Mamini sinovi i tatine princeze
 (c) tiarescott Na jednoj kavi nedavno je priča nanijela na temu "malih velikih beba". Sigurno znate o čemu govorim, jer ja sam u vlastitoj okolini nabrojala 4 primjerka, pa mislim da svatko od nas poznaje barem jednog (ili jednu). Dakle, to su ljudi, bilo kojeg spola, već dobrano zaišli u godine kad su naši roditelji zidali vikendicu i imali već veliku djecu, a unatoč toj dobi žive kod roditelja i puštaju da im roditelji i dalje podmiruju sve potrebe. Rade malo ili ništa, ili im nijedan posao nije dobar ili nikako da nađu posao, ne žele se odseliti jer "tko je lud da si u ovim vremenima nakopa nove troškove", a osim toga, zašto i bi, kad im je ovako "baš dobro". Mama im pere i kuha, tata im daje za pivo i posuđuje auto. Tek tu i tamo uzdahnu i pojadaju se jer ne mogu naći curu/dečka/ženu za oženit/pravog muškarca. A ja sjedim i slušam i mislim si da nijedan emocionalno koliko-toliko normalan muškarac ili žena ne želi biti u vezi s bebom. Jer upravo to su oni, bebe. Odrastemo u trenutku kad prihvatimo da smo sami gospodari svog života, i da smo isto tako sami i sluge svog života. Možemo raditi što god poželimo i moramo prihvatiti posljedice svojih postupaka. To su dvije strane medalje. Bebe misle da mogu izbjeći onu ne tako blistavu stranu medalje, onu dosadnu i napornu i jednoličnu. Ali ako izbjegavamo dosadne dijelove, nikad nećemo stvarno proživjeti one uzbudljive i lijepe i magične. I tako bebe žive ograničen život, vegetiraju i životare, jer im je tako "baš dobro". |
