UŽIVAJMO U ŽIVOTU

Ne molim Te, Gospodine, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka.
Učini me sigurnim u razdiobi vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.

Molim Te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da zapazim svjetlost i vrhunce, da s vremenom na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.

Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.

Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proticati. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratitelji života - uz koje rastemo i zrijemo.

Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.

Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.

Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.

Stvori od mene čovjeka koji će brazdati duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su "ispod".

Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.

Nauči me umijeću malih koraka.
Antoine de Saint-Exupery

"Nitko nije rekao da je život lak, samo su rekli da se isplati živjeti."

Zašto ne želiš čuti, iako nije lako, da MOŽE BITI dobro?
Zašto ne želiš da i drugi čuju?

Zašto ne želiš vjerovati, iako nije lako, da možeš živjeti DOBRO,
da možeš misliti DOBRO, i da možeš to DOBRO dijeliti s drugima?

Zašto? Zar je to tako teško?

Zar je tako teško osloboditi se svijesti lošega?
Zar je tako teško one oluje, koje te pritišću,
potisnuti Lijepim, Dobrim, Plemenitim, Radosnim...

Otpusti i oslobodi misli od ustaljenih paradigmi i predrasuda,
da život čine teškoće i problemi
(a ako ne misliš tako, da nisi dovoljno odgovoran).

Sve su to kamenčići po putu, neke ćeš prekoračiti, neke zaobići,
ali s veseljem u srcu, moraš dalje!
Zar je to teško?

Vjeruj mi! Nije teško, ako vjeruješ, ako vjeruješ u DOBRO,
ako vjeruješ u LJUBAV, ako vjeruješ u čovjeka u sebi
i onu božansku iskru koja tinja u tebi
...koja čeka da te obgrli cijeloga,
da se pretvoriš u ljubav prema sebi i drugima,
da osjetiš ljepotu i moć pomaganja,
da shvatiš kako je živjeti lijepo,
da shvatiš da...može biti DOBRO.
Zar je to tako teško?

Pomisli na životne poteškoće kao na pijesak u ranjenoj školjki,
zbog kojeg nastaje predivan biser.

Zato osjeti zahvalnost i za ono zbog čega se osjećaš dobro,
ali osjeti zahvalnost i za pijesak koji te ponekad žulja.

I tad ćeš shvatiti da je sve DOBRO,
i tad ćeš osjetiti da je sve upravo onako kako treba biti....
I tad ćeš shvatiti veličinu i moć DOBROGA!

Zato, čuj i vjeruj da netko brine o tebi i želi ti DOBRO!
Zar je to tako teško?

Želim ti mir i dobro u duši,
radost u srcu,
mudrost u odlukama,
odgovornost u slobodi.
UGODAN DAN! (:
M.V.

Kao djeca smo gledali svijet širom otvorenih očiju, radovali se otvorena srca i iskreno.
Otvorena srca smo kročili kroz godine, od ljubavi do ljubavi, od prijatelja do prijatelja, od posla do posla.....
I normalno, na putu je bilo livada, mirnih rijeka i potoka, ali i šipražja, i podivljalih virova i rječnih bujica.
Tu i tamo pokupismo koju ogrebotinu, ožiljak ovdje, ožiljak ondje.
No tješe nas - proći će, i naučismo sami - svaki ožiljak zacijeli, neki brže, neki sporije.
I onda prođu godine i godine, te jednog dana zastanemo pred ogledalom, i nešto nam je čudno - ne prepoznajemo oči u ogledalu.
Kao da su mutnije, kao da su hladnije, kao da su ugasle?!?
I srce nekako opreznije kuca...

Što se to dogodilo........kad se to dogodilo...

Izgleda da su oni brojni ožiljci ipak ostavili dublji trag nego što se naizgled činilo...
Ostavili su trag i to ne bilo gdje već na vratima srca. I srce se više ne da otvoriti do kraja. Tek oprezno proviruje iza teških željeznih vrata, odškrine ih tek toliko u iznimno sigurnim situacijana, ali nikad i nipošto više do kraja!!!
A-a, ta su vremena prošla kad se ovo srce otvaralo!! A-a, nećete mene više zeznuti!!

