jelenski blog

srijeda, 17.08.2016.

Mala nostalgična šetnja

Malo brčkam se u potočiću Šumeci s nostalgijom se prisjećajuči djetinjstva. Sad je to sve izgaženo šumarskom mehanizacijom, a onda je ovdje bilo lijepo šljunčano korito u kojem sam prilikom jedne od prvih ili čak prve svoje planinarske šetnje, odmah u ljeto nakon završetka osmog razreda, pronašao poveću školjku sigurno iz vremena Panonskog mora... da... nema se više što pronaći tu danas. Sve je ugaženo kotačima teških stojeva. Nemoguće je sad vama u glavi bez slika prispodobiti kako je to izgledalo nekad. :-P

Ali barem školjku još čuvam!

Kako bilo potočić Šumeci je samo start, prvi od ciljeva subotnje večernje šetnje je jedna gradina, najzapadnija gradina gore Ivanščice- Pusti Lobor.

Likovac zlikovac raste uz stazu.

Sparina je jača nego što sam očekivao da će biti kasno posljepodne pa mijenjam majicu i tako slučajno nastaje fina demonstracija prikrivnog efekta odjeće... na prvoj slici osobito, a trebalo je crni ruksak još zamijeniti zelenim i ruke i lice natrljati potočnim blatom i to bi onda bilo to...

Na ovim vrtoglavim visinama od petstotinjak metara n.m. čak drijen još nije dozrio... u nizini je već otpao s grana.



O njenoj povijesti samo kratko:

Lobor se prvi put spominje 1244. kao posjed, a 1259. kao utvrda koju hrvatsko-ugarska kraljica Marija oduzima plemiću Puchinu, sinu Urbana i poklanja varaždinskom županu Mihajlu. Početkom 14. st. kao vlasnik spominje se Thomas Niger. O njemu je kao o Crnom Tomi Loborskom do danas sačuvana legenda u loborskom
kraju, a u svojim ga djelima spominje i Marija Jurić Zagorka. Navodno je bio izrazito okrutan, a u svoj je zamak dovlačio otete žene, neovisno o tome jesu li bile seljanke, sluškinje ili plemkinje. Po predaji je stradao kada je oteo lijepu Katicu, kćer gospodara obližnjeg Oštrca Babonića (iako nije poznato da su Babonići ikad držali tu utvrdu), u koju je bio zaljubljen mladi plemić Vladimir Zmajić. Uz pomoć sluge Petra, čiju je Ljubicu Crni Toma također obeščastio, mladi Zmajić zajedno sa svojim stricem Franjom Tahijem Susedgradskim provaljuje u utvrdu, ubija Crnog Tomu i njegova ortaka Haramića te oslobađa lijepu Katicu.
Lobor je 1399. zajedno s cijelom Zagorskom županijom, dobila obitelj Celjski. Nakon Celjskih utvrdom su gospodarili Katarina Branković (od 1456.), ban Ivan (Jan) Vitovac i sinovi mu Ivan, Juraj i Vilim (od 1457.), Jakob Székely (oko 1489.), Ivaniš Korvin (od 1494.), Franjo Berislavić(od 1504.), Ivan IV. Bánffy (od 1517.) i obitelj Keglević (od 1525.-1905.) koja ga je napustila krajem 16. ili početkom 17. st. kada se preselila u novi dvorac Loborgrad.

-izvor citata: http://www.casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-55-2003-12-07.pdf

...a također omogućili su i "knjigu posjeta" :-))

Kakva je to samo vrsta vraga?? Da li se to Črni Toma Loborski ukazuje u levitaciji :-S hm... hm... :-(( :-P

Ne zadržavajući se predugo na ovom bliskom izletištu odosmo dalje u visine, u zemlju jastrebova.

Grebenom Jastrebinca na sjever. Kad smo bili već u višim predjelima začusmo preko brda nekakvo bubnjanje i ostale glazbene ritmove... to je zasigurno vjetar sa planine donio zvuke "Jailhouse festivala" iz Lepoglave... a to je nešto o čemu bi više mogao znati naš brat po planinskoj "alma mater" @Unusual suspect ;-))

Uglavnom već smo prilično daleko odmakli u smjeru sjevera pa bilo bi bezveze vratiti se istim putem, a ne posjetiti obližnje mistične planinske livade i orhidejske vrtove.

Do tamo trebalo je prevaliti preko 772m visokog neimenovanoga vrha:

Ovo je taj vrh, a ono tamo dolje u lijevoj strani se prije 15-ak godina vidjela prostrana livada, danas je to kao što vidite samo gustiš. Nestaje stanište za rijetke biljne svojte, održavanje planinskih livada zavisilo je o ljudskoj aktivnosti, od držanja stoke, od života u podplaninskim selima kakav je zaselak Labaši kraj Starog Golubovca. Ta jedna rijetka intervencija ljudi u prirodu koja je bila dobra stvar je zamrla, a tisuću drugih štetnih navika i povoda za intervencije u planinu je zaživjelo...

Usporedite recimo sljedeće dvije slike:

prvo ova je od subotnje večeri,

...i ova je od jednog davnog jutra godine 2001:

(crvena mrlja sam ja s ruksakom i vrećom za spavanje koja je izvana obješena na ruksak, može se vidjeti ako se dobro pogleda :-)) to je sken fotografije slikane nekim antiknim fotićem, ali slikano više manje s istog mjesta kao ona prethodna, subotnja- najbolja je to demonstracija siline kojom šuma preuzima ove nekad prostrane livade!

U ona vremena kao "šator" mi je uobičajeno služila neka kabanica koja se kao šatrosko krilo mogla prebaciti preko kolca ili povezati s nekom granom, vrlo low tech i bez suvišnih komplikacija koje sa sobom nosi današnja outdoors mitomanija :-P
Sjećam se kako su toga davnog ljeta na Pregerskim krčima nam se "pridružili" usred noći neki lovokradice, pa su i pripucali uokolo, nedaleko našeg logora. Na naše povike da prekinu paljbu tvrdili su nam da su zapravo oni u patroli da ne bi "tko krao divljač"... (haha koji smijeh :-D) razgovor je tako prošao dovikivanjem u mraku, nismo nikoga vidjeli ustvari...
Zaista kad danas promislim o tome mogli su nas sasvim fino postrijeljati kao "sjedeće patke" što bi ono rekli Amerikosi ili "kakti zajce" po domaći rečeno, jer kako onda, a tako i danas svakojakoga škarta u ljudskom obličju može se dosmucati u planinu... nikad se ne zna tko će naići na koga, da li luđega od sebe ili ne... ali to nas nikad nije pokolebalo u namjeri da se vraćamo u srce planine, na ovo i razna druga mjesta... no sad sam već malo zabrazdio u sentimentalnosti :-P

Pri zadnjem večernjem svjetlu hvatamo nekoliko hrvatskih karanfila,

...starog znanca vilinsko sito (carlina acaulis)

i nešto plavetno što bojim se da ipak nije bazgin kaćun tj. vrsta orhideje koja nastanjuje ove livade, bazgin kaćun treba biti crvenkast i puno ljepši od ove biljčice... a možda i ja nemam pojma o orhidejama :-S
Nešto malo ipak sam načuo i prema tome bi orhidejske vrtove trebalo pohoditi najbolje u proljeće ili rano ljeto, inače nedaleko od Pregerskih krča u smjeru zapada je i puno veća i poznatija orihdejska livada- Vučikovec: http://www.zagorje-priroda.hr/akcija-prebrojavanja-bazginog-kacuna

Za daljnje čitanje preporučam svoju reportažu s posjeta Pregerskim krčima u sad već davno predbožićno vrijeme 2013. godine: http://blog.dnevnik.hr/vajrapani/2014/02/1631737281/neistrazeni-zapad-i-poglavlje-drugo.html

Na spustu s Pregerskih krča idemo natrag direktno s livade u korito potočića Šumeci, tamo nalazimo veliko stanište velebilja (atropa belladona). Ta biljka inače i nije pretjerano rijetka u ovom dijelu planine ali na ovom mjestu raste baš jako velika, neka stabalca su debljine prsta. Već je pao mrak i ne može se dalje slikat s mobitelom.


Na kraju uključujem i ovaj video kojega je kolega youtuber-vrisaktisine/aka glasnogovornik snimio u donjem i najprostranijem dijelu livade, to je dio Pregerskih krča koji bi se još mogao spasiti ako se zaustavi širenje šume i livada počne opet kositi, nažalost to nije izgledno.

Šetnja završava s "ulovom" od tri staklene flaše, dvije plastične i jednim kanistrom od ulja... to smo izmjestili s planine u reciklažne kontejnere. Gore u gustišu Pregerskih krča primjetio sam i jedan stari lonac ali nisam htio dirati jer može biti da služi kakvom asketu za kuhanje juhe :-S

Oznake: Šumeci, Pusti Lobor, Jastrebinec

- 16:55 - Komentari (23) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.07.2016.

Hranidbeni tornjić







Što napraviti i kako to posložiti na smisleni način...?

Može ovako

A može i onako

Preslag(iv)anje ;-)

Pitanje je što se želi postići, kakva struktura :-S

Na patišone dolazi ljetna jabuka, tzv. hrženjka, sad je njihovo vrijeme, nažalost ih je ove godine mraz jako pokosio, malo ih ima. Linija ili mrlja koju vidite preko jabuke je "ožegotina" od mraza, većinom sve hrženjke koje su preživjele imaju takav podsjetnik na travanjski jaki mraz.

