema vrhu. Nekim čudom to smo i uspjeli, stigli smo na sami početak/kraj puta. Uz zvuk sove put nizbrdo je bio relativno ležeran, znali smo da smo sad tu, da kontroliramo situaciju. Jedino čega se treba bojati su ljudi čijie su namjere svakako raznolike...
...no ljudi u ovo doba dana na tim visinama nema :) Jedini trag njihove aktivnosti je mala antropogena polušpilja iskopana u trijaskom dolomitiziranom vapnencu. Fotografije su loše, mobitel, mrak, što drugo očekivati. U skladu s dobrom starom tradicijom morala je dobiti ime – Tribal Area Thing





Za kraj evo i screenshota i statistike s naše šetnje.







Povratak do auta bi bio u potpunosti ležeran da nije bilo susreta sa "starim poznanikom". U zasjedi (u mraku) nas je dočekao lovočuvar! Zanimalo ga je naše porijeklo i naše namjere. Sreli smo ga već prije nekoliko godina u istim uvjetima na istom mjestu. Tada je bio za nijansu agresivniji, a sada pomalo neočekivano smiren :) U kratko to je moje viđenje stvari, a sad vas pozdravljam do ne tako skorog pisanja...

Neformalni suradnik

- 19:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 09.02.2018.

Nespremnost, nepripravnost III. dio


Već prije nego što pronalazim to ušće u kojem se rađa Velika reka čujem žubor vode njenih pritoka koji me vodi nepogrešivo i bez gps-a.

Evo ga, trokraka vodena zvijezda kao znak od Mercedesa na šumskom tlu i to je to. Misterijska točka,

rodilište žive vode.

Toplo vrijeme izvlači iz šumskog tla i nekakvo močvarno cvijeće.

U koritu potočića fini nanosi pjeskovite zemlje, ne mogu odoljeti da ne zahvatim rukom, možda izgleda kao drekac, ali sigurno je ljekovito, ljudi se negdje premazuju ljekovitim blatom, možda je i ovo jednako tako ljekovito, da niti ne znamo. Zasigurno je takvim običnim potočnim pijeskom bilo zidan i onaj pastirski stan iz prošlog nastavka.





Teče Velika reka. Ovdje tu Veliku reku mogu lako prekoračiti, ali nizvodno se ona napaja sa mnoštvom ovakvih manjih i većih potočića te do svoga ušća u Krapinu to već postaje respektabilna sila koja bi me lako povukla u svoje mutne dubine...

No... vrijeme je za povratak najkraćom rutom. Uspinjem se prema poznatom terenu. Najkraća ruta povratka srećom je ona koja je dosta ekstremna pa barem neće biti dosadno. Sad mi predstoji opet povratiti izgubljenu nadmorsku visinu i prebaciti se na jug preko Bijele peći, toga nezaobilaznog kurioziteta ovog dijela planine. Bijela peć je okomita stijena koja se diže kao kula iz šumske padine Gornjeg Pokojca.

Prvo na jednoj livadi primjećujem kako se lovstvo brzo razvija i modernizira u ovom kraju. Kako brzo se usvajaju nove tehnologije. Ovakove aparatuse sve češće viđam uokolo, to je tzv. automatska hranilica. Ima čak i mali solarni panel kojim je pogonjena. U određenim vremenskim intervalima mehanizam ispušta određenu količinu zrnate hrane (kukuruza) čime divljači stvara naviku dolaska na to mjesto. Na taj način lovci štede na kukuruzu i puštaju ga "na kapaljku", a opet u divljači stvaraju "ovisnost". I kao što je vidljivo stvar funkcionira dobro, teren oko hranilice je sav izrovan od divljih svinja, a sigurno i srne ga posjećuju, međutim jelena uhvatiti na takav jeftini trik ipak nije moguće.
Nezavaran tom perfidnom smicalicom odlazim uzbrdo put šume, jer...!

...da sam kojim slučajem naivno ostao čekati da kapne kukuruz, lako bi me odstrijelili s obližnje pozicije, iz snajperskoga gnijezda. Ljudi su neobično grabežljiva rasa i svačemu se domišljaju kako bi uz što manji trud uhvatili svoj plijen, kojeg zatim proždiru ne u svrhu nužnog održavanja svoga grubotvarnoga tijela nego s hedonističkom nakanom.

U šumi sam sigurniji, osobito kad teren postaje sve strmiji.



Bijela peć- stvar djeluje dosta impresivno pa i zastrašujuće kad se čovjek nađe iznenada ispod nje. Osobito je fascinanta glatkoća te stijene i njen oblik koji se uzdiže poput kule.

Tu između "kule" i susjedne stijene ima jedan prolaz kao žlijeb kojim se može uspuzati na Bijelu peć.


Već me noge slabije slušaju nakon ove šetnje (i još dužeg razdoblja bez redovitih treninga :-P) ali nema šanse da propustim uspon "uz žlijeb".

Isplati se jer ima odličan vidik koji se pruža s Bijele peći na sjever prema zaselku Gornji Labaši i na strmoglave Košenine koje se uzdižu iza njih.

Prema sjeveroistoku na vršnim djelovima Ivanšćice nazire se tek neki snijeg (vrijeme ove radnje je, ne smetnite s uma- topli siječanj :-P)

Tu na rubu litice je odrađen i gablec koji vidimo na slici. Onda sam negdje u šumi ispod začuo nekakve sumnjive glasove- Kore od banana sam zato za svaki slučaj pobacao kao bombe preko litice na eventualne uljeze, (bilo je fascinantno slušati kako dugo lete u dubinu prije nego zašušte na lišču na tlu) nakon toga sam koristeći stratešku prednost povišenog položaja se hitro prebacio preko planinskog grebena (koji je na 15-ak metara od samog ruba litice) i izgubio se u šumi s druge strane... Nepun sat kasnije već sam bio u svojoj tajnoj jazbini i radio procjenu svoje pripremne trening-hodnje.
Gps-track ove šetnje sam izgleda zabunom izbrisao u međuvremenu jer sad dok pišem više ga ne mogu naći.
Ali prema sličnim prethodnim track-ovima sudim da se radilo o maksimalno 14 km to je bila realno jedna ne strašno dugačka šetnja koja mi nije dala pravi uvid u stanje stvari :-P

Nekoliko dana kasnije sam zato se zaputio u više predjele gore Ivanščice i othodao novih 28,7 km, najdužu u nizu ovih pripremnih šetnji (reportaže s te šetnje mislim da neće biti na blogu, iako ništa nije sigurno). Čini mi se da još nisam kondicijski najspremniji za ono što želim napraviti, moglo bi to i moralo biti još bolje... Zaključak dakle ovih dosadašnjih testova pripravnosti jest­: iako u glavi prema svemu sudeći sam vrlo stabilan genij, ali noge još nisu na razini zadatka :-S



- 21:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.02.2018.

Pripravnost, spremnost... II. dio

Da ne bi i ova reportaža u nastavcima ostala nedovršena kao što su ostale tolike mnoge na ovom blogu, morao sam ipak urediti stvar u tri dijela, a ne u dva kako je bio prvotni plan. Drugi nastavak ćemo zato brzinski odraditi sad da ne moramo poslije:

Idem kroz Medveščak

... gdje je put obrubljen debelom mahovinom.

Suprotno očekivanjima velikih senzacija nema u Medveščaku i nakon njega slijedi Kostanjevec...

Možda je baš ova ofarbana letvica na šumskom tlu namjenjena razgraničenju Medveščaka i Kostanjevca?

A možda je to ova guba?

Ili čudovišni bršljan?

U Kostanjevcu napuštam šumski put da me ne odvede skorz dolje u selo Stari Golubovec i odvajam se šumom dalje prema istoku. Neda mi se svako malo pratiti svoje kretanje na gps-u pa se zanosim previše prema sjeveru od idealne putanje...


...ali to se pokazalo kao dragocjeno jer nailazim na veliku livadu s ruševnim "pastirskim stanom"

Možda se koncepcija "pastirskih stanova" veže uobičajeno uz Velebit interesantno je spomenuti da je na ovom dijelu Ivanščice postojala takva donekle slična praksa štalica na šumskim livadama u kojima su za vrijeme ljetnog odmora odvodili stoku da se rekuperira od teških poslova na polju. Uz svoje blago rekuperirali su se naravno i ljudi. Nije to bilo loše uopće.



Iako ovo sad izgleda kao naslagano kamenje bez vezivnoga materijala, koje se lako može izvaditi iz zida, kao suhozid, zasigurno nije bilo tako. Vezivni materijal (mort, malter) je postojao no radilo se, pretpostavljam, o jednostavnom i dostupnom materijalu šumskom pijesku (više-manje to je bila zemlja) i vapnu, naravno bez cementa. Jednom kad je propao krov objekta atmosferilije su taj vezivni materijal postupno isprale i ostalo je samo kamen. Zato sad to izgleda kao suhozid, barem je takvo moje mišljenje o tim stvarima.

U zimsko-jesenskom periodu kad su krave vraćene u svoje seoske štale dobivale su ove pomoćne šumske štalice drugu namjenu- u njih se spremalo otpalo lišće iz šume, tu se čuvalo na suhom i po potrebi se dopremalo u selo da se tijekom zime koristi kao stelja za blago. Vrlo praktična stvar.
Ali danas su sve to nepovratno izgubljene priče iz davnine. Tek povijesni kuriozitet od koristi samo za one koji vole povijesne kuriozitete.


Drvene grede od krovišta još nisu istrunule. Takav nekakav prizor sam uvijek zamišljao kad sam čitao slavnu i predivnu strofu iz Dharmapade gdje Buddha kaže: Vidjeh te graditelju, više nećeš graditi kuću, slomljene su tvoje grede, a sljeme krova razbacano...

Neočekivani pronalazak ove ruševine me zaokuplja neko vrijeme. Ali moram poći prema krajnjoj točki današnje opsežne šetnje.

