VaginalniRedizajn

20.08.2007., ponedjeljak

Brutalac

Nije me htjela slušati, a lijepo sam joj rekao da se ne zajebava samnom. Palo mi je na pamet već odavna i puno sam razmišljao bih li trebao to učiniti ili ne. Odgovor se kao i obično nametnuo sam od sebe. Znao sam kada se vraća s posla i njenu svakodnevnu rutinu jer smo do tada proveli mnogo više lijepih no ružnih trenutaka kod nje, u stanu. Stan je bio lijep cca. 70m2, trosoban, s većom dnevnom sobom i dvije spavaće manje, malim WC-om i nešto većom kupaonom koja je sadržavala standardne stvari koje jedna omanja kupaonica posjeduje uključujući i vrlo mali umivaonik što me strašno izluđivalo jer je pizdila svaki put kad bih i najmanje prolio vodu po pločicama a bilo je uistinu nemoguće isto izbjeći. Ajde nek joj bude, naviknuo sam se i pobrisati pod svaki put kad bih prao ruke ili se umivao i zube prao ili radio bilo što što je uključivalo otvaranje slavine u tom jebenom umivaoniku neka mu bog pomogne kada ga se moj bijes dočepa.
Bilo me strah samo ako stoji do hodnika ili u njem', jer hodnik je vrlo malen i praktički spojen s dnevnom sobom, ili ako je u spavaćoj pa izađe u trenutku kada sam ja pred kupaonicom pa se stigne zaključati u sobi. Nijedna druga soba nije imala ključ, a dnevna niti vrata. Ispred zgrade sam smogao hrabrosti te ušao u dizalo, rekao sam sebi da nema povratka pa pritisnuo broj tri. Izišao sam iz dizala, hvala bogu na katu nije bilo nikog, pa se polako došuljao do njenih vrata naslonio glavu na hladno tamnosmeđe drvo tako da mi zagluši lijevo uho onako da čujem što bolje unutra. Šum vode. Tupo lupkanje po sudoperu. Udarac noža ili nekog posuđa po limu. Isprekidano fućkanje. "Sada je trenutak", pomislih pa brzo navukoh crnu najlonku s izrezima za oči i usta, njezinu naravno, i polako stisnem kvaku prema dolje znajući da će biti otvoreno. Još polakše odškrinem vrata i zakoračim sivom iznošenom lijevom starkom preko praga na tepih. Prođe mi kroz glavu koliko obožavam hodati bos po tom tepihu jer je debeo i divan pa mi svi prsti utonu onako svaki na svoju stranu. Mekoća usporediva s...ne tako mnogočim. Uđem do kraja pa zatvorim vrata jednako polako možda i polakše. Prala je paradajze i u ruci držala nož. Tog sam se i bojao, no točno kako sam to pomislio otvorila je mašinu za pranje posuđa i stavila ga unutra. "Pedantna kujo", jednom sam joj u žaru rasprave rekao, na što smo oboje prasnuli u smijeh i prasnuli se na onom tepihu nedugo zatim. Možda i je bila pedantna no za kuhinju sam ja bio frik. Ne znam, možda trauma od dugogodišnjeg života sa starom, predugogodišnjeg (s dvadesetosam sam se odselio). Stara me uvijek žderala s tom kuhinjom, morala je bit jebeni tip-top, a da sam imao muda ovlaš bih zapalio tu kuhinju pa je brzo ugasio i pričekao da dođe s posla pa da vidim njenu zbunjenu facu kad to vidi a ja joj kažem: "Jebala te kuhinja da te jebala, eto ti je sad!!!" Jasno da sam i ja sad takav frik. Prišuljah se do zida. Ona je odmah iza ugla leđima mi okrenuta, naslonjena na kuhinjski element obučena u bademantl s ručnikom na glavi umotanim kao turban gleda u daljinu kroz omalen kuhinjski prozor. Bosa. Huston we have a lift off, zazvonilo mi je u glavi. Pogled na nju tako obučenu, kao i na većinu žena tako obučenih me oduvijek palio, ali ona je bila nešto posebno za mene. Krenuo sam prema njoj nečujnim korakom, srce mi je lupalo kao nikad do tad, sekunda je postala minuta, vidim obrise svojih ruku kako ih pružam prema njoj kao da sam pripit pa vidim tragove svjetala kad okrećem glavu lijevo, desno. Grabim je desnom rukom oko njenog tijela preko njezinih ruku a lijevom oko struka čvrsto je stiščući pritom. Pokušava se istrgnuti ali daleko sam jači od nje mada nije mršavica. Vrišti dok je dižem i nosim do kauča u dnevnoj sobi, sjedam na kauč a nju pritišćem na koljena tako da mi je njena guzica na dohvat ruke. Glavu i tijelo joj stišćem prema podu tako da se guzica lagano izdiže prema gore i u tom se trenutku zaderem