Paradajz s vrha tornja isto kao i kruške koje vidite su žrtve olujnog vjetra, nisu zrele, a bilo mi je žao ostaviti ih, možda za dan-dva omekšaju do stupnja uvjetne jestivosti?

Oni ogrozdi od prošli put već su u međuvremenu sapali na male brojeve, ali sad su poprimili pravu boju, da barem imam više od jednog grma od njih bi rado pokušao spraviti egzotično vino od ogrozda ;-)

Patišoni? Naravno najbolji su pripremljeni na francuski način, a to se napravi tako da se izreže gore na patišonu "poklopac", zatim se patišon izdube, oguli, nafila se s nečim već prema ukusu "poklopac" se vrati i onda se peče, može u pećnici, ali može u dubljoj tavi na ulju, još se na to nariba sira i to je više-manje to. Ovo je recept: http://www.coolinarika.com/recept/punjeni-patison-na-francuski-nacin/
Tako će vjerujem završiti kroz par dana i patišoni sa gornjih slika, jabuka je već dok ovo pišem u "unutrašnjem svijetu" ogrozdi također, a zelena rajčica se negdje zametnula :-))

Oznake: ogrozd, patišon, tornjić

- 21:06 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.07.2016.

lipnji i srpnji u slikama










































Ključ za razumijevanje: fotografije ili niz fotografija koje su odvojene većim razmakom pripadaju u zasebni lokacijski kontekst.

Oznake: lipanj, srpanj, slike

- 18:06 - Komentari (19) - Isprintaj - #

subota, 02.07.2016.

Prijavite jelenka!

Ako ga vidite. Prije neku večer dok sam trčao jedan jelenak me pogodio u glavu i odbio se, te je odmah aterirao. Nadam se da mu nije bilo ništa, (moja) kosa je ublažila udar. Osim toga letač izgleda masivan samo naoko, sa tim svojim oklopom i rogovima, no to je varka, ne bi on niti letio da nije lagan ko perce.
Taj sudar podsjetio me da bi bilo dobro proširiti obavijest koju sam nedavno primio, a to je da prijavljujete viđenja jelenaka.
Vjerujem da vam je poznat njegov karakterističan i simpatičan let u uspravnom položaju.

Kako su jelencima za njihov životni ciklus potrebni trula srušena stabla , tako ih je i sve manje jer ljudi intenzivno ekspolatiraju šume i ne ostavljaju praktični nikakv komad drveta da trune u šumi. Izgleda kako negdje u ovoj šumi su jelenci ipak našli povoljno stanište. Štoviše jednoga sam primjetio doma u preletu preko dvorišta prije nekoliko dana.

Zašto ga treba prijaviti? Evo odlomka sa biologija.com.hr:

Dragi prirodoljupci! Državni zavod za zaštitu prirode treba vašu pomoć u potrazi za posebnim stanovnicima šuma! Kako pomoći u zaštiti naših najugroženijih kornjaša, pročitajte u nastavku.

Sjećate li se prošlogodišnje potrage za jelenkom? Ukoliko da, znajte da i ove godine nastavljamo potragu za podacima o jelenku, a da potraga bude zanimljivija i korisnija, proširit ćemo je s još dvije vrste koje također pripadaju najbrojnijoj skupini životinja na našem planetu, skupini kornjaša ili tvrdokrilaca (Coleoptera), a to su - alpinska strizibuba i velika četveropjega cvilidreta.

Pitate se zašto tragamo baš za njima?! Evo nekoliko razloga zašto su nam baš one bitne i zanimljive

pročitajte članak

Kako točno prijaviti viđenje jelenka i na koju adesu e-pošte možete saznati i ovdje:
http://www.dzzp.hr/novosti/bez-podkategorije/jeste-li-ih-vidjeli!-1499.html
Koliko sam shvatio, može se dobiti nagrada: "komplet Crvenih knjiga ugroženih biljnih i životinjskih vrsta Republike Hrvatske"





Ovo su slike od lani iz iste šume. Definitivno se radi o čvrstom uporištu jelenaka.

Oznake: Jelenak, masivni letač

- 22:33 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.06.2016.

Neustrašivi Ippolito

Rođen u Toskani 1684.g., u imućnoj obitelji školovao se u isusovačkoj školi, a zatim i na visokim učištima, te je i sam pristupio tom redovničkom redu. Po završetku školovanja Ippolito Desideri je nastavio raditi kao predavač na tim istim isusovačkim učilištima u Orvietu, Arezzu i Rimu. 1712. godine poglavar-General Družbe Isusove M. Tamburini prihvatio je Desiderijevu želju da ga pošalje u indijsku misiju. U jesen iste godine Desideri je otplovio iz Lisabona na portugalskom brodu na dugo jednogodišnje putavanje do indijske luke Goa. Tako je započela životna priča i putovanje čovjeka kojemu je sudbina namjenila vrlo specifičnu ulogu. Ippolitto Desideri je postao prvi Zapadnjak koji je živio u Lhasi, glavnom gradu Tibeta također prvi Zapadnjak za kojeg se pouzdano zna da je naučio tibetanski jezik, a bez ikakve sumnje bio prvi Zapadnjak koje je silom prilika naučio i ponešto o tibetanskom budizmu, kako ćemo vidjeti u drugom dijelu teksta.

Po dolasku u Indiji putovao je sjevernim dijelom zemlje, od Delhija do Agre (gdje je bilo isusovačko sjedište) i natrag. U Delhiju je susreo svoga nadređenog portugalskog redovnika Emanuela Freyrea. Zajedno su otputovali u Srinagar, prijestolnicu Kašmira, tamo je Desideri teško obolio od crijevne bolesti zbog čega je zamalo umro, a nastavak njihovog putovanja morao je pričekati šest mjeseci. Sljedeća etapa puta odvela ih je još dalje u visoke Himalaje u kraljevstvo Ladakh i njegovu prijestolnicu Leh. Tamo ih je ladački kralj lijepo primio, Desideri je htio ondje ostati i isusovačku misiju uspostaviti upravo u Lehu, međutim njegov suputnik Freyre, koji mu je bio nadređeni u redovničkoj hijerarhiji, inzistirao je da nastave prema Tibetu sve do Lhase, a što je i bio izvorni zadatak koji su dobili od svoga poglavara u Rimu.

Zimsko putovanje preko bespuća visokih prijevoja Himalaje, pa zatim dugim karavanskim putem preko tibetanske visoravni sve do daleke Lhase u Centralnom Tibetu dvojica tako nespremih, neupućenih i usamljenih putnika teško da bi mogla preživjeti. No kako se kaže "sreća prati hrabre", tako je bilo i s neustrašivim redovnicima. Ono što nisu mogli znati još u tome trenutku bile su specifične političke okolnosti na Tibetu u 18. stoljeću. Tibetom su već stotinjak godina vladali strani vladari, Hošut Mongoli, još otkako su se umiješali u građanski rat između suprostavljenih tibetanskih kraljeva i dvaju pripadajućih budističkih škola (Gelug i Karma Kagyu). U vrijeme dolaska Desiderija i Freyrea jugozapadnom graničnom pokrajnom Tibeta upravljala je mongolska upraviteljica provincije, koja je zapravo bila samo vršiteljica te dužnosti kratko nakon smrti upravitelja, njenog supruga. I ona je sa svojom karavanom polazila na put prema Lhasi da preda dužnost novom guverneru. Zahvaljujući njezinoj dobroj volji Desideri i Freyre su pod zaštitom vojničke karavane sigurno stigli u Lhasu u proljeće 1716. godine- sedam mjeseci nakon polaska iz Leha.

Interesantno samo nekoliko tjedana po dolasku u Lhasu, Freyre je zaključio da je zadatak uspješno izvršen tj. da je misija uspostavljena i otputio se s karavanama najbržim putem direktno na jug preko Katmandua i natrag u Delhi. Desiderija je ostavio samog na Tibetu kao upravitelja misije. Istina ujesen te godine posjetila su ga u Lhasi trojica kapucina (kapucini su jedan od ogranaka franjevačkog reda). Tako su tih dana u jesen 1716. Tibetanci imali prvu put u svojoj povijesti priliku vidjeti kako se ulicama Lhase šetaju neki bijelci, a takve prilike neće biti opet sljedećih skoro 200 godina sve do početka 20. stoljeća i britanske invazije na Tibet pod vodstvom Francisa Younghusbanda.

Kapucini su pak smatrali Tibet svojom domenom u kojoj imaju pravo provoditi svoju tzv. evangelizaciju (jer su kapucini već u to vrijeme imali neku misiju na južnim granicama Tibeta s Nepalom). Uglavnom su bili protiv konkurencije od strane isusovaca u toj novoj i neistraženoj zemlji (iako je "konkurencija" u tom trenutku bio samo Desideri) stoga su apelirali u Rim kod Kongregacije za evangelizaciju da jezuite (isusovce) opozovu s Tibeta. Kapucinski prigovor je naposlijetku i uvažen od strane Kongregacije no kako su u 18. stoljeću komunikacije išle nešto sporije Desideri je ostao u Tibetu skoro 6 godina tijekom čega je doživio nevjerojatne pustolovine, sprijateljio se s hošutskim vladarom Tibeta Lađang-kanom, naučio tibetanski jezik, živio u budističkim samostanima, saznao za postojenje institucije Dalaj Lama (te prigodno svome katoličkom zvanju zaključio da se radi nesumnjivo o "vražjim poslima"), svjedočio velikom i krvavom ratu koji je obilježio prijelaznu epohu kad su Džungar Mongoli svrgnuli s vlasti Hošutske Mongole, zamalo je unovačen u tibetansku ustaničku vojsku i tome slične peripetije.

