jelenski blog

nedjelja, 01.07.2018.

Crtica iz Barcelone

Nešto se je nedavno kolega @VladecKrvogladec brusio da će kod mene vidjeti fotke Sagrada Familie... No vjerojatno će se razočarati.
Barcelona kao neočekivana posljednja postaja produženog posjeta Španjolskoj bila mi je strašno naporna.
Ipak sam se nekako odsmucao do te bazilike već izluđen mnoštvom ljudi turista, ne-hodočasnika... i općenito gradskom vrevom. Zasigurno nije pomogla niti 17 satna vožnja busom od Santiaga do Barcelone, ali o tome možda neki drugi put.

















Interesantna je ta crkva i po tome što je "nova" zapravo. Ima koliko, negdje možda 150 godina tek ako i toliko. I dan danas ona je u izgradnji, okružena kranovima i gore neprestano zuje brusilice i kamenoresci bez prestanka dovršavaju taj projekt misterioznoga genija Antonija Gaudija. Ono što je mene najviše fasciniralo, taj detalj na istočnoj fasadi (koja je, čini mi se barem tako, dovršena za Gaudijevog života) a to je čempres sa golubicama.






Vječno u ljudskoj svijesti Drvo Života koje nalazi svoje mjesto u svim religijama.. Na mojim jadnim sličicama to se baš i ne vidi najbolje, ali preporučam da si proguglate slike na kojima ćete taj detalj moći dobro vidjeti.

Neki će reći da je cijela stvar previše kitnjasta i kićasta ali treba razumjeti da je to djelo ekscentričnog genija koji je život posvetio ideji da sagradi "posljednje veliko svetište kršćanstva" i u tome je ne samo uspio koliko je stigao za života nego je postigao i to da stotinjak godina kasnije budući naraštaji dovršavaju i ostvaruju njegovu viziju. Prema nekim teorijama Gaudi je želio baš to, da svaki sljedeći naraštaj na njegovu matricu pridodaje i nove segmente u duhu vremena.
Pred kraj života Gaudi se i nastanio na samom gradilištu svoje crkve i živio vrlo skromno. Jednog jutra u lipnju 1926. dok je išao na ispovijed u susjednu crkvu udario ga je tramvaj. Pretpostavljajući da se radi o klošaru od kojega neće moći naplatiti vožnju do bolnice vozači taksija su ga ostavili da leži u nesvijesti sve dok ga neki samilosni prolaznici nisu otpremili tamo gdje je i umro nekoliko dana kasnije. Sahranjen je u kripti svoga remek-djela.
Impresivno je kako je Antoni Gaudi i inače tijekom života ispoljavao asketske sklonosti, tako se jednom odao intenzivnom korizmenom postu što ga je doveo na rub smrti, a post je prekinuo tek na nagovor svećenika koji ga je podsjetio da mora sačuvati život da nastavi projekt.

Vrijedi spomenuti da se gradnja Sagrada Familia nikad nije financirala crkvenim niti državnim novcem nego isprva isključivo privatnim donacijama, a kasnije i novcem od naplate ulaznica. S obzirom da je to najposjećenija pojedinačna turistička destinacija u Španjolskoj novac za dovršenje projekta ne bi smio biti problem.

Navodno da bi 2026. na 100 godišnjicu Gaudijeve smrti Sagrada Familia trebala biti dovršena. Meni taj datum ne zvuči ni najmanje realan jer izgleda da nedostaje još 10 tornjeva od predviđenih 18 :-)) (12 tornjeva za 12 apostola+ još 4 specijalno za evanđeliste i još dva malo jača tornja- za Isusa i Mariju)

Naravno ja sam se našao u Barceloni neplanski pa je pao tako taj neki kratki obilazak izvana već na izmaku svih snaga. Stajanje u repovima za ulaznicu, razgledavanje unutrašnjosti, to sve nije bilo opcija niti pod razno. Ali navodno da je unutrašnjost isto spektalularna kao i fasade! Ako ne i više od toga. No za to je preporučljivo nabaviti karte unaprijed on-line, a isto tako i za uspon u tornjeve, tako da o tome vodite računa vi koji budete išli tamo s specifičnom nakanom da posjetite Sagrada Familiu.


Sa Slavolukom završavam ovu kratku crticu o prije i posljepodnevu u Barceloni.
Tu sam se malo skrivao u hladu dok me nisu dohvatile Jehovine svjedokinje. Već sam nakon 5 tjedana toliko usavršio španjolski da sam lijepo razumio kako mi govore da svaki čovjek se pita o životu i smrti i da odgovore na ta pitanja može se pronaći na internetskoj stranici njihove organizacije... ili tako nešto.

Da, zapravo bio sam najprije i na plaži Somorrostro s iskrenom namjerom da se vratim navečer i simbolično zagazim u Mediteran kao što sam učinio na Atlantiku par dana ranije. Ali kasnije na putu natrag prema obali sam bio zamalo zaspao na klupi u parku nakon čega sam procjenio da će bolje biti povući se u prenoćište i odspavati do jutra i do nove beskrajne vožnje busom... tako da niti sam se smočio niti imam ikakvu fotku odtamo s plaže.

Ovaj zgodan video prikazuje kako bi Sagrada Familia trebala izgledati kad bude dovršena

- 00:22 - Komentari (31) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.05.2018.

- 14:10 - Komentari (43) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.04.2018.

Jedan dan na Sjeveru

Promišljajući o tome kako je nepredvidljivost najdragocjenija odlika čovjeka počeo sam još zimus planirati kako iz svoje skrovite postojbine prebaciti se preko planine, spustiti se u ćukovske nizine sjevera i tamo se incognito prosmucati po njihovim dvorištima i vinogradima i tako neopaženo opet se povući na planinu te odraditi u povratku dosta intenzivan trening- grebenski uspon- ništa više, ništa manje od toga. Naumljeno-ućinjeno, ali nije bilo lako i nije bilo sasvim neopaženo.

Jučer rano ujutro polazim na taj dugo planirani pothvat i nakon početnih sat- sat i pol šetnje- zagrijavanja-pristupanja planini dosižem visoka polja medvjeđeg luka. Otprilike negdje tu prelazim granicu Varaždinske županije. Na vrhu brda koje se nazire u desnom dijelu slike je sad već vama dobro poznati vrh Koprivnjak, pričali smo svojevremeno kako iza njega vodi Sjeverni prolaz.
Koprivnjak ostavljam i preko prijevoja idem u spust na sjever takozvanom Vilinskom stezom. Prilično neinteresantna je to staza, zapravo dosta strmi vijugavi šumski put. U jednom trenutku na nekom od križanja skrećem sa "Vilinske steze" (nehotično) prema istoku, ali kad sam provjerio navigaciju vidio sam da mi je ionako svejedno i nisam se stoga vraćao uzbrdo, radije sam posjetio jedan mali vršić Šeprunec i preko njega nastavio na sjever.

I prije negoli sam to očekivao ukazuje mi se civilizacija. Nalazim nekakav luksuzni resort u izgradnji, čini mi da će ono desno od kuće biti bazen.

Kad sam se spustio do objekta vidio sam da tu stoji još jedna ogromna hala kroz čije prozore se naziru stolovi i sličan ugostiteljski inventar.
Odmah pored toga teče nekakav potočić, ali nije to onaj kojeg tražim. Ja tražim potok Vukovec i želim da me baš on odvede u selo Vuglovec koje kanim posjetiti. Zato napuštam "resort" i idem malo prema zapadu.




Nakon desetak minuta kroz šumu nalazim potok Vukovec i puštam da me on vodi dalje na sjever.

Preko prvih sjevernih livada.

Okrećem se onda prema jugu da vidim malo svoju planinu sa ove strane s koje ju inače jako rijetko viđam :-))

Još malo uz Vukovec i preko njega.

eto sjeverne ravnice s Ravnom gorom daleko u pozadini.

