so far away...

utorak, 24.04.2018.

možeš li?


Možeš li osjećati nostalgiju za mjestom koje si samo posjetio?
Kao za domom koji ipak (možda samo još) nije tvoj, ali osjećaš ga takvim?
Možeš li sjediti za bačvom u zagrebačkom pubu, dok svira prava irska muzika i gotovo se rasplakati?

Možeš li voljeti ovaj grad, ovu rijeku, ovaj život koji se tu nekako posložio, činjenicu da imaš birtiju preko puta u kojoj te svi znaju i poznanika u kvartu koji te pozdravljaju? Sve ono kako sam si zamišljala da će život u gradu izgledati, a istovremeno željeti otići na najzapadniji i najsjeverniji otočić pored Irske, mjesto toliko divlje da sam se zaljubila u njega istom silinom kao što valovi udaraju taj ludi komad otoka na samom sjevernom kraju.

Inishmore...otok koji me iznenadio, oduševio do te mjere da bi odmah tamo odselila. I pitam se što me sprječava? Kad ti vlastita obitelj ponekad stvori pokoju prepreku (i tebi i sebi) da se pokrene neki posao tu...

Rekla sam da ću jednostavno otvoriti blog i kladionicu...na to koliko mogu izdržati na ludom, polupustom malom otoku...usred ničega, gdje vjetar propuhuje kosti, a ima samo trave, kamena i pokoja ovca.

24.04.2018. u 07:16 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.04.2018.

dvadeset godina...



Nedavno stiže poruka od kolegice s kojom sam od prvog osnovne pa do kraja srednje išla u razred; kaže, rezerviraj si vikend 7 na 8.04. za tulum, okupljamo se svi iz razreda iz osnovne. Prije toga ne bi mi ni palo na pamet da ćemo se okupiti, zatim sam pomislila, a kojim je to povodom baš sad došlo do toga...i ulovila se računati...osnovnu smo završili 98....ajme, 20 godina...ne... ne 20...ne može bit...
pa kako je moguće...pa, buraz se rodio kad si bila u sedmom razredu, on ima 21...da, 20 godina draga moja...

Približio se i taj dan, na grupi na fejsu smo se već bili raspisali o svim silnim nepodopštinama iz tog doba...čak smo i provalili bili u školu, njih 5-6 iz razreda, dobili ukore...razrednik se samo odvalio smijati kad su mu rekli imena iz razreda da nas se prisjeti. Razrednica od prvog do četvrtog je rekla...je je...bili ste svi jako inteligentni...i jako jako nestašni. Nažalost ona nije mogla doći.

Složila sam za nju i razrednika neke sitnice od bakra, za razrednika sam to kuckala jučer dopodne, završila teko oko dva tri. Pogledala ja tako kad se nalazimo par dana ranije, pisalo je u 8. Dan prije je dodano da se nađemo u 7 i ja sam to pročitala ali uopće nisam doživjela. I tako krenem ja iz Zagreba prema Samoboru, pogledam da li se u međuvremenu što dopisalo i shvatim da kasnim...

Ako ništa, barem sam se stvarno super sredila, onako rokerski raščupano, prvi puta u životu da je kosa stvarno stajala kako sam htjela...
Svi su se bili skupili već pred restoranom, izgrlila sam cure. One svoje dvije tada najbolje prijateljice koje otad gotovo nisam srela i nisam mogla vjerovati da ih vidim. Svi su komentirali kak sam jako narasla...ma nisam miceki, bila sam ja uvijek visoka i među višima u razredu, al vi ste fakat ostali niski dečki. Neki od njih...oni najslađi i najdruštveniji. Doletio je tako do mene jedan od tih malaca i ja se njega ne sjećam. Pojma nemam tko je. Na kraju sam pitala cure, mali Borna, dečko je išao do 4. razreda s nama pa u c razred. Imao kovrčave kose hrpu...sad je s puno manje kose na glavi.

Ima nas dosta zapravo koji nismo udani ni s djecom. Ima ih dosta i koji jesu, glavno razredni zabavljač je pravi obiteljski čovjek s kćerkicom, sposoban u poslu, simpa do besvjesti, boljeli su nas trbusi od njegovih beskrajnih priča, dogodovština i viceva. Nije se možda od njega previše očekivalo, bio je problem škole u to doba...znam da je i mene znao daviti ponekad. Ali, lud kakav je bio, ispod svega toga je ipak bila dobrica jedna.