Što se tiče kontakta s budističkim učenjima spominje se da prema njegovim bilješkama najviše muke mu je zadavao princip Praznine, tj. praznost svih složenih fenomena odnosno reperkusije te praznosti, te naravno princip reinkarnacije, što je i sasvim razumljivo, jer pravilno razumijevanje tih pojmova i dan danas izmiče ne samo ne-budistima nego i mnogima koji su i formalno na putu budističkog studija. Nema sumnje da je Desideri napustio Tibet kao gorljivi kršćanski prozelitist kakav je i došao, no s druge strane Desideri priznaje da je našao znatne podudarnosti katoličkoga i budističkoga nauka glede važnosti moralnog i etičkog ponašanja, mislim da je to za ono vrijeme i ondašnji domet uvida prilično velika stvar. Nakon tibetanske epizode Desideri je nastavio s radom u Indiji, 1727. se vratio u Rim, gdje je i umro 1733.g.

Za daljnje čitanje i detaljnije upoznavanje s biografijom preporučljivo:
http://www.ippolito-desideri.net/biografia/?lang=en
http://jaar.oxfordjournals.org/content/78/3/830.short?rss=1

A zašto je meni osobno važan i vrijedan spomena taj sposoban i hrabar čovjek to su njegovi izvještaji o druženju s Lađang-kanom s kojim je ostvario odnos prijateljstva i povjerenja vrlo sličan odnosu koji je nekoliko stoljeća ranije uspostavio Marko Polo s Kublaj-kanom. Nadalje upravo ona svjedočanstva povijesnog momenta kad su tri sile zaratile u raznim kombinacijama na Tibetu (Hošuti, Džungari i Tibetanci) dok se nije umiješala i četvrta- Manđurci (koji su tada vladali čitavom Kinom), a upravo njihova uloga u okončanju mongolske dominacije na Tibetu je temelj na kojem i današnje kineske vlasti grade legitimitet za prisvajanje Tibeta.
Kad bude prilike o tim temama nešto konkretno bih želio napisati, i prevesti pripadajuće odlomke iz knjige Fourteen Dalai Lamas, Sacred Legacy of Reincarnation od Glenna H. Mullina, a onda ćemo se opet spominjati Ippolita Desiderija i njegovih dogodovština, zato sam riješio kako je najbolje prvo jedan tekst posvetiti samo njemu da se upoznamo svi zajedno s tim imenom, a ne da onda kasnije u tekstovima se pojavljuje usput kao referenca eto neko talijansko ime koje nikome neće značiti ništa i neće ga moći svrstati u kontekst 18. stoljeća i Tibeta. Nadam se da će ovaj uvodni tekst biti stoga od koristi jednom kad dobije svoju nadogradnju, naravno ne mogu obećati da će to biti u bliskoj budućnosti.

Oznake: Hošuti, Džungari, Lađang kan

- 17:07 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 01.06.2016.

Zagonetka

Zagonetni smajli u mraku. Što bi to moglo biti? :-S uslikano jučer navečer.
Fotografije su autorski rad kolege "glasnogovornika" i objavljene su ovdje uz njegovo dopuštenje. Sa svoje strane mogu posvjedočiti da se radi o prirodnom fenomenu, iako malo je uranio ove godine taj fenomen :-))

Oznake: zagonetka, smajli, fenomen

- 19:29 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.04.2016.

Mic po mic

Stoljeće i pol je jedva prošlo od našeg zadnjeg susreta s Mongolima. Džingis, Ogotaj, Subutaj i europska kampanja, pa zatim vrhunac carstva za vladevine Kublaj kana, seoba prijestolnice iz Har Horina u Peking, sve to je sad samo daleko sjećanje na izgubljeni svijet.

Pogledajmo ukratko što se u međuvremenu događalo- otkako su 1368. kineski pobunjenici iz Pekinga protjerali Toghana Temüra posljednjeg vladara mongolske dinastije ništa više nije bilo isto. Samo stopedesetak godina nakon Džingisa Mongoli su se morali vratiti na sjevernu stranu pustinje Gobi.

Toghanov sin Ayurshiridhara je pokušavao objediniti plemena oko stare prijestolnice Har Horina (obično se u zapadnoj literaturi naziva iskrivljeno Karakorum) koju je počeo raditi Džingis, a dovršio Ogotaj. Tamo je namjeravao obnoviti snagu na izvornim mongolskim stepama. Sanjao je da će se jednoga dana vratiti u Peking na prijestolje koje je njegov otac izgubio...

Međutim u Kini se uspostavila dinastija Ming čiji vladari su bili Han Kinezi, njihovo vrijeme je stiglo. Mingovska vojska se osilila i više puta provaljivala na mongolski teritorij, 1380.g. dosegli su Har Horin i razorili ga, a 1388. nanijela je Mongolima najteži poraz poslije kojeg je nastalo rasulo među mongolskim plemenima.
Prvi put od vremena Džingisa nad svim plemenima više nije vladao jedan kan nego su neka plemena proglasila autonomiju, ubrzo su se zavadila i počela ratovati međusobno, povijest Mongola se preokrenula u stanje anarhije prije Džingis kana.

Na zapadu su zavladali Ojrati, skupina mongolskih plemena koja za vrijeme Imperija bila marginalna, jer nisu (za razliku od istočnih Mongola ili "džingisida") bili u krvnom srodstvu s drevnom vladarskom lozom Bordžigin, koja je potekla još od Kabul Kana (Džingisovog pradjeda).

u 15. st. pod vodstvom karizmatičnoga Esen-kana Ojrati su pokorili istočne Mongole/džingiside, a 1449.g. stigli su nadomak Pekinga. Esen-kan je u bitci zarobio mingovskog cara Ying-tsunga, ali kineski generali su i bez njega uspjeli odbiti Ojrate i protjerati ih na sjever preko Gobija.
1455. Esen-kan umire i dominacija Ojrata slabi. Istočni Mongoli se nakon dugogodišnjeg rasula ponovno bude i to prvi put u svojoj povijesti pod vodstvom jedne žene- katun (kraljica) Mandughai Setsen ili Mandughai Mudra.
Udovica Manduul-kana koji je ubijen (otrovan) u klanovskoj jagmi za vlast. U seriji bitaka 1491./92. izbacuje Ojrate s teritorija istočnih Mongola, nameće im stroge uvjete mira te ponovno uspostavlja dominaciju loze džingisida. Osim s Ojratima obračunava i s mingovskim Kinezima protiv kojih bilježi nekoliko pobjeda.

Valja napomenuti da bitke Mandughai Khatun nisu bitke pod navodnicima, ona je u tradiciji mongolskih vojskovođa u svakom trenutku rame uz rame sa svojom vojskom, nosi kacigu i mač i jaše sa svojim suborcima. Tako i u trudnoći kad je ranjena u borbi.
Mandughai je vladala kao regent, a za muža i budućeg kana je izabrala mladog plemića Batmunk Dayana izravnog potomka Džingisove loze. Kad je dječak napunio 19 godina udala se za njega i formalno ga predstavila kao novoga kana, ali njen utjecaj je u svemu i dalje bio dominantan.

I Dayan Batmunk se pokazao kao sposobni ratnik te su on i Mandughai usprkos razlici u godinama bili idealan par, vratili su značajne mongolske teritorije na jugu koje su u godinama rasula zaposjeli Kinezi, suzbili su i novu pobunu Ojrata na zapadu. Kinezi su zbog njihovih aktivnosti počeli obnavljati i proširivati već zapušten Kineski Zid te masovno primjenjivati barutne topove kako bi ostvarili prednost na bojnom polju.

Na planu unutarnjih refromi Dayan kan i Mandughai katun raspustili su feudalni sistem "taiša" tj. korumpirane lokalne vlastele i državu organizirali na zdravijim organizacijskim temeljima, podijelili su teritorij istočnih Mongola na 6 tümena. Na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće to dvoje izuzetnih ljudu kao da je obnovilo dio stare slave i visokih moralnih standarda iz vremena osvita Mongolske Imperije. Zahvaljujući njima Mongoli su se vratili iz totalnog rasula i sljedećih stotinjak godina Mongoli su živjeli skladno na unutarnjem planu, bez građanskih ratova, a na vanjskom planu su čak povećavali teritorij.
Čak i kineski povjesničari su Dayan kana nazivali "svetim carem" koji je obnovio davnu mongolsku slavu. No ključnu ulogu u toj renesansi bez ikakve sumnje odigrala je ipak najviše Mandughai katun kao regentica, Dayanova mentorica i naposlijetku supruga.
Povijesna je nepravda što Mandughai Mudra iako faktička vladarica u jednom jako teškom, sudbonosnom periodu mongolske povijesti nije mogla i formalno biti uvrštena na popis mongolskih kanova jer ta uloga je bila rezervirana za muške "džingisoviće"- tj. nasljednike loze Bordžigin. Zato ako gledate kronologiju mongolskih vladara kroz stoljeća vidjet ćete da nakon njezinog prvog muža (otrovanog) Manduul kana slijedi odmah njen drugi muž Dayan kan, a Mandughai katun se spominje uvijek posebno.
Mongolski film iz '80-ih snimljen prema njenoj životnoj priči možete pogledati s engleskim titlovima, (u tražilicu na youtubu upisati "Queen Mandukhai the Wise") Gledanjem filma umanjit ćete povijesnu nepravdu prema ovoj iznimnoj ženi. Ja sam pokušao gledati nekoliko minuta ali izgleda da nisam dovoljno jaki entuzijast :-S

Mandughai je umrla oko 1510.g. a Dayan-kan (najkasnije) 1543.