Uskoro sam na asfaltnoj cesti kroz selo Vuglovec, vrlo lijepo uređeno je to selo, ali puno ljudi po dvorištima, vrtovima, voćnjacima i po vinogradima, nemam naviku fotografirati ljude niti išta drugo dok ljudi gledaju zato jer ne želim biti ko neki glupi turist :-P važno mi je održavati uzvišeni imidž lutalice hodočasnika sa štapom u ruci i bez gadžeta, hihi ;-))
I dok sam tako šetao kroz selo ne slikajući nikoga i ništa, nisam niti primjetio da sam već prošao Vuglovec i dospio u Gečkovec! Brzo sam konzultirao navigaciju i na prvom križanju se okrenuo ka istoku. I dalje sve seoskim cestama. Kadli na jednom križanju eto table piše "rodna kuća narodnog heroja Josipa Kraša". pa rekoh ajde da vidimo i to čudo jer tko zna kad ću opet biti ovdje, ako ikada... Prolazi mi umom da sam u više navrata tijekom života zabrazdio u ovisnost o Kraš napolitankama...

Ovo je dakle Krašova kućica, od naprijed je njegova bista i neke table s natpisima, to nisam slikao jer nalazi se usred sela i puno ljudi se vrzmalo tamo. Neki ogromni čovo je spremao roštilj, drugi isto takav, tek malo manji, je pokušavao upaliti flaksericu, bilo je i parkirano tamo neko dostavno vozilo splitske registracijske oznake (to je ono žuto na slici skroz lijevo) uglavnom gužva. Sjeo sam tako malo za stol pored Krašove kuće i samo što sam izvadio iz ruksaka da popijem vode na stol je skočila poveća perzijska mačka, nažalost nisam se sjetio da bi nju vrijedilo poslikati.

Ne zadržavam se dugo kod Kraša nego idem dalje svojim putem.

Vrlo lijepo ime naselja, mislim ovo donje, ne gornje.

Opet ne pratim navigaciju pa cestom kroz selo dospijevam ko za vraga opet do onoga "resorta u nastajanju" pod šumom. To je eto dobar dokaz kako izgubljeni ljudi hodaju u krug ;-) Ovaj put težim dalje ka istoku zato polazim za prije spomenutim potočićem koji teče iza resorta i uz njega opet se vraćam prema Vuglovcu i nastavljam uz vinograde.

Na istočnom horizontu mi je lijepo kupolasto brdo Skradnjak. Moj cilj je iza njega, ali moram ga zaobići sa sjevera.
U jednoj od klijeti zatječem opet istoga gospodina s kojim sam nešto ranije razmijenio par riječi putem na cesti u naselju nešto niže. Zove me na čašu vina, veli da nema vode za gemišt, da će netko donijeti vodu kasnije, ali momentalno nema, pa eto može samo čisto. A ja mu velim da imam ja dvije flaše mineralne vode u ruksaku, ali da neću sad nikako vina niti gemišta jer dok je tako vruće i dok se jako znojim lako bi me mogla uhvatiti glavobolja. I tako još malo pričamo, veli da nek idem pogledati taj Skradnjak i odoh u tome smjeru.

Jedno zgodno raspelce

A onda nešto radi čega je možda čitava ova hodnja dobila pravi smisao. Samo radi toga bi se isplatilo tumarati po suncu bez šešira kroz seoske uličice Sjevera.:

Kuća sa letećim jelenima!

Pogled i dalje na sjever pruža se prema gradu Ivancu, koji kao i sama Ivanščica nosi naziv prema vitezovima ivanovcima-hospitalcima

Sunce je jako i tuče me u glavu bez šešira, jedva sam dočekao kakvu-takvu sjenu makar nakratko na jednom makadamskom prečacu na putu za Skradnjak.

Kako je ovo vinogradarski kraj Varaždinska županije se očito pobrinula da vinogradari mogu neškodljivo odložiti iskorištenu ambalažu od pesticida. Iz nekog razloga ovakvi kontejneri su kod nas na južnim obroncima planine i dalje neviđeni i nečuveni :-((

Skradnjak je jedan vinogradarski brijeg i to je očigledno iz izloženih kraj ceste drevnih vinogradarskih aparatusa.

Na Skradnjaku se spuštam pored vinograda u šumarak i sve do svoje željene rute za povratak preko planine. Sve ovo do sada bilo je lagano u odnosu na ono što je uslijedilo. Ali to onda još nisam mogao znati iako sam pretpostavljao da će biti nešto u tome smislu, samo nisam bio svjestan koja će biti magnituda toga.

Kad sam stigao do izvora Zviraje tu sam se dugo umivao hladnom vodom i to mi je dobro došlo ko budali šamar. Sve dalje je bio strašno strmi uspon prvo do makadamske ceste koja vodi prema vrhu Ivanščice, a zatim dalje preko te ceste po grebenu Zgoreli breg. Takvu rutu sam osmislio u glavi i ostao sam sam joj dosljedan, ali cijena je bila visoka. Dalje više nema slika jer mi nije bilo do slikanja ničega, nije mi se jednostavno dalo izvlačiti tablet iz torbice osim kad je bilo stvarno nužno za potrebe navigacije, ali pokušati ću riječima opisati što je dalje bilo jer za mene je to bila vrlo intenzivna dionica puta povezana s introspekcijskim iskustvima radi kakvih zapravo i trebamo ići u planine i općenito u divljine i izlagati se svim ostalim naporima i rizicima.
Izlaz iz gudure Zviraja na makadamsku cestu je bio tako strm da sam morao ukapati svaki korak u tlo i još uzeti dva štapa s kojima sam se pomagao i na zadnjem koraku našao sam se u jednom trenu na vagi da se ne prevrnem na leđa natrag u guduru, nije bilo pogodnog drveća za koje bi se mogao uhvatiti, no vaga je prevagnula na moju stranu, iako su mi noge otkazivale poslušnost. Kad sam koračio na cestu prvo sam bio iznenađan intenzitetom umora kakvoga nisam već jako dugo osjećao. Vjerojatno još od uspona na Špik u Julijskim Alpama 2015. Sigurno svemu je doprinjela visoka temperatura i nedostatak šešira na glavi tijekom vrludanja po sjeverim selima.

Neko vrijeme sam hodao po makadamu dok se nisam pribrao. Onda sam shvatio da ću ukoliko sad nastavim lakšim putem slijedeći jednostavno cestu izdati svoju osmišljenu rutu preko Zgorelog brega. Da se poštedim takvoga življenja u izdajstvu skupio sam opet nešto snage i uhvatio se brda, nije bilo lako podići se s ceste jer na tome dijelu je obrubljena stijenama. Našao sam jedno mjesto gdje drveće koje raste gore pustilo korjenje preko ruba stijene, tj. nije ga drveće "pustilo" nego je erozija skinula tlo sa stijene pa je korijenje tu ogoljeno kao idealni rukohvat. Uhvatio sam se za to korijenje i podigao se gore. No niti u šumi nije teren bio puno bolji, još neko vrijeme morao sam se prebacivati preko većih i manjih stijena sve dok nisam dosegnuo čisti šumski greben- Zgoreli breg. Tu je išlo nešto lakše no kako sam bio premoren i pri kraju s zalihama vode (na Zviraju sam krivo procijenio da ne trebam puniti flaše jer će mi dostajati) počeli su me mučiti grčevi u mišičima prednje strane natkoljenice. U jednom trenu više nisam mogao nastaviti, morao sam sjesti, popiti predzadnje gutljaje vode i neko vrijeme se tako rekuperirati. Nakon toga grčevi se nisu više vratili, još sam se malo uspinjao dok nisam prešao prijevoj i onda nizbrdo za manje od dva sata spustio sam se na južnu stranu naše drage gore. Čak i prije nego što sam predviđao. U konačnici prema gps tracku bilo je to 30 kilometara šetnje, što i nije puno samo po sebi, ali treba uzeti u obzir da je to bilo 30km po izrazito raznovrsnom terenu, od šumskih puteva, makadama, staza, preko asfaltnih cestica do stjenovitih i ekstremnih strmina, tako da mogu reći da sam u cjelosti zadovoljan s ovom pripremnom šetnjom.

- 23:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.03.2018.

Luckasti Carl

...

Bilo je također usporedbi McCandlessa s Carlom McCunnom, prijaznim rastresenim Teksašaninom, koji je tijekom naftnog buma 1970-ih preselio u Fairbanks i pronašao unosno zanimanje na projektu izgradnje transaljaskog naftovoda. Početkom ožujka 1981.g. dok je Waterman bio na svom posljednjem putovanju kroz Aljaški masiv, McCunn je unajmio pilota malog aviona da ga odveze do udaljenog jezera u blizini rijeke Coleen, 120km sjeveroistočno od Fort Yukona, na južnoj granici masiva Brooks.