A to je ušće dva šumska potočića koji tvore Veliku reku. Što je Velika reka? Ona je isto kao i Reka, kao i Selnica, Batina, Lonja, Krapina jedan od potoka/riječica koji nastaju na Ivanščici i teku prema jugu. Velika reka utječe u rijeku Krapinu nedaleko od Poznanovca i do tamo već se formira u znatan vodeni tok, ali početak svega joj je ovdje u šumi, nešto niže u dolini u predjelu zvanom Hrčkovina. Kako sam prošao u Hrčkovini, da li sam se nagledao hrčaka jednako mnogo kao medvjeda u Medveščaku ili kostanja u Kostanjevcu ili čak manje, o tome će biti riječ u trećem i posljednjem nastavku ovoga serijala.

- 18:37 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 02.02.2018.

Pripravnost, spremnost... I. dio




Smrznuta jutra u najzabitnijim krajevima, idealno vrijeme za smucanje Zemljom.
Počinje idilično ali... Ta navigacija je dosta dobra stvar osim što nekoliko puta već sam tako slijedio neke putove i staze ucrtane na kartama koji u stvarnosti ne postoje toliko dugo vremena da je teško povjerovati prema konfiguraciji terena i porastu šume da su ikada i postojali.
Tako je bilo i sada, slijedeći jedan takav fantomski put dospio sam u guštaru pojačanu sa velikim grmovima borovice i raznog trnja. Uvjeren da je kraj tome mučnom proboju zasigurno na par koraka ustrajao sam toliko dugo dok nisam prešao "točku bez povratka" kad je postalo manje smisleno vraćati se istim putem nego nastaviti dalje u proboj. To me koštalo rasparanoga ruksaka, hlača, noge dosta izgrebane i trn duboko zabijen u prst na ruci, zbog čega sam onda stavio zimske rukavice iako mi više nije bilo ni najmanje zima, a to je opet je uzrokovalo i određenu štetu na rukavicama (ali poštedjelo prste od još dodatnog trnja)

No sve te fizičke neugode su mala cijena u odnosu na spoznaju da je topografska karta u krivu! Ono što je viša cijena je izgubljeno vrijeme namjenjeno za ovaj pohod. Zbog izgubljenog vremena bio sam ponešto ljut pa nisam se uslijed toga ni sjetio da bi bilo zgodno fotodokumentirati i neke trenutke probijanja kroz tu ludu džunglu. Nakon što je sve prošlo bio sam ipak dosta zadovoljan jer ova nepredviđena situacija nije prouzročila veliki pomak na emotivnom planu (pad motivacije), a to je jednako važno kao i fizička kondicija. Zašto sve ovo pišem- zato jer i ovaj pohod samo je dio pripreme za projekt "Lost in the Wild", najveću moju samostalnu hodnju na gori Ivanščici koja se treba realizirati u doglednoj budućnosti i treba stoga sve psihofizičke parametre zbrojiti (ko komandant Data).

I Sv. Petar se ukazuje.među stablima






Nakon grbavog početka dalje je išlo rutinski poznatim krajevima iznad planinskog seoca Petrova Gora. Do poznatoga raspela na prijevoju Pokojec (ne brkati ovaj Pokojec sa toponimom Ham-Pokojec i istoimenim planinarskim domom koji se nalaze na dalekom istoku Ivanščice!) Od Pokojca nastavljam dalje na zapad prema petstometarskom vrhu Vinci s kojim i završava ovaj dio Ivanščice.


Još jedan pogled na crkvicu Sv. Petra, s izmaglicom u pozadini i Medvednicom na horizontu.


Kao što i ova slika prikazuje, nešto sjevernije gore prema Očuri glavni masiv Ivanščice se nastavlja još nešto zapadnije. Ali ovaj njen dio koji danas istražujem odvojen je od ostatka planine cestom Lobor-Novi Golubovec pa zato nekako se podrazumijeva kao zasebna cjelina, (a neki niti ne mogu prihvatiti činjenicu da je i ovo prava istinska Ivanščica :-)
Strme Košenine, iznad Starog Golubovca. Dolje u dolini uz Veliku reku prolazi prije spomenuta cesta. Što je to Velika reka, koliko je zapravo velika, saznat ćemo u sljedećem nastavku ove priče. (Ako toga nastavka uopće i bude?? :-S)


Eto ovako to izgleda kad se stigne na kraj jedne planine i nema više dalje- sve do druge planine protežu se načičkane nastambe ljudskih bića :-( Jezovita je gustoća naseljenosti ovog našem malog Zagorja, ne može se niti čitav dan lutati, a da negdje ne izbiješ iz šume nekome u dvorište ili u dnevnu sobu :-(( :-P
S livade podno Vinca gledam na zapad gdje je vidljiva neka sasvim druga i sasvim egzotična planina- Strahinščica koja je puno manja od Ivanščice i koja mi nikad nije bila naročito interesantna (iako sam se nekad davno malo prosmucao i nekim njenim predjelima :-P)

Ovo što sam stavio u crveni kružić je crkva Sv. Jakoba, namjeravao sam ovdje linkati svoju reportažu iz 2011. kad sam išao tamo na biciklu, ali budući da fotografije s te reportaže više nisu vidljive (bile su uploadana preko photobucketa ili tako nečega) nema smisla niti stavljati link na taj tekst bez slika. S nekakvim boljim aparatom Jakob bi bio i odavde vidljiv ali sve ove fotke pravim na "tablet"-u koji mi ujedno služi i za navigaciju, tak da sve to dosta slabije kvalitete- ali tako će i biti i dalje, sviđalo se to vama ili ne, jer je dosta praktično, za razliku od nošenja još i fotoaparata :-P

Ostavljam taj vidik na zapad i odavde s livade pored Vinca idem nizbrdo na sjever-sjeveroistok i ulazim u područje koje još nikad nisam pohodio. Uvijek je to uzbudljivo kad se stigne na mjesto s kojeg je svaki daljnji korak sasvim novi. Prvo mi je proći kroz Medveščak (ne brkati sa zagrebačkim kvartom Medveščak i istoimenim hokejaškim klubom!)







Kao što je i razvidno s ove zadnje četiri slike put u Medveščak je put u samu srž misterije najzapadnijih obronaka ovog dijelića gore Ivanščice. Da li će me taj put dovesti do izvora Velike reke i kako ću se odande izvući na sigurno vidjet ćemo (?) u sljedećem nastavku.

(nastavlja se?)

- 22:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 31.12.2017.

Ćuuuk!


Ovo je jedna scena koja je primjerena vremenu Božića. (one pretprošle nedjelje sam to snimio dosta visoko u planini)
Mnogo godina već nije bilo bijelog Božića u ovim krajevima barem ne na konvencionalnim nadmorskim visinama. Rekli su nekad mudri ljudi "Bolje Božić kužan nego južan" no nažalost južni Božići su zaredali i to nam postaje normalno. Na pogrešnost se ne bi smo smjeli navikavati, no ljudi su kompromiserska inercijska rasa. Možda sljedeći Božić bude bijeli ili vjerojatnije da ga ja dočekam negdje gdje će biti bijeli... strpljen spašen ;-)
U međuvremeno odkako sam počeo bez velike žurbe pisati ovaj post (datum ove šetnje je 17.12. zato i tekst u početku spominje sad već zaboravljeni Božić) primaknula se i Nova godina, isto tako južna :-O
Zapravo nisam niti mislio objavljivati nikakav post do nekog dalekog neizvjesnog datuma, više sam ga počeo pisati kao posljedicu neke apstinencijske krize koja je brzo prošla, ali sam ga ipak pohranio... No danas sam naveden da dovršim započeto!
Tko god da je zaslužan za to, vjerujem da će se ovdje lako prepoznati ;-)



Pogled sa sjenovite sjeverne strane na osunčani greben.


Te je nedjelje, kako to u nedjelju hoće biti planina bila puna lovaca i planinara trkača. Svaki svojim poslom i bez opasnosti od nekakvog sukoba interesa. Jedni po makadamskoj cesti drugi po padinama ispod ceste i to je to. No što se mene tiče, ja sam zbog velike aktivnosti lovaca na svojoj predviđenoj putanji istu morao korigirati, ali to mi i nije jako teško palo. Prvotni plan je možda bio i preambiciozan pa ga sad više ni nema potrebe opisivati...

Ali! Zato sam s makadamske ceste (Prigorec-vrh Ivanšćice) okrenuo na zapad prativši neko vrijeme tzv. Vilinsku stezu




Vilinsku stezu koju zadnjih godina populariziraju iz grada Lepoglave, a koju smo mi stari znalci (;-) koristili još davnih dana na prijelazu tisućljeća i nismo ju naravno onda zvali tim smješnim nazivom "Vilinska steza" nego smo imali za tu onda divlju i nekorištenu rutu jedan puno primjereniji, ozbiljniji i muževniji termin- Sjeverni prolaz. Zašto Sjeverni, to ćemo razjasniti postupno nakon sljedeće slike.