Njihov sin Barsbold preuzeo je mjesto kana iako je Dayan za života izabrao izravno već svoga nasljednika i to unuka Bodi Alagha. Barsbold je smatrao da ne treba riskirati prijelaznu nestabilnost s mladim neiskusnim novim kanom.
Nekoliko godina kasnije Bodi Alagh je uz potporu jednog od stričeva suprotstavio se stricu uzurpatoru- Barsboldu. Situacija kakva je u vremenima prije Dayana i Mandughai uobičajeno rezultirala krvavim klanovskim borbama.
Ali za čudo, tada se dogodilo da su suprotstavljene strane, prisjetivši se naslijeđa Dayan kana i Mandughai katun i bratoubilačkih ratova koji su prethodili njima, postigle dogovor i prvi put je jedan kan mirno predao titulu rivalskom kandidatu. Barsbold je priznao nećaka Bodhi Alaga za vrhovnog kana. Govori se da je ta predaja kanovske titule na Barsbolda djelovala tako potresno da je nedugo poslje umro od tuge. Naravno može biti da je umro iz nekog drugog razloga.

No ono po čemu je Barsbold još važniji je sin kojeg je ostavio iza sebe, a to je već dobro nam poznati Altan kan koji je vladao južnim Tümed Mongolima, a s kojim je započela jedna nova era i sasvim nova i neslućena povijesna uloga mongolskog naroda. O Altan kanu i o tome koga je on i odakle pozvao u goste te kako je svoga gosta poetski imenovao, o tome smo govorili već dosta puta, ne sumnjam da svi to znate, pa neću ponavljati.
Ovim kratkim pregledom samo sam htio napraviti poveznicu, zatvoriti prazninu između epoha o kojima smo svi ponešto načuli ali nismo mogli povezati u koherentnu cjelinu. Tako se mic po mic približavamo poznavanju imena i termina iz dalekih prostorno-vremenskih koordinata, a s kojima se danas-sutra možemo nenadano susresti u osobnoj sadašnjosti :-)


Oznake: Mandughai katun, Dayan, Altan

- 20:47 - Komentari (46) - Isprintaj - #

utorak, 05.04.2016.

A sa druge strane...

U prethodnom nastavku vidjeli smo u najkraćim crtama "geopolitčku" situaciju u Europi u osvit Mongolskog carstva kao i bizarne interpretacije vijesti koje su dopirale s Istoka. Ovaj kratki isječak koji slijedi daje izvještaj s druge strane o tome što se zapravo događalo početkom 1220-ih dalje na istoku u krajevima nepoznatim Europi, izvan djelokruga križara i njihovih saracenskih rivala. Neke nazive u zagradama sam dodao kako bi pojasnio eventualne nedoumice pri razumijevanju ovog starog prijevoda.
Oni koji misle da ne mogu ili da ne trebaju popratiti radnju (pre)pisanu u kurzivu mogu se stoga odmah otkoturati ispod (scroll down) do dijela teksta s podnaslovom "Moj dodatak" i do slika...

Između nizina Kaspijskog mora odakle su pošli Subutaj i Džebe i kamenog pojasa Kavkaza nalazila se kršćanska država Georgija (Gruzija). Subutaj je projahao gorskom kneževinom Aserbeidžanom, prokrstario divljim Kurdistanom, a onda svojih 30 000 poveo u Georgiju. Dočekao ga je cvijet georgijskih vitezova, ponosnih, prokušanih boraca spremnih već na polazak u križarski rat. Subutaj je navalio, razvio se tug s devet repova i raskriljenim bijelim sokolom, Georgijci, a kasnije i europski narodi, držali su da je to kosi znam križa. Razvila se kratka žestoka borba. Odjednom stadoše Mongoli bježati, a Georgijci za njima u potjeru; u zao čas- namamili su ih u zasjedu koji je spremio Džebe. Tu su Mongoli stali, okrenuli frontu, nasrnuli na Georgijce s dvije strane i uništili im svu vojsku...

Ali na sreću za Georgijce nisu Subutaj i Džebe svojoj vojsci dopustili da se pljačkajući raštrka po njihovoj zemlji- nešto ih je jače vuklo da što prije dosegnu visine toga kamenog pojasa. Iznenada su iščezli ti divlji konjanici, a georgijska je kraljica Rusudana tvrdila da su pobjegli od straha pred njenim vitezovima.

Godine 1222. niti punu godinu iza radosne poslanice Jakova od Vitryja, sigla je druga vijest o Mongolima u Europu. To je bilo pismo kraljice Rusudane papi:

U njenu je zemlju upao "divlji narod Tatara, paklenske vanjštine, nalik na vukove u svojoj požudi za plijenom, a hrabar kao lav", ali mora da je kršćanske vjere, "jer na svojoj zastavi ima kosi, bijeli križ!". Hrabri su ih georgijski vitezovi istjerali iz zemlje i poubijali 25 000 tih razbojnika, ali upravo zato ne može sada više poći na križarsku vojnu, kao što je to obećala Njegovoj Svetosti...

U tom je pismu istinito bilo samo jedno: da Georgijci doista nisu kadri poći u rat...

Prijelaz preko Kavkaza bio je strašan. Kao i onda, kad je Džebe prelazio preko Pamira, tako su i sada morali bacati sav suvišni teret, uništiti baliste, katapulte, druge strojeve, jer ih nisu nikako mogli istegliti preko tih jedva savladivih klanaca i vrleti. A kada su se orluci konačno spustili s ledenjaka Kavkaza među strme, crne, divlje kamene gromade, u guduraste raspukline, izrovane bijesnim bujicama i dospjeli pred dolinu Tereka, dočekala je ovdje Mongole jaka neprijateljska vojska. upravo kao i ono nedavno Muhamed u Ferganskoj dolini.

Tu su se sabrali svi kavkaski gorštački ratoborni narodi. Čerkezi, Lezgini, Alani (Oseti), da obrane svoju zemlju. A s njima su sklopili savez i strašni Kumani, divlji krvoločni narod iz Kipčaka. Oni su stepski pojas od Kaspijskog mora do Dunava smatrali svojom zemljom i zato su dohitali da neprijatelju zakrče put iz gorskih uzina u njihove slobodne, plodne nizine.

Mongoli su bili previše izmoreni.U divljoj krvavoj bitci proti višestrukom premočju nije pala odluka...
Sjutradan su već u kumanski tabor stigli mongolski vijesnici sa zlatom, skupocjenim tkaninama i prekrasnim konjima.

"Ta mi smo ljudi istoga plemena kao i vi. Čemu se vi združujete sa stranim narodima proti svojoj braći?! Što će vam oni dati? Od nas možete dobiti sve što vam srce zaželi!"

Kumani ostaviše na cjedilu svoje saveznike.

Subutaj navali na gorštake, rastjera ih, razori im gradove, zarobi mladiće i prisili ih da vojuju u redovima njegove vojske. Iza toga se Mongoli dadoše u potjeru za kumanskim plemenima, potukoše ih pojedince redom, oduzeše im sve darove. Kad su Kumani planuli prevareni upozorio ih je Subutaj da su oni samiprevarili svoje saveznike, pa ništa bolje ne zaslužuju. A Džebe ih je napao da su oni uopće buntovnici, jer svi kipčački narodi pripadaju Džučijevom ulusu... (Džuči- najstariji Džingisov sin)

Kumani nikad nisu ništa čuli o "Džučiju", o nekom "ulusu" možda su samo od plemena istočno od Kaspijskog mora, s kojima su trgovali, doznali nešto da se negdje na istoku pojavio nekakav vladar, proti kome su se digli na oružje. Ali orluci im predočiše pismo "vladara nad svim ljudima" napisano nepoznatim, nerazumljivim pismom. On je sve Kumane poklonio svome sinu Džučiju kao podanike. Oni su sada došli da ih nauče pokornosti, da ih kazne...

Kumani su vidjeli brzinu mongolskih pokreta, osjetili su na svojim leđima snagu ratne im tehnike, novog, nepoznatog oružja. Spopao ih panični strah, pogotovo kad su čuli da ne štede nikoga ni staro ni mlado, ni muško ni žensko i da su došli kazniti Kumane. I oni su bili napola nomadi, nisu imali velikih bogatih gradova, ništa ih nije vezalo uz raštrkane naseobine. Na vrat na nos pokupili su svoje pljačkaško blago, natovarili ga na konje i razlili se kao rijeka prema zapadu i sjeveru bježeći pred malenom mongolskom vojskom koja ih je gonila.

