22

utorak

siječanj

2013

Ne bojte se znaka

Generalno, ja sam protiv svega. Naravno i protiv ovog mog bloga, tog uzaludnog pribježišta, na kojem trkeljam rijetko, ali do besvjesti.
Protiv sam ljudske gluposti i protiv sebe kad se ulovim u gluposti. Protiv sam idiotluka svepristutnih televizija, protiv ludila i zaluđenosti, protiv prolaznog vremena u "gornjem dijelu staze" i protiv "jahanja kolca", protiv čišćenja snijega i protiv poplava, protiv svega za što je većina i za što su svi. Protiv neupućenosti, neukosti, pa protiv čitanja Crvenkapice sa četrdeset godina, jer sam za, da se sve nauči onda kada je učenju vrijeme.

Ne znam hoće li tko navratiti, pa ovo čitati, ali protiv sam toga da taj i takav ima problema sa shvaćanjem ove moje slovarice.

Dakle, zato ću početi.
Ne zato što sam protiv, ali da zato što sam ogorčen i da zato što mi tutnji kroz medulu spinalis, sve do od duhana zakrčenog korteksa, jurišnička ujdurma s obje strane o jeziku i pismu Srba u Hrvatskoj.
Tko me je čitao ranije (dok sam imao onaj hvalospljevljiv blog) znat će da nisam mrzitelj, ali jesam u kontri, k'o nekada sandinistički kontraši (ovo je samo zbog toga što su imali super nick, pa mi se uklapa u ovo naklapanje).

Poentiranje u sredini bludničenja.

Srbi u Hrvatskoj su oduvijek, a vrlo vjerojatno i zauvijek, govorili i govorit će hrvatskim jezikom. Jest, oni su druge vjere, što su im uhljebljeni popovi, baš kao i nama, podvalili još ihaj davne 1054. godine čime su stvorili tisućljnetni antagonizam koji je trajao, traje i trajat će u nedogled. Jest, narod im se zove drugačijim imenom, nego što se zove narod kojemu evo ja pripadam, ali dio tog naroda, koji je živio i živi u Hrvatskoj, je oduvijek govorio hrvatskim jezikom. Čak bih se mogao zaplesti u konstrukciju da su, zadnjih stoljeća (ili možda manje, da sigurno manje) bili čuvari hrvatskog književnog jezika.

"Ideš", rekao bi moj neuki sugrađanin, kojemu je podvaljena, a on je hrpimice zagrlio, teza o Hercegovcima kao iskonskim pronositeljima hrvatskog jezika. Reći ću mu da je u krivu, isto tako kao što su u krivu svi oni koji u tu povlaštenu skupinu svrstavaju Ličane Hrvate, ili Slavonce Hrvate ili slične podskupine.
Baš Srbi koji su živjeli ili koji još žive u Hrvatskoj su prepoznatljivi u onom trenutku kad započnu razgovor, kad progovore, jer govore hrvatskim književnim jezikom (uz oscilacije koje postoje u svemu što iz bilo kojeg razloga može oscilirati). Zato smo im se čak znali rugati. Da. Rugati, jer mi se volimo rugati. Zato. Zbog njihovog jasno čujnog "ije", nasuprot mojoj ikavici ili zagorskoj ekavici. Zbog njihovog "donijeti, prenijeti, raznijeti...", nasuprot neukom "doniti, donesti, prenesti, priniti...". Ah, primjera je više nego što je prostora na svesvjetskoj mreži svih mreža, pa zato neću dalje.

Isto tako, Srbi u Hrvatskoj nikada nisu govorili srpskim jezikom. Nikada. Nikada oni nisu ekali, nikada brekali. Nikada.
Što se pisma tiče, eh znali su ga isto kao što sam ga znao i ja (i još uvijek ga znam), jer su ih, kao i mene i sve oko mene, do one tamo godine, to učili u školi. I što ima loše u tome što ja znam i oni što znaju još jedno pismo koje nije latinica? Ništa. Da znamo naizust čitati egipatske tvorevine, bili bismo vrijedni poziva u Big Brother ili kakvu drugu emisiju tipa "Ja sam neotkriveni antitalent". Ali ne, neće se dogoditi to, već ćeš biti izložen ruglu, jer kako to ti znaš nešto što se ne smije znati. E, 'oću baš.

