Buddha Dharma u svakodnevnom životu i dalje od toga

Vračamo se u Varanasi i ostaje nam još pola dana da ga potrošimo. Dogovaramo se da odemo do dabe (restorani sa kolibicama od slame) koju smo primijetili jučer na putu do kolodvora na ručak. Postoji naime korisno pravilo da se jede u restoranima gdje ima puno ljudi jer je tamo vjerojatnije da je hrana svježa. Danas smo prekršili to pravilo. U manjim kolibicama je bilo vruče pa su nam ponudili da sjednemo u najveću. Najveća je bila veličine koncertne dvorane i dovukli su stol na sredinu i tamo nas posjeli. Čak sam u daljini vidio i binu. Izgleda da je tu večerima dernek. Na zidovima su tu i tamo sumnjive crvene mrlje. Kao da je nekome pucano u glavu pa je uprljalo zid. Konobari nas ponosno nude alkoholnim pićem. Tu je dakle kvaka, u ovim krajevima nije baš dozvoljeno točenje i konzumacija alkohola, tu i tamo neki hotel ili restoran dobije dozvolu, a postoje i ilegalne točionice, gdje smo mi sada nemam pojma. Što se alkohola tiče što smo išli južnije to je stanje glede točenja bilo liberalnije. Na kraju sve je prošlo ok, moj palak panir je bio ukusan, nitko se nije kasnije razbolio, a niti smo ostavili mrlje na zidovima.

Do večeri se motamo oko hotela, šaljemo mailove i psihički se pripremamo za sljedeći vlak.

Taksist dolazi po nas na vrijeme i na stanicu nadobudno stižemo sat vremena ranije. Pronalazimo peron sa kojeg navodno kreće naš vlak. Stvari bacamo na hrpu i okružimo ih sa svih strana. Krađe na stanicama i u vlakovima su česte. No ako držiš prtljagu cijelo vrijeme na oku neće se ništa dogoditi. Indijci koriste svaku priliku da ukradu što mogu, ali nisu nasilni u tome, tako da ako paziš siguran si. Druga neugodnost koja je česta na sjeveru je buljakanje muškaraca. Pogotovo način na koji bulje u žene. Najbolji je lijek početi buljiti u njih.

Stanica je prenatrpana. Ima dosta grupica zapadnjaka, neki Irci čekaju vlak već par sati, a po informacijama čekat će još najmanje toliko. Nekoliko Japanaca nam prilazi sa svojim kartama i provjeravaju da li je datum na kartama točan, možete misliti kako kaotična Indija djeluje na njih naviknute da sve šljaka precizno u sekundu. U glavnoj dvorani kolodvora ljudi spavaju na podu tako da je prilično teško probiti se između njih. Budim Loleka i Boleka na informacijama i pitam ih da li naš vlak dolazi na vrijeme, naravno da dolazi. No kako se vrijeme dolaska približava to vrijeme stvarnog dolaska postaje sve rastezljivije. Ono što je bitno je da se dobro zabavljamo. Cijelo se vrijeme smijemo i polagano smrzavamo. Tu i tamo neko ode do informacija i vrati se sa svježim vijestima o kašnjenju. I onda negdje u sitnim satima čujemo kroz napukli zvučnik, na savršenom indijskom engleskom da naš vlak ipak dolazi, jedino što se promijenio peron, sada je broj četiri, trpamo se ruksacima i jurimo prateći putokaze na naš peron, koji ispada čudesno pust. Naravno da je pust jer uopće nije broj četiri nego pet, jurimo nazad i ovaj puta ne vjerujemo putokazima već vlastitoj logici. Vlak koji je došao bio je do sada najprljaviji i najsmrdljiviji, no nakon nekoliko sati na kolodvoru za nas je bio najljepši i najmirišljaviji.

Krenuli smo za Satnu.