Gdje su granice tome Kipčaku? - Subutaj i Džebe pošli su sa svojih 30 000 za tom bujicom ljudi na zapad, prešli preko Dona, doprli do obaja Azovskog mora. Svuda sve same plodne, bujne zemlje, divne stepe, sočni pašnjaci- užitak za nomadsko srce.

U more se pružila uska jezičina (zacijelo se misli na pješčani sprud Arbatska strijela dug cca 150km), našli su se na Krimu, prejahali preko brdina. Na krajnjem se repu poluotoka dizala genoveška tvrđava Sudak. Genovežani nisu znali da Mongole valja dočekati darovima. Zatvorili su vrata i pozvali građanstvo na borbu. Mongoli su jurišem osvojili tvrđavu i sve spalili. Preživjeli su pobjegli na dugim galijama i donijeli u svoju daleku domovinu treću vijest o tuđem, strašnom narodu, koji ima na svojoj zastavi kosi znak križa.

Orluci su odjezdili još dalje na zapad, prebacili se preko Dnjepra, stigli do Dnjestra. Ovdje kao da je kraj Crnom moru, bez kraja se dalje pružaju stepe, ravna, plodna polja. Ovdje počinju goleme države bijelih ljudi: k sjeveru ruske kneževine, na sjeverozapadu neka kraljevina Poljska, dalje na zapadu neka kraljevina Ugarska, a na jugu bizantsko carstvo...

10 000 je kumanskih obitelji pobjeglo već preko Dunava i zatražilo utočište kod bizantskog cara. Car je već prije od Georgijaca primio vijest o đavolskim tuđincima- a sad su se iznenada pojavili već blizu na sjeveroistoku: grozničavom je brzinom utvrđivao svoju priojestolnicu i naselio Kumane u Trakiji i Maloj Aziji, radujući se svakom novom podaniku.

Druga su plemena prešla preko Pruta i pokorila se ugarskome kralju...

Subutaj nije imao naloga da ratuje s tim tuđim državama. Njegovih je 30 000 konjanika bila tek izvidnička četa. Ovdje je na obalama Crnog mora kraj Kipčaku. Prije povratka prezimio je sa svojim Mongolima u tom području, a na sve strane u susjedne zemlje razaslao uhode. Jer bude li veliki kan kasnije jednom svoje vojske poveo na zapad do kraja svijeta, morat će u sve biti upućen. Subutaj je sakupio sve što je mogao doznati o zemljama Europe.

Ti podatci koje je on skupio bili su tako točni da su Džingisovi nasljednici podrug desetljeća kasnije mogli izraditi osnovu za osvajanje Europe. Za taj su pohod odredili osamnaest godina. U prvih su šest godina pod vodstvom samog Subutaja pobijedili Rusiju, Poljsku, Šlesku, Ugarsku, Hrvatsku, Srbiju, Bugarsku doprli do obala Jadrana i pred sam Beč. Svi su europski vladari zapanjeni drhtali pred tim strašnim posve nepoznatim narodom, koji ih je napao drugi put.


Moj dodatak:
Nakon poduhvata koje opisuje gornji odlomak, još su samo usput, takoreći na odlasku, 31. ožujka 1223.g. na rijeci Kalki (granično područje današnje Ukrajine i Rusije) Subutaj i Džebe sa cca 20 000 preostalih boraca (što će reći da su do kraja ekspedicije izgubili trećinu od prvotnog broja s kojim su krenuli preko Kavkaza) strahovito potukli četiri puta veću rusko-kumansku vojsku i onda su nestali potpuno s europskog "radara".
Tako su Subutaj i Džebe, ta dvojica Džingisovih najvećih vojskovođa izvršila prvu ekspediciju u Europu. Nakon što su slomili šaha Muhameda (spominje se u gornjem tekstu) vladara Horezmije (na teritoriju današnjih država Uzbekistan, Turkmenistan, Afganistan) Veliki Kan dao im je sljedeći zadatak i tri godine da ga izvrše- da s juga obiđu Kaspijsko more, prijeđu na sjevernu stranu Kavkaza i izvide što tamo ima, gdje je kraj Kipčaku- kako su nazivali veliku euroazijsku stepu. Trebali su pripremiti put za buduće osvajanje Europe.

No samo pet godina kasnije Džingis kan je bio mrtav, nakon što je pokorio Horezmiju on sam nikad više nije jahao prema dalekom Zapadu. Džebe je umro još prije Džingisa, već 1225. takoreći odmah nakon što se sa Subutajem vratio iz Europe. Subutaj sigurno nije mogao zamisliti da sve informacije koje sabire o Europi koristiti će najviše njemu samom kad jednog dana opet krene na zapad. Ni Subutaj ni Džebe nisu bili Džingisova rodbina, oni su bili obični "pučani".
Razlog zašto je Subutajeva uloga bila takva neobična je u tome što se sa samo 14 godina priključio vojsci tadašnjeg plemenskog vođe Temudžina dok se on još borio s rivalskim mongolskim plemenima. Subutaj je slijedio primjer svog brata Dželmea koji se Temudžinu pridružio također vrlo mlad. I Dželme također je postao Džingisov "orluk" kako je pisao Prawdin (ispravnije bi bilo reći noyon- doslovno gospodin, a radi se o najvišoj tituli u hijerarhiji Džingisove vojske), ali mlađi brat Subutaj postao je najveći vojskovođa i genijalni strateg mongolskog imperija.

U tim ranim vremenima dok je Džingis još bio samo Temudžin jedno od rivalskih plemena s kojima se sukobljavao bili su i Tajčuti. Za tajčutskog kana Targudaja borio se i izuzetan strijelac Zurgedej. U jednoj bitci je ranio Temudžina. U presudnom trenutku ranjenog Temudžina kad je pao s konja spasio je jedan mladi suborac...
Temudžinovi su ratnici pobijedili su u toj bitci, a on je dobro prikrio svoju ranu. Zatim je Temudžin poražene Tajčute mudro pitao tko je taj strijelac koji je uspio pogoditi njegovog konja.
Zurgedej se odmah javio i rekao da je pogodio njega, a ne njegovog konja i stavio se Temudžinu na raspolaganje da ga ubije ili da ga primi k sebi kao vjernog druga.
Temudžin je bio zadovoljan iskrenim odgovorom i oprostio mu je ranjavanje, nadjenuo mu je novo ime- Džebe- Strijela. Takva je bila životna priča drugog od dvojice ravnopravnih vojskovođa koji su vodili mongolsku ekspediciju u Europu 1222.-1223. g.
A onaj koji je u toj bitci spasio ranjenog Temudžina bio je Dželme, Subutajev stariji brat. Meritokracija je bila zakon u vojnoj hijerarhiji koju je osmislio Džingis, zapovjedne pozicije nisu bile rezervirane za pripadnike plemićkih obitelji.

Što se tiče Subutaja teško je napisati bilo kakav sažetak njegove biografije jer sudjelovao je u više bitaka na više različitih udaljenih mjesta Euroazije od bilo koga. Od Kine i Koreje do Ugarske i Hrvatske. Svaka od tih bitaka je dovoljno fascinantna sama po sebi. Veliki rat protiv Horezmije i šaha Muhameda koji se spominje gore samo je jedna od više granioznih epizoda
.
Papinski izaslanik, pustolov i putopisac, fratar Giovanni (Johannes) del Carpine koji je boravio u mongolskoj prijestolnici Har Horin (Karakorum) 1246. susreo je Subutaja tada već starca i zabilježio da on uživa veliko poštovanje među svim Mongolima i da ga nazivaju vitezom...
(Johannes del Carpine je važan jer je na temelju svojeg velikog putovanja napisao slavno putopisno djelo Historia Mongalorum quos nos Tartaros appellamus- Povijest Mongola koje nazivamo Tatarima prvo ozbiljno dokumentarističko djelo o Mongolima iz pera jednoga Europljana.)

Ono što se cijelo vrijeme provlači kao odlika Subutaja je samozatajnost u svim stvarima izvan bitaka- odsustvo samointeresa slave ili bogatstva ili isticanja. Bio je potpuno posvećen strategiji ratovanja, prikupljanju obavještajnih podataka i služenju Mongolskom Imperiju. Naravno da bez karizmatičnog Džingisa ne bi Subutaj ostvario svoj potencijal ali ni bez Subutaja sasvim sigurno ne bi Džingisova ambicija bila provedena u stvarnost u takvom ogromnom opsegu kao što je bila.