U vremena naših djedova i baka, a i roditelja uobičajeno je bilo kod nas na južnoj strani planine Ivanšćice stanovnike sjevernih krajeva (oko Lepoglave i Ivanca) nazivati Čuki- tj. kao ptice ćukovi (vrsta sove). Nisam siguran kako je nastao taj kolektivni naziv za njih, možda zato jer žive na sjeveru u sjeni planine i osobito zimi ne vide Sunce nego kao noćne ptice čame u svojim dupljama i odande se glasaju neobičnim kricima... ali to je samo moja teorija.
No jednako tako i oni sa sjevera su navodno za nas koristili isti taj polupodrugljivi naziv- Čuki što dodatno komplicira tu misteriju.
Danas se taj termin puno rjeđe koristi, jer smo naučili valjda više ljude promatrati u svjetlu individualnih kvaliteta, a ne po tome tko je Čuk, a tko Čuk :-)
Međutim ja uvijek nakon planinarenja po sjevernim padinama Ivanšćice rado pripomenem da sam bio na čukečkoj (tj.ćukovskoj) strani planine ;-))


Ovo gore je stjenoviti vrh Koprivnjak jedan od nekoliko sedamstotinaša zapadne Ivanšćice,- sunce ga obasjava s juga- otprilike recimo tim vrhom prolazi granica Krapinsko-zagorske i Varaždinske županije i na tome primjeru koji sam sasvim slučajno uslikao najbolje vidimo zašto smo nekad ovaj put nazivali Sjeverni prolaz- zato jer vodi sjevernom sjenovitom, ćukovskom, stranom planine. Današnja Vilinska steza vodi naravno odavde ka sjeveru u Lepoglavu, ali Sjeverni prolaz putuje dalje na zapad do famoznih Pregerskih krča do tih dragocjenih orhidejskih vrtova Ivanšćice koje je moj prijatelj @Unusal suspect pokušavao svojevremeno otkriti ali ne sjećam se više da li je u tome naumu i uspio?

ova slika je nešto mutna ali stavljam ju ipak, da steknete dojam kako otprilike izgleda Sjeverni prolaz barem u ovom dijelu gdje još je istovjetan s modernom tzv. Vilinskom stezom.

Tako sam i ja nastavio Sjevernim prolazom svrativši usput nakratko na vrh sedamstotinaš koji sam prvi put pohodio u ljetu ove godine i kojem sam budući da je bio neimenovan (iako je nešto malo viši od Koprivnjaka!!) nadjenuo ime LoLCats.



Na na samom vrhu LoLCats raste neobična dvostruka bukva koju sam nazvao LoLbukva.


Slika famozne LoLbukve od ljeta ove godine, na sam dan slavnog otkrića, kad sam sa laganim ruksakom i sa improviziranim (znači usput odsječenim) hodačkim štapom stigao na LoLCats bez ikakve navigacije, samo sa idejom u umu, (sve u maniri davnih istraživača diviljne ;-))
Istina fotka je vrlo slabe kvalitete jer slikano je starim mobitelom, ali kako je stvar od povijesne važnosti i koristi za budućnost istraživanja i katalogiziranja svih vrhova sedamstotinaša gore Ivanščice rekoh neka bude javno znana!



Nakon LoLCatsa nastavljam hitri marš pored Pregerskih krča prema najvećem i najpoznatijem orhidejskom vrtu Ivanšćice- livadi Vučikovec. Putem ne zastajkujem puno i ne osvrćem se previše jer do mene sve češće dopiru nekakvi pucnji sa sjevera i nisam siguran da li to dolje u nizini Čuki samo bacaju petarde ili pak pod puškama hrle uzbrdo loveć jelene u dubokom snijegu :-O


Dohvativši se napokon Vučikovca osjećam olakšanje i tamo sam se morao zbilja raskomotiti i udobno smjestiti, presvući, objedovati, popiti čaja iz termosice i odlučiti kamo dalje. Tu je eko klub iz Lobora podigao kolibu ispred koje su zasadili brajdu vinove loze. Razmišljam o tome da bi trebao kontaktirati nekoga iz tog kluba da mi dadnu ključeve od kolibe kako bih u njoj(zi) mogao boraviti kroz dane mnoge i osobito u proljeće opažati nicanje i cvjetanje orhideja na Vučikovcu. Svakako nešto o čemu bi vrijedilo porazmisliti...



Na brajdu sam odmah povješao odjeću mokru od znoja ali i od jakog kapanja inja i snjega s grana. Tu je sunčano i ugodno toplo, prava južina, komadi leda bučno padaju iz krošnji stabala po limenom krovu kolibe. Na slici vidljiva je i moja termosica s čajem i panj koji sam si postavio kao udobno sjedište nad zasniježenim orhidejskim vrtom čije ime upamtite za budućnost- planinska livada Vučikovec.


Nešto niže otopljeni snijeg iz šume teče kao pravi potočić pa onda još desetak metara niz livadu (na slici desno).
Sjedio sam dugo na panju na suncu kraj kolibe i odlučio da idem na jug ali ne najbržim putem niz potok Očurica jer isti je zasigurno jako nabujao i spust niz njegovo korito bio bi previše mokar posao... Idem malo okolnim putem preko Melinšćine i ispod planinskog seoca Gornji Labaši.

Prije nego napuštam Vučikovec dajem se nakratko u potragu za izvorom koji je spasio @Unusal suspecta i njegov odvažni odred u onaj slavni dan kad su tražili Pregerske krče po velikim vrućinama i žeđali na planini... Prema njegovim uputama pretražujem jugozapadni rub livade ali ne nalazim ništa osim ovoga-
no čini mi se da to nije to, jer nema cijevi iz koje curi voda, iako možda je cijev sad ispod površine u ovom jezercu budući da je od topljenja snijega sve bilo nabujalo.
Ne da mi se dalje pretraživati i odlazim u nizinu.


Tamo snijega odavno nema. U zavjetrini skoro okomite padine brda Košenine je specijalni planinski zaselak- Gornji Labaši (to nije samo ime zaselka, Labaš je uobičajeno prezime njegovih stanovnika!). Iako pripada administrativno Starom Golubovcu malo većem selu (u sklopu kojega su smješteni i Donji Labaši), Gornji Labaši su jedna baš posebna i izolirana cjelina za sebe, na predivnoj distanci od svih prometnih pravaca i od sviju nereda. Oh kako li je lijep život tu, a kako je to tek nekad u davna vremena moralo biti još i ljepše, no to su naravno već samo privatne romatizirane vizije kakve znamo ponekad imati glede nečega što je bilo davno prije nas, a privlačno nam je na nekom mističnom nivou. Mene uvijek kad me planinske šetnje provedu ovim krajem najviše razveseli kad se prisjetim da je moja prabaka bila odavde, prava "Gornja" Labašica pa i na taj način osjećam poveznicu s ovim zatajnim seocem.

Na gornjoj slici ono bijelo desno vidljiva je:




Kapelica na Melinšćini, ispod Gornjih Labaša, skromna, zatajna i osamljena... i vrlo misteriozna! Odakle kapelica usred polja, nije na križanju puteva, nije u naselju, nije pored važne prometnice. Odgovor vrijedi potražiti u činjenici da je baš ovuda nekad davno prolazio Marijanski hodočasnički put od sjevernih krajeva iz Lepoglave prema marijanskim svetištima kao što su Majka Božja Gorska u Loboru i Majka Božja Bistrička u Mariji Bistirici. Hodočasnici su se tuda prebacivali preko gore Ivanščice koristeći njene niže prijevoje kako bi uštedjeli na vremenu putujući ka svojim destinacijama. Isto tako naši "južnjaci" tim istim smjerom su se prebacivali na sjevernu stranu gore Ivanščice na putu ka svojim hodočasničkim destinacijama.
Unatrag nekoliko godina postavljene su drvene table (uz nekakvu EU potporu kako je na njima bilo pisalo), a koje označavaju taj nekadašnji hodočasnički trail. No te table od nekvalitetnog drva su u međuvremenu istrunule i ostali su samo njihovi metalni stupići, a moderni hodočasnici ostali su, koliko sam primjetio, jednako vjerni svojim automobilima i autobusima.

I to je bilo to, još samo cca 4,5 km pješaćenja cestom i izvukao sam se u "civilizaciju" bilo je to fina sveukupno 24-kilometarska nedjeljna šetnja gps track koje bi rado na kraju priložio da ga nisam nehotično izbrisao. Još nisam vičan korištenju toga pomodnog gadgeta :-P

- 20:41 - Komentari (33) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.10.2017.

Zadnji dan ljeta 2017.

















Jaglaci bi trebali cvasti u rano proljeće, a ne na zadnji dan ljeta, koji je ove godine zgodno pao na 21. listopada.
A također i smokava bilo ovog mjeseca kao nikad prije. Nije zafrkancija, jučer tjedan dana kako sam zabilježio ove prizore. Svakako je interesantno vidjeti zrele smokve i rascvjetali jaglac u isto vrijeme.
Korabica ne predstavlja ništa neobično. To je jesensko povrće, bila je fina s krumpirom.
Dvije jele u loncima dobro su preživjele žarko ljeto i lijepo napreduju, sad treba izabrati im mjesto trajnog nastanjenja.
Zrele buče pored iskoristi ću za zimsku prihranu ptica sjenica. A isto savjetujem i svima vama koji imate dostupne nekakve buče ili tikvice. Treba otvoriti koru na nekom mjestu buče i tako objesiti na stablo. Na otvoreno mjesto dolaziti će sjenice i kljucati unutrašnjost sve dok ne izdube buču, tj. ako budu jako gladne.
Sjenice koje borave kod nas tijekom zime saznao sam to nedavno, nisu zapravo one iste naše ljetne sjenice, nego su to pridošlice iz sjevernijih krajeva, njemačko-skandinavske sjenice nazovimo ih tako. A naše ljetne sjenice odu dalje na jug pa se opet vrate u proljeće. Tako sam čuo, a nadam se da sam dobro shvatio.

- 17:25 - Komentari (56) - Isprintaj - #

subota, 30.09.2017.