35 godišnji fotograf amater, McCunn je kazao prijateljima da ide snimati divljinu. Doletio je u to područje s 500 rola filma, puškama kalibra .22 i .30, sačaricom i 600kg potrepština. Namjeravao je ostati u divljini do kraja kolovoza. Iz nekog razloga nije se dogovorio s pilotom da dođe po njega krajem ljeta.

Ovakav zapanjujući previd nije nimalo začudio Marka Stoppela, mladog stanovnika Fairbanksa koji je dobro upoznao McCunna za vrijeme devet mjeseci zajedničkog rada na naftovodu, nedugo prije nego što će mršavi dugonogi Teksašanin krenuti za masiv Brooks.

"Carl je bio srdačan, izuzetno popularan, prostodušan tip", prisjeća se Stoppel. "A doimao se i pametnim. Ipak bilo je u njemu nečega sanjarskog, nečega što je bilo pomalo izvan dodira s realnošću. Bio je vatren, volio tulumariti. Umio je biti vrlo odgovoran, ali povremeno je imao sklonost postupiti posve neplanirano i nepripremljeno, prepustiti se impulsu, izvući se na čistu sreću i stil. Ne, uopće me ne čudi što je Carl otišao u divljinu i zaboravio se dogovoriti da dođu po njega. Ali s druge strane mene nije lako šokirati. Već nekoliko mojih prijatelja se utopilo ili je ubijeno ili umrlo pod čudnim okolnostima. Na Aljasci se čovjek navikne da se događaju čudne stvari."

Krajem kolovoza, kako su dani u masivu Brooks postajali kraći, a zrak zadobivao jesenju oštrinu McCunn je počeo brinuti što nitko ne dolazi po njega s avionom.
"Mislim da sam trebao malo bolje isplanirati tko će me odvesti odavde", povjerio je svom dnevniku koji je velikim dijelom objavljen, u pet nastavaka, u obradi Krisa Cappsa, u magazinu Fairbanks Daily News Miner. "Ali uskoro ću vidjeti".

Tjedan za tjednom sve više je osjećao brzo približavanje zime. Kako su mu se zalihe hrane smanjivale, McCunn je duboko zažalio što je većinu punih patrona za sačmaricu pobacao u jezero. "Ne mogu prestati misliti na sve one patrone koje sam bacio prije dva mjeseca" zapisao je "Imao sam pet kutija i kad god bih ih vidio kako stoje tu, osjećao sam se pomalo glupavo što sam ih toliko nakupovao. (kao kakav ratni huškač)... stvarno bistro. Tko bi mislio da će mi zatrebati da ne umrem od gladi."

A onda jednog svježeg rujanskog jutra ukazao mu se spas. McCunn je vrebao patke, s ono malo municije što mu je ostalo, kad je mirnoću presjeklo brujanje aviona, koji se začas pojavio nad njegovom glavom. Vidjevši logor pilot se spustio niže i napravio dva kruga da ga pogleda. McCunn mu je divljački mahao fluoroscentno narančastim pokrivačem. Avion nije imao nikakve plovke već samo kotače pa nije mogao sletjeti na jezero ali McCunn je bio uvjeren kako ga je vidio i kako će doći po njega kasnije. Bio je tako siguran u to da je u dnevnik zapisao "Nakon prvog kruga, prestao sam mahati. Zatim sam se počeo pakirati i raspremati logor."

Ali ni toga dana, ni sljedećeg, ni dan nakon toga nije došao nikakav avion. Stjecajem okolnosti McCunn je pogledao na poleđinu svoje lovačke dozvole i shvatio zašto. Na papriru bili su prikazani znakovi rukom za slučaj opasnosti i potrebe komunikacije s avionom sa zemlje. "Sjećam se da sam visoko podignuo desnu ruku i prilikom drugog nadlijetanja zamahnuo pesnicom prema avionu" zapisao je McCunn. "Bio je to pozdrav radosti- kao kad vašem timu u presudnom trenutku dosude faul, ili tako što" Nažalost kako je prekasno saznao podići jednu ruku je međunarodni znak da je 'sve OK i nije potrebna pomoć'. Znak za S.O.S. 'smjesta pošaljite pomoć', dvije su uzdignute ruke.

"Možda je to razlog što se se, nakon što su već bili odletjeli, vratili i napravili još jedan krug, na što ja nisam uopće reagirao (štoviše misim da sam možda okrenuo leđa avionu dok je prolazio)" raspravlja sam sa sobom McCunn u dnevniku. "Tada su me vjerojatno otpisali kao čudaka."

Na kraju rujna tundra je već bila pokrivena snijegom, a jezero se zaledilo. Kako je ostajao bez hrane, McCunn je pokušao skupljati šipke i praviti stupice za zečeve. Jednom se prilikom uspio dokopati mesa bolesnog soba koji je ušao u jezero i uginuo. Do početka listopada međutim potrošio je svu svoju tjelesnu masnoću i bilo mu je teško zagrijati se tijekom dugih studenih noći. "Nemoguće da nitko u gradu nije primjetio da nešto nije u redu kad me toliko dugo nema" zabilježio je. Ali i dalje nije bilo aviona.

"Tipično za Carla da misli kako će se nekom magijom netko pojaviti i spasiti ga", kaže Stoppel. "Vozio je kamion, pa je lijepo mogao sjediti i sanjariti. Tako mu je i palo na um to putovanje u masiv Brooks. Za njega je to bio ozbiljan pothvat- velik dio godine je proveo razmišljajući o tome, planirajuči, smišljajući kako to organizirati, tijekom pauza raspravljajuo sa mnom kakvu opremu ponijeti. Ali uza sve to ozbiljno planiranje, prepuštao se i kojekakvim fantazijama."

"Na primjer" nastavlja Stoppel, "Carl nije kanio odletjeti tamo sam. Prvi plan mu je bio otići tamo s nekom lijepom ženom. Zagrijao se za nekoliko cura koje su radile s nama i potrošio dosta vremena i energije pokušavajući nagovoriti Sue ili Barbaru ili koga već da mu se pridruže- što je uglavnom bilo puko fantaziranje. Nije bilo načina da se to ostvari. Hoću reći u bazi, gdje smo mi radili, na Pump Station 7, na jednu žensku dođe po četrdeset momaka. Ali Carl je bio sanjalica i sve do zadnjeg časa kad je odletio za masiv Brooks, uporno se nadao kako će neka cura promijeniti mišljenje i poći s njim."

Isto tako, objašnjava Stoppel "Carl je bio tip momka koji je u stanju nerealno očekivati da će se netko sjetiti da je u nevolji i doći po njega. Čak i dok je bio na rubu gladi, vjerojato je zamišljao kako će Velika Sue u zadnjem trenutku doletjeti s avionom punim hrane i baciti mu se u zagrljaj. Ali njegov svijet fantazija je bio izvan realosti. I tako je Carla iz dana u dan proždirala glad. Do trenutka kad je napokon shvatio kako ga nitko neće doći spasiti, skvrčio se u tolikoj mjeri da je bilo prekasno da išta poduzme."

Kako je McCunnova zaliha hrane nestajala, zapisao je u dnevnik: "Postajem uistinu zabrinut. Da budem iskren, počinje me hvatati strah" Temperatura se spustila na minus dvadeset, a na prstima ruku i nogu stvorile su mu se bolne, gnojne ozebline.

U studenom je pojeo posljednje zalihe. Bio je slab i stalno mu se vrtilo, izmoždeno tijelo potresale su ledene groznice. Dnevnik bilježi: "Ruke i nos su mi u sve gorem stanju, isto tako i stopala. Vrh nosa je jako natekao, puk plikova i krasta... Zasigurno polagan i bolan put u smrtMcCunn je razmišljao o tome da napusti svoj logor i krene pješice za Fort Yukon, ali je zaključio kako nije dovoljno snažan i kako bi pao od iscrpljenosti i studeni prije što bi stigao tamo.