Početkom 1240-ih vratio se Subutaj u Europu na čelu jedne od tri armije koje je odaslao Džingisov nasljednik Ogotaj, druge dvije vodili su kraljevići, Džingisovi unuci- Batu i Kadan
Kad je prvi dio bitke 10. travnja 1241.g. na rijeci Šajo protiv ugarsko-hrvatske vojske prošao grbavo Batu je htio odustati no Subutaj je rekao nema stajanja dok ne padne Pešta i jedva nagovorio Batua da nastavi bitku.
Kad su krstarili Hrvatskom od kalničke tvrđave pa preko Velebita do Splita i Trogira trateći vrijeme i iscrpljujući se u uzaludnom lovu na kralja Belu IV Subutaj je htio poći dalje na zapad, htio je osvojiti Beč i Rim, no (relativno) neiskusni kraljevići Batu i Kadan su oklijevali.
Kada je umro veliki kan Ogotaj Subutaj je htio nastaviti europsku kampanju bez obzira na tu vijest. Kraljevići su odlučili da se povlače na istok. Kad je Batu na kraju odustao od povratka u Mongoliju na veliki sabor za izbor novog kana, Subutaj je inzistirao da Batu ide i kandidra se za titulu na koju je kao Džingisov unuk imao pravo, ali nije ga uspio nagovoriti.
Batu je ostao u prikaspijskoj stepi i osnovao svoju državu Zlatnu hordu. A Subutaj se vratio u Mongoliju i stavio se u službu već trećem Velikom Kanu u svom životu- Ogotajevom sinu Gujuku. Planirao je da će se po treći put vratiti u Europu i izvršiti ideal koji mu je usadio Džingis Kan- stići do kraja svijeta na Zapadu, ali kan Gujuk ga je naposlijetku kao sedamdesetogodišnjaka poslao u rat protiv južnokineskog carstva Sung. Iz rata se Subutaj vratio kao pobjednik, umro je prirodnom smrću 1248.g. u dobi od 72 godine u svojoj jurti u dolini rijeke Tuul.


Zato sam iskopao par svojih starih spomenarskih, a kojih će se vjernije čitateljstvo možda i prisjetiti:



dolina rijeke Tuul
Pogled s obronaka planine Songino Hairhan, jedna od četiri (zapadna) svete planine koje okružuju Ulaan Baatar.




Nisam tada obraćao pažnju, tek sad se pitam da li je ono bio Subutaj pored svoje jurte?
Hm, možda i nije :-S






No crna griva s ratnog tug-a je vijorila na vjetru isto kao u njegovo vrijeme :-))

Oznake: Subutaj, Džebe, Dželme

- 21:41 - Komentari (41) - Isprintaj - #

srijeda, 16.03.2016.

Tko je muž?

Godine 1217. pozvao je papa Honorije III. kršćanski svijet na novi križarski rat. Već se četiri godine skupljaju čete u Europi i redom kreću na Istok. Ovoga se puta borci ukrcali na lađe, većinom iz sjevernih krajeva Njemačke, iz Danske, Norveške, Frizije, iz Kölna i Bremena, oplovili zapadnu obalu Europe, zadržali se neko vrijeme u Portugalu, da tamo kršćanima pomognu u borbi proti nevjernicima; godinu su dana nakon polaska stigli u Siriju, zborište brojnih križara iz različitih zemalja. Tamo se okupila šarolika vojska vjernika, častohlepnika, lažisvetaca, pustolova s brda s dola, iz svih mogućih zemalja i naroda, kojima nije bilo zajedničko ništa nego samo znak križa na odjeći i nada u bitke i pobjede. Ali sastav je tih nejedinstvenih masa bio tako labav, da su i sami muslimani spoznali prednost svoga položaja, te se zatvorili u svoje neosvojene tvrđave- i čekali.

Dugo nisu trebali ni čekati- križarska se vojska stala raspadati. Prvi se vratio u Europu ugarski kralj Andrija, za njim se poveo austrijski vojvoda Leopold, a oni što su ostali, pošli su iz Sirije u Egipat, jer su se tamo nadali bogatijem plijenu... Prvom su svojom žrtvom izabrali bogat lučki grad Damiettu na Nilu. Zauzeli su ga, ali tek nakon opsade, koja je trajala poldrug godine, pošto je u gradu od 70 000 stanovnika 65 000 pomrlo od gladi, bijede i bolesti.

Europa je zakliktala od veselja nad tom pobjedom, a pogotovo nad neizmjernim plijenom. Samo što to veselje nije bilo dugog vijeka. Rođaci saracenskog sultana Saladina, egipatski i damaštanski sultan, sklopiše savez i opkoliše kršćansku vojsku. Iz tog su je očajnog položaja mogle spasiti samo nove kršćanske vojske, koje bi došle iz Europe.

Glavna im nada bijaše svima Hohenstaufovac Friedrich II., kojega je papa Honorije III. okrunio carskom krunom, jer je obećao da će poći na križarsku vojnu. Friedrich II. je pod pritiskom javnog mišljenja napokon poslao u Egipat bavarskog vojvodu s nekoliko galija, ali on sam nije pomislio da za njim pođe s jakom vojskom. I tako je Europa sva u brizi o Uskrsu 1221. svakoga časa očekivala crne vijesti s Istoka...

U te dane, pune tjeskobe, stigoše iznenada četiri slavodobitna pisma od ptolomejskog biskupa Jakova od Vitrya. On je pisao papi, austrijskom vojvodi Leopoldu, engleskom kralju Henriku III. i pariškom sveučilištu. Biskupove su vijesti bile nevjerojatne:

Kršćanstvu dolazi u pomoć novi moćni zaštitnik. Neki kralj David iz Indije kreće s golemom vojskom proti nevjernicima...

Jakov od Vitrya opisao je potanko, kako je bagdadski kalif zamolio nestorijevskog patrijarha u Bagdadu, neka pošalje pismo tome kršćanskom kralju Davidu, da mu priskoči u pomoć u borbi proti horezmijskom šahu, koji mu je navijestio rat, premada je sam bio musliman.

Na poziv patrijarha dohitao je taj kralj David, potukao horezmijskog šaha, osvojio moćnu perzijsku državu, a sada se nalazi pet dana hoda od Bagdada i Mosula. Kalifu je već poslao i svoje izaslanike: tražio je da mu odstupi pet šestina svoje zemlje i grad Bagdad, koji ima postati sijelom katoličkog patrijarha; osim toga je kralj zahtijevao toliko novaca da bi iz zlata i srebra mogao nanovo podići bedeme Jerusalima, koje su nevjernici pred nekoliko godina do temelja razorili.

Europa se sva pomamila od veselja, smatrajući to prstom Božjim. Nitko doduše nije znao gdje leži ta bajovita zemlja Indija, kojom vlada taj kršćanski kralj David, a niti kakav je to horezmijski šah koga je svladao taj kralj. Ali ni najučeniji ljudi nisu posumnjali u istinitost te vijesti, jer je Jakov od Vitrya sve točno opisao. Svi su stali blagoslivljati Davida "kralja kraljeva, koji će razoriti carstvo Saracena i zaštititi svetu crkvu". Opet su se spomenuli stare legende: da se na Istoku nalazi golema država Indija, kojom vlada svećenik Ivan, - "a njegova moć nadilazi moć svih kraljeva svijeta."

Već prije sedamdesetak godina, za vrijeme druge križarske vojne, uzbudili su duhove na Zapadu glasovi, da je taj svećenik Ivan navalio na saracenske države na dalekom Istoku i pobijedio ih. Ali onda su zanijemile sve vijesti o tom vladaru. Samo su još nestorijevski kršćani, koji su bili razasuti po mnogim krajevima širom Azije, tvrdo vjerovali da na Istoku cvate golemo kršćansko carstvo. Jedino sultan ne pušta nijednog kršćanina sa zapada u tu državu, a i svećenik Ivan ne trpi u svom carstvu ni živoga muslimana.

A eto sad piše Jakov od Vitrya jasno i razgovijetno, da je taj David unuk svećenika Ivana, sin kralja Izraela. Njegove su predstraže već doprle do granica Mezopotamije, samo su odavle najprije krenule prema sjeveru, da osiguraju zaleđe, prije negoli pođu "na Jerusalim". Na sjeveru su razbili Georgijce, koji su doduše kršćani, ali ne posve pravovjerni...

A zajedno s kršćanskim svijetom slavile su slavlje u Europi i židovske općine, priređivale molitve zahvalnice i skupljale novac, da pođu u susret tome kralju Davidu. U dva je naime pisma Jakova od Vitrya stajalo napisano da je kralj David "rex Judeorum" - Taj je kralj dakle, što dolazi, kralj Židova. On će svoj spasiti iz progonstva!

Kasnije su međutim ustanovili da je posrijedi pogreška: prepisivač je u Damietti mjesto "rex Indorum" napisao- rex Judeorum. A usmena je predaja iz kralja Davida napravila "sina Davidova", a iz sina kralja Izraela- "kralja od Izraela" Taj pak narod, što dolazi sa silnom vojskom ne može biti drugo nego potomstvo raspršenih plemena Izraela, koja su se pod Sinajem klanjala zlatnom teletu.
Dok je ovako Europa željno čekala na dolazak toga kralja, izostale su o njem s Istoka sve dalje vijesti. Križari su u jesen morali isprazniti Damiettu, a mogli su biti sretni, da ih nisu poveli u ropstvo.

Ali upravo tom su se činjenicom poslužili u Europi, iznoseći je kao novi dokaz da kralj David postoji: Saraceni su u svojim postupcima bili neobično umjereni, jer ih je sultan opomenuo, da ne budu obijesni, a kao primjer im stavio pred oči uvijek pobjedonosnog perzijskog šaha, koji je sada pobijeđen od toga tuđinskog kralja, umro u bijedi.- Negdje između Mezopotamije i Kaspijskog mora doista moraju da leže goleme, tuđinske vojske. Samo što nikako ne dolaze u pomoć križarima...