Nema povijest kraja

Isprike uvaženom čitateljstvu zbog kašnjenja posljednjeg nastavka iz serijala o neobičnom Šestom Kundunu- Tsangyangu Gyatsu, jedinom iz loze Kunduna koji nije želio živjeti kao redovnik. Svi koji prate serijal već znaju kako se situacija razvila i nema potrebe da nešto ponavljam u uvodu. Tko ima potrebu može se podsjetiti gdje smo stali u nastavku pod naslovom: Sebi dosljedan. Ovaj nastavak morati će biti malo duži da bi smo obuhvatili sve što još treba biti obuhvaćeno. Za one kojima je možda previše čitati odlomke koje sam uvrstio prijedlog da se odmah otkoturaju dolje do kraja gdje mogu pronaći "Moj osvrt". Ali u tom slučaju napominjem da moj osvrt nije siže radnje obrađene u ovim odlomcima (prevedenim iz knjige Fourteen Dalai Lamas- A Sacred Legacy of Reincarnation, G.H. Mullin) nego je to kao što mu i sam naziv veli- samo moj osvrt na temelju kojega nećete biti u stanju formirati vlastiti (osvrt ;-)) Napominjem također da u ovom tekstu koji sam selektirao kao finalni nastavak serijala uključena su i osobna iskustva i razmišljanja autora navedene knjige G.H. Mullina, kao i osvrt na temu samog sadašnjeg Četrnaestog Kunduna Tenzinga Gyatsa. Zato pamet u glavu i sretno!

...
Kao što je ranije spomenuto postoji i tradicionalna predaja prema kojoj je scena smrti na jezeru Kunganor bila ili varka ili se nije ni dogodila. Prema tome izvještaju Šesti Dalaj lama je živio još mnogo godina.
Svakako je moguće da je pješčana oluja zahvatila karavanu pri čemu je Šesti uspio pobjeći. Ako se je to dogodilo nije teško zamisliti da su njegovi čuvari službeno prijavili da je umro i da su tijelo kremirali na licu mjesta, kako bi izbjegli kaznu za svoju nesposobnost.
Nije nezamislivo niti da su njegovi mongolski čuvari i sprovodnici bili ganuti mnogim propovjedima i učenjima koje je Šesti davao tijekom putovanja i nisu htjeli da ga snađe zla sudbina u Pekingu. Nije nemoguće da su prema Šestom razvili jači osjećaj odanosti nego prema svojem vlastitom kanu i jednostavno su ga pustili.

Legendu da je Šesti izbjegao smrt na jezeru Kunganor prvi je književno obradio mongolski redovnik Dargye Nomanhan. On je 1757. godine napisao biografiju Šestog Dalaj lame u kojoj je poseban naglasak stavljen na period od njegovog nestanka na jezeru Kunganor pa do njegove konačne smrti nekih četrdesetak godina kasnije. U svome djelu Dargye Nomanhan tvrdi da je još kao dijete prvi put upoznao Šestog (ili barem tibetanskog lamu koji se predstavljao kao Šesti) godine 1716. što bi značilo devet godina nakon što je Šesti navodno umro na Kunganoru.
Prema Dargyeu Nomanhanu nakon što je izbjegao smrt na Kunganoru Šesti je putovao diljem Centralne Azije, uključujuči centralni i južni Tibet, sjevernu Indiju, Mongoliju, Kinu, čak je posjetio i svoj zavičaj u Monyulu. Putem je izvodio brojna čudesna djela i podučavao male skupine vjernika. Čak se incognito vratio u Lhasu i posjetio tamo sve velike samostane. Međutim brzo je shvatio da je život u centralnom Tibetu preopasan za njega i vratio se na istok u Amdo (tibetansku pokrajinu koju su djelomično nastanili Mongoli- cca teritorij današnje kineske pokrajine Qinghai, prim. prev.). S vremenom tamo je ustanovio i postao opet samostana Jakrung, malog meditacijskog hermitnjaka u regiji Pari, pokrajine Amdo, a ustanovio je još jedan takav hermitnjak u mongolskoj pokrajini Alashan (u današnoj kineskoj pokrajini Unutrašnja Mongolija prim. prev.)

Taj biografski zapis koji je napisao mongolski redovnik Dargye Nomanhan nije našao put do šireg čitateljstva, a Tibetanci nisu niti znali za njega sve do stoljeće i pol kasnije. Prvi put je izvještaj privukao pažnju tibetanskih učenjaka tek 1889. kad je jedan drugi mongolski redovnik slavni Damcho Gyatso Dharmatala uključio njegov sažetak u svoj izuzetno uspješan rad Hor Choijung- koji se bavi općenito poviješču religije (tj. Dharme) u Mongoliji.
Čini se da od strane Tibetanaca nisu potegnute neke značajnije sumnje glede toga nije li možda Dargye Nomanhan sam izmislio mit o "skrivenim godinama" u životu Šestog. Slijedom toga otvorio se prostor za razne špekulacije.

Možda je utemeljitelj i prvi opat samostana Jakrung fizički sličio Šestom Dalaj lami te je tako nastao čitav splet legendi. Dargye Nomanhan je možda prikupio mnoge takve legende i kompilirao ih u lako čitljivi izvještaj. Međutim on je tvrdio da ima pristup svesku zabilješki koje je napisao sam Jakrung lama u kojem taj lama eksplicitno kaže da je on Šesti Dalaj lama. Da li je ta tvrdnja bila istinita ili je Jakrung lama samo namjeravao do kraja iskoristiti svoju fizičku sličnost sa Šestim?
Kako god bilo stotine duhovnih mjesta širom Centralne Azije u narodnoj predaji nose blagoslov Šestoga. U današnje vrijeme kineske turističke agencije reklamiraju kinesku svetu planinu Wu-tai shan između ostaloga i kao mjesto gdje je dosta vremena proveo Šesti Dalaj lama.
I Dargye Nomanhan u svojem izvještaju kaže da je Šesti tijekom svojih "izgubljenih godina" nekoliko puta posjetio svetu kinesku planinu Wu-tai shan (planina je vrlo daleko od Tibeta ali u vrijeme dinastija Song i Yuan tamo su koegzistirali tibetanski i kineski samostani. prim. prev.) Planina Wu-tai shan je karakteristična po svojih pet vrhova, hodočasnici i danas u sklopu posjete jednom od njoh, pohode i piju iz izvora vode za koji se vjeruje da je blagoslovio Šesti i tako izvorskoj vodi dao iscjeljujuća svojstva.

Postoji i treća tradicionalna predaja o sudbini Šestog. Ta tradicija drži se tvrdnje da on zapravo nikada nije umro nego je, slično kao što je učinio i Padmasambhava tisuću godina ranije, demonstrirao tantrički siddhi besmrtnosti.
Prema toj predaji "smrti" koje se pripisuju Šestom, a koje su opisane u dva prethodna tumačenja obje su bile lažne. Prva lažna smrt je bila dok je bio u mongolskom zarobljeništvu, a druga mnogo godina kasnije kad je bio ostarjeli opat provincijskog samostana.
U oba ta slučaja fingirao je smrt kako bi pomogao učenicima i potaknuo ih na meditiaciju na netrajnost i smrt i potaknuo ih da uspostave s njim čvrste karmičke veze tako da im bude u stanju što učinkovitije pomoći u budućim životima. U oba slučaja ostavio je "ljusku" tj. svoje pojavno tijelo kao relikviju kako bi sljedbenici mogli ostvariti duhovne zasluge brigom i pogrebnim obredom za njegove tjelesne ostatke. U stvarnosti međutim u oba slučaja jednostavno je "povukao" svoju duhovnu prisutnost sa jedne scene da bi ju manifestirao drugdje.
Prema toj predaji on je živ i dan danas i nastavlja lutati svijetom incognito kako bi donio duhovnu dobrobit i transformaciju onima koji su spremni. Pojavljuje se onda kaj je najviše potreban, a najmanje očekivan i odrađuje svoju duhovnu pomagačku magiju praktički neopažen.
Ta je predaja vrlo popularna među laičkim pukom Tibeta i ljudi govore o "susretima s Šestim Dalaj lamom" vrlo slično kao što Amerikanci govore o viđenjima Elvisa.
Međutim ta tradicija ima i značajan prestiž nad ostalima. Npr. Trinaesti Kundun spomenuo ju je Sir Charlesu Bellu (ambasadoru britanske kolonije Indije u Tibetu) tijekom jednog od njihovih mnogih sastanaka tvrdeći da čak i u tom vremenu- u ranim 1920-ima i dalje stižu izvještaji ljudi koji tvrde da su vidjeli Šestoga na ulicama Lhase.

Osobno vjerujem da je ta treća verzija života Šestog Dalaj lame- Šesti kao besmrtnik- zapravo točna situacija. Štoviše čini mi se da sam ga susreo prošli put kad sam bio u Lhasi. I dalje je nestašan kao što je i bio.

***

Bez obzira je li ili nije Šesti preživio incident na Kunganoru i nastavio dugo živjeti nakon toga ili ja čak sasvim izbjegao smrt i nastavio kao besmrtnik, 1708. g. dječak je rođen u regiji Litang i prepoznat je kao njegova legitimna reinkarnacija te je posljedično ustoličen kao Sedmi Kundun- Kalzang Gyatso.
Ta prividna kontradikcija u kronologiji ne predstavlja za Tibetance duhovni problem. Nemaju nikakvih problema s prihvaćanjem Sedmog kao legitimne inkarnacije čak i ako je Šesti i dalje živ jer prirodno je da visoki bodhisattva ima moć poslati stotine, pa i tisuće svojih emanacija.
Tibetanci bi jednostavno rekli da je Šesti shvatio kako u svojem utjelovljenju Šestoga ne može ispuniti svoje dužnosti kao Dalaj lama u Lhasi zbog karmičkih ograničenja bića koja je trebalo u to doba "trenirati" tj. Mongola, Tibetanaca i Mandžuraca/Kineza. Stoga je poslao svoju konvencionalniju tj. manje radikalnu emanaciju koja se manifestirala u vidu djeteta rođenog u Litangu koje je prepoznato kao Sedmi Kundun.