"Dio unutrašnjosti u koji se Carl zaputio, dalek je, pust dio Aljaske", nastavlja Stoppel. "Zimi postaje strahovito hladno. Neki ljudi u njegovoj situaciji možda bi smislili način kako da se izvuku odatle ili možda da prezime, ali za to je valjalo biti vraški snalažljiv. Za tako što čovjek mora imati muda. Za to moraš biti tigar, ubojica, zvijer. Carl je bio previše opušten. On je bio momak za tulume."

"Bojim se da ovako dalje neće ići", napisao je McCunn negdje krajem studenoga, pri završetku svoga dnevnika, koji je sada ispunjavao sto stranica papira s plavim crtama. "Dragi Bože na Nebesima molim te oprosti mi moju slabost i moje grijehe. Molim te čuvaj moju obitelj." A onda je sjeo uz krilo šatora, prislonio .30 kalibarsku cijev uz glavu i palcem povukao okidač. Dva mjeseca kasnije 2. veljače 1982. State Trooperi Aljaske slučajno su otkrili njegov logor, zavirili u šator i pronašli ispijeni leš, tako zaleđen da je bio tvrd kao kamen.


-odlomak iz knjige Into the Wild, Jon Krakauer



- 21:11 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.02.2018.

Tribal Area – Supplement

Moj prolog: kao što će se vjerniji dio čitateljstva prisjetiti "jelenski blog" je i ranije u dva-tri navrata zapošljavao stručne suradnike, zadnji put čini mi se davne 2011. godine, a sad eto ta tradicija će na trenutak biti obnovljena ovom kratkom reportažom s jučerašnje šetnje! Tako se jučer iz vedra neba i nakon dugo vremena javio uvaženi kolega iskusni planinar, biciklist, zemljoznanac, istraživač podzemlja i općenito čovjek koji živi za ekstremne situacije u divljini i ne samo u divljini pa me nagovorio na nekakvu ad-hoc šetnju u predvečerje- šetnju kojoj ja nisam mislio pridavati nikakva velikoga značenja, a ponajmanje pisati reportažu još o tome. No kako je čovjek sam sve fotodokumentirao i ponudio da će napisati tekst da stavim na blog rekoh ajd nije beg cicija i obećao da može sve bez cenzure, što je možda bilo i nesmotreno s moje strane, ali sad što je tu je. Eto, toliko od mene, a dalje vas prepuštam riječi i slici ovoga neočekivanoga pseudoblogera:


Samokritičnost našeg Jelena je počela poprimati epske razmjere, nije bilo druge nego ga natjerati na hodanje. Iako sve svoje hodačke poduhvate smatra nedovoljno vrijednima, kratkima i nedovršenima realnost nije takva. Već na ovoj kratkoj šetnji bila je vidljiva zavidna razina njegove fizičke hodačke spremnosti i sposobnost za ostvarivanje nekih većih ciljeva. Još kad se glava posloži, gdje će mu biti kraj... :) Ovo je samo kratka fotoreportaža o popodnevnoj šetnji obitavalištem drevnih zagorskih plemena, a pisana je tipkama neformalnog suradnika i dugogodišnjeg pratitelja jelenskog bloga.
Mini automobilom smo pristupili zasnježenoj livadi Siterice te smo ga uz ponešto poteškoća parkirali/zabili u snijeg pored šumskog puta. Već nakon prvih nekoliko metara postalo je jasno da će Jelen preuzeti inicijativu i krenuti naprijed prteći snijeg...
...a snijega je bilo! Tu, na startu našeg puta Jelen priznaje da je podcijenio planinu. Naime još nismo niti ušli u prvu šumu koja dijeli livadu Siterice od Melinščine, a već se mjestimično prodadalo do koljena u skoreni snijeg. Jelen naravno nije ponio gamaše... U kutku prve fotografije možete vidjeti junaka ove priče kako prolazi pored stare pomalo mistične kapele na Melinščini.





Prošavši pored napuštenih kuća i strmih vinograda ubrzo smo došli do puta kojim se nešto lakše napreduje. Neki usamljeni hodač nam je isprtio put. Sigurno je poput nas tražio mir u ovom privlačnom kraju.



Prateći tragove zaključili smo da je dobar poznavatelj Gore jer je vješto obilazio glavni put koristeći trase starih staza, a sve da bi izbjegao prolazak kroz duboke snježne nanose. Čovjek zna, moramo priznati! No eto uskoro i drugačijeg traga, krvavog životinjskog traga. Prvo smo naišli na jedan, a uskoro i na drugi. Zanimljivo je spomenuti da nepunih 500 m od prve pojave traga nailazimo na hranilište i lovačku čeku. Ljudski trag tu prestaje, a naši snovi o usamljenom tragaču, poznavatelju ove šume isto tako nestaju u dubokm snijegu i snažnom sjevernom vjetru. Usamljeni hodač je po svemu sudeći pucao na sve što se micalo oko klasične lovačke instalacije s dvostrukom funkcijom hraniliše-čeka. Naravno da tragove ranjene životinje nije pratio, nije niti pokušao. Mi smo još nekoliko puta presjekli trasu njenog samrtnog vrludanja, a potom je trag nestao u šumi... Krenuli smo dalje jer je naš cilj bio manje krvav od cilja ovog pravo- ili krivolovca. Ne znam treba li raditi distinkciju između jednih i drugih, sve se na kraju svede na isti plitki hedonizam čovjeka sitnog uma.





No vratimo se mi našem cilju. Staza nas je dalje vodila sjevernom padinom grebena Košenina. Na račvanju puteva smo odabrali poprečni koji se preko gorskog sedla odvaja na jug. Sedlo (iako nagrđeno šumarskom aktivnošću) je pružilo sliku divlje zimske planine. Jak sjeverni vjetar je pojačao dojam koji su u nama ostavljale strme stjenovite padine okovane ledom. Ovo je bilo mjesto na kojem smo morali odjenuti windstopper jakne... Iako smo očekivali da je vjetar s grebena "skinuo" duboki snijeg, nije bilo tako.







Još malo probijanja po grebenu i evo nas na zapadnom vrhu Košenina (727 m). Cilj je ostvaren no nismo se dugo zadržali, noć je tu, a mokre noge se pomalo sve više pothlađuju. Trebalo je žurno krenuti nizbrdo.







Nakon kratke rasprave o putevima koji nas vode južno odlučili smo naravno da nećemo korisiti puteve. Sjurili smo se nizbrdo po azimutu niz južnu padinu. Nadali smo se da ćemo pogoditi put koji priječi padinu i ulazi duboko u šumu prema vrhu. Nekim čudom to smo i uspjeli, stigli smo na sami početak/kraj puta. Uz zvuk sove put nizbrdo je bio relativno ležeran, znali smo da smo sad tu, da kontroliramo situaciju. Jedino čega se treba bojati su ljudi čijie su namjere svakako raznolike...
...no ljudi u ovo doba dana na tim visinama nema :) Jedini trag njihove aktivnosti je mala antropogena polušpilja iskopana u trijaskom dolomitiziranom vapnencu. Fotografije su loše, mobitel, mrak, što drugo očekivati. U skladu s dobrom starom tradicijom morala je dobiti ime – Tribal Area Thing





Za kraj evo i screenshota i statistike s naše šetnje.







Povratak do auta bi bio u potpunosti ležeran da nije bilo susreta sa "starim poznanikom". U zasjedi (u mraku) nas je dočekao lovočuvar! Zanimalo ga je naše porijeklo i naše namjere. Sreli smo ga već prije nekoliko godina u istim uvjetima na istom mjestu. Tada je bio za nijansu agresivniji, a sada pomalo neočekivano smiren :) U kratko to je moje viđenje stvari, a sad vas pozdravljam do ne tako skorog pisanja...

Neformalni suradnik

- 19:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 09.02.2018.

Nespremnost, nepripravnost III. dio


Već prije nego što pronalazim to ušće u kojem se rađa Velika reka čujem žubor vode njenih pritoka koji me vodi nepogrešivo i bez gps-a.

Evo ga, trokraka vodena zvijezda kao znak od Mercedesa na šumskom tlu i to je to. Misterijska točka,

rodilište žive vode.

Toplo vrijeme izvlači iz šumskog tla i nekakvo močvarno cvijeće.

U koritu potočića fini nanosi pjeskovite zemlje, ne mogu odoljeti da ne zahvatim rukom, možda izgleda kao drekac, ali sigurno je ljekovito, ljudi se negdje premazuju ljekovitim blatom, možda je i ovo jednako tako ljekovito, da niti ne znamo. Zasigurno je takvim običnim potočnim pijeskom bilo zidan i onaj pastirski stan iz prošlog nastavka.





