Sjedim neki dan sa znancem s kojim se dosta dugo nisam vidio i pričamo o raznolikim temama. Tip je dosta ugodan slušač pa uvijek kad se s njim nađem pričamo o svemu i svačemu što najčešće završi s nekakvim pijanstvom jer bi htjeli u jednu večer staviti sve događaje pa pivo prati pivo prati pivo prati pelin pa pivo.... Uglavnom, počne pričati o novoj djevojci i kako mu je super i sve divno krasno, ali na početku je bilo katastrofično jer nije znao gdje mu je dupe a gdje glava... Zašto? Pa zato jer je svak početak takav između ostalog a ovaj posebice. Ona je živjela daleko od njega pa su se čuli većinom preko telefona što je njemu bilo vrlo frustrirajuće, pa neki bivši dečko je gnjavi pa kao da je stalno u nekoj neizvjesnosti odn. nema pomaka. Jasno on bi povremeno otišao tamo a ona ovdje ali nije to veza, nije to to... Već je bio toliko lud da bi najradije iz kože iskočio, kad su konačno ustanovili da su u stvari stvari vrlo jednostavne. I tako je ona nakon 6mj. praktički "telefonske veze" našla posao u Zagrebu, odlučila da ide jer ga previše voli da bi sve poslala dovraga i sad je sve savršeno. Žive zajedno uskoro se žene, posao oboje imaju, stan je dobar, jeftin, a ona preporođena ovdje i njime i gradom i svime što joj je život donio u zadnjih godinu dana. Isto vrijedi i za njega, naravno... Moj zaključak nakon svega toga jest taj da kad si u onoj fazi zaljubljenosti, koja podrazumijeva sva ona potpuno luda stanja izazvana greškom u komunikaciji, igricama "ko koga kako i gdje", ja neću prvi neka ona bude i obratno, da si jednostavno lud i da bi za to trebala postojati tabletica, fino je popiješ i za par minuta shvatiš da ne bi bilo dobro šetati gol u boksericama kvartom ili na posao otići dva sata ranije jer ti mozak pulsira od silnih gluposti cijelu noć i cijela ta izuzetno nervirajuća poluživotna stanja bi bila vrlo lako izbjegnuta. Ideje, misli, zapažanja, recepti, žensko donje rublje, sise: velike ili male, kosi toranj: bu opal ne bu?
|