Možda Šesti jest zaista umro na jezeru Kunganor. Možda je to što je njegovo tijelo hitro kremirano predstavljalo povoljnu okolnost za jednoga ili više ljudi koji su mu bili fizički slični da putuju pod njegovim identitetom i tako primaju veliku dobrodošlicu i štovanje kamo god bi išli. Takav fenomen smo mogli posvjedočiti i u novijim vremenima u slučaju nekoliko članova obitelji posljednjeg ruskog cara. Budući da je carska obitelj, uključujći svu djecu nestala nakon komunističke revolucije, pretpostavlja se da su ubijeni, brojni mitovi su se pojavili glede njihove sudbine i pojavilo se više ljudi kako u Europi tako i drugdje koji su tvrdili da su oni upravo nestali pripadnici ruske carske obitelji.
S druge pak strane možda je Šesti izbjegao smrt na Kunganoru i proživio ostatak svoga prirodnog života kao što u njegovoj biografiji tvrdi Dargye Nomanhan. Ili je možda izbjegao obje smrti i nastavio egzistirati kao besmrtni nestaško.
Što se tiče lame koji je umro u Amdu 1746.g. za kojeg je Dargye Nomanhan vjerovao da je Šesti, nedugo nakon njegove smrti, dječak je pronađen u toj regiji i ustoličen kao njegova reinkarnacija. Poznata kao Jakrung Lama ta loza reinkarnacija nastavila se do danas. Sadašnju inkarnaciju upoznao sam 1992. u Nepalu. Skromno mi se predstavio kao reinkarnacija Šestog Dalaj Lame.

***

Kao što je prije rečeno Šesti Kundun je bio jedina inkarnacija u toj lozi koja je odabrala ne živjeti kao redovnik. Njegova odluka da se razmonaši očigledno je imala drastične posljedice.
Suvremeni tibetanski i zapadnjački učenjaci često donose zaključak da je njegovo neortodoksno ponašanje se pojavilo kao posljedica toga što je prepoznat i ustoličen tako kasno u životu. Većina Kunduna su taj obred prijelaza u monaštvo prošli dok su bili u dobi između tri i pet godina, dok Šesti je imao četrnaest u vrijeme svoga ustoličenja.
Ta teorija čini se slabom. Nakon svega Šesti je već u dobi od tri godine prepoznat i ustoličen kao reinkarnacija Zhalu Khenpo lame (podsjetimo se na nastavak:I mjesec i sunce prim. prev.) skoro jednakog po važnosti kao i sam Dalaj lama. Nadalje tijekom svojih dvaneset godina boravka u utvrdi Tsona Dzong omogućeni su mu izvrsni učitelji i edukacija slična onoj koju su primali i njegovi prethodnici.

Jednom sam pitao Njegovu Svetost, sadašnjeg Dalaj lamu da udijeli neke svoje misli o toj temi, a Njegova Svetost je odgovorila: "Moj osjećaj jest da je on imao tajni plan. Zaključio je da je sistem reinkarnacije previše nezgrapan za njegovu poziciju poglavara nacije. Mislim da je shvatio kako period između smrti jednoga Dalaj lame i zrelosti sljedećega predstavlja previše opasnosti za stabilnost nacije. Posljedično tome odlučio je slijediti tradiciju ranih Sakya lama koji su održavali tradiciju hereditarne sukcesije."
Drugim riječima sadašnji Dalaj lama ovdje sugerira da je Šesti želio okončati običaj da Dalaj lama živi u celibatu kao redovnik i umjesto toga htio je uspostaviti sistem mistične monarhije.
Njegova Svetost zaključila je riječima: "Nažalost za njega plan mu se izjalovio. Možda Tibetanci i njihovi učenici Mongoli nisu bili spremni za takav korak nego su željeli i dalje sistem s redovnikom na čelu. U svakom slučaju rezultat je bio njegovo uklanjanje s pozicije i vjerojatno čak njegova smrt."

***

Napokon u zaključku moglo bi biti interesantno prenijeti tibetansku usmenu predaju koja se tiče Šestog Dalaj lame, a koju mi je ispričao jedan od mojih pokojnih učitelja, Uzoriti Geshe Ngawang Dagrye. Prema toj tradiciji Šesti je sam isplanirao svoje uklanjanje s položaja, a Lhazang kan bio je svjesni suradnik koji mu je pomogao ostvariti naum.
Kaže se da je Šestom prorečeno da će se oženiti i dobiti nasljednika koji je trebao biti nešto kao kralj Arthur Centralne Azije. Da su vrline svijeta bile dovoljno visoke proročanstvo bi se ispunilo. Taj kraljević bi ujedinio Tibet, mongolska plemena i Madžursku Kinu pod svojim prosvjetljenim vodstvom i odatle bi sav poznati svijet doveo pod svoju vlast. Ukratko postao bi chakravartin, univerzalni imperator, on bi započeo zlatno doba koje bi trajalo tisuću godina.
No čitav niz uvjeta trebao se poklopiti kako bi takva sudbina bila moguća. Prema zapisima osobito dvije stvari morale su povoljno se odigrati- porast vrlina u svijetu i umanjenje kolektivne negativne karme svijeta.
Nažalost suprotno se dogodilo na ta dva područja. Umjesto da umnože svoje vrline ljudi su ih samo potrošili na jalove površnosti. Također umjesto da pročiste svoju negativnu karmu u toj ključnoj prekretnici ljudske povijesti čovječanstvo je svoje negativnosti umnožilo. To nije bilo tako samo u Tibetu, radi se momentu koji je zahvatio čitavi svijet.
Kao posljedica toga čitavi sistem proročanstva se izokrenuo oko svoje osi. To "izokretanje" značilo je da će Šesti umjesto sina koji bi uveo svijet u tisućgodišnji period prosvjetljenja, mira i prosperiteta, dobiti sina koji bi postao gladan moći i otpočeo bi doba tiranije.

Šesti je osjetio tu promjenu jedne noći dok je išao na sastanak sa svojom ljubavnicom s kojom je trebao začeti sina. Odmah je znao da su se okolnosti iz korijena promijenila i da je plan A propao. Stoga je prešao na plan B. Okrenuo se na mjestu, otšetao kući i noć proveo sam.
Nakon toga osmislio je vlastito uklanjanje s položaja, a Lhazang kan je u toj predstavi odigrao svoju ulogu antagonista. U to vrijeme je također izvršio misterijske pripreme
za svoju hitru reinkarnaciju u Litangu u vidu Sedmog Dalaj lame.

(Kraj serijala)


Moj osvrt: U ovom finalnom nastavku dobili smo na uvid sve relevantne verzije i teorije sudbine Šestog Kunduna. Ima tu svega, od sasvim konvencionalnih shema preko intrigantnih "teorija zavjere" pa do vrlo ezoteričnih tumačenja. Ono u čemu je ostao sebi dosljedan čak i ako je preživio incident na Kunganoru bila je njegova nepredvidljivost i neukrotivost. Vidjeli smo da jedna od verzija zagovara ono na što nitko od nas nije mogao računati čitajući prethodne nastavke- da se vratio monaštvu i proživio ostatak života kao utemeljitelj i opat jednog malog samostana. Za jedne inspiracija, za druge anatema, ali svima nedokučiv u svojoj magičnoj osebujnosti. A takav će i ostati zauvijek.

Dodatak tj. osvrt na ovu priču koji ja imam potrebu napisati nije povezan sa špekulacijama o sudbini Šestog koliko sa povijesno-političkom vizurom Centralne Azije koja se formirala nakon što je on zabljesnuo i zgasnuo na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće u Zemlji Snijega.
Završna priča o proročanstvu i "mističnoj monarhiji" koju je trebao utemeljiti na dobrobit čitave Euroazije je prirodno moja omiljena teorija. Ne zato jer vjerujem u doslovnost te priče, nego jednostavno zato što ona, makar bila samo jedna romantizirana narodna fantazija tibetanskog puka, opet i kao takva daje naslutiti neka vrlo konkretna i vrlo lako objašnjiva kretanja na političkoj, religijskoj i ekonomskoj sceni ondašnjega svijeta. To je vrijeme kad polako državna uređenja prelaze s religijsko-aristokratske koncepcije ka tzv. nacionalnim državama. Možda su neki skloni misliti da je ta ondašnja pojava "nove mode" u vidu nacionalnih država i propadanje starih zasada karakteristična samo za Europu ali stvar se odigrala na svoj način i u ovom trokutu- Tibet-Mongolija- Kina.
U tome trenutku u povijesti ta tri naroda su bila najbliže nekakvom relativnom prijateljstvu. Također u tome trenutku stvari su bile na vagi, utjecaj religije na politički život bio je dosta jak, pravi poguranac u pravom smjeru mogao je zasigurno dovesti do realizacije onoga o čemu se govori u proročanstvu- do velikog ujedinjenja u državu u kojoj bi tibetanski budizam/"lamaizam" bio državna religija. Ne zaboravimo pri tome da Mandžurci koji su vladajuća klasa u Kini (Dinastina Qing) gledaju prema tibetanskom budizmu za duhovno vodstvo, a nisu skloni kineskom budizmu, isto kao je svojevremeno kad su Kinom vladali Mongoli (Dinastija Yuan) državna religija je bila tibetanski budizam s kojim Mongoli posjeduju specifičnu karmičku poveznicu još od vremena Kublaj-kana i njegovog duhovnog učitelja Sakya Paghpe. I Mandžurci- narod po porijeklu blizak Mongolima, a ne Han Kinezima, osjećao je bližom i privlačnijom tibetansku tradiciju od tradicije budizma koja se razvila kod Han Kineza (ch'an budizam). Dakle u tom jednom vremenskom prozorčiću moglo se nešto u teoriji ishoditi, kao što i proročanstvo kaže, trebalo se puno toga poklopiti, ali u konačnici vjerojatnost za to nažalost nikad nije bila naročito velika.