Mjesto toga su iznenada stale stizavati vijesti iz kršćanskih armenskih, georgijskih i kavkaskih kneževina, da su im vojske razbijene, gradovi opljačkani, tvrđave razorene. Onda su doprli i glasovi, da su ti tuđinski ratnici prešli Kavkaz i poplavili nizinu sjeverno od Crnog mora.

Tamo su stanovali strašni Kumani, koji su haračili na sjeveru po ruskim kneževinama, a na zapadu upadali i u ugarsko kraljevstvo. Sad su ti strašni Kumani tražeći pomoć pobjegli preko Dunava i stavili se pod zaštitu bizantskog cara, koji ih je naselio u Makedoniji i Trakiji.

Iz genoveške tvrđave Sudak na Krimu doplovile su galije s viješću, da su im neprijatelji jurišem zauzeli i spalili grad. A dvije godine nakon radosnih pisama Jakova od Vitrya dopro je iz ruskih stepa u zapadnu Europu glas, da su tuđinci razbili i uništili čete ruskih knezova i da njihovi čopori nemilice pljačkaju, razarajući i koljući prodiru redom u sve zemlje. O njima su pričali jezovite priče: da su im noge kratke, tijelo golemo, prsa neizmjenro široka, a lice crno. Da piju krv... - A ipak u borbu polaze pod zastavom na kojoj se nalazi znak križa...

O njihovu se podrijetlu i osnovama stale širiti nove predodžbe: da su potomci onih naroda, kojima su vladala tri crnačka kralja s Istoka, da će poći na Köln odakle će odnijeti relikvije svojih kraljeva.- Odjednom se pročulo. da su opet krenuli na istok, da ih je iznenada bez traga nestalo, kao što su iznebuha i došli.

Europa je odahnula- ali dvadesetak će joj godina kasnije isti ti divlji konjanici zatjerati strah u kosti, napasti je posve drugačije i potresti joj temelje. Tada je tek u najvećoj opasnosti i čitave svoje povijesti, na rubu propasti, saznala tko je bio taj strašni neprijatelj, odakle potječe taj narod i muž, koga je Jakov od Vitrya držao kraljem Davidom. Doznala je što se zbilo na dalekom Istoku; da se je rodio narod i muž koji je lice zemlje preobrazio za nekoliko vjekova.


-uvodno poglavlje iz jedne stare knjige čiji naslov ne možemo izreći jer onda niti naslovno pitanje ne bi imalo smisla.


Oznake: tvrđave, nevjernici, konjanici

- 21:25 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 01.03.2016.

Ode jazo...

Nakon nedjeljnog obilaska svojih velikih (praktički nepreglednih) šumskih posjeda javlja mi se kolega uvaženi tzv. "glasnogovornik". Naišao je na nešto izuzetno, nešto što nije vidjela velika većina ljudi koja je ikad živjela. Zahvaljujući njegovom dopuštenju fotografije će biti objavljene ovdje kako bi koristile većem broju ljudi:


Pravi mrtvi jazavac.


Iako se vjerojatno izlažem kritici nekih "finijih" noseva da prenosim slike crkotine nema veze, mislim da je ovo važno. Zapitajte se da li ste ikada bili i blizu da u otvorenoj slobodnoj prirodi vidite jazavca. Ako i jeste bili blizu sigurno niste imali pojma o tome. Ja ga nikad nisam vidio ni živog ni mrtvog. To je takva zatajna životinja koja gleda strogo svoje posle i ne izlaže se previše. S obzirom na njegovu relativnu veličinu meni je to fascinanto. Puno manje životinje iz porodice zvijeri viđao sam više puta, lascice, tvorovi, kune, nedavno baš sam promatrao lisicu u pol bijela dana, ostale ne-zvijerske divlje životinje ne treba niti spominjati, ali jazavca nikada.

Ne vidi se dobro na slikama ali kako javlja glasnogovornik jazavčeve oči još su bile netaknute što znači da je truplo bilo vrlo svježe. Bez obdukcije nećemo nikad saznati točan uzrok smrti ove plemenite zvjerke koja meni ovako sa slike izgleda kao da je bila u naponu snage. Za prepostaviti je da su ga negdje upucali (krivo)lovci. Informirao sam se da vidim kad je dopušten odstrel jazavca- od kolovoza do rujna- uopće ne iznenađuje me da lovci pripucaju na sve što naiđe, a kalendar lovostaje eventualno konzultiraju naknadno, to su takvi tipovi :-P


Polje zvončića u šumi prostrlo se kao jazavcu za ispraćaj...


...a niski oblaci preko hrpta zapadne Ivanščice odnose ga u vječna lovišta.

Oznake: jazavac

- 18:21 - Komentari (52) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2016  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (3)
Studeni 2013 (3)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (3)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


























Linkovi

  • Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa lošom namjerom govori ili radi, tog patnja prati kao kotač volovsku zapregu.

    Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa dobrom namjerom govori ili radi, tog sreća prati nerazdruživo kao sjena
    Buddha Sakyamuni

    Onaj tko se svim raspoloživim sredstvima
    Trudi postići zadovoljstva samsare
    I nije mu stalo do nikoga osim njega samog
    Toga se može nazvati Inferiornom Osobom.

    Onaj tko zapostavlja životne užitke
    I okreće se od grešnih djela
    Ali ipak brine samo za svoj osobni mir
    Taj treba biti nazvan Osrednjom Osobom.

    Onaj tko sasvim traži potpuno dokinuće
    Svih patnji svih bića jer njihova patnja
    Pripada njegovom vlastitom toku svijesti
    Taj jest Superiorna Osoba.

    Atisha, "Svjetiljka na Putu do Prosvjetljenja"


    Jedna baklja može raspršiti tminu koja traje tisuću eona.
    -Tilopa

    Kada pravilno ispitaš svoj um, prestaješ za svoje probleme okrivljavati druge.
    -Lama Thubten Yeshe

    -Moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi
    -Erich Fromm

    Nije nikakav znak zdravlja biti dobro prilagođen bolesnom društvu.
    -Krishnamurti

    Ako sam slobodan to je samo zato jer uporno bježim.
    -Jimi Hendrix

    Neznalice postavljaju pitanja na koje su mudri ljudi odgovorili pred tisuće godina.
    -Johann Wolfgang von Goethe

    Kada postane očigledno da se cilj neće moći ostvariti, nemoj promjeniti cilj, promjeni postupak ostvarenja cilja.
    -Konfucije

    Pijevac kukuriče samo kad ugleda svjetlost zore. Stavite ga u tamu i nikad neće zakukurikati. Ja sam vidio svjetlo i kukuričem!
    -Muhammad Ali

    Kakva bi tišina nastala kad bi svi ljudi govorili samo ono što znaju.
    -Karel Čapek

    Po meni čovjek treba marljivo brusiti vlastiti dijamant, ne preostaje mu ništa baš ništa drugo za raditi u životu. Odnosno, nit ne može ništa drugo nego ili dangubiti (što ležeći, što kopajući po vrtu, što filozofirajući i premišljajući) ili aktivno brusiti. Ako je priroda njegovog dijamanta jednostavnost, rezultat će i biti jednostavnost. Biti će jednostavan na početku , na putu i na cilju. Ako je pak kompleksnost, kompliciranost (ili što god drugo smatrali opreci jednostavnosti) , biti će onda to. Jednostavno, ne može biti ništa drugo.
    -Lilianke

    Istina je da smo ujedno fantastačna bića ali si tako lako prerežemo krila u čast onoga što se zove "matrica".
    -Neverin

    Avalokitešvara ima svoje planove i uopće ne mora značiti da se oni i ne provode. Božansko suosjećanje ima vrlo široku platformu koja nije na prvu loptu...
    -Mariano Aureliano

    Moja poanta je bila ta da mi se čini da većina ljudi stupi u život jako nesigurno, a onda počne raditi samo ono što vide oko sebe; ponavljati neke određene obrasce ponašanja. Nakon nekog vremena život uzme svoj zamah i nema više vremena za preispitivanje i uskoro smo u penziji i čekamo da smrt pokuca na vrata.
    -Unusual suspect

    “Intuitivni um sveti je dar, a racionalni um onaj koji vjerno služi.
    Stvorili smo društvo koje odaje počast slugama, a koje je zaboravilo na dar.” - Einstein

    Opasno je živjeti u svijetu i to ne zbog onih koji čine zlo, već zbog onih koji to gledaju i ništa ne čine.
    -Albert Einstein

    Parafrazirati ću Thoreaua… radije nego ljubav, nego novac, vjeru, slavu i poštenje… daj mi istinu.
    Christopher McCandless (Alexander Supertramp)

    Ne šalji um u potragu za samim sobom;
    nema uma, njegova suština je prazna.
    Pa ipak, iako prazan, nema mu kraja,
    i sve je jasno.
    U velikom spokoju, gde jasnoća i praznina nisu odvojeni,
    budi vrhunski meditant neometene meditacije nemeditacije.
    -Lama Gendun Rimpoche

    Ako koristiš svoj um za proučavanje stvarnosti nećeš razumjeti niti svoj um niti stvarnost.
    Ako proučavaš stvarnost ne koristeći um, razumjeti ćeš oboje.
    -Bodhidharma


    Nisam ovdje ni tamo.
    Nisam u pravu niti u krivu.
    Ne postojim,ali nisam ne-postojeć.
    Nit sam u Samsari niti u Nirvani.
    Svim Buddhama klanjam se zbog učenja o praznini. Hvala Vam!