U pravu ste, na taj način ste potpuno sigurni!
Nema šanse da vas netko povrijedi ako ga ne pustite blizu.
Potpuno najsigurnija obrana!
Potpuno izolirani od ozljeda....ali i potpuno izolirani od....... ljubavi...
Vječna izolacija od bilo koje vrste ljubavi, od bilo kakvog dubljeg osjećaja, od potpune sreće, od potpune tuge...
Totalno vam je svejedno jeste li sreli danas nekog starog prijatelja ili niste, totalno vam je svejedno što vas je danas neka do jučer draga osoba tako ružno pogledala, ma što vas briga što se tamo neki netko ljuti na vas, a još je manje važna ona čokolada koju ste dobili na dar. Pih..!
Pogledajte iza sebe; kad ste zadnji put OTVORENA PUNA SRCA poletjeli nekome u zagrljaj? Kad ste se od SRCA nasmijali nekoj šali, i smijali se još dugo zatim? Kad ste zadnji put poskočili od sreće jer se sviđate nekome? Kad ste zadnji put voljeli dan, trenutak, cvijet ili osobu, ali zaista voljeli punim otvorenim srcem, bezrezervno, bez zadrške?
Uff, ..pretpostavljam..nije baš svakodnevnica...
Mnogi život živimo suzdržano, volimo sa zadrškom, jer se bojimo dati, bojimo se otvoriti srce, jer naravno, postoji šansa - povrijediti će nas...
Ali koliko samo tako gubimo...
Pokušajte na trenutak pogledati svoje srce; gotovo da možete osjetiti željezne okove oko njega,...
Ma pokidajte ih odmah!
Pustite da ljubav kola vašim venama , pustite da ljubav izlazi vašim pogledom, vašim dahom, vašom osobom...
Pustite je van, i doći će neka nova unutra! Što je više pustite, više će se vratiti! Možda ne danas, možda ne u tom obliku, ali vratiti će se sigurno!

Volite bez zadrške svaki dan, svaki tren, i molim vas, izvadite srce iz te ladice u noćnom ormariću, ponesite ga sa sobom u život, o da, ozljedit će ga, to je neumitno, ali čujte, otkriti ću vam tajnu - "slomljeno srce" je tek poštapalica - naime, srce se ipak ne može nikad doista slomiti!

Danijela Tonković

Sretna sam jer se znam smijati, nema ljepšeg osjećaja od toga kada mi ususret dolazi netko zabrinutog lica, izmoren životom, izgubljen, beznadan...pogledam ga srdačno, najtoplije što mogu i darujem mu osmijeh od srca, i nije čar u tome što sam dala osmijeh već što u njegovim očima ugledam svoj odraz, njegove usne instinkivno se razvuku u slabašan, ali ipak u osmijeh!!!
Nasmijao se čovjek koji je i zaboravio smješiti se!
S jednim osmjehom, ispunila sam ne samo svoj dan, već sam unijela tračak sreće i nekome drugome.
Uopće mi ne pada na pamet što bih više tog dana mogla trebati!
A govorim samo o jednom smješku tog dana....nije bio jedini!

Moć osmjeha je možda jedno od mojih važnijih moći, jer puno puta sam se s njom izvukla iz raznih loših situacija; kad nešto zeznem na poslu, a događa se poprilično puta, probala sam reagirati super-ozbiljnom zabrinutom facom...a-a, nije dobro, sve što sam postigla je još ozbiljniji trenutak i jedna bora između obrva,.probah onda nasmješiti se i reći - nema frke, sad ćemo to ispraviti!
Ma treba li uopće spominjati da se bora nije pojavila nigdje, stvar je bila rješena i popravljena, a usput uspjela sam izmamiti nove osmjehe!!!

I kad nešto loše, ili neugodno treba saopćiti nekome, opet je bolje učiniti to blago, s osmjehom i toplinom u očima.

I kad treba zapovijediti nekome da nešto učini, ne vidim razloga da se osmijeh ne ostavi bar na licu i u očima. I jedno "hvala" na kraju čini čuda! Usput rečeno, "hvala" ponekad vrijedi više od ne znam kakve plaće!

I kad jednostavno nešto krene po zlu, čini ti se da se svijet ruši, pomisliš kako stvarno više nema razloga za osmijeh,.promisli još jedanput - još uvijek si tu, a dok te ima, dok postojiš uvijek možeš ponovo krenuti, a vjeruj mi, puno je lakše s osmijehom!

I pomisli, i budi zahavalan, jer toliko je ljudi kojima je gore nego tebi, koji neće dočekati sutra, ni sljedeći trenutak...i razmisli, da znaš da je ovo tvoj posljednji trenutak, posljednji dan, ne bi li poželio provesti ga nasmješen?

I stoga, nikad ne reci- nemam razloga za smijati se!!!

Danijela Tonković