Nakon večere smo išli u njegovu vikendicu na jednom od brda iznad Samobora...nisam znala čime se bavi pa možete zamisliti iznenađenje kad nas je u jednoj kleti dočekala disko rasvjeta, muzika, topla peć i prepun prepun bar...dečko je koktel majstor i to nagrađivan po kojekakvim natjecanjima. Mućkao nam je čitavu noć beskraj čuda...od kojih nimalo nije boljela glava. Tekila sunrise, cuba libre, mohitosi, ma bilo je svega, po željama...
Puno smo pričali svi, pohvatali donekle tko je sad gdje, s poslom, ovim onim...ali ono najbolje od svega je baš ta neka opuštenost s kojom smo svi došli. Nekad su obljetnice mjesta gdje se pomalo odmjeri tko je gdje stigao, ovo nimalo nije bilo tako...svi smo došli s namjerom da se opustimo i zabavimo...i bome jesmo.

Na kraju je nas 5-6 najupornijih ostalo na nogama do 8 ujutro. U nekom trenutku oko 6 otvorili smo vrata i shvatili da je vani dan...stajali još na balkonu, trabunjali kako je ovo rijetkost i kako nas je iznenadilo ovo sve...i kako moramo to opet ponoviti.
Izgleda da nam se piše i neki roštilj u 5 ili 6 mjesecu...ma, milina.

Tako je to kad se odnekud skupi 20tak ljudi koji se i znaju i ne znaju. Ostali smo svi isti...razredni zabavljači su i dalje razredni zabavljači...mirni dečki su i dalje takvi. Ja sam tu iskočila s one neke periferije, čudne male kreativke i pametnjakovičke koja je svima pisala zadaće.

U jednom me trenu baš taj naš domaćin ulovio u zagrljaj i rekao dečkima vani na terasi, jao, vidi ti male, u koji je ona komad izrasla, taman je, kako smo mi nju gnjavili, a baš mi je žao...sad bi je malo drugačije gnjavili svi...
Bio je to onaj jedan od filmskih trenutaka, kad se svemir iskupi...što si bila mala štrkljava curka koju nitko nije doživljavao previše, osim za pisanje zadaća. Sada su bili iznenađeni tom otvorenom ženom spremnom za zezanciju i tulumarenje do jutra.

Nakon svega smo popili jutarnju kavu u Samoboru, odvezla me kolegica na kolodvor...a tamo sam naletjela na svoja dva najdraža planinarska vodiča sa školom, koja su i nas vodila u planinarskoj školi.
Izjavio je onaj moj...omiljeni...duga priča...kako uopće ne izgledam umorno jer su me pitali otkud ja...a ja rekla, pa da sam znala uzela bi gojzerice...i produžila s vama.


P.S. u petak letimo u Irsku :D

08.04.2018. u 16:43 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.03.2018.

jedan iz 2013.



Davno je to bilo...negdje u 10 mjesecu 2013. Prije nekoliko poslova, stanova...tko zna što se sve promijenilo otad....frizura definitivno, tad sam imala sveukupno 3 cm kose na glavi. I bila...nekako mlađa...definitivno premršava.

U to vrijeme smo se frendica i ja dogovorile da ćemo obavezno svaki mjesec otići barem na jedan izlet. Naravno da od tog plana nije ispalo ništa osim ovog jednog izleta...ali, nema veze. I jedan je vrijedan, a bit će ih možda još. Dakle, to subotnje jutro bile smo spremne za izazov, odredile smo da idemo na Zeleni vir i vražji prolaz. Frendica je složila neku salatu od tune, znam da smo to jele kad smo stigle u Skrad, u 9 ujutro valjda.
Parkirale smo negdje uz prugu i odlučile se na podulju šetnju cestom iz grada prema Zelenom viru. Dan je bio lijep, nije bilo hladno, sunce, listići u svim bojama, pogled na neke udaljene vrhove. Idila.
Zabavljale smo se fotkajući se na nekoj stijeni, ona u spiderman izdanju, umrle smo od smijeha.
Naravno, ja sam nosila svu foto opremu, stativ...sve što mi treba da ulovim potočiće i vodu...



Najprije smo se spustile do potoka gdje je nastalo par ovih mutnih vodenih fotki.



Nakon toga do Munjare, jednog jezerca i malog slapa sa strane...e tamo je frendica odlučila da ju moram fotkati na određenom kamenu. Koji će pamtiti čitav život...
Znate onu situaciju kad gledate nešto kao u usporenom filmu i ne možete napraviti ništa a znate da će se desiti neka katastrofa? E to je bio taj trenutak...verala se ona tako po mokrom i skliskom kamenu...i naravno, poskliznula. Udarila na neki rub nogom, potkoljenicom...vidjela se kost koliko je udarac bio jak. Naravno, nakon nekoliko minuta smišljanja što i kako dalje, ustanovila je da ipak može dalje. Ožiljak ima i sad. Prilično velik.



Zatim do špiljice i nestvarnih, gospodar prstenova slapova.



Krenule smo kroz vražji prolaz i oduševile se. Divljina, stijene, voda, prolazi....stvarno je lijepo. Naravno, mene je motivirao i jedan određeni prizor kojeg su ovjekovječili moji kolege fotografi sa stranice na kojoj sam nekad često boravila. No za takav prizor bilo bi potrebno spustiti se užetom u kanjon.




