Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem

Na jednoj kavi nedavno je priča nanijela na temu "malih velikih beba". Sigurno znate o čemu govorim, jer ja sam u vlastitoj okolini nabrojala 4 primjerka, pa mislim da svatko od nas poznaje barem jednog (ili jednu). Dakle, to su ljudi, bilo kojeg spola, već dobrano zaišli u godine kad su naši roditelji zidali vikendicu i imali već veliku djecu, a unatoč toj dobi žive kod roditelja i puštaju da im roditelji i dalje podmiruju sve potrebe. Rade malo ili ništa, ili im nijedan posao nije dobar ili nikako da nađu posao, ne žele se odseliti jer "tko je lud da si u ovim vremenima nakopa nove troškove", a osim toga, zašto i bi, kad im je ovako "baš dobro". Mama im pere i kuha, tata im daje za pivo i posuđuje auto. Tek tu i tamo uzdahnu i pojadaju se jer ne mogu naći curu/dečka/ženu za oženit/pravog muškarca.

A ja sjedim i slušam i mislim si da nijedan emocionalno koliko-toliko normalan muškarac ili žena ne želi biti u vezi s bebom. Jer upravo to su oni, bebe.

Odrastemo u trenutku kad prihvatimo da smo sami gospodari svog života, i da smo isto tako sami i sluge svog života. Možemo raditi što god poželimo i moramo prihvatiti posljedice svojih postupaka. To su dvije strane medalje. Bebe misle da mogu izbjeći onu ne tako blistavu stranu medalje, onu dosadnu i napornu i jednoličnu. Ali ako izbjegavamo dosadne dijelove, nikad nećemo stvarno proživjeti one uzbudljive i lijepe i magične. I tako bebe žive ograničen život, vegetiraju i životare, jer im je tako "baš dobro".

Šetala sam nekidan gradom i gledala ljude oko sebe. Sve neka šmensi robica, dizajnerske naočale, ulalala torbice i cipelice, muški obavezno najnoviji model mobitela i ključevi od što boljeg auta u rukama... Dok je s druge strane jasno da treba zategnuti pojaseve i stisnuti zube. Čini mi se da nam je nekako u ovoj zemlji navika "keeping up appearances", mora se pokazati da se ima, nedaobog slučajno imati gori auto od susjeda, ne-dizajnerske krpice ako svi okolo imaju dizajnerske, ako treba i cijelu plaću potrošiti u jedan dan "kad je bal, nek je maskenbal"...

A bolje bi nam bilo da priznamo sami sebi (od ljudi na najvišim vrhovima do nas obične "raje") da imamo gaće na štapu i da nam je bolje živjeti umjereno i štediti novac za nešto bolje. Tu se povlači pitanje što su potrebe, što nepotreban luksuz, a što "potreban" luksuz. Ok, hranu i režije moramo platiti, tu nema pitanja. Dizajnerska majica s potpisom? Nepotreban luksuz. Kvalitetna, malo skuplja majica, koja će preživjeti nebrojena pranja bez rupa i izblijedlih boja? "Potreban" luksuz! Postoji izreka "Nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftino." Bolje je kupiti čizme koje ćemo nositi 3 sezone i tako 3 zime preživjeti bez mokrih nogu i prehlade, nego jeftinjak čizme koje će propuštati vodu nakon dva nošenja i potpuno se raspasti još prije kraja zime. Nažalost u današnje vrijeme logotip poznate modne kuće nije nikakva garancija kvalitete.

U idealnom svijetu bi tako prilikom kupovine odvagnuli argumente: cijena, kvaliteta, zadovoljstvo koje će nam donijeti... A ne koliko ćemo "kul" ispasti pred prijateljima. (I ako sami ne znamo kad treba štediti a kad trošiti, teško možemo bilo što prigovoriti političarima kad se ponašaju kao alkoholičari u birtiji kad stigne penzija...)

Za inspiraciju preporučam gledanje dokumentarca No Impact Man. Ponekad ide u ekstreme, ali eto, žive bez TVa i shoppinga i dobro im je. Ako mi ne vjerujete, pogledajte scenu kad 3-godišnja kćerka prvi put u životu vidi krijesnice i počne doslovno skakati i vrištati od oduševljenja. Neprocjenjivo!

PS. Ako vam se čini da u ovom postu naslućujete određene frustracije trenutnom gospodarsko-političkom situacijom u zemlji, to vam se samo čini. ;) Duboko dišem i govorim ommmmmm....