Umjesto religijske objedinjavajuće premise, dva od tri naroda- Ojrat Mongoli i Mandžurci okrenuli su se beskrajnom ratu, a Tibetanci koje je početak toga velikog mandžursko-ojratskog obračuna grdno zahvatio (i donio najkrvaviju epizodu tibetanske povijesti sve do 20.st. i kineske invazije) ostali su toliko zaplašeni da su se povukli u sebe i krenuli putem sve većega izolacionizma i zaostajanja za ostatkom svijeta što ih je na kraju koštalo i konačnog gubitka suvereniteta u 20. stoljeću. Tako umjesto jedinstvene države pod prosvjetljenim vodstvom, koja da je ostvarena mogla se suprotstaviti i raznim vanjskim neprijateljima koji su počeli nagrizati Aziju- (britanski i ruski kolonijalizam, islamizacija, kristijanizacija itd... ) dobili smo politički slabi Tibet koji polako klizi u smrtni zagrljaj Pekinga, Halh Mongolija ta slavna i sveta zemlja je još od 1691. tek puka pokrajina u sastavu carstva Dinastije Qing grca pod teretom qingovskih poreza, gladi i epidemija bolesti poput velikih boginja te na zapadu Ojrat Mongolija gdje karizmatični ratnički vođe još održavaju posljednju u povijesti neovisnu državu nomada- Džungarski kanat- sve dok i njih ne zbriše s povijesne pozornice nastupajuća qingovska sila... i tako o nekim od tih tema možda ćemo još pričati kad za to dođe vrijeme... Možda ćemo spomenuti kako se proveo novi vladar Tibeta Lhazang kan nakon što je svrgnuo Šestog i postavio na poziciju Kunduna svoga marionetskog kandidata. Što će biti kad na Tibet dođu i Džungar Mongoli da se osvete Lhazangovim Hošutima za smrt svoga saveznika Desija Sangye Gyatsa? Moguće je da ćemo jednog lijepog dana zaista porazgovarati i o tim stvarima... ali ne danas.
(Niti sutra ;-))

- 21:23 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.09.2017.

Sebi dosljedan

U prethodnom nastavku vidjeli smo kako se u izvedbi Lhazang-kana i njegovih Hošut Mongola, pod tutorstvom mandžurskog dvora u Pekingu, te uz prešutno odobravanja dijela visokoga klera iz Lhase, Tibetom zakotrljala "konzervativna revolucija". Svaka od zainteresiranih strana u toj revoluciji imala je naravno svoje vlastite interese koje smo također već spomenuli. Prethodni nastavak završio je tragičnim krajem Desija Sangye Gyatsa. Mladi Šesti Dalaj lama čiji ne-redovnički životni stil je i bio neposredni povod čitavoj akciji, sada je ostao bez političkog zaleđa, ali i bez svake fizičke zaštite. Lhazang je zauzeo Lhasu nekoliko dana poslje tibetanske nove godine. U ovom nastavku naći ćemo barem djelomično razrješenje ove političke i religijske zavrzlame odigrane na početku 18.stoljeća u Zemlji Snijega.

Sedamnaestoga dana u godini Vatrenog Psa (1706.) Lhazang-kan ušao je u Potalu u pratnji manjeg naoružanog odreda i "uhitio" Šestog Dalaj lamu- Tsangyanga Gyatsa. Sljedećeg dana redovnici samostana Drepung Loseling organizirali su seansu sa Prorokom iz Nechunga i postavili pitanje da li je Šesti uopće reinkarnacija Velikog Petog ili je Desi instalirao na tron pogrešno dijete. (Iz konteksta možemo pretpostaviti da su seansu organizirali obični redovnici samoinicijativno bez znanja svojih visokih lama prim. prev.) Prorok im je dao sasvim jasan odgovor: nema nikakve greške, reinkarnacija je prava!
Kao posljedica toga odgovora dvjestotinjak ohrabrenih redovnika nekoliko dana kasnije ušlo je u mongolski tabor gdje su Šestoga držali pod vrlo slabom stražom. Silom su odveli Šestoga iz tabora i odveli ga u samostan Drepung pod svoju zaštitu.
Ovdje je moguće da je malobrojna mongolska straža bila jednostavno iznenađena prepadom velikog broja redovnika, ali vrlo je moguće da su imali naredbu od Lhazanga, koji je bio predani budist ili se barem takvim htio prikazati, da redovnicima u Lhasi ne smiju nauditi. Prema nekim izvještajima u oslobađanju Šestog iz pritvora nisu sudjelovali samo redovnici iz Drepunga nego se uključilo i obično građanstvo Lhase.

U svakome slučaju taj incident bio je vrlo ozbiljna stvar i stavio je Lhazang-kana u posramljen položaj. Kad se sljedećeg dana vratio u grad sa glavninom svoje vojske Lhazang je opkolio samostan Drepung i dao redovnicima ultimatum da predaju Šestoga ili se suoče sa njegovim gnjevom.
To je bio tradicionalni mongolski ultimatum koji kad je bio upućen značilo je da je stvar došla do kraja- ako se predaju bez bitke bit će pošteđeni, ali ako bitka započne svi na poraženoj strani biti će ubijeni. Takvu praksu uveo je još sam Džingis-kan četiristotinjak godina ranije i bila je jedan od razloga zašto su mongolske vojske mogle brzo osvojiti mnogobrojne gradove i kraljevstva u 13. i 14. stoljeću. Malo gradova ili čak kraljevstava Centralne Azije je bio spremno na borbu znajući da ako budu poraženi, a vrlo vjerojatno hoće, čitavo stanovništvo, sa ženama i djecom, će biti ubijeno.

Šesti je apelirao na redovnike da ga puste iz samostana da ide s Lhazangom, jer nema šanse da bi redovnici mogli zadržati mongolsku vojsku i sve će samo završiti u besmislenom krvoproliću.
Redovnici su pristali pustiti ga da ide s Lhazangom ako im dade tri obećanja: da neće dopustiti Mongolima da mu naude, da neće napustiti Tibet i da će im se vratiti neozlijeđen. Što se ticalo redovnika Prorok iz Nechunga rekao je svoje- to je autentična reinkarnacija Velikog Petog Dalaj lame, dakle živi Buddha i shodno tome posjeduje tantričke moći da održi svako obećanje koje dade.
Tako je razriješena kriza koja je mogla rezultirati pokoljem stotina redovnika i uništenjem samostana Drepung Loseling. Šesti je išetao ležerno kroz dveri Drepunga nizbrdo i predao se Lhazang-kanu.

Nedugo nakon toga mongolska karavana zadužena za transport Šestoga napustila je Lhasu putujući na istok s ciljem da ga transportiraju u Peking na dvor svojeg saveznika mandžurskog cara.


****
Što se zbilo potom i na koji je način ispunio svoja tri obećanja dana redovnicima iz Drepunga kazuje se na razne načine.
Neki kažu dok je karavana napuštala Lhasu narod se okupio na ulicama da ga isprate sa suzama u očima. Odjedom je iz gomile se otrgnulo neko dijete i potrčalo prema konju na kojem je jahao Šesti. Dijete je nosilo isto ime kao on- Tsangyang i stoga je djetetova majka doviknula: "Tsangyang, vrati se!" Šesti Dalaj lama čuvši da su zazvali njegovo ime okrenuo se prema majci i otpjevao stihove:
O bijeli ždralu
Posudi mi svoja krila.
Daleko neću ići
A iz Litanga ću se vratiti.


Kao što će se ispostaviti kasnije dječak koji je identificiran kao Sedmi Dalaj lama rođen je u regiji Litang pokrajine Kham na istoku Tibeta.
Drugi pak kažu da te proročanske riječi Šesti nije otpjevao dok je napuštao Lhasu nego da ih je prije napisao u pismu jednoj svojoj ljubavnici i to dami koju je namjeravao oženiti i tako ispuniti drevno proročanstvo.

Kako je karavana putovala prema sjeveroistoku vijest o njihovoj misiji putovala je pred njima. Putovanje je bilo sporo jer od Šestog su očekivali da usput narodu daje blagoslove i učenja, okupilo bi se i više tisuća ljudi da ga susretnu. Čini se da Mongoli nisu imali ništa protiv toga i dopuštali su takve manifestacije bez problema. Vjerojatno da održe dobre odnose s tibetanskim narodom, da izbjegnu nepotrebne trzavice i da pokažu svima kako nemaju namjeru nauditi Šestom.
Kad su stigli u Dam Šesti Dalaj lama počeo je pokazivati znakove bolesti. Simptomi su se pojačavali sa svakim novim danom sve dok putujuća družina nije stigla na jezero Kunganor nedaleko od tibeto-mongolske granice. (Kunganor je malo jezero smješteno južno od velikog jezera Qinghai, u današnjoj istoimenoj kineskoj pokrajni, prim. prev)
Nekoliko različitih izvora tvrdi da je upravo na tome mjestu Šesti primjenio strategiju kojom je ispunio tri obećanja koja je dao redovnicima u samostanu Drepung.

Bila je rana večer i putnici karavane su postavljali šatore za noćenje. Iznenada je izašao on iz svoga šatora. Na opće iznenađenje bio je odjeven u raskošni crni kostim tantričko-šamanske tradicije (autor navodi termin "crne kape", ali ne navodi izrijekom naziv bonpo ali možemo iz konteksta pretpostaviti da se radi upravo o tome, prim. prev.). Za pojasom nosio je obredni bodež (phurba, prim. prev.) koji je i Veliki Peti često koristio u tantričkim obredima. Šesti je pogledao okupljene i rekao: "Sve što imam ovdje sa sobom, a osobito ovaj misterijski bodež i tantrički kostim treba dati mojoj reinkarnaciji".
Nakon što je tako rekao počeo je bubnjati intenzivnim ritom u svoj mali ručni bubanj, istovremeno izvodeći ritualni ples.
Iznenada se podigao maleni vihor, što je i bilo uobičajeno na planinskim prijevojima. Izgledalo je kao da se vihor pojačava kako se ubrzavao ritam bubnja i njegovi tjelesni pokreti, sve dok su ga promatrači jedva mogli vidjeti od kovitlanja prašine. Unutar vihora vidjeli su kao da se pojavljuju maleni eksplozivni izboji iskri i vatre.
Kao veliko finale svoga plesa Šesti je poskočio uvis i prizemljio se s u meditacijskom položaju, s prekriženim nogama i tijelom savršeno uspravnim u dramatičnoj nepomičnosti.
Svi su čekali u zapanjenoj tišini gledajući netremice u njegov posjednuti lik. Vjetar se smirio i prašina se slegla.
Naposlijetku jedan od atendanata je pristupio sjedećem liku. Čim ga je pregledao atendanta je odmah svladao plač jer Šesti je prestao disati. Preminuo je kako se čini namjernom projekcijom svijesti iz tijela metodom tantričke meditacije.
Tako je ispunio dva od tri obećanja dana redovnicima iz Drepunga- da neće napustiti Tibet i da neće dopustiti Mongolima da mu naude.
Što se tiče trećeg obećanja da će im se vratiti neozlijeđen to je ispunio brzim ponovnim rođenjem u Litangu i povratku u Lhasu u liku Sedmog.


