so far away...

četvrtak, 29.06.2017.

have the end in mind...




Oduvijek sam voljela filmove koji su rađeni po istinitim događajima...ili one koji su dovoljno životni i slični tome...obično su to oni u kojim netko nekog jako voli, ali netko umre...a ovaj drugi otkrije sebe...

Zadnjih nekoliko dana gledam seriju koja je vjerojatno meni najbolja ikad, s kojom se stvarno mogu saživjeti. Da, bilo ih je kroz godine preko nekoliko, ali ova pogađa u sridu. Sasvim slučajno sam jednu večer prebacila na drugi program hrt-a iza 20h... serija se zove Chasing life (Žeđ za životom ili kako je već prevedena). Naravno da gledam nekoliko serija odjednom online i da sam već ispred onog što se kod nas prikazuje, blaženi internet.

Radi se o djevojci od 24 godine koja sazna da ima leukemiju, cura je novinarka, obitelj joj je tako tipična, prijatelji, tajne...sve nešto normalno, težak posao i borba da se uspije. I uz svu tu neku težinu teme zadržao se i humor i neka lakoća u seriji. No najviše od svega, zaista me natjerala da držim taj kraj na umu. Zapitam se što je to što je bitno, gdje bih bila danas da mi je zadnji dan i kad bi živjela u skladu s tim.

Nema toga na svijetu što te natjera da živiš život do smrti. Shvatila sam to kad je umro tata. Smrt stavlja sve u pravu perspektivu, zaboraviš sve ono nebitno, sve ono oko čega se uzrujavaš bezveze, sve tričarije i gluposti.
Sjetiš se što si i tko si, kamo želiš ići i prije svega s kim. Sjetiš se da je vrijeme daleko najvrednija valuta.

Često to zaboravljamo, često trčimo na svojim hrčak kotačima od posla i natrag, ganjajući što zapravo? Način da platimo ratu kredita i kupimo hranu i krov nad glavom...
I ponekad tresne nešto opako pred nas što ne možemo zaobići trčeći, nešto što ne možemo ignorirati, nešto golemo.
I tad napokon prestanemo misliti o tričarijama. Nije da mislim da je osiguravanje egzistencije tričarija...prije bi rekla da je to u ovoj (a i još ponekoj državi) umjetnost i majstorija. Samo, prestanemo doživljavati nebitne stvari bitnima.
A bitne postaju još bitnije.

Ponekad se usudimo napraviti one stvari koje nas grozno plaše. Ponekad se sjetimo reći dosta nekome tko je pretjerao. Ponekad odjurimo na prvo putovanje ili napravimo neku totalno bedastu stvar poput hodanja bosi po kiši. Postanemo spontaniji ako smo do tada bili kontrol frikovi. Postanemo usmjereniji...iskreniji...bolji...sebi, ponajprije...a samim time i drugima...

Zapravo, imam i ja svoju "near death" priču...imala sam 15 godina, "uzorna" učenica gimnazije sa svim pohvalama. Jesam, bila sam zaigrana i znatiželjna i više od svega voljela sam filozofirati i družit se s odraslima još kao malo dijete. No na kraj pameti mi nije bilo napraviti išta drugo no slušati roditelje, učitelje itd.
Tog sam dana čuvala mlađeg brata dok su mama i baka iskapale krumpir. Mama me zamolila da joj odem otvoriti vrata spremišta u kojem se držalo povrće...skupa sa dvije bačve šljiva ili krušaka za rakiju. Ušla sam u prostoriju punu osa i jedna mi je ušla u japanku. Naravno, ubola me.
Nakon par minuta jako crvenilo na tom mjestu...zatim oteknuti svi plikovi od uboda komaraca...zatim golemi osip po cijelom tijelu...i najviše od svega beskrajna panika (koja je navodno i simptom)...tata je dojurio s posla, utrpao me u auto i otišli smo doktoru...sve zajedno 40tak minuta dok se nisam počela gušiti, taman u ordinaciji kod doktorice...
Obična alergija, ništa posebno, ima nas zaista puno...ali u tom trenutku sam zaista mislila da umirem...

Mislim da je baš to bio onaj prelomni trenutak zbog kojeg sam kasnije, tokom faksa prestala biti toliko uzorna...i napravila pokoju grešku i hrpu spontanih ludosti...zbog kojih nimalo ne žalim...
I zbog čega se nekako žešće hvatam života...

