so far away...

subota, 12.05.2018.

promjene



I nogom u guzicu je korak naprijed, kažu. Prije koji tjedan sam razmišljala i došla do zaključka da me u životu malo toga trenutno jako veseli i uzbuđuje...da su neke stvari došle do točke kad daljnji rast nije za očekivati...da je pet godina na jednom poslu uvrh glave, a veza s nedefiniranim ostala na istoj grani kao i prije sto godina.
I ostati će dok ja napokon ne odlijepim od toga. Jer...meni je s njim lijepo, ali nudi se to što se nudi, povremeno viđanje bez obvezivanja daljnjeg...a to meni nije pojam idealne veze. Možda on je pojam gotovo idealne osobe, samo se ne ponaša u tom segmentu tako kako bi željela.

I tako, nakon Irske je želja da odem tamo i preturim sve u životu u konstantnom jačanju. Čini se to kao vrlo primamljiva opcija. S obzirom na dosad napisano.

A onda ti se stvari krenu preokretati, kako si najmanje očekivao. Prvo se razbolio pas. Imam psa kod mame i brata, u dvorištu je, sretan i veseli mješanac od 13 godina. Nikad problema s njim a onda najednom ima napad epilepsije, ne jede...kaos totalni.
U nedjelju su mi došli frendovi na ručak, taman smo pojeli pečenje, ja složila i tortu od jagoda i čokolade, pojeli smo to i gledali fotke iz Irske, rekla sam im, joj, kako je nama lijepo. Niti minutu kasnije zvonio je telefon, izbezumljeni mlađi brat priča kako ne zna što će s psom, vrti mu se i pada, cijelo vrijeme povraća...kako što, sjedaj u auto i vozi ga na veterinarski fakultet. Odbacili su me kod mojih, odvezli psa, stajali tri sata uz njega bez da smo poštenu rečenicu čuli o tome što bi mu moglo biti od ekipe tamo. Vidi se da su jako preopterečeni...ali i totalno nezainteresirani.

Ponedjeljak opet kampiranje kod veterinara, ovaj put odličnog, koji je brzo postavio dijagnozu vestibularnog sindroma, napravio tonu pretraga...i na ultrazvuku pronašao cijeli popis problema. Ima tumore na slezeni, prostata nije dobro, tumor na testisu. Sve je operabilno, no treba izlječiti prostatu prvo i dovesti nalaze jetre u normalu. Sad se borimo da jede, jedva ga je mama namamila šunkom domaćom kuhanom. I nadamo da će se izvući i biti nam društvo još koju godinu. Pas je veseli i vidi se da živne čim dobije infuziju i bolje mu je...
Mnogi kad čuju godine odmah govore da ga treba pustiti, da se ne pati...a ne kuže da se on i dalje ponaša kao štenac i veseli svemu živome, kod veta je bio na stolu, ispikan i izbrijan, a u posjetu bi provirila kujica od veterinara...svaki puta kad se ova ukazala, on je repom lupkao po stolu.

Utorak sam imala...šou program. Dakle, prefarbala ja stan za produljeni vikend. Gazda je ponudio da plati majstore kad sam mu spomenula to, ja rekla ma ne morate, kupite vi glet i boju, ja ću pofarbati, volim to raditi. I tako, pofarbala, ispsovala samu sebe jer mi je bilo prokleto prenaporno, počeli su me opet boljeti i kičma i lakat od onog pada po stepenicama. I to prilično. Jučer sam mrvu plesala i vidjela da zakretanje u donjem dijelu leđa radi problem, samo me probada nešto i boli jako.
I tako, šaljem na gazdi sms da navrati po stanarinu i dolazi gazdarica. Češće bi on došao. Dođe u stan, dajem joj za stanarinu i 50 kn manje jer sam ja kupila materijal, gazda boju i rekao je da će mi sitnice te odbiti od stanarine. Dam joj to i račun, a iz nje provali kao iz vulkana: odsad sve što se u ovom stanu pokvari ili strga tiiiii plaćaš! Ja stojim u nevjerici i pitam pa zašto, otkud sad to, u čemu je problem? Jesu oni meni dali čist stan, jel bio pofarban, jel ja tu žiiiivim???
Na to sam ja samo hladno rekla, onda računajte da s prvim šestim izlazim iz stana.