Teče Velika reka. Ovdje tu Veliku reku mogu lako prekoračiti, ali nizvodno se ona napaja sa mnoštvom ovakvih manjih i većih potočića te do svoga ušća u Krapinu to već postaje respektabilna sila koja bi me lako povukla u svoje mutne dubine...

No... vrijeme je za povratak najkraćom rutom. Uspinjem se prema poznatom terenu. Najkraća ruta povratka srećom je ona koja je dosta ekstremna pa barem neće biti dosadno. Sad mi predstoji opet povratiti izgubljenu nadmorsku visinu i prebaciti se na jug preko Bijele peći, toga nezaobilaznog kurioziteta ovog dijela planine. Bijela peć je okomita stijena koja se diže kao kula iz šumske padine Gornjeg Pokojca.

Prvo na jednoj livadi primjećujem kako se lovstvo brzo razvija i modernizira u ovom kraju. Kako brzo se usvajaju nove tehnologije. Ovakove aparatuse sve češće viđam uokolo, to je tzv. automatska hranilica. Ima čak i mali solarni panel kojim je pogonjena. U određenim vremenskim intervalima mehanizam ispušta određenu količinu zrnate hrane (kukuruza) čime divljači stvara naviku dolaska na to mjesto. Na taj način lovci štede na kukuruzu i puštaju ga "na kapaljku", a opet u divljači stvaraju "ovisnost". I kao što je vidljivo stvar funkcionira dobro, teren oko hranilice je sav izrovan od divljih svinja, a sigurno i srne ga posjećuju, međutim jelena uhvatiti na takav jeftini trik ipak nije moguće.
Nezavaran tom perfidnom smicalicom odlazim uzbrdo put šume, jer...!

...da sam kojim slučajem naivno ostao čekati da kapne kukuruz, lako bi me odstrijelili s obližnje pozicije, iz snajperskoga gnijezda. Ljudi su neobično grabežljiva rasa i svačemu se domišljaju kako bi uz što manji trud uhvatili svoj plijen, kojeg zatim proždiru ne u svrhu nužnog održavanja svoga grubotvarnoga tijela nego s hedonističkom nakanom.

U šumi sam sigurniji, osobito kad teren postaje sve strmiji.



Bijela peć- stvar djeluje dosta impresivno pa i zastrašujuće kad se čovjek nađe iznenada ispod nje. Osobito je fascinanta glatkoća te stijene i njen oblik koji se uzdiže poput kule.

Tu između "kule" i susjedne stijene ima jedan prolaz kao žlijeb kojim se može uspuzati na Bijelu peć.


Već me noge slabije slušaju nakon ove šetnje (i još dužeg razdoblja bez redovitih treninga :-P) ali nema šanse da propustim uspon "uz žlijeb".

Isplati se jer ima odličan vidik koji se pruža s Bijele peći na sjever prema zaselku Gornji Labaši i na strmoglave Košenine koje se uzdižu iza njih.

Prema sjeveroistoku na vršnim djelovima Ivanšćice nazire se tek neki snijeg (vrijeme ove radnje je, ne smetnite s uma- topli siječanj :-P)

Tu na rubu litice je odrađen i gablec koji vidimo na slici. Onda sam negdje u šumi ispod začuo nekakve sumnjive glasove- Kore od banana sam zato za svaki slučaj pobacao kao bombe preko litice na eventualne uljeze, (bilo je fascinantno slušati kako dugo lete u dubinu prije nego zašušte na lišču na tlu) nakon toga sam koristeći stratešku prednost povišenog položaja se hitro prebacio preko planinskog grebena (koji je na 15-ak metara od samog ruba litice) i izgubio se u šumi s druge strane... Nepun sat kasnije već sam bio u svojoj tajnoj jazbini i radio procjenu svoje pripremne trening-hodnje.
Gps-track ove šetnje sam izgleda zabunom izbrisao u međuvremenu jer sad dok pišem više ga ne mogu naći.
Ali prema sličnim prethodnim track-ovima sudim da se radilo o maksimalno 14 km to je bila realno jedna ne strašno dugačka šetnja koja mi nije dala pravi uvid u stanje stvari :-P

Nekoliko dana kasnije sam zato se zaputio u više predjele gore Ivanščice i othodao novih 28,7 km, najdužu u nizu ovih pripremnih šetnji (reportaže s te šetnje mislim da neće biti na blogu, iako ništa nije sigurno). Čini mi se da još nisam kondicijski najspremniji za ono što želim napraviti, moglo bi to i moralo biti još bolje... Zaključak dakle ovih dosadašnjih testova pripravnosti jest­: iako u glavi prema svemu sudeći sam vrlo stabilan genij, ali noge još nisu na razini zadatka :-S



- 21:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.02.2018.

Pripravnost, spremnost... II. dio

Da ne bi i ova reportaža u nastavcima ostala nedovršena kao što su ostale tolike mnoge na ovom blogu, morao sam ipak urediti stvar u tri dijela, a ne u dva kako je bio prvotni plan. Drugi nastavak ćemo zato brzinski odraditi sad da ne moramo poslije:

Idem kroz Medveščak

... gdje je put obrubljen debelom mahovinom.

Suprotno očekivanjima velikih senzacija nema u Medveščaku i nakon njega slijedi Kostanjevec...

Možda je baš ova ofarbana letvica na šumskom tlu namjenjena razgraničenju Medveščaka i Kostanjevca?

A možda je to ova guba?

Ili čudovišni bršljan?

U Kostanjevcu napuštam šumski put da me ne odvede skorz dolje u selo Stari Golubovec i odvajam se šumom dalje prema istoku. Neda mi se svako malo pratiti svoje kretanje na gps-u pa se zanosim previše prema sjeveru od idealne putanje...


...ali to se pokazalo kao dragocjeno jer nailazim na veliku livadu s ruševnim "pastirskim stanom"

Možda se koncepcija "pastirskih stanova" veže uobičajeno uz Velebit interesantno je spomenuti da je na ovom dijelu Ivanščice postojala takva donekle slična praksa štalica na šumskim livadama u kojima su za vrijeme ljetnog odmora odvodili stoku da se rekuperira od teških poslova na polju. Uz svoje blago rekuperirali su se naravno i ljudi. Nije to bilo loše uopće.



Iako ovo sad izgleda kao naslagano kamenje bez vezivnoga materijala, koje se lako može izvaditi iz zida, kao suhozid, zasigurno nije bilo tako. Vezivni materijal (mort, malter) je postojao no radilo se, pretpostavljam, o jednostavnom i dostupnom materijalu šumskom pijesku (više-manje to je bila zemlja) i vapnu, naravno bez cementa. Jednom kad je propao krov objekta atmosferilije su taj vezivni materijal postupno isprale i ostalo je samo kamen. Zato sad to izgleda kao suhozid, barem je takvo moje mišljenje o tim stvarima.

U zimsko-jesenskom periodu kad su krave vraćene u svoje seoske štale dobivale su ove pomoćne šumske štalice drugu namjenu- u njih se spremalo otpalo lišće iz šume, tu se čuvalo na suhom i po potrebi se dopremalo u selo da se tijekom zime koristi kao stelja za blago. Vrlo praktična stvar.
Ali danas su sve to nepovratno izgubljene priče iz davnine. Tek povijesni kuriozitet od koristi samo za one koji vole povijesne kuriozitete.


Drvene grede od krovišta još nisu istrunule. Takav nekakav prizor sam uvijek zamišljao kad sam čitao slavnu i predivnu strofu iz Dharmapade gdje Buddha kaže: Vidjeh te graditelju, više nećeš graditi kuću, slomljene su tvoje grede, a sljeme krova razbacano...

Neočekivani pronalazak ove ruševine me zaokuplja neko vrijeme. Ali moram poći prema krajnjoj točki današnje opsežne šetnje.

