Da mi je živjeti negdje daleko od svega gdje pjev ptica nagovješčuje jutro,
u podnožju planina i neukroćenih grana gdje jedino nebo određuje
granice. Tamo gdje oblaci nemaju kraja i vjetar je
poput kista, samo trag u beskraju.
Na obzorju samoće i divljeg cvijeća, pored jezera u društu veselih zrikavca
pjevati ču sjetno. Na livadi ispunjenoj srečom izgraditi ču svoj dom,
na zelenim pašnjacima, daleko od svih.˙
Pitam se što vidim kad gledam kroz prozor,
ponad prljavog neba, rastrganih grana i potrovanih ptica,
sivog krova, oronulih fasada skučenog li lica;
prepunih cesta, praznih dućana,
bez ljubaznih gesta,
izlazim iz stana.
Kuda li se svi žure, pretrčavaju cestu,
bez osmjeha na licu neki ljube se na mjestu,
dok nezaposlenost raste a problemu se ne vidi kraja,
u novinama nikad ništa, slike bez zavičaja.