I sjetim se ja u tom trenu da je gospodin kad je donio boju imao naušnicu na uhu...što sam baš zapazila i zbrojim dva i dva. Rekao joj biser nakon 22 godine braka da je nikad nije volio i da želi razvod. Gospodin je sve napravio za stan jer navodno ništa nije platio iz svog džepa. Sad joj je napravio problema i troškova, ali je barem potpisao da je ovaj stan njen.

Što je meni problem jer mi ona djeluje daleko grublje i nesklono prema meni u odnosu na njega.
Smirila se ona ubrzo, rekla da joj je žao, da u ove 4 godine nije imala nikakvu primjedbu na mene, da ostani slobodno koliko mi treba u stanu itd. Zamolila me za razumijevanje jer joj se život raspada. A mrcina od njenog muža je i mene upleo u taj njihov kaos i to zbog glupe kante boje.

Tako da sam tad odmah zvala vlasnicu stana koji sam ionako razmišljala uzeti iz kojeg se iselila kolegica. Malo je rezervirana i priča da će joj možda rođakinja uzeti stan, ali imaju dvije opcije i danas dođu u razgled. Pa će mi javiti da li mogu ja doći vidjeti stan ako ga oni ne uzmu.
Raspitala sam se i drugdje, ima i neka druga opcija ali tek u 9. mjesecu. Možda je i to OK s obzirom na ovu ispriku i ostani koliko trebaš.

Pored svega, javio se i ex, bili na pivi neki dan. Normalizirao se i valjda prebolio, možemo sjesti i pričati kao prijatelji. A s njim stvarno volim pričati, ugodan je sugovornik. Tješio me malo zbog te cijele situacije.
A jučer smo frendica i ja otišle malo van, kad on šalje poruku. Zvao nas da dođemo do birca gdje je bilo žive muzike, pa čak i došao po nas. Frendica je čula dosta toga lošega o njemu svojevremeno no mislim da se jako začudila jučer kad je vidjela i onu dobru stranu. SImpatičan, duhovit iznimno, jako zabavan i u svemu prilično pun znanja i načitan. Osvježenje od društva...
završili smo u 4 ujutro bose igrajući biljar. Razvezao nas doma, a ja se naravno probudila u 8 već. Umorna sam ko pas, a moram kod svojih...vidjeti tog svog jadničkog psa.
A sutra imam iznajmljenu kuću s bazenom blizu mojih, ono društvo iz osnovne i roštiljamo.

Eto navrat nanos hrpe promjena...
Eh i ...dogovorila onaj posao koji svake godine odradim...ne bi mogla na starom laptopu više pa sam uzela yogicu...bonus, olovka i zamijeni i crtaći tablet...oduševljena sam iako je prilično skup...no, isplatiti će se kroz mjesec dva već...

12.05.2018. u 08:52 • 7 KomentaraPrint#

petak, 27.04.2018.

selidba



Kolegica s posla kupila je svoj stan. Dugo je trebalo da riješe neka pitanja koja su to omogućila, zezali smo je da je sirota mala bogatašica. Svi smo se nekako veselili s njom, baš mi je bilo drago slušati je kako priča o uređenju i namještaju i majstorima i Ikei.

Jedna od mojih golemih strasti otkad sam u vikendici pronašla maminu knjigu iz tehničkog...a imala sam valjda 5-6 godina bio je dizajn interijera. I silno me to veseli, željela sam to raditi, no nekako me život odvukao prema fotografiji i dizajnu pa je to ostalo sa strane. Možda i bolje s obzirom na situaciju u Hrvatskoj oko takvih poslova.
Tako da me samo slušanje o tome i zamišljanje kako će to izgledati silno veselilo.
A kažu da se želje ostvare kad ih poželiš radi tuđe a ne svoje dobrobiti.

Nedavno sam se dosjetila ideje za pokreniti poslić (za sad sa strane, a kasnije tko zna) koji bi maltene objedinio sve te moje struke i hobije, a omogućio bi mi i da se maknem iz ureda, radim nešto aktivnije. Mislim da će mi to biti prioritet kod odabira što ću dalje raditi, ubija me sjedenje za kompom. E sad, za taj posao bi mi trebao i neki prostor, po mogućnosti stan veći od ove sad garsonjere...idealno barem dvosoban. Financije su za sad za tako nešto malo nategnute...fali mi djelić.