A to je ušće dva šumska potočića koji tvore Veliku reku. Što je Velika reka? Ona je isto kao i Reka, kao i Selnica, Batina, Lonja, Krapina jedan od potoka/riječica koji nastaju na Ivanščici i teku prema jugu. Velika reka utječe u rijeku Krapinu nedaleko od Poznanovca i do tamo već se formira u znatan vodeni tok, ali početak svega joj je ovdje u šumi, nešto niže u dolini u predjelu zvanom Hrčkovina. Kako sam prošao u Hrčkovini, da li sam se nagledao hrčaka jednako mnogo kao medvjeda u Medveščaku ili kostanja u Kostanjevcu ili čak manje, o tome će biti riječ u trećem i posljednjem nastavku ovoga serijala.

- 18:37 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 02.02.2018.

Pripravnost, spremnost... I. dio




Smrznuta jutra u najzabitnijim krajevima, idealno vrijeme za smucanje Zemljom.
Počinje idilično ali... Ta navigacija je dosta dobra stvar osim što nekoliko puta već sam tako slijedio neke putove i staze ucrtane na kartama koji u stvarnosti ne postoje toliko dugo vremena da je teško povjerovati prema konfiguraciji terena i porastu šume da su ikada i postojali.
Tako je bilo i sada, slijedeći jedan takav fantomski put dospio sam u guštaru pojačanu sa velikim grmovima borovice i raznog trnja. Uvjeren da je kraj tome mučnom proboju zasigurno na par koraka ustrajao sam toliko dugo dok nisam prešao "točku bez povratka" kad je postalo manje smisleno vraćati se istim putem nego nastaviti dalje u proboj. To me koštalo rasparanoga ruksaka, hlača, noge dosta izgrebane i trn duboko zabijen u prst na ruci, zbog čega sam onda stavio zimske rukavice iako mi više nije bilo ni najmanje zima, a to je opet je uzrokovalo i određenu štetu na rukavicama (ali poštedjelo prste od još dodatnog trnja)

No sve te fizičke neugode su mala cijena u odnosu na spoznaju da je topografska karta u krivu! Ono što je viša cijena je izgubljeno vrijeme namjenjeno za ovaj pohod. Zbog izgubljenog vremena bio sam ponešto ljut pa nisam se uslijed toga ni sjetio da bi bilo zgodno fotodokumentirati i neke trenutke probijanja kroz tu ludu džunglu. Nakon što je sve prošlo bio sam ipak dosta zadovoljan jer ova nepredviđena situacija nije prouzročila veliki pomak na emotivnom planu (pad motivacije), a to je jednako važno kao i fizička kondicija. Zašto sve ovo pišem- zato jer i ovaj pohod samo je dio pripreme za projekt "Lost in the Wild", najveću moju samostalnu hodnju na gori Ivanščici koja se treba realizirati u doglednoj budućnosti i treba stoga sve psihofizičke parametre zbrojiti (ko komandant Data).

I Sv. Petar se ukazuje.među stablima






Nakon grbavog početka dalje je išlo rutinski poznatim krajevima iznad planinskog seoca Petrova Gora. Do poznatoga raspela na prijevoju Pokojec (ne brkati ovaj Pokojec sa toponimom Ham-Pokojec i istoimenim planinarskim domom koji se nalaze na dalekom istoku Ivanščice!) Od Pokojca nastavljam dalje na zapad prema petstometarskom vrhu Vinci s kojim i završava ovaj dio Ivanščice.


Još jedan pogled na crkvicu Sv. Petra, s izmaglicom u pozadini i Medvednicom na horizontu.


Kao što i ova slika prikazuje, nešto sjevernije gore prema Očuri glavni masiv Ivanščice se nastavlja još nešto zapadnije. Ali ovaj njen dio koji danas istražujem odvojen je od ostatka planine cestom Lobor-Novi Golubovec pa zato nekako se podrazumijeva kao zasebna cjelina, (a neki niti ne mogu prihvatiti činjenicu da je i ovo prava istinska Ivanščica :-)
Strme Košenine, iznad Starog Golubovca. Dolje u dolini uz Veliku reku prolazi prije spomenuta cesta. Što je to Velika reka, koliko je zapravo velika, saznat ćemo u sljedećem nastavku ove priče. (Ako toga nastavka uopće i bude?? :-S)


Eto ovako to izgleda kad se stigne na kraj jedne planine i nema više dalje- sve do druge planine protežu se načičkane nastambe ljudskih bića :-( Jezovita je gustoća naseljenosti ovog našem malog Zagorja, ne može se niti čitav dan lutati, a da negdje ne izbiješ iz šume nekome u dvorište ili u dnevnu sobu :-(( :-P
S livade podno Vinca gledam na zapad gdje je vidljiva neka sasvim druga i sasvim egzotična planina- Strahinščica koja je puno manja od Ivanščice i koja mi nikad nije bila naročito interesantna (iako sam se nekad davno malo prosmucao i nekim njenim predjelima :-P)

Ovo što sam stavio u crveni kružić je crkva Sv. Jakoba, namjeravao sam ovdje linkati svoju reportažu iz 2011. kad sam išao tamo na biciklu, ali budući da fotografije s te reportaže više nisu vidljive (bile su uploadana preko photobucketa ili tako nečega) nema smisla niti stavljati link na taj tekst bez slika. S nekakvim boljim aparatom Jakob bi bio i odavde vidljiv ali sve ove fotke pravim na "tablet"-u koji mi ujedno služi i za navigaciju, tak da sve to dosta slabije kvalitete- ali tako će i biti i dalje, sviđalo se to vama ili ne, jer je dosta praktično, za razliku od nošenja još i fotoaparata :-P

Ostavljam taj vidik na zapad i odavde s livade pored Vinca idem nizbrdo na sjever-sjeveroistok i ulazim u područje koje još nikad nisam pohodio. Uvijek je to uzbudljivo kad se stigne na mjesto s kojeg je svaki daljnji korak sasvim novi. Prvo mi je proći kroz Medveščak (ne brkati sa zagrebačkim kvartom Medveščak i istoimenim hokejaškim klubom!)







Kao što je i razvidno s ove zadnje četiri slike put u Medveščak je put u samu srž misterije najzapadnijih obronaka ovog dijelića gore Ivanščice. Da li će me taj put dovesti do izvora Velike reke i kako ću se odande izvući na sigurno vidjet ćemo (?) u sljedećem nastavku.

(nastavlja se?)

- 22:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 31.12.2017.

Ćuuuk!


Ovo je jedna scena koja je primjerena vremenu Božića. (one pretprošle nedjelje sam to snimio dosta visoko u planini)
Mnogo godina već nije bilo bijelog Božića u ovim krajevima barem ne na konvencionalnim nadmorskim visinama. Rekli su nekad mudri ljudi "Bolje Božić kužan nego južan" no nažalost južni Božići su zaredali i to nam postaje normalno. Na pogrešnost se ne bi smo smjeli navikavati, no ljudi su kompromiserska inercijska rasa. Možda sljedeći Božić bude bijeli ili vjerojatnije da ga ja dočekam negdje gdje će biti bijeli... strpljen spašen ;-)
U međuvremeno odkako sam počeo bez velike žurbe pisati ovaj post (datum ove šetnje je 17.12. zato i tekst u početku spominje sad već zaboravljeni Božić) primaknula se i Nova godina, isto tako južna :-O
Zapravo nisam niti mislio objavljivati nikakav post do nekog dalekog neizvjesnog datuma, više sam ga počeo pisati kao posljedicu neke apstinencijske krize koja je brzo prošla, ali sam ga ipak pohranio... No danas sam naveden da dovršim započeto!
Tko god da je zaslužan za to, vjerujem da će se ovdje lako prepoznati ;-)



Pogled sa sjenovite sjeverne strane na osunčani greben.


Te je nedjelje, kako to u nedjelju hoće biti planina bila puna lovaca i planinara trkača. Svaki svojim poslom i bez opasnosti od nekakvog sukoba interesa. Jedni po makadamskoj cesti drugi po padinama ispod ceste i to je to. No što se mene tiče, ja sam zbog velike aktivnosti lovaca na svojoj predviđenoj putanji istu morao korigirati, ali to mi i nije jako teško palo. Prvotni plan je možda bio i preambiciozan pa ga sad više ni nema potrebe opisivati...