"Umukni!!!".
Znao sam da će se bar na trenutak smiriti i to mi je dalo vremena da podignem bademantl i počnem je tući po goloj guzici posutoj sitnim, bezbojnim, gotovo prozirnim dlačicama, kao malo dijete što se tuče kada nešto skrivi. Ponovno je počela vrištati a onda je postala zbunjena, pa sam pojačao intenzitet. Kada se ponovno počela trgati i bacati, gurnuo sam je na pod i ustao dva koraka ispred nje. Gledala me krvavim očima nevjerojatnom zbunjenošću i nesigurnošću rukama stišćući bademantl, kose urnebesno raščupane da više nisam mogao izdržati. Prasnuo sam u smijeh najjače ikad!!! Toliko mi je bilo smiješno da nisam mogao doći do daha!
"Šta, šta ti radiš?" - upitala me plačljivim glasom, gotovo cviležom. Međutim ja nisam mogao prestati.
"Da...da...si...da si vidiš...da si vidiš facu!!!" - nastavio sam istim tonom. I onda sam skinuo čarapu koja je pokrivala moju glavu ali se smijat' nisam mogao prestati. Trebalo joj je par trenutaka da shvati i ustane. Još je par trenutaka glupo zurila u mene dok sam se previjao od smijeha, pa je onda popizdila. Znao sam da će biti tako.
"KRETENU! IDIJOTU JEDAN! PA TI NISI NORMALAN, PIZDA TI MATERINA BOLESNA!!! USRALA SAM SE, MISLILA SAM DA ĆE ME SILOVAT!!!" - vrištala je
"Misliš da ću te silovat jer sam to bio ja. Kužiš!?" - nova provala smijeha.
Počela je bacat stvari na mene.
"AAAAAAAAAAAAAAA, UBIT ĆU TE, CRKNI BUDALO JEDNA!" - agonija se nastavlja
"Ej pazi, sisa ti je ispala!" - pogledala je dolje i shvatila da je još uz sve i zajebavam pa nastavi divljati još jedno desetak minuta naganjajući me oko stola. Bilo mi je nevjerojatno teško trčati pod salvama smijeha jer mi je svaka slijedeća situacija bila smješnija od prethodne. Prvo oko stola pa po kauču pa se zaletim u spavaću sobu preko kreveta, oko kreveta, pa onda pokupim čarapu koju sam nosio na glavi i pružim joj
"Evo sad ti budi malo zlikovac!!" - a ona je toliko bijesna da me cijelo vrijeme slijedi umjesto da prođe oko kreveta pa me ulovi na drugoj strani što je meni još smješnije i sve ispočetka! Konačno je stala zadihana i izbezumljena od bijesa, a ja sam se prestao smijati.
"For, pik, stani, nemrem se više smijat i trčat. Trbuh me boli!" - kažem joj, dok ona polako shvaća da joj je bademantl gotovo skroz skliznuo s već preznojenog tijela i tada učini veliku pogrešku rekavši:
"Eto ga na! Sad se opet moram tuširat'!" - jasno da sam pao na pod od smijeha a ona se opet razbjesnila i počela me tući ručnikom koji joj je tamo negdje pao s glave još dok sam je nosio na kauč. Uhvatio sam je za ruku i povukao na sebe, stisnuo joj obraze dlanovima i počeo je ljubiti. Nježno. Najnježnije što znam. Smekšala se za tren, naravno.
"Volim te, znaš to."
"Znam. Budalo jedna! Znam!"
Trebao joj je cijeli dan da dođe k sebi a ja sam se cijeli dan suzdržavao od smijeha svaki put kad bih se tog sjetio, a i dan danas me napadne. Još mi je sto puta poslije toga rekla:
"To ti nikad neću zaboravit, znaš!? Nikad!"
"Znam. Zato sam to i napravio."
Ustvari, nije bilo samo zato, u početku me zajebavala i provocirala s onim:
"I kaj ćeš mi sad? Istuć me guzi? Ajde, spenk maj ees, spenk maj ees? "
A ja bih joj svaki put odvratio:
"Pa ponekad bi te trebalo!"
U stvari je bilo dovoljno samo jednom. Samo jednom da shvati koliko me voli.