I tako gledam ja već nekoliko dana oglase, stanovi su ili potpuno ružni i nepraktični...ili divni i bolesno skupi. Nečeg pristojnog za normalnu cijenu nema. Jučer sam u pauzi išla do pekare blizu tog stana od kolegice i sinulo mi...pa oni sele. Taj stan će se iznajmljivati opet najvjerojatnije. Navodno su im i najmodavci jako pristojni, kaže da ih nije ni srela već nekoliko godina. Bila sam kod nje, stan je potpuno idealan, u novogradnji, ima balkon koji mi ovdje najviše fali radi mačke, ima dulji spojeni prostor kuhinje i dnevnog, dosta velik i za raditi, malu spavaću sobu, kupaonu s kadom (što je meni bitno), sav namještaj je noviji i ono najbitnije, režije su etažne. Cijena je stotinjak eura viša ako računam zajedno s režijama u odnosu na moj stan sad.
Bad mi je da bez neke ranije najave odem iz ovog stana, mada mislim da bi ga u mjesec dana i ja sama uspjela iznajmiti...jer imam vrlo drage i korektne najmodavce ovdje. Tako da im mogu uskočiti i reći da ću sama otvoriti stan da ljudi razgledaju kad god treba još ovaj mjesec dok sam tu...i naći im nekoga.

Razlog za selidbu je mogućnost obavljanja posla, ali i činjenica da u ovom ulazu žive prilično naporno susjedi. Kojima druženje podrazumjeva kasnovečernji dernek pred ulazom. I onda se čude što se ostali bune. Kolegica kaže kako je ono iznimno mirna zgrada.

Ono što me u svemu tome brine je naravno...financije...da li ću zaraditi toliko da pokrijem tu razliku odmah na početku? S druge strane, ako neću ni toliko...onda ne trebam ni kretati u to. I drugo, naravno, moj "nedefinirani" koji je na sms s pitanjem da li je za...odvalio danom šutnje.

Pitanje se odnosilo čak i na to da radi prostora i posla uzmemo stan...nisam ni spomenula da se i on useli.
Što je to s tim stogodišnjim poluobaveznim vezama danas?
Da, jako mi je drag, uvijek će mi biti netko poseban...ali ako se ne može odlučiti i useliti samnom nakon gotovo 7 godina...mislim da je jasno gdje stojim.
Opet...kao i uvijek, sama svoj borac.
Zato će i prvi foto sešn moje drage prijateljice i moj biti...na temu žena ratnica...

27.04.2018. u 06:16 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 24.04.2018.

možeš li?


Možeš li osjećati nostalgiju za mjestom koje si samo posjetio?
Kao za domom koji ipak (možda samo još) nije tvoj, ali osjećaš ga takvim?
Možeš li sjediti za bačvom u zagrebačkom pubu, dok svira prava irska muzika i gotovo se rasplakati?

Možeš li voljeti ovaj grad, ovu rijeku, ovaj život koji se tu nekako posložio, činjenicu da imaš birtiju preko puta u kojoj te svi znaju i poznanika u kvartu koji te pozdravljaju? Sve ono kako sam si zamišljala da će život u gradu izgledati, a istovremeno željeti otići na najzapadniji i najsjeverniji otočić pored Irske, mjesto toliko divlje da sam se zaljubila u njega istom silinom kao što valovi udaraju taj ludi komad otoka na samom sjevernom kraju.

Inishmore...otok koji me iznenadio, oduševio do te mjere da bi odmah tamo odselila. I pitam se što me sprječava? Kad ti vlastita obitelj ponekad stvori pokoju prepreku (i tebi i sebi) da se pokrene neki posao tu...

Rekla sam da ću jednostavno otvoriti blog i kladionicu...na to koliko mogu izdržati na ludom, polupustom malom otoku...usred ničega, gdje vjetar propuhuje kosti, a ima samo trave, kamena i pokoja ovca.

24.04.2018. u 07:16 • 9 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.04.2018.

dvadeset godina...



Nedavno stiže poruka od kolegice s kojom sam od prvog osnovne pa do kraja srednje išla u razred; kaže, rezerviraj si vikend 7 na 8.04. za tulum, okupljamo se svi iz razreda iz osnovne. Prije toga ne bi mi ni palo na pamet da ćemo se okupiti, zatim sam pomislila, a kojim je to povodom baš sad došlo do toga...i ulovila se računati...osnovnu smo završili 98....ajme, 20 godina...ne... ne 20...ne može bit...
pa kako je moguće...pa, buraz se rodio kad si bila u sedmom razredu, on ima 21...da, 20 godina draga moja...