Ali! Zato sam s makadamske ceste (Prigorec-vrh Ivanšćice) okrenuo na zapad prativši neko vrijeme tzv. Vilinsku stezu




Vilinsku stezu koju zadnjih godina populariziraju iz grada Lepoglave, a koju smo mi stari znalci (;-) koristili još davnih dana na prijelazu tisućljeća i nismo ju naravno onda zvali tim smješnim nazivom "Vilinska steza" nego smo imali za tu onda divlju i nekorištenu rutu jedan puno primjereniji, ozbiljniji i muževniji termin- Sjeverni prolaz. Zašto Sjeverni, to ćemo razjasniti postupno nakon sljedeće slike.


U vremena naših djedova i baka, a i roditelja uobičajeno je bilo kod nas na južnoj strani planine Ivanšćice stanovnike sjevernih krajeva (oko Lepoglave i Ivanca) nazivati Čuki- tj. kao ptice ćukovi (vrsta sove). Nisam siguran kako je nastao taj kolektivni naziv za njih, možda zato jer žive na sjeveru u sjeni planine i osobito zimi ne vide Sunce nego kao noćne ptice čame u svojim dupljama i odande se glasaju neobičnim kricima... ali to je samo moja teorija.
No jednako tako i oni sa sjevera su navodno za nas koristili isti taj polupodrugljivi naziv- Čuki što dodatno komplicira tu misteriju.
Danas se taj termin puno rjeđe koristi, jer smo naučili valjda više ljude promatrati u svjetlu individualnih kvaliteta, a ne po tome tko je Čuk, a tko Čuk :-)
Međutim ja uvijek nakon planinarenja po sjevernim padinama Ivanšćice rado pripomenem da sam bio na čukečkoj (tj.ćukovskoj) strani planine ;-))


Ovo gore je stjenoviti vrh Koprivnjak jedan od nekoliko sedamstotinaša zapadne Ivanšćice,- sunce ga obasjava s juga- otprilike recimo tim vrhom prolazi granica Krapinsko-zagorske i Varaždinske županije i na tome primjeru koji sam sasvim slučajno uslikao najbolje vidimo zašto smo nekad ovaj put nazivali Sjeverni prolaz- zato jer vodi sjevernom sjenovitom, ćukovskom, stranom planine. Današnja Vilinska steza vodi naravno odavde ka sjeveru u Lepoglavu, ali Sjeverni prolaz putuje dalje na zapad do famoznih Pregerskih krča do tih dragocjenih orhidejskih vrtova Ivanšćice koje je moj prijatelj @Unusal suspect pokušavao svojevremeno otkriti ali ne sjećam se više da li je u tome naumu i uspio?

ova slika je nešto mutna ali stavljam ju ipak, da steknete dojam kako otprilike izgleda Sjeverni prolaz barem u ovom dijelu gdje još je istovjetan s modernom tzv. Vilinskom stezom.

Tako sam i ja nastavio Sjevernim prolazom svrativši usput nakratko na vrh sedamstotinaš koji sam prvi put pohodio u ljetu ove godine i kojem sam budući da je bio neimenovan (iako je nešto malo viši od Koprivnjaka!!) nadjenuo ime LoLCats.



Na na samom vrhu LoLCats raste neobična dvostruka bukva koju sam nazvao LoLbukva.


Slika famozne LoLbukve od ljeta ove godine, na sam dan slavnog otkrića, kad sam sa laganim ruksakom i sa improviziranim (znači usput odsječenim) hodačkim štapom stigao na LoLCats bez ikakve navigacije, samo sa idejom u umu, (sve u maniri davnih istraživača diviljne ;-))
Istina fotka je vrlo slabe kvalitete jer slikano je starim mobitelom, ali kako je stvar od povijesne važnosti i koristi za budućnost istraživanja i katalogiziranja svih vrhova sedamstotinaša gore Ivanščice rekoh neka bude javno znana!



Nakon LoLCatsa nastavljam hitri marš pored Pregerskih krča prema najvećem i najpoznatijem orhidejskom vrtu Ivanšćice- livadi Vučikovec. Putem ne zastajkujem puno i ne osvrćem se previše jer do mene sve češće dopiru nekakvi pucnji sa sjevera i nisam siguran da li to dolje u nizini Čuki samo bacaju petarde ili pak pod puškama hrle uzbrdo loveć jelene u dubokom snijegu :-O


Dohvativši se napokon Vučikovca osjećam olakšanje i tamo sam se morao zbilja raskomotiti i udobno smjestiti, presvući, objedovati, popiti čaja iz termosice i odlučiti kamo dalje. Tu je eko klub iz Lobora podigao kolibu ispred koje su zasadili brajdu vinove loze. Razmišljam o tome da bi trebao kontaktirati nekoga iz tog kluba da mi dadnu ključeve od kolibe kako bih u njoj(zi) mogao boraviti kroz dane mnoge i osobito u proljeće opažati nicanje i cvjetanje orhideja na Vučikovcu. Svakako nešto o čemu bi vrijedilo porazmisliti...



Na brajdu sam odmah povješao odjeću mokru od znoja ali i od jakog kapanja inja i snjega s grana. Tu je sunčano i ugodno toplo, prava južina, komadi leda bučno padaju iz krošnji stabala po limenom krovu kolibe. Na slici vidljiva je i moja termosica s čajem i panj koji sam si postavio kao udobno sjedište nad zasniježenim orhidejskim vrtom čije ime upamtite za budućnost- planinska livada Vučikovec.


Nešto niže otopljeni snijeg iz šume teče kao pravi potočić pa onda još desetak metara niz livadu (na slici desno).
Sjedio sam dugo na panju na suncu kraj kolibe i odlučio da idem na jug ali ne najbržim putem niz potok Očurica jer isti je zasigurno jako nabujao i spust niz njegovo korito bio bi previše mokar posao... Idem malo okolnim putem preko Melinšćine i ispod planinskog seoca Gornji Labaši.

Prije nego napuštam Vučikovec dajem se nakratko u potragu za izvorom koji je spasio @Unusal suspecta i njegov odvažni odred u onaj slavni dan kad su tražili Pregerske krče po velikim vrućinama i žeđali na planini... Prema njegovim uputama pretražujem jugozapadni rub livade ali ne nalazim ništa osim ovoga-
no čini mi se da to nije to, jer nema cijevi iz koje curi voda, iako možda je cijev sad ispod površine u ovom jezercu budući da je od topljenja snijega sve bilo nabujalo.
Ne da mi se dalje pretraživati i odlazim u nizinu.


Tamo snijega odavno nema. U zavjetrini skoro okomite padine brda Košenine je specijalni planinski zaselak- Gornji Labaši (to nije samo ime zaselka, Labaš je uobičajeno prezime njegovih stanovnika!). Iako pripada administrativno Starom Golubovcu malo većem selu (u sklopu kojega su smješteni i Donji Labaši), Gornji Labaši su jedna baš posebna i izolirana cjelina za sebe, na predivnoj distanci od svih prometnih pravaca i od sviju nereda. Oh kako li je lijep život tu, a kako je to tek nekad u davna vremena moralo biti još i ljepše, no to su naravno već samo privatne romatizirane vizije kakve znamo ponekad imati glede nečega što je bilo davno prije nas, a privlačno nam je na nekom mističnom nivou. Mene uvijek kad me planinske šetnje provedu ovim krajem najviše razveseli kad se prisjetim da je moja prabaka bila odavde, prava "Gornja" Labašica pa i na taj način osjećam poveznicu s ovim zatajnim seocem.

Na gornjoj slici ono bijelo desno vidljiva je:




Kapelica na Melinšćini, ispod Gornjih Labaša, skromna, zatajna i osamljena... i vrlo misteriozna! Odakle kapelica usred polja, nije na križanju puteva, nije u naselju, nije pored važne prometnice. Odgovor vrijedi potražiti u činjenici da je baš ovuda nekad davno prolazio Marijanski hodočasnički put od sjevernih krajeva iz Lepoglave prema marijanskim svetištima kao što su Majka Božja Gorska u Loboru i Majka Božja Bistrička u Mariji Bistirici. Hodočasnici su se tuda prebacivali preko gore Ivanščice koristeći njene niže prijevoje kako bi uštedjeli na vremenu putujući ka svojim destinacijama. Isto tako naši "južnjaci" tim istim smjerom su se prebacivali na sjevernu stranu gore Ivanščice na putu ka svojim hodočasničkim destinacijama.
Unatrag nekoliko godina postavljene su drvene table (uz nekakvu EU potporu kako je na njima bilo pisalo), a koje označavaju taj nekadašnji hodočasnički trail. No te table od nekvalitetnog drva su u međuvremenu istrunule i ostali su samo njihovi metalni stupići, a moderni hodočasnici ostali su, koliko sam primjetio, jednako vjerni svojim automobilima i autobusima.

