Novinar ili konobarica? – Pljujem ili kritiziram?

petak , 04.03.2016.

U prošloj objavi sam pomalo nedorečeno usporedio medije s lešinarima. Sada bi htio jasnije iskazati svoj općeniti stav prema njima.
Jedan dio komentara koji me potaknuo da ovo napišem je bio sasvim na mjestu... „da nije bilo novinara, nikada ne biste doznali da se taj slučaj uopće dogodio...“. Apsolutno se slažem s tim. Novinari su ti bez kojih mi ne bi znali što se događa u svijetu, ali i bez kojih bi znali što se ne događa.
Našim Ustavom je novinarima zajamčena sloboda IZVJEŠTAVANJA i pristupa informacijama. Dakle, pazite dobro, sloboda IZVJEŠTAVANJA. Znači, pisanja istinitih informacija i objektivnih kritika. Dakako da novinar, kao i svaki drugi čovjek, ima slobodu izražavanja, ali na to izražavanje treba naročito paziti jer njegovo izražavanje čitaju milijni ljudi. Upravo u tome koliko novinari objektivno pristupaju tematici ja ogledam njihovu profesionalnost.
Nažalost, u našem medijskom sistemu novinar koji drži do profesionalnosti, koji piše samo istinite informacije s minimalnim uključivanjem svojih stavova u članak i koji pazi da ne uvrijedi neistinom onoga koga spominje u članku neće dobiti prostor koji zaslužuje. On neće biti primjećen jer se neće isticati pišuću ono što „javnost“ želi. I upravo zbog toga medije nazivam lešinarima. Lešinarima koji ne drže do profesionalnosti nego traže vijesti koje će se čitati (iako u tome nema ništa loše bar za one koji žele na naslovnici kako je Rozga prekinula sa Hauserom) i novinare koji će u člancima iznositi svoja razmišljanja i stavove (koji su daleko od objektivnog) kako bi povećati čitanost ili gledanost.
O zaštićenosti novinara dovoljno govori slijedeća činjenica. Da sam ja napisao da je neki novinar curica, potpisao se na to i poljepio to po svim gradovima u Hrvatskoj, vjerojatno bi za par tjedana bio na sudu. Ali kada novinar nazove cijelu nogometnu reprezentaciju „curicama“ i još onako usput napiše „pakirajte torbice“, tom novinaru se ne dogodi ništa, kao ni uredniku koji je to stavio na naslovnicu. Istina da je to jedan ekstreman primjer, ali ako malo bolje obratite pažnju, toga je jako puno. Jako puno novinara piše neprovjerene informacije i iznosi svoja mišljenja. O tome koje su novine, portali ili vijesti naklonjeni kojoj političkoj ili ideološkoj struji, moglo bi se pisati danima.
I nakon svega se pitam: Koliko su naši mediji povjereni profesionalnim ljudima? Rade li oni zaista za dobrobit javnosti donoseći im važne i točne informacije ili samo popunjavaju svoje stranice i minutaže nečim što će javnost progutati. Rade li oni za dobrobit javnosti ili samo žive od javnosti kao i mnoštvo naših političara?
I pitam se pljujem li ja po novinarima ili pljujem samo po neprofesionalnim novinarima? Ili ih samo kritiziram jer mislim da iznosim činjenice, a ne izmišljam laži? Ili ipak pljujem po konobarici koja mi je poslužila cappuccino iako sam naručio macchiato s toplim i naglasio „bez pjene!“? Ili se samo pjenim na medije premda znam da moja pjena neće ništa oprati? Ili su mediji puni „konobarica“ koje ne znaju razliku između cappuccina i macchiata kao što očito ne znaju razliku između novinara i kritičara?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.