29.06.2017. u 00:28 • 0 KomentaraPrint#

petak, 23.06.2017.

ljeto

trebaš li to zaista?
je, slatko je pobjeći...iskoristiti dan i situaciju...zašto onda zamjeriš drugima ako urade isto to?
zašto se osjećaš loše kad to tebi naprave?

znam, ako išta u životu znam, znam si složiti sve tako da uživam...barem u onim neki malim stvarima, kad već u onim nekim bitnim stavkama imam osjećaj da snovi izmiču za dlaku...

prije svega ti... čak i kada bi se oboje složili oko toga što želimo (jesmo li?), uvijek bi posao bio ta okolnost koja odnese onu sreću za kojom tragam...uvijek bi postojalo ono nešto izvanjsko...

no ono čega se zaista bojim je to što znam da tu nije problem samo posao, ne mogu se zavaravati tako...

i zato ponekad sanjam onaj drugi san, raširiti krila napokon, otići, početi iznova...uloviti neki drugi val, naći neku drugu obalu, sama, negdje daleko...
i to je san i potreba koja polako jača...i znam da će jednom doći na red...
zato se veselim ovom godišnjem u 9 ili 10 mjesecu...jer se bavim nekom luuudom nadom da se ne vratim...
zaboravim na ovu zemlju i ured i posao ovog tipa...hvatam sunce i valove i neke sasvim druge stvari, daleko ljepše, daleko više moje...
pa čak i vas da pustim...moja krila su važnija...
možda, možda, možda...

23.06.2017. u 19:33 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.06.2017.




dodir koji uzburka more u meni...napravi orkanske valove...natjera život da divlja, da trći i luduje...i bonacu u drugome...mir koji se ne može opisati...mirno, mirno, predivno more...
samo ti to možeš, samo si ti to ikad mogao...samo ti ćeš ikada moći...

vratiti život u život...i snove i nemir i lune i lutalice...vile, demone, sve...
pokrećeš me, pokrećeš nešto u meni, neko traganje, neku drevnu magiju, nešto neuhvatljivo i neshvatljivo...

otvaraš vrata nekog novog svemira...kao Narnija...samo moja...
možda sam je zato toliko voljela nekada...nisam znala da imam svoju...da si to ti...

kada bi barem neizgovoreno moglo biti izgovoreno...

moja si luna, putokaz lutalice, netko koga tražim i hvatam u vječnosti...
hoću li? ikada?

ili samo sebe hvatam?

18.06.2017. u 19:02 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.06.2017.

na krilima davnih vjetrova...



Gledala sam neki dan film s Juliom Roberts, Eat, pray, love...
Znam da sam prije nekoliko godina uzela knjigu i iako mi se priča i poanta činila super jednostavno se nisam mogla izboriti sa stilom pisanja koji mi je bio previše monoton, razvučen, naporan...pročitala sam 20tak stranica i odustala od toga.
Film pak...ne znam, meni se svidio. Iako je dosta pljuvan okolo, iako svi kažu kako je sebična i površna žena koja s četrdesetak godina ostavlja muža i sve ostalo iza sebe i "traži" se po svijetu.
OK, postoji jedna zapreka zbog koje je daleko manje takvih...financije...luksuz je prolupati malo i otići se tražiti na Bali. To te košta barem 10k kn...ako ne i dosta više. Ne može si svatko priuštiti prolupati tako...ha...

Gledala sam tako film i mislila kako bi u sekundi pokupila stvari i napravila što i ona. I pitam se ponekad što me drži? Posao, kredit, prijatelji, mama i brat? Ne bi trebali, ne toliko da ne napravim što poželim...nisu to razlozi. Sigurnost...i izbjegavanje nesigurnih i dalekih poduhvata...e to bi mogao biti razlog. Pa ipak, doći će vrijeme...možda i jaaako skoro.

Imam tu neku ideju...uzeti fotiće, kameru, laptop i bilježnice...i jednostavno krenuti svaštariti ako treba...snimiti putopis, napisati članak, pokrenuti blog...ma, fotkati svadbe na drugom kraju svijeta ili makar konobariti. Preokrenuti sve, zaboraviti posao i glupa radna vremena, sjedenje u uredu. Može li se išta loše dogoditi? Još kad bi imala kraj sebe nekog dovoljno ludog da se niz taj vjetar otisne samnom?