    Pobjednička zastava Buddhine Mudrosti
    Šesnaesti Gyalwa Karmapa Rangjung Rigpe Dorje vidio je ovu zastavu u snu i objavio „Gdje se god bude vila ova zastava Dharma će cvjetati“ Povijesno gledano predviđanja Karmapi pokazala su se točnima

    Pravo je tibetanskoga naroda samoodređenje i slobodna praksa tradicije Prosvjetljenja u svojoj vlastitoj zemlji.

    Veliki orao istoka
    Maše krilima i leti s lakoćom
    Lebdeći slobodno na nebu
    Bez ikakva straha od pada.
    Na isti način nevezani yogi
    Prirodno živi u zabačenim i izoliranim mjestima,
    Ne radi straha od buke ili smetnje
    Nego zato jer je to put siddha.
    -Milarepa


    Dok trčiš za svojim mislima
    poput psa si koji ganja bačeni mu štap
    Svaki put kad je štap bačen trčiš za njim
    Umjesto toga budi poput lava
    koji umjesto da lovi štap
    svoj pogled skreće prema bacaču.
    Na lava se štap baca samo jedanput!
    -Milarepa


    Mila'i Mgur Bum, Milarepina Pjesma Ljubavi i Suosjećanja

    Prostirem se pred Marpom Prevoditeljem
    Neka me blagoslovi i čuva od sukoba

    Blagoslov moga lame dopire do mojeg uma
    Nikada me nisu porazile smetnje

    Meditirajući na ljubav i suosjećanje
    Zaboravio sam na razliku između sebe i drugih

    Meditirajući na svojeg lamu
    Zaboravio sam one koji su utjecajni i moćni

    Meditirajući uporno na svoj yidam
    Zaboravio sam na prosti svijet osjetila

    Meditirajući na upute tajne tradicije
    Zaboravio sam dijalektičke knjige

    Održavajući čistu svjesnost
    Zaboravio sam iluzije neznanja

    Meditirajući na osnovnu prirodu uma- Trikayu
    Zaboravio sam svoje nade i strahove

    Meditirajući na ovaj život i onaj nakon njega
    Zaboravio sam na strah od rođenja i smrti

    Iskusivši radost osamljenosti
    Zaboravio sam na potrebu ugađanja prijateljima i rođacima

    Usvojivši učenje u svoj tijek svijesti
    Zaboravio sam upuštati se u doktrinarne polemike

    Meditirajući na ono što ne nastaje, ne nestaje i ne traje
    Odbacio sam sve konvencionalne forme

    Meditirajući na percepciju svih fenomena u vidu Dharmakaye
    Zaboravio sam na sve konceptualne forme meditacije

    Boraveći u nepromijenjenom stanju prirodnosti
    Zaboravio sam putove licemjerja

    Živeći ponizno u tijelu i umu
    Zaboravio sam prijezirnost i aroganciju velikaša

    Načinivši samostan unutar svoga tijela
    Zaboravio sam samostan izvan njega

    Prigrlivši duh radije nego slovo
    Zaboravio sam igre riječima


    Ova priča o oslobođenju Milarepe
    Poput Dragulja koji ispunjava želje sjajeći svjetlom akcije
    Osvijetlila je učenje svih Buddha
    I ispunila nade i težnje osjetilnih bića.
    Neka ovaj dragocjeni dar bude ugodan Buddhama prošlosti.

    Arya Nagarjuna

    Buddha je neke ljude podučavao učenjem dualizma da im pomogne
    izbjeći grijeh i zadobiti duhovnu dobrobit.
    Druge je podučavao ne-dualizmu, koji je nekima bio zastrašujuć.

    Prinijeti kao žrtvu tri stotine posuda hrane triput dnevno ne može se mjeriti sa
    duhovnom korišću koja se postigne jednim trenutkom ljubavi.

    Sve filozofije su mentalne fabrikacije.
    Nikada nije postojala jedna jedinstvena doktrina po kojoj bi pojedinac mogao spoznati pravu srž stvari.
    -Nagarjuna

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127


    Odajem poštovanje umu,
    koji je poput dragulja koji ispunjava želje,
    kojim možemo postići sve naše ciljeve.
    Priroda uma osnova je svega;
    ni u Samsari, ni u Nirvani, ničega nema što iz njega ne izvire.
    Guhyagarbha tantra

    Na putu ka istini
    čovjek moze napraviti
    samo dvije greške.
    Da ne prođe cijelim putem,
    ili - da ne krene.
    -Buddha


    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna


    Uzrok nemira jest egocentrični um. Kada pojedinac
    prihvati ideju o "Ja" egu nema kraja! Samo Buddha je rekao
    da je to "Ja" bez osnove, nitko drugi nije. Prema tome nema
    druge metode osim njegove da se postigne potpuni mir.
    -Kamalasila


    Kakva god je radost na svijetu
    Proizlazi iz želje da drugi budu sretni,
    A kakva god je patnja na ovom svijetu
    Proizlazi iz želja da ja budem sretan.

    Postoji li potreba da se kaže nešto više?
    Djetinjasti rade u svoju korist,
    Buddhe rade za dobrobit drugih.
    Pogledaj samo razliku među njima!
    -Shantideva


    U radosti i boli svi su jednaki
    Dakle budi čuvar svih kao samoga sebe
    -Shantideva

    Spasi me od sumnje, toga strašnog duha,
    Okrutnog koji plovi nebom
    Krajnje sljepoće, koji šteti
    Mojem stremljenju ka uvjerenju,
    Koji ubija moje oslobođenje
    -Prvi Dalaj Lama Gedun Drub


    Ako se pokušaš na trenutak sprijateljiti
    s neprijateljem postat će ti prijatelj.
    Ako se ponašaš prema prijatelju kao
    prema neprijatelju isto će se tako promjenit
    i u suprotno. Zato mudri nikada ne podliježu
    vezivanju za hranu, odjeću ili ugled kao ni za
    prijatelje i neprijatelje razumijevajući ne-trajnost
    privremenih odnosa. Otac postaje sin u
    drugom životu, majka postaje žena,
    neprijatelj prijatelj. Sve se uvijek mijenja.
    Prema tome ništa nije definitivno u Samsari.
    -Shakyamuni Buddha


    Buddha reče i ovo:

    "Duga je noć onom koji bdije, dug je put budalastome, koji ne zna za zakon istine.
    Ako putnik ne sretne boljeg od sebe ili bar ravnog sebi, bolje je da sam produži svojim putem,
    jer sa budalastim nema korisnog prijateljstva.

    Budalast čovjek koji je svjestan svojih gluposti, mudar je bar u tome,
    ali budala koja sebe smatra mudrim, stvarno je prava budala.
    Budalasti je najveći neprijatelj samom sebi, jer on čini losa djela koja mu donose samo gorke plodove.

    Jedno djelo je loše djelo kada se čovjek zbog njega mora kajati i njegove plodove sa strahom i suzama primati.
    A dobro djelo je ono djelo za koje se čovjek ne kaje i
    čiji plod prima radosno i zadovoljno."

    " Moji sinovi pripadaju meni i ovo bogatstvo pripada meni.
    Ovakvim mislima budalast čovjek muči sebe.
    Pa, on sam ne pripada sebi, kako će onda sinovi i bogatstvo?"

    "Dobro je lako činiti od dobrog, ali teško od lošeg.
    Loše je lako činiti od lošeg, ali teško od dobrog."

    "Volja za životom je zakon života,
    ko ga ne ispunjava nestaje,
    odnosi ga bujica okolnosti.
    Junak koji stvarno živi,
    uživa radosti življenja."

    Nitko na svijetu ne može promijeniti Istinu. Ono što možemo i trebamo učiniti jest tražiti istinu i služiti joj jednom kada ju pronađemo. Pravi sukob je unutarnji sukob. Iznad okupacijskih vojski i hekatombi eksterminacijskih logora postoje dva nepomirljiva neprijatelja unutar svake duše: dobro i zlo, grijeh i ljubav. Od kakve koristi su pobjede na bojnim poljima ako bivamo poraženi u dubini našeg samog bitka?
    -- Sv. Maximilian Kolbe

    „Als die Nazis die Kommunisten holten, habe ich geschwiegen; ich war ja kein Kommunist.
    Als sie die Sozialdemokraten einsperrten, habe ich geschwiegen; ich war ja kein Sozialdemokrat.
    Als sie die Gewerkschafter holten, habe ich nicht protestiert; ich war ja kein Gewerkschafter.
    Als sie mich holten, gab es keinen mehr, der protestieren konnte.“
    -Martin Niemöller

    Lice Tibeta se mijenja ali po volji kineskih vlasti. Tibetanci u svojoj zemlji polako postaju manjina. O tome u našim medijima ni slova a predsjednik Josipović, kao i ostali svjetski političari, putuju u Kinu i dive se njihovim dostignućima. Svaka im čast na dostignućima u ekonomiji, ali, po mom mišljenju, u ljudskim pravima su u Tibetu i Xinjiangu danas najbliže fašizmu.
    -Stipe Božić


    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.
    -Beowulf

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    Misliš da si ti prvi koji me pokušao ubiti?
    -Beowulf



    free counters

    Free Counter
    Free Counter


    Locations of visitors to this page

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se