Zaboravljena revolucija – Luka Ritz

ponedjeljak , 22.02.2016.


Luka Ritz. Kada ste poslijednji put čuli to ime ili ga se sjetili? Ja sam večeras u dopisivanju s curom došao na tu temu... Preko pjesme, naravno... Adastra. Koliko je dobra samo izgrađeno na tom imenu. Koji paradoks... dobro izgrađeno na smrti i lešinarima od medija. Pogledao sam opet HRT-ovu reportažu o Luki s njegovim profesorima i kolegama... Strašno... Upadanje voditeljice u riječ ljudima koji su bili bliski osobi koja je prebijena do smrti. Prekidanje toka misli onih koji iznose toliko snažne osjećaje o toliko bolnom događaju. Osobni izbor ili medijski model... ne znam. Umjesto da televizijski tajming stane, umjesto da svi i sve stane zbog tog užasnog događaja, sve se nastavilo dalje.

I opet sam se doveo pred temu koju najviše volim i mrzim u isto vrijeme. Opet se pitam koliko zapravo mediji manipuliraju nama, malim ljudima. Koliko smo tada uspjeli spoznati bit Luke Ritza? Koliko su nam to mediji dopustili? Na kraju krajeva, koliko je on, uz dužno poštovanje, bio svetac kakvim su ga predstavili? Ne kažem da je dečko bio loš ili da nije bio dobar... Samo osjećam da ga kroz medije nismo mogli „upoznati“ jer nitko nije apsolutno bijel ili apsolutno crn. Svi smo mi sivi, ili šareni ako vam je draže. Mislim da ovako kako je predstavljen djeluje nekako daleko, kao da nije bio dio ovoga svijeta... Žao mi je što ga nikada nećemo moći stvarno upoznati da stvarno shvatimo veličinu tragedije...

Njegovi roditelji su, koliko sam shvatio, pronašli neku vrstu utjehe u borbi protiv uličnog nasilja... Svaka im čast. Ne mogu ni zamisliti kako im je bilo, a niti kako im je sada. Izgubiti sina. Na taj način. I sada dolazimo do počinitelja...

Najviše od svega me zanima njihova priča. Kako? Zašto? Gdje su izgubili mjeru ili su je pak namjerno prešli? Kako sad žive s tim? Jesu li danas stvarno drugačiji? S čime se bave? Kakvi su im odnosi s obiteljima? Hoće li itko od njih imati muda javno istupiti sa svojom pričom, svojim svjedočanstvom, svojim pokajanjem? Hoće li itko od njih skupiti snage da pokuša predočiti besmisao nasilja mladima? I imaju li uopće iskrenu potrebu za tim ili su taj „događaj“ jednostavno ostavili iza sebe i nastavili dalje kao da ništa nije bilo, kao da cijeli jedan „svijet“ nije stao?

A Luka... Pročitao sam da je želio postati rock zvijezda ili revolucionar. I trudim se vjerovati da je postao revolucionar. Revolucionar koji nas je sve poveo u revoluciju protiv nasilja. Za mene, a i za mnoge, je postao simbolom, junakom borbe protiv nasilja. Kada god zasvira „Poštar lakog sna“, sjetim se njega. Samo njemu svira bend na nebu... I čini mi se da svi imaju osjećaj da je ta Lukina revolucija sada, skoro osam godina poslije, u nekom zatišju... Da je možda i zaboravljena. Ali važno je da ona gori u našim srcima, da gori u nama, da smo odlučni u tome da se pobunimo protiv nasilja kad god ga susretnemo. Jer, ako to ne učinimo, izdali smo Luku i njegova smrt je bila uzaludna i njegova revolucija je propala. Ne zaboravimo to!

Oznake: društvo

Rukometaši i mediji – Sramota bez granica

subota , 20.02.2016.



„Ništa od Olimpijskih igara? Ovo su jako loše vijesti za hrvatske rukometaše.“ naslov je članka objavljenog na Facebook-u od strane jednog domaćeg portala.

Vidjevši naslov, pomislio sam da se u najmanju ruku radi o nekoj doping aferi, namještanju rezultata ili nečeg sličnog i da će naša brončana „feniks reprezentacija“ postati sinonim za sportske prevarante...

„Feniks reprezentacija“ – ponovno rođena iz pepela, kada je malo koji rukometni fanatik vjerovao u nju. S novim izbornikom, novim stručnim stožerom i podosta pomlađenom vrstom, napravili su čudo u Poljskoj... čudo koje nitko nije očekivao. Bronca zlatnog sjaja.