A onda je narod izabrao svjetinu koja ga će voditi i koja će ga kulturno oploditi i koja će mu pod guzicu podvaliti Zakon o jeziku i pismu nacionalnih manjina (tako ili slično se zove) i naložiti Srbima u Hrvatskoj da nakon što su stotinama godina govorili i pisali hrvatski, počnu ekati i brekati, jer će u suprotnom vlast i većinski narod biti smatrani netolerantnima. Pod hitno će bakica iz, neću reći kojeg srpskog sela u Lici, morati naučiti ćirilicu, jer sve što je do sada znala je bilo krivo. Ona će pod hitno morati prestati računati kad će umrijeti (iako joj je već osamdeset i osam) i latiti se Bukvara i krenuti sricati: "a, b, v, g, d..."

E, ali stvar će morati ići tako, jer imamo Zakon sa velikm Z, kojeg obožavaju četnikolike face u Vukovaru, a kojeg još više obožavaju ustašoidi s druge strane. Ma, da nije bilo ovakve mogućnosti za nastavak klanja svim sredstvima, trebalo ga je izmisliti.
I sad će mašinšloser iz Borova ili konobar iz Vukovara ili autoelektričar iz Bobote odlučivati o razvoju jezika jednog naroda ili dva naroda, kako vam drago. Uz dužno poštovanje prema nasumice nabacanim zanimanjima, doista mislim da oni tome nisu dorasli.

Kada su, čini mi se 1990. godine napravili na tv jednu zanimljivu emisiju u kojoj je govorio Živko Kustić (valjda zato što nije rimokatolik, a ni pravoslavac), svatko tko je slušao toga elokventnog i načitanog i čovjekoljubivog svećenika, mogao je zapamtiti misao: "Ne bojte se znaka. Ne bojte se ćirilice, jer ona koristi samo drugačije znakove, za one glasove koje svakodnevno izgovaramo" (nije doslovno, ali sjećam se smisla njegovog nastupa).
Dvadeset i kusur godina nakon toga još uvijek se bojimo znaka. Bojimo se onih koji znak čuvaju, a bojimo se i onih koji znak napadaju. Bojimo se mraka i neukosti, a najviše onih koji ozakonjuju ono što se ozakoniti ne treba. Bar ne na ovaj način.

UPDATE: 24.02.2013.

U meni je proradila taština. Iz mene sikće i klokota. Moj ego egotripujući se stropoštao, pa si ličim na prosječnog i uvijek viđenog blogera, kojemu je njegov uradak vrijedan ushita, tetošenja, pažnje, sveudiljnosti i prepoznatljivosti, jer sve što si je ego poželio rasulo se po bespućima blogerske zbiljnosti.
Uvijek viđeno i ništa novo.
Dakle, na istu temu se osupnuo progovoriti još jedan autor i osvanuo na naslovnici. Zato sam zakmečao i zato sam zlurad i neobjektivan, zato sam mekan k'o zečji repić i nejasno plutam dalje.
Da, jer doista mislim, još uvijek, jer tako mislim oduvijek, da je srž, bitak, sveznanje o problemu jezika i pisma srpske nacionalne manjine sažet u mom postu, a ne u nekom drugom. Sve što je politika učinila ne bi li se tom narodu dodvorila, krivo je učinila, jer taj narod s ovim problemom nema blage veze. I zato, da su mene slušali, a nisu, i neće, jer nisam ni u jednoj od bogohulno smišljenih stranaka, ni ovaj problem ne bi uopće postojao.

Čiča-miča

UPDATE: 25.02.2013.

Eh, da, posebno mjesto u mom osvrtu i mom viđenju svijeta, vezanog za ovo naklapanje, poklanjam Hrvatima koji ne znaju hrvatski (hej, pa oni govore srpski, a da toga nisu ni svjesni, haha idem se cerekati), a busaju se da bi se moglo dogoditi da završe na intenzivnoj i laju protiv pisma (kojeg ne znaju) i protiv jezika (kojim govore).



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se