Približio se i taj dan, na grupi na fejsu smo se već bili raspisali o svim silnim nepodopštinama iz tog doba...čak smo i provalili bili u školu, njih 5-6 iz razreda, dobili ukore...razrednik se samo odvalio smijati kad su mu rekli imena iz razreda da nas se prisjeti. Razrednica od prvog do četvrtog je rekla...je je...bili ste svi jako inteligentni...i jako jako nestašni. Nažalost ona nije mogla doći.

Složila sam za nju i razrednika neke sitnice od bakra, za razrednika sam to kuckala jučer dopodne, završila teko oko dva tri. Pogledala ja tako kad se nalazimo par dana ranije, pisalo je u 8. Dan prije je dodano da se nađemo u 7 i ja sam to pročitala ali uopće nisam doživjela. I tako krenem ja iz Zagreba prema Samoboru, pogledam da li se u međuvremenu što dopisalo i shvatim da kasnim...

Ako ništa, barem sam se stvarno super sredila, onako rokerski raščupano, prvi puta u životu da je kosa stvarno stajala kako sam htjela...
Svi su se bili skupili već pred restoranom, izgrlila sam cure. One svoje dvije tada najbolje prijateljice koje otad gotovo nisam srela i nisam mogla vjerovati da ih vidim. Svi su komentirali kak sam jako narasla...ma nisam miceki, bila sam ja uvijek visoka i među višima u razredu, al vi ste fakat ostali niski dečki. Neki od njih...oni najslađi i najdruštveniji. Doletio je tako do mene jedan od tih malaca i ja se njega ne sjećam. Pojma nemam tko je. Na kraju sam pitala cure, mali Borna, dečko je išao do 4. razreda s nama pa u c razred. Imao kovrčave kose hrpu...sad je s puno manje kose na glavi.

Ima nas dosta zapravo koji nismo udani ni s djecom. Ima ih dosta i koji jesu, glavno razredni zabavljač je pravi obiteljski čovjek s kćerkicom, sposoban u poslu, simpa do besvjesti, boljeli su nas trbusi od njegovih beskrajnih priča, dogodovština i viceva. Nije se možda od njega previše očekivalo, bio je problem škole u to doba...znam da je i mene znao daviti ponekad. Ali, lud kakav je bio, ispod svega toga je ipak bila dobrica jedna.

Nakon večere smo išli u njegovu vikendicu na jednom od brda iznad Samobora...nisam znala čime se bavi pa možete zamisliti iznenađenje kad nas je u jednoj kleti dočekala disko rasvjeta, muzika, topla peć i prepun prepun bar...dečko je koktel majstor i to nagrađivan po kojekakvim natjecanjima. Mućkao nam je čitavu noć beskraj čuda...od kojih nimalo nije boljela glava. Tekila sunrise, cuba libre, mohitosi, ma bilo je svega, po željama...
Puno smo pričali svi, pohvatali donekle tko je sad gdje, s poslom, ovim onim...ali ono najbolje od svega je baš ta neka opuštenost s kojom smo svi došli. Nekad su obljetnice mjesta gdje se pomalo odmjeri tko je gdje stigao, ovo nimalo nije bilo tako...svi smo došli s namjerom da se opustimo i zabavimo...i bome jesmo.

Na kraju je nas 5-6 najupornijih ostalo na nogama do 8 ujutro. U nekom trenutku oko 6 otvorili smo vrata i shvatili da je vani dan...stajali još na balkonu, trabunjali kako je ovo rijetkost i kako nas je iznenadilo ovo sve...i kako moramo to opet ponoviti.
Izgleda da nam se piše i neki roštilj u 5 ili 6 mjesecu...ma, milina.

Tako je to kad se odnekud skupi 20tak ljudi koji se i znaju i ne znaju. Ostali smo svi isti...razredni zabavljači su i dalje razredni zabavljači...mirni dečki su i dalje takvi. Ja sam tu iskočila s one neke periferije, čudne male kreativke i pametnjakovičke koja je svima pisala zadaće.

