Buddha Dharma u svakodnevnom životu i dalje od toga

Da ne bude greške. Slika lijevo je sa interneta. Prava soba je nešto potpuno drugo.

Budimo se oko sedam. Adrenalin nas pere tako da uopće nemamo problema sa buđenjem. Penjemo se na terasu hotela da nešto popijemo. Vani je stravično hladno i oblačno. Najveći je problem što smo mi spremili odjeću za kasno proljeće, ništa toplijeg. Pijemo masala čaj da se zagrijemo i skupimo hrabrost da pješice (jer se niti jednom taksisti ne da voziti tako kratku relaciju) odemo do željezničkog kolodvora po karte za Gayu.

Dio koji moramo proći zove se Main Bazar. Po pričanjima drugih očekivao sam kaos. Vjerojatno zato što je bilo rano i hladno, bilo je iznenađujuće mirno, većina dućana nije još niti bila otvorena. Do Željezničke smo stanice došli lako.

Vlasnik hotela nas je upozorio da na željezničkoj stanici idemo ravno u turistički ured koji je na katu i da ne slušamo nikoga ko nam prije ureda nešto priča jer će nas pokušati skrenuti u svoju agenciju gdje ćemo karte platiti daleko skuplje. Stepenice za kat su desno od ulaza.

Naravno, ispred stepenica nam prilazi neki tip i počinje sa pričom da je nedjeljom ured zatvoren i da je otvoren s druge strane ceste??? Krene da nas ljubazno odvede do tog ureda, a ja pokušavam za to vrijeme šmugnuti gore po stepenicama, ali skače drugi tip i pita kamo ću. To me malčice pokoleba pa se vratim i krenem za C. i T. koje već idu za tipom. Uvjeren sam da je mućka, no sve ide tako glatko da je nemoguće othrvati se. Vičem C. koja juri za tipom ko muha bez glave da je sigurno mučka i da stanemo. Tip nas sluša i mada ne zna jezik naslućuje da sumnjamo, pa iz džepa vadi neku iskaznicu na kojoj piše da je zaposlenik željeznice. Malo mi je prekonspirativno pokazuje tako da to još produbljuje moju sumnju. Pružam mu još jednu šansu. Vodi nas do ruba ceste i pokazuje neku zgradu na kojoj na plahti velikim slovima piše 'Tourist Office'. Ispred gomila zapadnjaka. Svakog voda jedan indijac. To je to. Dosta mi je. Okrećem se nazad prema željezničkom kolodvoru. Ispred nas stoji par zapadnjaka, muž i žena. Muž ispred sebe drži malu kao da će ga zaštiti od nečega. Oboje su pomalo izbezumljeni. Pitaju nas da li znamo gdje mogu nabaviti karte za neko mjesto pored Delhija. Kažem mu da nas prate. Apsolutno sam sada siguran da pravi turistički biro radi. No po putu do zgrade par je nestao odvučen još jednim uvjerljivim zaposlenikom željeznice.

Dolazimo pred stepenice. Novi tip stoji tamo i postavlja se ispred mene. Za to vrijeme ga T. uspijeva zaobići vještim manevrom, što ga zbunjuje i propušta i mene i C. nešto vičući za nama. Nije nas briga jer turistički ured radi punom parom. Dobivamo karte za 14:00 Mahabodi Express, Sleeper II Class. Još ne znamo što je to i veseli smo što smo nabavili karte koje će nas izvući iz Delhija i prije no što smo se nadali.

Ogladnjeli smo od svega toga i nakon kratkih konzultacija sa Lonely Planetom i orijentacije odlučili da odemo na Connaugh Place i tamo nešto pojedemo. A kad tamo, veliko gradilište, radi se metro. Hvata nas novi indijac (tzv. tout):
'Hello which country?'
'It is sunday and Sikh people have festival. I will show you Big Shoping Mall. It have everything and I don't do this for money, but for practising english. It is sunday. Nobody work on sunday.'
Da baš! Krenuo nas je vodati. Pažljivo preko ceste, jer ako nas nešto pregazi (za što su šanse prilično velike unatoč semaforima), nećemo moći kupovati u prekrasnom trgovačkom centru u koji nas vodi. Njegova je upornost snažnija od naše volje da se odupremo pa ga slijedimo nadajući se da ćemo uz put nabasati na neki restoran i šmugnuti u njega. I stvarno preko ceste smo ugledali neobično čisti restorančić u McDonalds stilu. I nakon što nas je prijatelj lingvista doveo do trgovine, zahvalili smo mu uz objašnjenje da nam trenutno ne trebaju dvometarski Ganeshe od mahagonija, vratili se do restorana.

I eto ga. Moj prvi indijski obrok u Indiji. Naručili smo nešto blago ljuto, purri i lassi. Po lassi je neki dečko odjurio nekud van. Uhuh. Ovo blago je bilo toliko ljuto da smo pojeli par zrna boba, a lassi se nisam usudio popiti do kraja da ne zaglibim sa probavnim tegobama baš prvi dan.

Vračamo se u hotel drugim putem i nalijećemo na novog touta koji me, nakon što sam odbio njegovu želju da mi pokaže novi superkomforni i najveći trgovački centar u gradu, uvjeravao da hotel u kome smo odsjeli i prenoćili u stvari ne postoji. Zato smo stali pored zbunjenog policajca i pitali ga za put, pridružio nam se još jedan tout zamotane glave (sumnjam da je to bio onaj prvi samo se maskirao) i dok nam je policajac prstom pokazivao smjer u kome trebamo ići ovaj drugi je pokazivao u suprotnom smjeru, prema predivnom i najopskrbljenijem trgovačkom centru koji je san svakog zapadnjaka.

OK. Dokapamo se konačno hotela i brzo se pakujemo i odjavljujemo, plaćam 500 Rp sobu i spuštamo se u internet caffe ispod hotela u kome nema kave, ali niti interneta. Eto, baš im nešto gateway ne radi, a sve lampice lijepo svijetle, ko da je božić. Ništa. Uprtujemo ruksake i torbe i put Main Bazara nazad na stanicu. Ovaj puta sve je drugačije. Ulica je zakrčena. Potrebno je u isto vrijeme izbjegavati:
a) ljude (prosjake, one koji žele da nešto kupite kod njih i sl.)
b) krave
c) govna na cesti
d) štandove
e) motore
f) rikše
...
Ali nije onako strašno kako sam bio očekivao iz priča. Nitko ne juri uporno za nama. Ne vuku nas za rukave. Ne osjećam se loše. Naprotiv. Šarenilo, vreva, mirisi (oni dobri). Sve to djeluje nekako pozitivno.

Dolazimo na peron br. 9 koji je krcat ljudima. Sunce je počelo pržiti i sada nam je vruče. Uskoro počinje nova avantura. Samo da dođe vlak.