Moj dodatak: kao što je život Šestog Kunduna bio kontroverzan takva je morala biti i njegova smrt. Čak niti ova visokoromantična verzija njegova odlaska (koja je time Tibetancima i najmilija tj. pučki općeprihvaćena) nije kraj kontroverze. U sljedećem i posljednjem nastavku ćemo razmotriti neke alternativne teorije koje u drugačijem svjetlu tumače sudbinu Šestog temeljenu na premisi da zapravo nije umro na jezeru Kunganor, da je scena ritualne smrti bila ili predstava ili se uopće nije dogodila, te da je prava istina o njemu čak još intrigantnije prirode.

- 20:20 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 02.09.2017.

Konzervativna revolucija

U prošlome nastavku vidjeli smo kako je mladi Šesti Kundun Tsangyang Gyatso svojim odricanjem od monaškog života izazvao pomutnju među konzervativnim klerom triju glavnih samostana Lhase. Ne imajući sredstava prisile nad mladićem morali su tolerirati njegovo ponašanje, osobito zato jer uz njega je i dalje čvrsto stajao njegov Desi-
.Sangye Gyatso, koji je odigrao ključnu ulogu u njegovom pronalasku kao reinkarnacije Velikog Petog. Sangye Gyatso iako razočaran odlukom Šestog da se ne zaredi, nije sumnjao u njegovu autentičnost. Da li iz čiste vjere u njega ili možda samo zbog nemogućnosti da posumnja u svoju ulogu u pronalasku Šestog, to ne možemo znati.
Bez obzira što je Sangye Gyatso 1703. godine formalno prepustio titulu Desija svome sinu Ngawangu Rinchenu i dalje je sam nadzirao stvari iz sjene i bio je u stanju okupiti na svoju stranu tibetansku vojsku. Dokle je Tibetom vladao Sangye Gyatso iz sjene ili kako bilo i Šesti je bio siguran na svojoj poziciji oko toga nije bilo nikakve dvojbe.
Ironijom sudbine oni isti Hošutski Mongoli koji su spasili Velikog Petog usred velikog građanskog rata na Tibetu u prvoj polovici 17. st. te omogućili njegov uspon na poziciju svjetovnog vladara čitavog Tibeta sada će svojom intervencijom otpočeti jedan lanac ekstremno nepovoljnih događaja.
Mislim da zato prije nastavka trebamo reći par riječi o Hošutima. Otprije znamo da su se Mongoli nakon propasti Mongolske Imperije podijelili na dvije velike grane- Ojrate na zapadu i Halhe na istoku. Također znamo već da je Halha Mongolija (otprilike današnja država Mongolija + istočna polovina kineske pokrajine Unutrašnje Mongolije) godine 1691. izgubila svoj suverenitet i potpala pod vrhovnu vlast Dinastije Qing- mandžurske dinastije koja vlada Kinom.
No možda netko neće znati da Zapadni Mongoli- Ojrati i dalje su prpošni kao i prije, vladaju na svom teritoriju (današnji krajnji zapad Mongolije + kineske pokrajine Xinjiang, Qinghai, Gansu i zapadni dio Unutrašnje Mongolije) održavaju posljednju u povijesti neovisnu državu nomada, na zapadu šire se na zemlju muslimanskih Kazaha, a na istoku uznemiravaju i samu Dinastiju Qing. Glavnina Ojrata organizirana je u plemensku konfederaciju Dzun Gar (Lijeva Ruka) po čemu je nastao naziv Džungarija ili Džungarski kanat i skupni naziv za ta plemena- Džungari.
Ali nisu sva ojratska plemena u sklopu Džungarskog kanata- jedan dio Hošuta koji nas zanima momentalno su posebni po tome što njeguju bliže odnose s Tibetom i čak sa Dinastijom Qing nego sa ostalim Ojratima. Razloge za to nalazimo u već spomenutoj prijateljskoj pomoći Velikom Petom Kundunu tijekom građanskog rata na Tibetu, ali i u činjenici da su Hošuti bili prvi među Ojratima koji su se obratili na budizam i vodili su svojim primjerom druga ojratska plemena u obraćenje. Naselili su samu tromeđu Tibeta, Kine i Mongolije, tamo je 1642. veliki Gušri-kan (prijatelj i spasitelj Velikog Petog) utemeljio Hošutski kanat- odande će Hošuti šezdesetak godina kasnije zaigrati pod vodstvom karizmatičnog Gušrijevog unuka- Lhazang-kana, jednu novu vrlo opasnu igru.
Kako je počela ta igra vidjet ćemo u ovom odlomku:


Gušri-kan, poglavar Hošut Mongola imao je ključnu ulogu u dovođenju na svjetovnu vlasti Velikog Petog 1642.g. Nakon toga mnogi Hošuti naselili su se u regiji Kokonor (Hoh nor- Plavo jezero, danas se naziva Qinghai, prim. prev.) , pokrajine Amdo gdje se sjeveroistočna granica TIbeta susreče s Mongolijom na sjeveru i Kinom na istoku. Također mnogi Hošuti su većinu vremena provodili u Lhasi.

U godini Vodene Ovce (1703.) Gušrijev unuk Lhazang postao je hošutski kan. Lhazang je bio predani budist i bio je duboko privržen Velikom Petom Dalaj Lami. Bio je prisutan kada je Šesti doveden u centralni Tibet i logorovao je s njim u Nyelam mjesec dana kada je Šesti prvi puta stigao u dolinu Kyisho. Također Lhazang je bio na ceremoniji ustoličenja Šestog u Potali. Dapače Lhazang je služio kao atendant mladom Šestom u vrijeme dok je potonji još bio redovnički novak.Kasnije kad je Šesti prijetio da će se razmonašiti i kad je putovao u samostan Tashi Lhunpo na razgovor s Pančen lamom, Lhazang kan je opet bio jedan od okupljenih tamo koji su ga pokušavali odgovoriti od razmonašenja.

Nedugo prije negoli je Lhazang kan postao vladar Hošuta Desi Sangye Gyatso povukao se s pozicije regenta i prepustio titulu svome sinu Ngawangu Rinchenu. Vjerojatno bi, sada već bivši Desi, proživio ostatak života mirno i zatajno, ali kad je na nebu zasjala Lhazangova zvijezda, bivši Desi postao je vrlo zabrinut. Znao je za Lhazangove otvorene kritike na račun neortodoksnog ponašanja Šestog Dalaj Lame i brinuo se da će hošutski poglavar to iskoristiti kao izliku da se umješa u tibetanske poslove.
Imao je dobre razloge za zabrinutost. Hošuti su nedavno skovali savez sa mandžurskim carem i to savezništvo predstavljalo je opasnost po suverenitet Tibeta. Da bi održao ravnotežu moći Desi je pažljivo njegovao tibetansko savezništvo sa Mongolima Džungarima. Tako je računao da će držati Mandžurce na distanci. Međutim sad kada je u predvorju Tibeta vladao nezadovoljni i nepredvidivi Lhazang-kan situacija je postala vrlo osjetljiva.

Mandžurci osobito nisu voljeli exDesija (u daljnje tekstu Desi) Zamjerali su mu što je tajio smrt Velikog Petog od njih, a također zamjerali su mu savezništvo s Džungarcima koje su smatrali prijetnjom svome carstvu. Nadalje zamjerili su mu činjenicu da je pod raznim izgovorima odbio tijekom godina brojne zahtjeve mandžurskoga cara Kangxija. Među tim zahtjevima bio je i onaj da Pančen lama dođe u Peking i da daje učenja na carskom dvoru. Pančen lama nije htio ići jer brinuo se da će drastična promjena klime i nadmorske visine predstavljati ozbiljnu možda i smrtnu ugrozu po zdravlje. (Zaista mnogi Tibetanci koji su posjećivali Kinu u to vrijeme tamo su i umrli, ali to nije bilo toliko povezano s klimom koliko sa zaraznim bolestima poput velikih boginja, prim. prev.) Tom prilikom Desi se izložio za Pančena i stavio "veto" na mandžursku pozivnicu pod objašnjenjem da Pančen lama ima previše obaveza u Tibetu. Car Kangxi to je uzeo kao osobnu uvredu, time je vatra prijezira prema Desiju Sangyeu Gyatsu još i više potpaljena.

