19.11.2008., srijeda

Samo stara navika je ostala



Ovako iz glave, možete li nabrojati bar 5 navika kojih biste se htjeli riješiti? Nezdravih ili bespotrebnih ili skupih ili sve to i još ponešto? Moj prvi odgovor je: "Ih, da samo pet..."

Mislim da svi imamo neke navike koje bismo htjeli iskorijeniti. Pušenje i nezdrava hrana su najčešće, ali ima i "manjih", poput korištenja poštapalica, grickanja noktiju i sl. Nisu nezdrave, nisu skupe, ali nas ništa manje ne nerviraju. Možda ih drugi ni ne primjećuju, ali zato nama samima idu na živce! Stručnjaci kažu da je dovoljan 21 dan ponavljanja nečeg da nam to prijeđe u naviku, ali koliko dana je potrebno da nešto prestanemo raditi?

Obično krenemo tako da pokušamo NE raditi ono čega se želimo riješiti. Recimo, imam prijatelja koji je pomalo ovisan o čipsu. Pojede nekoliko vrećica čipsa na dan. Jednog dana je odlučio da će prestati jesti čips. Čvrsto je odlučio da nikako neće pojesti ni jedan komadić čipsa. Cijeli dan je govorio samom sebi kako ne smije jesti čips. "Ne smijem jesti čips. Ne smijem jesti čips. Ne smijem čips. Ne smijem čips. Ne čips. Ne čips. Ne. Čips. Čips. Čips. Čips." U sljedećem trenutku se uhvatio kako praktički inhalira već drugu vrećicu čipsa a da nije ni primijetio što radi.

Problem je naravno u tome što stalno razmišljamo o onom što "ne smijemo" raditi. Prije ili kasnije nam nakon takvih muka i torture popusti snaga volje i prekršimo svoje obećanje ili odluku. Jedno od rješenja za taj problem je da lošu naviku zamijenimo dobrom. Recimo, prijatelju sam preporučila da svaki put kad ga uhvati želja za čipsom umjesto odlaska u kuhinju sjedne na kauč, prolista neki časopis, 5 minuta gleda televiziju, prošeće po stanu, pogleda kroz prozor da li se što zanimivljivo događa ispred zgrade, napravi par trbušnjaka, slaže smiješne face pred ogledalom... Ukratko, da skrene misli s čipsa na nešto drugo.

Trik je u tome da zapravo steknemo novu naviku, koja će zamijeniti staru. Dok smo prije posezali za cigaretom svaki put kad smo postali nervozni, nakon takve zamjene u slučaju nervoze počnemo raditi nešto drugo, nešto što nam je postalo navika umjesto cigarete. Naravno, potrudimo se da je nova navika bolja/zdravija/bezazlenija od one stare! Ako pušenje zamijenimo čipsom ili obratno, nismo baš puno profitirali. S druge strane, ako čips zamijenimo trbušnjacima ili pušenje smijanjem svom odrazu u ogledalu, već smo jako puno dobrog napravili za sebe i svoje zdravlje.
- 14:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #   |  



11.11.2008., utorak

Male pobjede

(c) Trapac


Sigurno ste čuli kako je potrebno neku stvar ponavljati barem 21 dan (ili 30 ili 14 ili X dana, ovisno o autorima) da bi vam prešla u naviku. Naravno, obično nam unatoč najboljim namjerama nešto iskrsne, planovi se promijene ili jednostavno zaboravimo što smo ono planirali napraviti. Prilično je teško 21 dan proći bez iznenađenja i "odraditi" svaki dan u skladu s našim (idealnim) planom. Ponekad je problem što nam se 21 dan čini prilično dugo, treba izdržati to razdoblje, nije to lako.

Meni osobno je pomogla tehnika koju autorica Martha Beck između ostalog koristi u svojoj knjizi "The four day win". Ona govori o fenomenu "četiri dana" - što god radili, prva tri dana nam se čine naporna, ali četvrti dan smo već ušli u rutinu i čini nam se nekako lakše. Osjećaj napredovanja i pobjede nakon odrađena četiri dana je dobra motivacija za nastavljanje programa kroz sljedeća četiri dana. Tako predlaže da 21 dan razdijelimo na 5 četvorodnevnih "pobjeda" (ukupno 20 dana) plus još jedan dan, da dođemo na 21.

Četiri dana su prilično kratko razdoblje. Čini nam se da bismo izdržali (skoro) bilo što, ako traje samo četiri dana. Zbog toga nam je puno lakše obavezati se na četiri dana nego na 21. Autorica navodi i da, ako ne uspijemo ostvariti plan i četiri dana zaredom izvesti planiranu aktivnost, to znači da je planirana aktivnost prezahtjevna za nas i da si moramo zadati nešto lakše. Zapravo preporuča da si postavimo tako jednostavan i nezahtjevan dnevni cilj da se nasmijemo na samu pomisao da ga ne bismo mogli postići. Naravno, kad si zadamo nešto tako lagano, lakše nam je ostvariti "četverodnevnu pobjedu" i tako se motivirati za daljnje "pobjede".

