so far away...

srijeda, 14.03.2018.

ti moraš...

Jučer je bio jedan od onih dana. Kad se stušte na tebe sulude stvari i to ne jedna nego njih pet i to intenzitetom malja.

I navečer zove frendica i u jednom trenutku mi govori; ti moraš naučiti odvojiti posao od privatnog života. Ne znam da li to zna, vjerojatno ne...ali u trenutku kad ja čujem riječi ti moraš...ispred mene se spušta roleta, glasnim treskom...i sve ono što mi se iza toga govori ja ne čujem. Ne slušam, ne doživljavam, ne prihvaćam. Nema, gotovo. Ne znam od kad je to tako, jednostavno na bilo kakvu izjavu tog tipa dobijem rogove i pomahnitam.

Naravno, nakon rogova na ti moraš...i objašnjenja da je ovaj dan i silina gluposti i zlobe bila stvarno van svake pameti...shvatila sam da je u pravu. Isto tako, rekla je da je normalno da biseri navale i osjete da mogu i treći put napraviti mi sranje, kad im je prošlo prva dva puta.

Imam tu jednu situaciju s jednom ženom u poslu kojoj sam prvenstveno ja pomogla da dobije dosta poslova. I bile smo si najbolje prijateljice do prvog problema, ono što me u tome muči je da sam ja stvarno povjerovala da si to jesmo. Nije to bila rijetkost nekad, sad ipak više pazim na sebe.
I naravno, bile smo, do prvog problema, koji je bio uvijek njihova greška, a mi smo se trudili riješiti to svaki puta na najbolji način za sve uključene. I iako je napravila podlost bezobraznu, prešla sam preko toga nakon nekog vremena, odradila još ponešto s njom...i sad se priča treći puta ponovila. Oni zeznu, imam sve crno na bijelo...i dobijem sastavak od pola A4 stranice s morem toliko niskih uvreda da je to zastrašujuće. Naravno, sa bcc-om mom direktoru.

I naravno da je frendica u pravu, kad im dopustim prvi puta, napraviti će to i peti i trideseti ako im dam priliku.
Dobro je da ipak sve manje prilika dajem. Mislim da ću posao sa gorespomenutom vrlo brzo moći zaobići i tome se jako veselim. Ne mogu vjerovati da ima ljudi koji su u stanju izgubiti pola sata da napišu bijesan i bezobrazan mail s napadom na nekoga tko ti je samo pokušao pomoći čak i kad si zeznuo.
I uz sve dokaze ti nastaviš tvrditi da si ti u pravu? Na kojem planetu takvi žive, što je to?

Došli divlji i otjerali pitome.
A ja i dalje ne razumijem koji je to poriv, što je to u ljudima toliko ludo da ih tjera da takve stvari rade.
I neću to ni razumjeti ni prihvatiti nikada.
Koštala me moja vjera u ljude već puno puno suza i razočaranja...sve brže i lakše i bezbolnije opazim one od kojih se odmah treba odmaknuti. U ovom slučaju nisam mogla dovoljno rano.

Kako se to, na prvu postavi ograde? Kako se ljudima da do znanja da te ne mogu zezati, raditi ti spačke, da nisi glup zato što si dobar i spreman neke stvari oprostiti. I dati do znanja da to nećeš tolerirati?
Za nekog tko čitav život od sukoba bježi glavom bez obzira, upravo je to valjda životna lekcija...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv