so far away...

subota, 14.01.2017.

prisilno "prizemljeni"




Nisam od onih luđaka koji će bez obzira na vrijeme i nepogode ići planinariti. Još sam beba u tome, tek smo krenuli landrati i nemam potrebu nešto dokazivati sebi ili drugima, ne volim zimu ni hladnoću i striktno se držim onoga što su nas učili u planinarskoj školici...ne ide se zimi na staze koje niste prošli ljeti.

A kako smo relativno malo toga prošli prošle godine...iako se činilo puno i divno kad smo toliko intenzivno planinarili par mjeseci u školi...onda sam ovih mjeseci "prizemljena". I teško mi to pada, zasta jako...crv u guzici ne da mira, nakupilo se opet par kila...naravno, na meni visokoj nije to nikakav realni višak, ali meni smeta i nekako me "usporava". Tako da je plan za sutra barem otići nekamo u snijeg uz kakvo jezero i fotić.

Dosta mi je sjedenja i razvlačenja po trosjedu...biti zatvorena unutra i ograničenog kretanja.

Razmišljam i o tome da nabavim psa...ili drugu mačku. Radije bi psa jer...uz dragog bi ga i mogla sad održavati, on radi kraće malo pa bi ga stigao ranije prošetati. I mogao bi svuda s nama, sad su više i rijetki hoteli koji ne primaju pse...jedino o čemu nisam razmišljala su putovanja motorima...to bi već bio problem...
Plan je ipak pričekati mrvu i uzeti krajem godine kad su najjeftiniji neki slabiji motor za početak. A i o tom potom, planovi obično ne funkcioniraju baš tako kako si mi zamislimo.

A pas...čuvali smo prošli vikend psa od imenjakinje i bili oboje presretni...a i pas je bio zadovoljan, moja mačka malo manje. Iz čiste pakosti mu je okupirala njegov krevetić...pa smo mi njemu dali njenu dekicu...
Volimo prošetati, nekako je to logičnije raditi sa psom nego sami...ili još gore, potpuno sama...

Palo mi je na pamet i da otvorimo servis za šetanje pasa...ili čuvanje čak. Ili da uzmem psa na socijalizaciju od udruge psa vodiča slijepih...osigurano je sve za takve pse...ali imaš ih kod sebe samo na 2 godine. Nakon toga ide obuka. Nekako to gledam kao neki društveno koristan rad, a ujedno ti je i gušt. No sigurno je teško rastati se od psa. Mada, ne vjerujem da bi ti ikad itko branio da posjetiš tog psa i kasnije kad ga uposle.

Mislim da treba tražiti još pokoji izvor prihoda...prošle godine je super krenulo, sad smo nekako stali s projektima...i čekam u niskom startu neki ozbiljniji posao sa strane.
Povišica i bonus zbog sezone su zbilja dobro došli...mogu razmišljati tu i tamo o nekom luksuzu...ali ne i o konkretnim stvarima koje želim riješiti u životu...za to treba dosta više nula na računu. Ali bit će.

Uglavnom...fali mi lutanja, zima me živcira ponekad. Više radim nakit barem...treba poraditi na marketingu, mislim da sam dobro krenula. Ali još čekam onaj neki zamah u pravom smjeru.

14.01.2017. u 15:22 • 0 KomentaraPrint#

subota, 31.12.2016.

i tako....




umjesto rezimea...ovog poglavlja koje je puno toga preokrenulo...

samo nove želje...

puno planinarenja
novih gradova
starih prijatelja
dobrih znanaca
pjesama

puno puno puno lutanja (jer...nedavno si me pitao koje bi ja tri želje odabrala...odgovorila sam; proputovati cijeli svijet...a druge dvije? - ne trebaju mi, rekoh)

ostvarenih snova i nadanja
i onoga čemu se nismo nadali

....pogotovo toga...

puno crteža
uspjeha na poslu
pravljenja važnim...sa pokrićem, naravno...

pokoje vozilo...na četiri ili dva kotača...

more osmjeha

koncerata
zadovoljnih životinja koje ti spavaju u krilu...pa i dvonožnih

zdravlja

ostvarenih i sretnih, tvojih ljudi

izazova...

savladanih strahova
uspona...i padova iz kojih smo izašli bolji...

istraženih dvoraca
putova u nepoznato

fotografija sretnih luđaka na nekim vrhovima...

i zagrljaja...

eto...sve to...i samo to

31.12.2016. u 19:52 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.12.2016.

kriva procjena...




Dogodi se tu i tamo, zapravo vrlo rijetko da neočekivano dobijem nož u leđa. Ne jednom sam svjesno puštala ljude za koje sam znala da su za to sposobni da ostanu u mojoj blizini. Pa me i nije nešto pretjerano iznenadio njihov postupak...očekivani.

No, evo, desilo se u ove 3 godine u poslu ovih dana jedno beskrajno golemo razočaranje. Netko kome sam bila spremna vjerovati na riječ....a inače za sve tražim pismeno da mi se pišu cijene i sva objašnjenja. Žena koja se prema meni postavila od starta kao prema najboljoj prijateljici...ubacila golemu količinu umiljatosti, dragosti, pričanja o privatnim stvarima, li le la le....

Tako nešto čak ni ne volim u poslu, tu neku pretjeranu dozu srdačnosti, ali eto...u ovom slučaju sam nasjela.
Ubacila sam je u posao kao dobavljača jer sam zaista vjerovala da dobro rade. I uglavnom jesu.

Sve je bilo divno krasno i idealno dok joj je tebao netko tko će je ubaciti u igru. Sad se sve ustabililo....nastala su prva dva problema...i na najgadniji, najbrutalniji i zaista podli način je krenula u svoju obranu...pokušavajući pritom uvaliti mene.

Ne bi me to toliko boljelo da nije prije kojih godinu dana isto napravila kolegi kad je neka roba kasnila...a ja sam bila uvjerena da kolega pretjeruje...i vjerovala sam više njoj nego njemu. Zaboravila na taj incident, sve je išlo glatko, rokove nikad nisu prekoračili, cijene su pisali krive, ali ispravili svaki puta...do sad. Zeznuli su nam tisak baš za nas. Boja se skida, a mi to šaljemo kao poklon kupcima. Nama je to antireklama, ne stignemo sad to ispraviti.

A draga je gospođa rekla da pofotkam taj nered, napišem reklamaciju i da će napraviti što može, makar sniziti cijenu. Ono što je napravila bilo je: ruke su nam vezane, vi ste odabrali takav tisak, hrpa nebuloza koje sa tiskom veze nemaju a godinama to radi i vidi se kako nema pojma o tome...i oba moja direktora u cc. Naravno, bili su oni upućeni u sve, ništa nije bilo bez njihova znanja, no ja sam bila dovoljno fer da ne stavljam i njih u cc...a ona je vratila ovako.

Dobro, ponekad je ok kad se ljudi pokažu u pravom svjetlu. To da sam nekoga krivo procijenila, to prokleto boli. S druge strane...ženu nisam sretala osobno...to sigurno može pomoći krivom dojmu.

Ali...ipak mi dođe da još opreznije hodam kroz život.

15.12.2016. u 06:36 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.12.2016.

očekivanja?



rijetko, zaista rijetko usporim...jurcam kroz godine kao ptica trkačica, obavim tisuću stvari odjednom, ne znam stati...
Pa onda ponekad, ipak život i organizam kažu dosta. Obično je to nešto vezano uz moje sinuse, kroničnu upalu koju vučem sa sobom od kad znam za sebe, a svakih par godina se manifestira na drugačiji način. Prije su to bile upale grla, pa začepljen nos i visoke temperature, pa jedno vrijeme upale uha, a unatrag zadnjih 5-6 godina se to slijeva u bronhije i završi sa vrlo zabavnim gušenjem.

Već pet dana ne daju mi mira, sve je začepljeno, pa curi, pa davi, pa gnjavi. Ok, jasno mi je, poruka je ta da ne mogu ipak očekivati da jurcam neprekidno i da sve bude ok. Vrhunac je sezone, posao je živa ludnica, znam otići raditi u pola 7 umjesto u 8. Sa strane ima posla, još jedan zvučni klijent će se pribrojiti portfoliu ove godine. Ok, posao je sitnica, ali ipak...biti će toga još.

Nešto od planova se izjalovilo...novu godinu ipak ne znam gdje čekamo, a trebali smo biti oko Zadra...

nova veza se dosta brzo ustabilila...imam osjećaj da smo daleko dulje zajedno jer smo puno skupa...

i jedino što trenutno nedostaje je to moje jurcanje koje je moralo prestati...a u krvi mi je...
ja moram obaviti sve što si zacrtam, očekujem od same sebe da to pratim, a ponekad su zahtjevi više nego nerealni...
nemam pet ruku i 48 sati u danu, ne stignem projuriti grad, pokupovati sve što treba, pospremiti sve, otići planinariti, napraviti komad nakita, dva fuš posla i odmoriti u jednom vikendu...fizički je to neizvedivo...

pa ipak se pitam, kako to da to tako često tražim od same sebe?

05.12.2016. u 06:56 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 21.11.2016.

:)




Još jedan vikend u raju...malo kava sa prijateljima, jedno druženje s onima najdražima, malo šetnje...ručkovi doma, svatko drvi po nekom svom poslu pa opet uživa u društvu...

mogla bi se naviknuti...

tako je prirodno i tako se osjećam doma da me to ponekad plaši...ima ta neka prokleta doza opreza koju stekneš s godinama i ne možeš je se tako lako otresti...ili jednostavno strah da će negdje nešto poći gadno po zlu jer si previše sretan...

prodala se i prva stvar na etsyju...narukvica u koju je uloženo valjda 10 sati rada...ali za 900 kuna...
ne mogu vjerovati da samo s jednim komadom nakita (a koji i nije najkompliciraniji i najskuplji što sam napravila) mogu zaraditi toliko...materijala ima za 20tak kn unutra...i vrijeme...koje sam provela uživajući i radeći ono što volim...

bilo je trenutaka kad bi neka rečenica u filmu potakla neki čudan bijes na samu sebe...jer nisam ono što mogu biti, nisam iskoristila talente, nisam ono najbolje što mogu biti...jučer sam ponovo gledala walk the line i mogu ga gledati tisuću puta, svaki će me dotaknuti nešto drugo...a znam da je jednom ta jedna rečenica kad ga tata napadne jer nije napravio najbolje što je mogao boljela puno previše...

sada? više ne...
sada znam da živim točno onako kako sam željela, da jesam ono što jesam u svojoj biti...i da s užitkom radim stvari koje volim...

nije to bilo lako...nije bilo lako biti uporna i reći starcima da ću studirati grafiku, a ne matematiku kad su svi živi od mene očekivali da odem na tu nesretnu matematiku...je, voljela sam ju, je, hodala sam po natjecanjima....ali crtanje je bilo onaj kotačić koji me pokretao čitav život...ne brojevi...

nije bilo lako tražiti pravi posao usred krize, u trenutku kad sam odustala od ideje da ću ikad raditi u struci, a tata je umro nesretan jer nisam našla posao u struci...

nije bilo lako čuti baku kako mi govori da vidi što ja sad imam sa tim svojim fakultetom, čuvam neko čudno dijete...

nije bilo lako konobariti, otići od svojih u veći grad sa smiješno malo novaca u džepu i bez posla i raditi u opskurnom kvartovskom bircu...

nije bilo lako sresto kolegu s faksa koji ti kaže, ajme, što je tebe snašlo...

no, nije postojala opcija da odustanem...jednostavno, želja za time da se prevlada sve i izbori za sebe je bila jača...

i došao je posao u struci, prije tri godine...
došli su svi oni neki poslovi crtanja...
planer, suradnja koja je donjela zaista tonu toga dobroga...
tečaj nakita i ti radovi koji su godinu dana stajali u ladicama i sad najednom kreće prodaja...

sve ono što je nekako bilo na putu da se riješi kroz ovih 6 godina...razriješilo se u zadnja dva mjeseca...

nije samo od sebe, iako mi se tako čini...

rješavalo se to u suzama i beskrajnim noćima dok sam se pitala zašto ne mogu uz toliko truda napraviti ono što želim?
i jutrima kad sam ponovo ustajala i nastavljala raditi na tome

jer odustajanje nikad nije bila opcija...

21.11.2016. u 06:04 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< siječanj, 2017  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...

čitam:

sve mane mi zbroji
Joanna has left Stepford
mala
opijmo kočijaša što vozi naše dane...
nelina gustirna
brod u boci
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..



web counter
web counter



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se