05

nedjelja

kolovoz

2012

iljadita medalja za srbiju



Gade mi se kradljivci, gnušam se tatova, povraćam u mlazu zbog sitnih duša, dobivam osip od pokvarenjaka i ćelavim pomalo zbog lažljivaca koji mi se cerekaju u lice i uvjeravaju me da je danas ponedjeljak.
Ne mrzim (stran mi je taj dio ljudske duše), ali iz petnih žila ne volim ljude što su još u osnovnoj krali prvašićima olovke, što su u srednjoj bezdušno lagali da im je umrla baka, jer su se bojali testa iz rvackog, što su fax kupili uhljebljeni u toplini državnih jasala, pa se umirovili, a da se nisu ni na posao morali ustajati.
Ne volim kad se krade, ne volim kad se bezočno laže da je Miro Cerar bio Srbin iz Paraćina, da je Mate Parlov gedžo iz Surdulice, da je Matija Ljubek trubač iz Dragačeva, da je Franjo Mihalić konjušar iz Pančeva i još neki i još puno njih.

Gade mi se i pokradeni, koji vole da su pokradeni, pa ne žele čak ni viknuti da su ih pokrali. Nitko se radi toga ni po guzici ne bi počešao, pa zašto bar onda ne kažu da su pokradeni.

Gade mi se i objašnjenja, gade mi se racionalizacije, gade mi se uljuđena općenja sa neuljuđenim svijetom, oko stvari radi koje treba galamiti i lupati po stolu.

Da budem jasan. Svi nabrojani i još njih stotinu i više osvajali su medalje za zemlju koja se zvala Jugoslavija. Molim? Nešto nije jasno? Molio bih učene i one manje upućene neka se prisjete čiju su zastavu slavili i koju himnu pjevali kad ja Parlov razbio nos Karilju ili kad je Ljubek pobjeđivao u čamcu kakvog smo u Montrealu prvi put vidjeli ili kad je Đurđa izašla iz aviona sa sombrerom na glavi? Ja sam navijao, iako zanam da će četiri i po' milijuna mojih sugrađana reći da su oni tada bili na plaži ili kupili sijeno ili istiskali prišteve na nosu ili dirinčili u Prvomajskoj, ali za Jugu sigurno nisu drukali. Nek nisu.
Dosta.
Zaista dosta nabrajanja i žuči, jer ovo ionako neće pročitati više od dvoje ljudi plus ja kad navratim vidjeti jesam li gdjegod zajebao sintaksu ili opizdio zarez umjesto slova ž.
Dosta.
Zato jer jednom zauvijek poštovani publikum sa istoka mora shvatiti da ne može živjeti na tuđoj slavi, da ne može samome sebi pljuvati u facu i stiskati ukradenu Matinu medalju u zapišanom džepu.
Ne može to tako. Ne može.
Postojala je zemlja, koja više ne postoji, a ta je zemlja imala sportaše koji su osvajali medalje. Zemlje nema, ali medalje su njene i njenih tadašnjih sportaša zauvijek i ne mogu biti nikoga drugoga vlasništvo.
Od njenog nestanka trebalo je (i mi smo to napravili) početi brojati od nule, pa 1, 2, 3, a ako se dogura do 4 neka, fala bogu.

p.s.
U silnom zatiranju tradicije hrvatskog sporta veliki doprinos i dan danas i noć noćas daju sveudiljne hrvatske televizije koje (usput budi rečeno i p.s.-om budi rečeno) ne priznaju da su Dinamo i Hajduk ikada odigrali međusobnu utakmicu prije devedesetprve godine. E, da.
Možda Srbi i nisu ukrali tradiciju i medalje, nego smo im to širokogrudno dali?
Dabogda nas okupiralo 200 Austrijanaca



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se