Kaže kolegica iz srednje...moraš dobro pročešljati da nađeš onog pravog...ona je to izrekla u kontekstu imanja djeteta sa nekime. Da, teško je naći nekog s kim si spreman na takvo što...ili s druge strane na ovakvu pustolovinu u nepoznatom smjeru...
Znam jednog tko bi to možda...nekad, mlađi i luđi i napravio...sad...ne vjerujem...ali se pomalo nadam...uz nekog kome vjerujem nema toga čemu se ne bih prepustila...

zato, vjetrovi neka pušu...a ti neki pradavni, moji, iskreni i ludi snovi....o slobodi i putovanjima...snovi od kojih se ježi koža...neka napokon zažive...kako god...

15.06.2017. u 09:31 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.06.2017.

još jedno jutro...

Gledam beton ispred ulaza u zgradu...djeca su nacrtala školicu. Ispod nje piše zemlja...iznad, nebo...
Ironičan osmjeh i kažem sama sebi, da, točno tu, između zemlje i neba, samo je škola...malo drugačija od one u koju smo išli određeni broj godina...

Ulovila me panika.
Ne zato što je priča od pola godine imala svoj početak, sredinu i kraj. Tako tipičnu da ne može biti više tipična...samo prokleto ubrzanu. Možda mu je najviše vremena trebalo da me osvoji...za sve ostalo, imam dojam da smo požurili...upoznavanja prijatelja, obitelji, suživot (kakav god bio)...skidanje ružičastih naočala, prve mane, svađe, problemi, zajednički godišnji...zid koji ne znamo preskočiti, zaobići ni razbiti...i kraj...

Pomislila sam da će mi nedostajati, hoće...dijelovi njega...onaj pitomi, svima simpatičan i dragi dio njega...mekana kosa i njen miris, koju sam toliko voljela maziti...netko tko me pazio i mazio...ali, ima i ona druga strana, koja je poput čudovišta koje izviri kad ne treba...i samo nasamo, kad nema svjedoka...drama i nesigurnost, svađe i ljubomora...strana od koje sam željela glavom bez obzira pobjeći i rekla sam da je dosta...nisam bila uvjerena da je problem riješen kad se smirio.
Dovoljno je jednom vidjeti nekog kako se duri i svađa uporno i ima neki svoj čudan uski način gledanja na svijet...koji je meni toliko stran da mi se ne čini da prebivamo na istom planetu...Vjerujem da svatko ima svoje svijetle i svoje tamne strane, daleko sam i ja od anđela...no ponekad nas ta "tama" u nekome plaši više nego što sve ono dobro u njemu može donjeti lijepoga...

I zato...mislim da nisam pogriješila. Imali smo ubrzanu neku priču, nije bila loša...ali, nije očito ni trebala potrajati.
Pa ipak...panika je tu kao neki neželjeni gost...što sada, što ako sam otišla iz nečega što je ipak više vrijedilo, što ako su se problemi mogli riješiti...možda i jesu, barem oni po pitanju suživota i financija. Ali osoba kao takva da se promijeni...teško. I ne mogu zaboraviti i zanemariti tamnu stranu nekoga. Pogotovo kad se kosi sa mojim pogledima na život i svijet. A kosila se.

Panika jer...bit će opet pustih i praznih vikenda. Preispitati ću opet sve staze kojima biram kročiti...stoput se pitati, jesu li prave.
Panika jer...zaista imam problem, jasno mi je...ne znam baš i ne volim biti sama. Iako, vjerujem da sam u redu i sebi sam često sasvim dobro društvo i ne muči me samoća kao takva...ali volim biti u vezi...i bila sam, tisuću godina. Znam da ću jednom morati prestati oslanjati se na taj neki fiktivni oslonac...nekoga svog...makar ga nikad ne trebala niti se oslonila. To je poput ograde za koju se nikada ne hvataš, ali voliš znati da je tu.

Panika jer...možda neki izbori nisu pravi. Osuditi će me oni koji se ne slažu s njima. Majka pogotovo. Možda bi njen izbor na mom mjestu bio drugačiji. Ali, ja nisam ona. Niti ona ima pravo očekivati da odaberem ono što ona misli da je najbolje za mene...biram za sebe i biram sama.
Možda i krivo...ali, sve je to škola.

12.06.2017. u 18:12 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2017 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...

čitam:

sve mane mi zbroji
Joanna has left Stepford
mala
opijmo kočijaša što vozi naše dane...
nelina gustirna
brod u boci
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..



web counter
web counter



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se