Ali, vratimo se „malo“ unatrag da promotrimo odnos NAŠIH medija prema novim/starim herojima svjetskog sporta. Portugal 2003. godine – početak priče. Tada sam bio premlad da bih čitao što mediji pišu o njima, ali nema niti veze. Červar – novi izbornik koji je povjerio igru tada ne toliko poznatim, danas velikim imenima svjetskog rukometa: Lackoviću, Baliću, Voriju... Svi znamo priču: zlato, heroji, miljenici medija i javnosti. Zlato, zlato, srebro pa par „lošijih“ rezultata...

Zašto kažem „lošijih“? Zato što za jednu zemlju veličine Hrvatske 3., 4. i 5. mjesto može biti sve, ali ne i lošiji rezultat... No, o tome kako smo mi Balkanci nezadovoljni svime što nema zlatni sjaj – nekom drugom prilikom.

Tu se mijenja priča mediji – reprezentacija... Mediji počinju pisati ono što ljudi žele pročitati o reprezentaciji, tj. ono o čemu će javnost raspredati uz jutarnju kavicu ili večernju pivicu. Zapravo, ne počinju tada tako raditi, nego samo nastavljaju trend, ali sa okrenutom medaljom.

Na svaku lošiju utakmicu ili prosječno odigran turnir zaljepi se brdo članaka koji pljuju po sadašnjem izborniku i reprezentativcima, a sekundarno veličaju one „stare“. Koliko su mediji bili napadni i neugodni dobro se vidi iz Červarovih intervjua dok je bio izbornik... Na kraju krajeva, po meni su mediji jedan od glavnih uzroka za Červarov odlazak iz reprezentacije. Odlazak čovjeka koji je napravio više za Hrvatsku od većine političara.

Dolazi Goluža... Dobar, loš, zao? Procijenite sami. Uglavnom, opet nekoliko razočaranja (čitaj bronci) i on nakon izvjesnog vremena nastavlja trend. Postaje glavni krivac u svijesti naroda i nešto manje u svijesti medija.

Sada dolazimo do ovogodišnjeg prvenstva... Prije početka istog skepticizam i prijezir, jer se drugačije ne može nazvati odnos prema mladim reprezentativcima, mogao se rezati nožem. Kao naciju nas može biti sram. Mediji su tada bili donekle korektni, ali komentari koje smo pisali na te članke su bili strašni. Svaka bitanga je odjednom postala rukometni ekspert koji zna koji bi igrač trebao ići na turnir, a koji ne. Svi su govorili da klinci idu vidjeti što mogu, a ne da idu napraviti najbolje što mogu. Nitko nije razmišljao o tome da će možda ti „klinci“ pročitati njihove komentare niti o tome kako će se tada osjećati i kako će ti poticajni komentari utjecati na njihovu igru. Svima je bilo važno dokazati da u našoj zemlji vlada demokracija i sloboda govora i da svatko može pljucnuti na ljude koji daju sve od sebe za svoj, a i potencijalno naš, san.

Nakon utakmice s Poljskom i velikog ulaza u polufinale, kada smo shvatili koga imamo pod našom zastavom, priča se mijenja nabolje... Ostatak prvenstva je ušao u povijest svjetskog rukometa. Opet je jedna Hrvatska u koju niti Hrvati nisu vjerovali napravila čudo.

Mediji i javnost su, naravno, veličali i proslavljali naše heroje koji su prije samo nekoliko tjedana bili „klinci“ koje su više-manje prezirali.

Pročitavši naslov s početka teksta ostao sam šokiran. Šokiran vremenom koje je potrebno da mediji prijeđu sa članaka koji veličaju dečke na članak čijim će naslovom iste posrati. Zar je potrebno tako nasloviti članak da iz njega opet pršti negativnost? Veliki igrač poput Kopljara će naravno faliti na kvalifikacijama, ali zašto odlazak na OI predstaviti upitnim zbog toga? Što zapravo taj naslov govori o drugim reprezentativcima?

Kažu da nada posljednja umire. Ja se još uvijek nadam da nam je Poljska bila jedna velika škola. Škola odnosa prema reprezentaciji i ljudima koji žive za sport, domovinu, a kroz domovinu i za sve nas. Nadam se da se javnost neće istom brzinom kao mediji vratiti „starom“ razmišljanju. Nadam se da nikada nećemo zaboraviti poruku koju su nam poslali naši dečki. Nadam se da ćemo zauvijek PODRŽAVATI I POTICATI naše, nekoć Paklene, a sada Kauboje jer su oni to zaslužili.

Oznake: mediji

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se