U jednom me trenu baš taj naš domaćin ulovio u zagrljaj i rekao dečkima vani na terasi, jao, vidi ti male, u koji je ona komad izrasla, taman je, kako smo mi nju gnjavili, a baš mi je žao...sad bi je malo drugačije gnjavili svi...
Bio je to onaj jedan od filmskih trenutaka, kad se svemir iskupi...što si bila mala štrkljava curka koju nitko nije doživljavao previše, osim za pisanje zadaća. Sada su bili iznenađeni tom otvorenom ženom spremnom za zezanciju i tulumarenje do jutra.

Nakon svega smo popili jutarnju kavu u Samoboru, odvezla me kolegica na kolodvor...a tamo sam naletjela na svoja dva najdraža planinarska vodiča sa školom, koja su i nas vodila u planinarskoj školi.
Izjavio je onaj moj...omiljeni...duga priča...kako uopće ne izgledam umorno jer su me pitali otkud ja...a ja rekla, pa da sam znala uzela bi gojzerice...i produžila s vama.


P.S. u petak letimo u Irsku :D

08.04.2018. u 16:43 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.03.2018.

jedan iz 2013.



Davno je to bilo...negdje u 10 mjesecu 2013. Prije nekoliko poslova, stanova...tko zna što se sve promijenilo otad....frizura definitivno, tad sam imala sveukupno 3 cm kose na glavi. I bila...nekako mlađa...definitivno premršava.

U to vrijeme smo se frendica i ja dogovorile da ćemo obavezno svaki mjesec otići barem na jedan izlet. Naravno da od tog plana nije ispalo ništa osim ovog jednog izleta...ali, nema veze. I jedan je vrijedan, a bit će ih možda još. Dakle, to subotnje jutro bile smo spremne za izazov, odredile smo da idemo na Zeleni vir i vražji prolaz. Frendica je složila neku salatu od tune, znam da smo to jele kad smo stigle u Skrad, u 9 ujutro valjda.
Parkirale smo negdje uz prugu i odlučile se na podulju šetnju cestom iz grada prema Zelenom viru. Dan je bio lijep, nije bilo hladno, sunce, listići u svim bojama, pogled na neke udaljene vrhove. Idila.
Zabavljale smo se fotkajući se na nekoj stijeni, ona u spiderman izdanju, umrle smo od smijeha.
Naravno, ja sam nosila svu foto opremu, stativ...sve što mi treba da ulovim potočiće i vodu...



Najprije smo se spustile do potoka gdje je nastalo par ovih mutnih vodenih fotki.



Nakon toga do Munjare, jednog jezerca i malog slapa sa strane...e tamo je frendica odlučila da ju moram fotkati na određenom kamenu. Koji će pamtiti čitav život...
Znate onu situaciju kad gledate nešto kao u usporenom filmu i ne možete napraviti ništa a znate da će se desiti neka katastrofa? E to je bio taj trenutak...verala se ona tako po mokrom i skliskom kamenu...i naravno, poskliznula. Udarila na neki rub nogom, potkoljenicom...vidjela se kost koliko je udarac bio jak. Naravno, nakon nekoliko minuta smišljanja što i kako dalje, ustanovila je da ipak može dalje. Ožiljak ima i sad. Prilično velik.



Zatim do špiljice i nestvarnih, gospodar prstenova slapova.



Krenule smo kroz vražji prolaz i oduševile se. Divljina, stijene, voda, prolazi....stvarno je lijepo. Naravno, mene je motivirao i jedan određeni prizor kojeg su ovjekovječili moji kolege fotografi sa stranice na kojoj sam nekad često boravila. No za takav prizor bilo bi potrebno spustiti se užetom u kanjon.




Došle smo do špilje, naravno, nismo išle unutra jer nismo imale lampe. Dalje kroz šumu, bez ucrtanog puta, samo s mojim unutarnjim kompasom koji je u pravilu nepogrešiv. Barem u šumi...na asfaltu zna rijetko zakazati. Dosta smo hodale pa kad smo se napokon popele natrag u mjesto...sa suprotne strane, dobar smo krug napravile...sjele smo u neku lokalnu birtiju na pivu. E taj staropramen nikad nije bio finiji. I dalje tu pivu pamtim kao najfiniju u životu. Jer je toliko pasala, hladna, nakon dugog hodanja...i prekrasnog dana.


29.03.2018. u 06:36 • 11 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< svibanj, 2018  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..



web counter
web counter



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se