Sastavni dio "četverodnevnih pobjeda" je i nagrađivanje. Svakom ostvarenom dnevnom zadatku od zadana četiri mora slijediti nagrada. Za prva tri dana se preporuča neka sitnica (recimo gledanje omiljene serije, namakanje u kadi umjesto brzog tuširanja, neka sitnica iz trgovine "sve po 10 kuna" i sl.), dok za četvrti dan nagrada mora biti nešto veća, nešto što će nas stvarno motivirati da postignemo cilj. Razne psihološke teorije ističu važnost nagrađivanja za postignute ciljeve i ma koliko smiješno zvučalo, to stvarno funkcionira. Samo me pokušajte spriječiti u ostvarivanju dnevnog cilja, pa ćete vidjeti kako se borim za šansu da se istuširam najdražim gelom za tuširanje! wink

Činjenica je da nas svaki postignuti cilj motivira da krenemo dalje, više, brže, jače. Uz pomoć tehnike "četverodnevnih pobjeda"* postavimo si nekoliko lakših među-ciljeva i tako se bolje motiviramo i pripremimo za postizanje konačnog cilja.

* primam sugestije za bolji prijevod!
- 12:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #   |  



03.11.2008., ponedjeljak

Malo osobnog iskustva



Već dva tjedna nisam ništa pisala na blogu. Prvi tjedan zato što sam bila toliko koncentrirana na jednu stvar da nisam bila sposobna razmišljati o ičem drugom. Drugi tjedan zato što sam bila toliko euforična od te stvari da opet nisam mogla razmišljati o bilo čemu drugom. O čemu se radi?

Istrčala sam polumaraton. To je bila moja prva "masovna" utrka, i to prava, s čipovima, službenim mjerenjem vremena i svime što spada na jednu takvu utrku. Ali, što je još bitnije, to je bilo prvi put da sam pretrčala toliko kilometara! Prije utrke sam bila strašno nervozna: nisam dovoljno trenirala (po vlastitoj ocjeni), imala sam zdravstvenih problema, nisam bila sigurna da sam uopće sposobna za takvo što, još sat vremena prije utrke sam sama sa sobom raspravljala i odlučivala da li da uopće krenem na start ili ne. Ipak sam se uspjela uvjeriti da neće biti tako strašno i da uvijek mogu hodati ako baš zapne, pa sam se ugurala u mnoštvo trkača na startu i krenula. Na kraju sam trčala bez nekih problema i postigla vrijeme kojem sam se nadala.

Što sam naučila iz svega toga?

- korak po korak - Nisam pokušala odjednom istrčati 21 kilometar. Nisam pokušala ni doći u formu u nekoliko kratkih tjedana. Ne, redovito sam trenirala "u malim obrocima" - pola sata trčanja tu, pola sata tamo, sat i više kad je bilo vremena... Na samoj utrci, nisam si rekla "Danas moraš istrčati polumaraton". Rekla sam si "Dođi barem do pola, pa ako stvarno ne bude išlo dalje, usporit ćeš, ili hodati, ili odustati." Nakon polovice sam si opet rekla "Još par kilometara, pa ćeš vidjeti kako ti ide." I tako sam kilometar po kilometar stigla sve do kraja.

- "Feel the fear and do it anyway" - Bilo me je strah. Jako. Ali uspjela sam se uvjeriti da barem pokušam, da krenem, i dala si "dozvolu" da odustanem ako mi ne bude išlo. I gle - uspjelo mi je. :)

- pametni ciljevi - Koristila sam "SMART" metodologiju postavljanja ciljeva. Cilj mi je bio na utrci pretrčati 21 kilometar (specifično i vrlo mjerljivo), što je za mene sasvim dostižno i realistično (za razliku od npr. 42 km ili obaranja svjetskog rekorda na 21 km) i to do kraja godine (vezano na vrijeme). Za razliku od "želim istrčati neku utrku, jednom, negdje" prije par godina, ovo je puno bolji cilj.

- znala sam što moram raditi da dođem do cilja - Napravila sam si plan treninga, istražila uvjete prijave na utrku, prijavila se, istražila kad i gdje počinje utrka i kakva je organizacija... Nisam samo bezglavo krenula na utrku nadajući se da će se sve "već nekako srediti".

- pozitivno razmišljanje - Prije utrke su mi se pred očima vrtili razni katastrofalni scenariji - od padanja na startu do infarkta, slomljenih nogu i trajnih ozljeda. U jednom trenutku sam si rekla kako je to jednostavno glupo. Počela sam si govoriti kako sam sposobna to istrčati, kako sam se dobro pripremila redovitim treninzima, kako i u najgorem slučaju uvijek mogu hodati ili odustati, kako je najvažnije pokušati, kako su to mogli drugi prije mene pa mogu i ja... Ukratko, odglumila sam optimizam u stilu najboljih američkih yuppieja.

Eto, i tjedan dana kasnije, još uvijek sam presretna i oduševljena cijelim tim iskustvom. Želim vam svima da i vas nešto razveseli i oduševi! :)
- 11:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #   |  



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se