I to je bilo to, još samo cca 4,5 km pješaćenja cestom i izvukao sam se u "civilizaciju" bilo je to fina sveukupno 24-kilometarska nedjeljna šetnja gps track koje bi rado na kraju priložio da ga nisam nehotično izbrisao. Još nisam vičan korištenju toga pomodnog gadgeta :-P

- 20:41 - Komentari (33) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.10.2017.

Zadnji dan ljeta 2017.

















Jaglaci bi trebali cvasti u rano proljeće, a ne na zadnji dan ljeta, koji je ove godine zgodno pao na 21. listopada.
A također i smokava bilo ovog mjeseca kao nikad prije. Nije zafrkancija, jučer tjedan dana kako sam zabilježio ove prizore. Svakako je interesantno vidjeti zrele smokve i rascvjetali jaglac u isto vrijeme.
Korabica ne predstavlja ništa neobično. To je jesensko povrće, bila je fina s krumpirom.
Dvije jele u loncima dobro su preživjele žarko ljeto i lijepo napreduju, sad treba izabrati im mjesto trajnog nastanjenja.
Zrele buče pored iskoristi ću za zimsku prihranu ptica sjenica. A isto savjetujem i svima vama koji imate dostupne nekakve buče ili tikvice. Treba otvoriti koru na nekom mjestu buče i tako objesiti na stablo. Na otvoreno mjesto dolaziti će sjenice i kljucati unutrašnjost sve dok ne izdube buču, tj. ako budu jako gladne.
Sjenice koje borave kod nas tijekom zime saznao sam to nedavno, nisu zapravo one iste naše ljetne sjenice, nego su to pridošlice iz sjevernijih krajeva, njemačko-skandinavske sjenice nazovimo ih tako. A naše ljetne sjenice odu dalje na jug pa se opet vrate u proljeće. Tako sam čuo, a nadam se da sam dobro shvatio.

- 17:25 - Komentari (56) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (3)
Studeni 2013 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


























Linkovi

  • Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa lošom namjerom govori ili radi, tog patnja prati kao kotač volovsku zapregu.

    Um je preteča svih stvari, um ih stvara i njima upravlja. Tko sa dobrom namjerom govori ili radi, tog sreća prati nerazdruživo kao sjena
    Buddha Sakyamuni

    Onaj tko se svim raspoloživim sredstvima
    Trudi postići zadovoljstva samsare
    I nije mu stalo do nikoga osim njega samog
    Toga se može nazvati Inferiornom Osobom.

    Onaj tko zapostavlja životne užitke
    I okreće se od grešnih djela
    Ali ipak brine samo za svoj osobni mir
    Taj treba biti nazvan Osrednjom Osobom.

    Onaj tko sasvim traži potpuno dokinuće
    Svih patnji svih bića jer njihova patnja
    Pripada njegovom vlastitom toku svijesti
    Taj jest Superiorna Osoba.

    Atisha, "Svjetiljka na Putu do Prosvjetljenja"


    Veliki orao istoka
    Maše krilima i leti s lakoćom
    Lebdeći slobodno na nebu
    Bez ikakva straha od pada.
    Na isti način nevezani yogi
    Prirodno živi u zabačenim i izoliranim mjestima,
    Ne radi straha od buke ili smetnje
    Nego zato jer je to put siddha.
    -Milarepa


    Dok trčiš za svojim mislima
    poput psa si koji ganja bačeni mu štap
    Svaki put kad je štap bačen trčiš za njim
    Umjesto toga budi poput lava
    koji umjesto da lovi štap
    svoj pogled skreće prema bacaču.
    Na lava se štap baca samo jedanput!
    -Milarepa


    Mila'i Mgur Bum, Milarepina Pjesma Ljubavi i Suosjećanja

    Prostirem se pred Marpom Prevoditeljem
    Neka me blagoslovi i čuva od sukoba

    Blagoslov moga lame dopire do mojeg uma
    Nikada me nisu porazile smetnje

    Meditirajući na ljubav i suosjećanje
    Zaboravio sam na razliku između sebe i drugih

    Meditirajući na svojeg lamu
    Zaboravio sam one koji su utjecajni i moćni

    Meditirajući uporno na svoj yidam
    Zaboravio sam na prosti svijet osjetila

    Meditirajući na upute tajne tradicije
    Zaboravio sam dijalektičke knjige

    Održavajući čistu svjesnost
    Zaboravio sam iluzije neznanja

    Meditirajući na osnovnu prirodu uma- Trikayu
    Zaboravio sam svoje nade i strahove

    Meditirajući na ovaj život i onaj nakon njega
    Zaboravio sam na strah od rođenja i smrti

    Iskusivši radost osamljenosti
    Zaboravio sam na potrebu ugađanja prijateljima i rođacima

    Usvojivši učenje u svoj tijek svijesti
    Zaboravio sam upuštati se u doktrinarne polemike

    Meditirajući na ono što ne nastaje, ne nestaje i ne traje
    Odbacio sam sve konvencionalne forme

    Meditirajući na percepciju svih fenomena u vidu Dharmakaye
    Zaboravio sam na sve konceptualne forme meditacije

    Boraveći u nepromijenjenom stanju prirodnosti
    Zaboravio sam putove licemjerja

    Živeći ponizno u tijelu i umu
    Zaboravio sam prijezirnost i aroganciju velikaša

    Načinivši samostan unutar svoga tijela
    Zaboravio sam samostan izvan njega

    Prigrlivši duh radije nego slovo
    Zaboravio sam igre riječima


    Ova priča o oslobođenju Milarepe
    Poput Dragulja koji ispunjava želje sjajeći svjetlom akcije
    Osvijetlila je učenje svih Buddha
    I ispunila nade i težnje osjetilnih bića.
    Neka ovaj dragocjeni dar bude ugodan Buddhama prošlosti.

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna


    Uzrok nemira jest egocentrični um. Kada pojedinac
    prihvati ideju o "Ja" egu nema kraja! Samo Buddha je rekao
    da je to "Ja" bez osnove, nitko drugi nije. Prema tome nema
    druge metode osim njegove da se postigne potpuni mir.
    -Kamalasila


    Buddha reče i ovo:

    "Duga je noć onom koji bdije, dug je put budalastome, koji ne zna za zakon istine.
    Ako putnik ne sretne boljeg od sebe ili bar ravnog sebi, bolje je da sam produži svojim putem,
    jer sa budalastim nema korisnog prijateljstva.

    Budalast čovjek koji je svjestan svojih gluposti, mudar je bar u tome,
    ali budala koja sebe smatra mudrim, stvarno je prava budala.
    Budalasti je najveći neprijatelj samom sebi, jer on čini losa djela koja mu donose samo gorke plodove.

    Jedno djelo je loše djelo kada se čovjek zbog njega mora kajati i njegove plodove sa strahom i suzama primati.
    A dobro djelo je ono djelo za koje se čovjek ne kaje i
    čiji plod prima radosno i zadovoljno."

    " Moji sinovi pripadaju meni i ovo bogatstvo pripada meni.
    Ovakvim mislima budalast čovjek muči sebe.
    Pa, on sam ne pripada sebi, kako će onda sinovi i bogatstvo?"

    "Dobro je lako činiti od dobrog, ali teško od lošeg.
    Loše je lako činiti od lošeg, ali teško od dobrog."

    Lice Tibeta se mijenja ali po volji kineskih vlasti. Tibetanci u svojoj zemlji polako postaju manjina. O tome u našim medijima ni slova a predsjednik Josipović, kao i ostali svjetski političari, putuju u Kinu i dive se njihovim dostignućima. Svaka im čast na dostignućima u ekonomiji, ali, po mom mišljenju, u ljudskim pravima su u Tibetu i Xinjiangu danas najbliže fašizmu.
    -Stipe Božić

    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.
    -Beowulf

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    Misliš da si ti prvi koji me pokušao ubiti?
    -Beowulf

    Locations of visitors to this page