Malo osobnog iskustva
 (c) Thomas Hawk Već dva tjedna nisam ništa pisala na blogu. Prvi tjedan zato što sam bila toliko koncentrirana na jednu stvar da nisam bila sposobna razmišljati o ičem drugom. Drugi tjedan zato što sam bila toliko euforična od te stvari da opet nisam mogla razmišljati o bilo čemu drugom. O čemu se radi? Istrčala sam polumaraton. To je bila moja prva "masovna" utrka, i to prava, s čipovima, službenim mjerenjem vremena i svime što spada na jednu takvu utrku. Ali, što je još bitnije, to je bilo prvi put da sam pretrčala toliko kilometara! Prije utrke sam bila strašno nervozna: nisam dovoljno trenirala (po vlastitoj ocjeni), imala sam zdravstvenih problema, nisam bila sigurna da sam uopće sposobna za takvo što, još sat vremena prije utrke sam sama sa sobom raspravljala i odlučivala da li da uopće krenem na start ili ne. Ipak sam se uspjela uvjeriti da neće biti tako strašno i da uvijek mogu hodati ako baš zapne, pa sam se ugurala u mnoštvo trkača na startu i krenula. Na kraju sam trčala bez nekih problema i postigla vrijeme kojem sam se nadala. Što sam naučila iz svega toga? - korak po korak - Nisam pokušala odjednom istrčati 21 kilometar. Nisam pokušala ni doći u formu u nekoliko kratkih tjedana. Ne, redovito sam trenirala "u malim obrocima" - pola sata trčanja tu, pola sata tamo, sat i više kad je bilo vremena... Na samoj utrci, nisam si rekla "Danas moraš istrčati polumaraton". Rekla sam si "Dođi barem do pola, pa ako stvarno ne bude išlo dalje, usporit ćeš, ili hodati, ili odustati." Nakon polovice sam si opet rekla "Još par kilometara, pa ćeš vidjeti kako ti ide." I tako sam kilometar po kilometar stigla sve do kraja. - "Feel the fear and do it anyway" - Bilo me je strah. Jako. Ali uspjela sam se uvjeriti da barem pokušam, da krenem, i dala si "dozvolu" da odustanem ako mi ne bude išlo. I gle - uspjelo mi je. :) - pametni ciljevi - Koristila sam "SMART" metodologiju postavljanja ciljeva. Cilj mi je bio na utrci pretrčati 21 kilometar (specifično i vrlo mjerljivo), što je za mene sasvim dostižno i realistično (za razliku od npr. 42 km ili obaranja svjetskog rekorda na 21 km) i to do kraja godine (vezano na vrijeme). Za razliku od "želim istrčati neku utrku, jednom, negdje" prije par godina, ovo je puno bolji cilj. - znala sam što moram raditi da dođem do cilja - Napravila sam si plan treninga, istražila uvjete prijave na utrku, prijavila se, istražila kad i gdje počinje utrka i kakva je organizacija... Nisam samo bezglavo krenula na utrku nadajući se da će se sve "već nekako srediti". - pozitivno razmišljanje - Prije utrke su mi se pred očima vrtili razni katastrofalni scenariji - od padanja na startu do infarkta, slomljenih nogu i trajnih ozljeda. U jednom trenutku sam si rekla kako je to jednostavno glupo. Počela sam si govoriti kako sam sposobna to istrčati, kako sam se dobro pripremila redovitim treninzima, kako i u najgorem slučaju uvijek mogu hodati ili odustati, kako je najvažnije pokušati, kako su to mogli drugi prije mene pa mogu i ja... Ukratko, odglumila sam optimizam u stilu najboljih američkih yuppieja. Eto, i tjedan dana kasnije, još uvijek sam presretna i oduševljena cijelim tim iskustvom. Želim vam svima da i vas nešto razveseli i oduševi! :) |