Zbog tih i ostalih sličnih okolnosti Mandžurci su bili oduševljeni usponom Lhazang kana. Vidjeli su to kao priliku da se riješe Sangyea Gyatsa i da uvedu Tibet dublje u svoju sferu utjecaja. Znali su da Lhazang zamjera Desiju što mu je tajio smrt Velikog Petog, a znali su i da Lhazang sumnja kako je Desi Šestog nepravilo izabrao i postavio na tron Dalaj lame.
Shodno tome Mandžurci su ubrzo počeli nagovarati Lhazang-kana da nastupi na Lhasu, izvede udar, ukloni Šestog iz Potale i na njegovo mjesto postavi drugog redovnika.
Lhazang je sa svoje strane bio i više nego voljan. Za njega ta situacija je bila prilika da zadobije povjerenje Mandžuraca i u isto vrijeme da unaprijedi svoj status među Mongolima i Tibetancima. Počeo je širiti glasinu da je Šesti zapravo Desijev krvni sin i da uopće nije reinkarnacija Velikog Petog.
Lhazang je morao postupati vrlo oprezno jer Šesti je i dalje bio izuzetno omiljen među tibetanskim običnim narodom. Stoga je potajno pristupio visokim lamama triju glavnih samostana Lhase (Ganden, Drepung i Sera) kako bi od njih zatražio blagoslov za svoj pothvat. Računao je s time da i njih jako uznemirava ponašanje Šestog i da su ogorčeni Desijevim vladanjem u vezi cijele stvari, osobito s time što je Desi i njima tajio smrt Velikog Petog. Visoki lame dali su Lhazangu svoje "prešutno odobravanje".

Lhazangu treba pošteno priznati da je svoj plan uklanjanja Desija Sangyea Gyatsa i Šestog Dalaj Lame iz javnog života osmislio krajnje humano. Nije namjeravao nauditi nije jednom od njih dvojice. (u prilog toj tvrdnji postoji nekoliko vjerodostojnih izvještaja, što će biti spomenuto u nekim sljedećom nastavcima, prim. prev.)


(Moj dodatak: odlomak ovdje ne spominje detalje ali ja ću dodati par rečenica radi cjelovitije slike- 1705. u jeku molitvenog festivala Monlam, nedugo nakon Losara (tibetanske nove godine), Lhazang kan je nastupio na Lhasu, Desi je pokušao pružiti otpor ali tibetanska vojska je bila sasvim nespremna i općenito preslaba za tu dobro organiziranu hošutsku navalu, Desi je brzo izgubio četiristotinjak vojnika i morao je kapitulirati.)

Kad se Desi predao Lhazang je naredio da bude izgnan iz Lhase na svoje staro imanje u Gongkar (područje gdje je u današnje vrijeme smještena zračna luka Lhase).
Da je taj nalog izvršen Sangye Gyatso bi zasigurno ostatak života proživio bez političke moći, ali u dostojanstvu i udobnosti svoga doma.
Nažalost stvari se nisu odvijale po planu- jedna od Lhazang-kanovih žena bila je tibetanska princeza ratničkoga porijekla- imenom Tsering Tashi. U mlađim danima bila je Desijeva ljubavnica. Prema narodnoj predaji Desi ju je odbacio i time jako povrijedio njene osjećaje. Sada je dobila priliku za svoju osvetu. Desija koji je bio razoružan i bespomoćan oteli su njeni ljudi i prebacili ga potajno u Tolung gdje ga je Tsering Tashi smaknula odsjekavši mu glavu. Tako je taj briljantni um, renesansni čovjek Tibeta Desi Sangye Gyatso stradao zbog gnjeva prezrene žene.


P.S.
Oni od vas koji pažljivo prate vremensku liniju, znati će da je početak 18. st. vrijeme kad se Tibetom počinju smucati i prvi Europljani. Osobito ćete se sjetiti jednog koji se boraveći u Lhasi dobro sprijateljio s Lhazangom, to je bio jezuit Ippolito Desideri, o kojem je bilo riječi u jednom davnom nastavku pod naslovom Neustrašivi Ippolito. Njegovi izvještaji su odličan nepristran izvor informacija koji nam govori da Lhazang kan nije bio zao čovjek, iako velikih svjetovnih ambicija bio je prilično moralan i opuštenog vedrog duha (naravno u toj fazi kan još nije mogao znati da niti on sam neće više živ otići s Tibeta ;-)
U sljedećem nastavku ćemo pratiti što će biti s mladim buntovnikom Šestim Dalaj lamom, sad kad je njegov jedini pravi zaštitinik Desi Sangye Gyatso izgubio glavu, a vlast je uzeo jedan Mongol u dosluhu s barem dijelom visokoga klera kojem je Šesti već dugo bio trn u oku.

- 19:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2018  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (3)
Studeni 2013 (3)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


























Linkovi

  • Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa lošom namjerom govori ili radi, tog patnja prati kao kotač volovsku zapregu.

    Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa dobrom namjerom govori ili radi, tog sreća prati nerazdruživo kao sjena
    Buddha Sakyamuni

    Onaj tko se svim raspoloživim sredstvima
    Trudi postići zadovoljstva samsare
    I nije mu stalo do nikoga osim njega samog
    Toga se može nazvati Inferiornom Osobom.

    Onaj tko zapostavlja životne užitke
    I okreće se od grešnih djela
    Ali ipak brine samo za svoj osobni mir
    Taj treba biti nazvan Osrednjom Osobom.

    Onaj tko sasvim traži potpuno dokinuće
    Svih patnji svih bića jer njihova patnja
    Pripada njegovom vlastitom toku svijesti
    Taj jest Superiorna Osoba.

    Atisha, "Svjetiljka na Putu do Prosvjetljenja"


    Veliki orao istoka
    Maše krilima i leti s lakoćom
    Lebdeći slobodno na nebu
    Bez ikakva straha od pada.
    Na isti način nevezani yogi
    Prirodno živi u zabačenim i izoliranim mjestima,
    Ne radi straha od buke ili smetnje
    Nego zato jer je to put siddha.
    -Milarepa


    Dok trčiš za svojim mislima
    poput psa si koji ganja bačeni mu štap
    Svaki put kad je štap bačen trčiš za njim
    Umjesto toga budi poput lava
    koji umjesto da lovi štap
    svoj pogled skreće prema bacaču.
    Na lava se štap baca samo jedanput!
    -Milarepa


    Mila'i Mgur Bum, Milarepina Pjesma Ljubavi i Suosjećanja

    Prostirem se pred Marpom Prevoditeljem
    Neka me blagoslovi i čuva od sukoba

    Blagoslov moga lame dopire do mojeg uma
    Nikada me nisu porazile smetnje

    Meditirajući na ljubav i suosjećanje
    Zaboravio sam na razliku između sebe i drugih

    Meditirajući na svojeg lamu
    Zaboravio sam one koji su utjecajni i moćni

    Meditirajući uporno na svoj yidam
    Zaboravio sam na prosti svijet osjetila

    Meditirajući na upute tajne tradicije
    Zaboravio sam dijalektičke knjige

    Održavajući čistu svjesnost
    Zaboravio sam iluzije neznanja

    Meditirajući na osnovnu prirodu uma- Trikayu
    Zaboravio sam svoje nade i strahove

    Meditirajući na ovaj život i onaj nakon njega
    Zaboravio sam na strah od rođenja i smrti

    Iskusivši radost osamljenosti
    Zaboravio sam na potrebu ugađanja prijateljima i rođacima

    Usvojivši učenje u svoj tijek svijesti
    Zaboravio sam upuštati se u doktrinarne polemike

    Meditirajući na ono što ne nastaje, ne nestaje i ne traje
    Odbacio sam sve konvencionalne forme

    Meditirajući na percepciju svih fenomena u vidu Dharmakaye
    Zaboravio sam na sve konceptualne forme meditacije

    Boraveći u nepromijenjenom stanju prirodnosti
    Zaboravio sam putove licemjerja

    Živeći ponizno u tijelu i umu
    Zaboravio sam prijezirnost i aroganciju velikaša

    Načinivši samostan unutar svoga tijela
    Zaboravio sam samostan izvan njega

    Prigrlivši duh radije nego slovo
    Zaboravio sam igre riječima


    Ova priča o oslobođenju Milarepe
    Poput Dragulja koji ispunjava želje sjajeći svjetlom akcije
    Osvijetlila je učenje svih Buddha
    I ispunila nade i težnje osjetilnih bića.
    Neka ovaj dragocjeni dar bude ugodan Buddhama prošlosti.

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna


    Uzrok nemira jest egocentrični um. Kada pojedinac
    prihvati ideju o "Ja" egu nema kraja! Samo Buddha je rekao
    da je to "Ja" bez osnove, nitko drugi nije. Prema tome nema
    druge metode osim njegove da se postigne potpuni mir.
    -Kamalasila


    Buddha reče i ovo:

    "Duga je noć onom koji bdije, dug je put budalastome, koji ne zna za zakon istine.
    Ako putnik ne sretne boljeg od sebe ili bar ravnog sebi, bolje je da sam produži svojim putem,
    jer sa budalastim nema korisnog prijateljstva.

    Budalast čovjek koji je svjestan svojih gluposti, mudar je bar u tome,
    ali budala koja sebe smatra mudrim, stvarno je prava budala.
    Budalasti je najveći neprijatelj samom sebi, jer on čini losa djela koja mu donose samo gorke plodove.

    Jedno djelo je loše djelo kada se čovjek zbog njega mora kajati i njegove plodove sa strahom i suzama primati.
    A dobro djelo je ono djelo za koje se čovjek ne kaje i
    čiji plod prima radosno i zadovoljno."

    " Moji sinovi pripadaju meni i ovo bogatstvo pripada meni.
    Ovakvim mislima budalast čovjek muči sebe.
    Pa, on sam ne pripada sebi, kako će onda sinovi i bogatstvo?"

    "Dobro je lako činiti od dobrog, ali teško od lošeg.
    Loše je lako činiti od lošeg, ali teško od dobrog."

    Lice Tibeta se mijenja ali po volji kineskih vlasti. Tibetanci u svojoj zemlji polako postaju manjina. O tome u našim medijima ni slova a predsjednik Josipović, kao i ostali svjetski političari, putuju u Kinu i dive se njihovim dostignućima. Svaka im čast na dostignućima u ekonomiji, ali, po mom mišljenju, u ljudskim pravima su u Tibetu i Xinjiangu danas najbliže fašizmu.
    -Stipe Božić

    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.
    -Beowulf

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    Misliš da si ti prvi koji me pokušao ubiti?
    -Beowulf

    Locations of visitors to this page

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se