uzorita

Vjerujem da smo svi na neki način duboko povezani i u virtualnom i u vanjskom svijetu. Dio nas je u zraci Sunca, u sjaju zvijezda, pjevu ptica, u svakoj kapi kiše...
Osjećamo ugodu uživajući u njima tj. u sebi samima. Do određene mjere povezani smo sa svime što nas okružuje i tako bismo morali promatrati i svijet u kojem živimo, kojeg smo dio, bez obzira na naše različitosti. Time utječemo na ljude s kojima kontaktiramo, preko njih na ljude koji njih okružuju, a tako utječemo i na ostatak svijeta. Ne čudi da svaka promjena u nama ili u ljudima oko nas utječe i na naše živote. Nevažno je prepoznajemo li tu povezanost sa stvarima oko nas, ona nas svakodnevno dostiže.

Kroz svoju percepciju života mi u virtuali pokušavamo najbolje što možemo i znamo pružiti drugima svoje misli, prijateljstva i ljubavi kroz okvire naših iskustava. No s vremenom shvatila sam da ti okviri koje najčešće preuzimamo od okruženja u kojem se nalazimo u njemu jedino i imaju neku svrhu. Oni za većinu ljudi i u vanjskom i u virtualnom svijetu nemaju neke koristi, ljudi danas na svaku vrstu veze većinom gledaju kroz korist. Nestala je spontanost iskrenog druženja, davanja sebe, predaje drugima iz čistog srca, koje s vremenom može prerasti u mnogo veće i dublje odnose. Virtuala bi nam u tome samo morala pomagati, spajati nas, navoditi da pronađemo srodne duše.

Kao takvi ne možemo stvarati dalje bolju budućnost, raditi na dobrobiti svih zajedno. Ljudi misle samo na trenutak u kojem jesu, na sebe. Svijet kao i ljude počinju doživljavati kroz vanjsko, ljepota, bolji izgled i borba za njega (marketing) preuzima naše živote. Nakon što nas privuče vanjsko počinjemo razmišljati o unutarnjem, a onda je već kasno jer veza je već ostvarena, nesvjesno smo se navikli na prisutnost određenih ljudi, životinja, predmeta u našim životima, postalo nam je ugodno u njihovoj blizini, usvojili smo zajedničke navike, kontakti su preduboki i ne možemo ih se lako odreći.
Svojom površnošću uvukli smo sami sebe u mrežu iz koje je izlaz teško pronaći.

Krajnje je vrijeme da progledamo, postanemo ozbiljniji i iz te izbrisane granice odnosa nas i ostatka svijeta izvučemo pouku. To nam može pokazati put u bolju budućnost.
Moramo otvoriti oči i shvatiti da u nedalekoj Gruziji ponovno umiru tisuće ljudi, ostaju bez svojih najmilijih, bez svojih domova... Svijet mirno gleda, ignorirajući navikao već na pregršt sličnih informacija i slika koje su nam danas dostupnije nego u prošlosti. Olimpijske igre traju, nekako mi se učinilo da su time izgubile svoju vjerodostojnost, postale samo još jedan dobar marketinški potez u nizu...

Jesmo li mi i sami odgovorni?



Jedna od fascinantnih stvari u vezi s konceptom virtualnog svijeta, u kojem imate mogućnost mijenjati sadržaj stvarnog svijeta, jest ta da se briše granica između vašeg vlastitog tijela i ostatka svijeta.
Jaron Lanier, dizajner virtualnih svijetova