06.08.2007., ponedjeljak

Životinje 1

Ju nou, u stvari ne volim ljude. Mislim, stvarno su gamad i stvarno me uvijek iznova iznenade svojom glupošću i onom hladnokrvnom predatorskom brutalnošću. Postajem neugodno svjestan toga i to me stvarno deprimira jer koliko god puta se sjebem i sjebu me, pokušavam se tješiti s onih par ljudi koji se uistinu trude postati boljima ili onima za koje mi se čini da stvarno razumiju taj moj osjećaj. Ali ustvari, svi smo mi životinje i reagiramo po onom drevnom instinktu pojedimo ga slabiji je. A nitko nikog ne razumije. You're all drunken bafoons. I onda se ustanem, stresem prašinu i požutjelu travu sa sebe, pa krenem u tri mile...pa onda stignem tamo pa onda opet padnem i opet se ustanem...
Otkud ljudima pravo...ne...otkud ljudima potreba da seru!? Da kenjaju govna, da se prave da te vole, tvoje društvo, humor, pimpek vatever!!!? Ili kad se nekom sviđaš a nema muda to pokazati, ili je jednostavno lakše prijeći preko toga prije no što se svari zakompliciraju. Imam prijatelja koji je u vezi već negdje godinu dana. Mislim on je zaista sjajan lik, ima svojih problema kao i svi ali se uistinu trudi biti bolji čovjek i raditi na sebi, čitati, učiti, raditi, napredovati u poslu i ono što je najvažnije za njihovu vezu stvarno se trudi biti dobar partner. Uvijek spreman za razgovor i kompromis, nježan (mada je mrcina), romantičan, iskren, voli joj izreći ono što osjeća prema njoj, pretočiti to u riječi i djela. A ona drevo bukovo. A voli ga, i uistinu joj je stalo do njega, ali jednostavno nezna to pokazati. Ne zna otvoreno pričati, komunicirati na nivou dvoje ljudi koji se vole i koji bi trebali jedno drugom biti najjači oslonac. I onda svađa, teške riječi, uvrede i bulšitovi apsolutno nepotrebni.
Neki dan sam pričao s jednom poznanicom o nečemu o čem razmišljam već dulje vrijeme. Žene postaju (ako već nisu) jači ali i (pritom mislim emocionalno) grublji spol. Muškarci evoluiraju na ženski način a žene na muški. Ženski ego jača i raste a muški postaje nešto neželjeno i...zastarjelo. A zašto je zastario? Zato jer nas u ovom obliku spriječava u postajanju boljim ljudima, zato jer ustvari zaustavlja naš razvoj kao jedinke i kao društva, i zato jer iz takvog ega proizlazi mnogo više zla no dobra.
Pa zar je tako teško izraziti svoje osjećaje? Zar vam je tako teško reći hej bilo mi je divno s tobom, nađimo se opet i uistinu to misliti. Zar je tako teško biti s nekim blizak i nakon što ti pomogne prebroditi neku oluju? Zar je sve što tražite neka korist, ja dam tebi pa očekujem da i ti daš meni? Je? Pa crknite onda!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se