Došle smo do špilje, naravno, nismo išle unutra jer nismo imale lampe. Dalje kroz šumu, bez ucrtanog puta, samo s mojim unutarnjim kompasom koji je u pravilu nepogrešiv. Barem u šumi...na asfaltu zna rijetko zakazati. Dosta smo hodale pa kad smo se napokon popele natrag u mjesto...sa suprotne strane, dobar smo krug napravile...sjele smo u neku lokalnu birtiju na pivu. E taj staropramen nikad nije bio finiji. I dalje tu pivu pamtim kao najfiniju u životu. Jer je toliko pasala, hladna, nakon dugog hodanja...i prekrasnog dana.


29.03.2018. u 06:36 • 11 KomentaraPrint#

utorak, 27.03.2018.

nemoj...




Riječi koje mi tlak dižu otprilike onoliko koliko i riječi ti moraš...su; nemoj, ne može se to, pazi, budi oprezna, itd itd. Već neko vrijeme nisam baš oduševljena situacijom na poslu. Ok, za hrvatske prilike, to je solidan posao, uvjeti, plaća...rekla bi da je čak i bolje od onog što ima 50% ljudi u Hrvatskoj. I znam da je možda bahato tražiti više, no...počelo je meni dolaziti iz dupeta u glavu da nešto vrijedim. Dug je to bio put.

Ne vjerujem da ćemo baš previše napredovati ako samo gledamo okolo, upoređujemo se s lošijima od nas i nastojimo se uvjeriti da nam je dobro tu gdje jesmo. Ne samo sebe nego i sve oko sebe, pogotovo one čudake koji su sad tu najednom krenuli mutiti vodu.

Ono što me fascinira i nikako ne razumijem, kako je moguće da će ti ljudi, kad kažeš da nisi zadovoljan isprva držati stranu. Potvrditi tvoje iskustvo, složiti se s tobom, reći ti kako si u pravu, bijesniti skupa s tobom protiv šefa, države, situacije, ovoga i onoga. I trajati će to tako nekoliko dana, mjeseci, sve dok ti sam ne budeš spreman poduzeti nešto.

Naravno, kao takav si već iznimka, jer većina ipak nastavlja kukati dok se situacija sama od sebe ne promijeni.
E, u trenutku kad si odlučio nešto poduzeti...štoviše, imaš i koliko toliko jasnu sliku što bi i kako mogao napraviti, najednom svi promjene ploču. I krene; nemoj, pretjeruješ, smiri se, ipak je to u redu posao, ostani tu gdje jesi, sjedi, radi, šuti. Eventualno će biti, dobro se osiguraj, nađi novi posao, la la la.

Zbilja mi nije jasno otkud tako različiti savjeti u i dalje istoj situaciji, od istih ljudi koji su ti prije tjedan dana rekli sasvim suprotno?

Ono što...je teško objasniti ljudima je da...meni sigurnost u smislu posla za nekoliko tisuća kuna i nije nužna. Znam da se mogu snaći, da želim raditi i da mi nije smak svijeta ni raditi neki posao tipa konobarenja neko vrijeme ako je to potrebno. Radila sam svega već, mogu se snaći, a bome ima i svaki posao i svoje zanimljive strane.

I korisne...2.5 godine radila sam s djetetom s poteškoćama...dva puta sam u životu rekla nikad; nikad neću raditi s djecom...i naravno, vratilo se u ovom obliku. I nikad ne bi mogla živjeti tu (gdje sad živim relativno blizu, a firma mi je tamo). No, na stranu nikad...ne mogu vjerovati koliko mi je to iskustvo rada s takvim djetetom korisno i dan danas. Tad sam mislila da gubim vrijeme, ne mogu ništa tu napraviti (i po pitanju tog djeteta i nisam, pošto oni koji su za to davno prije mene bili zaduženi nisu), ali...naučila sam se beskrajnoj samokontroli. Nešto što je korisno uvijek i svuda. I pogotovo u radu s ljudima. Odraslima, mentalno zdravima (diskutabilno...).

Teško je ljudima shvatiti i to da ja imam silnu potrebu potucati se po svijetu. Raditi nešto kreativno. Mijenjati mjesta, poslove, zanimacije. Evo, čak i posao u struci mi je kroz 4-5 godina postao dosadan. Ne želim cijelo vrijeme sjediti u uredu i gledati kako je vani lijepo vrijeme a ja ne smijem iako nemam previše posla izaći van na kavu. I nije mi prioritet zaraditi hrpu novaca...prioritet je proživjeti život. Ionako sam do sad već naučila štošta napraviti i s relativno malo novaca.

Teško je ljudima shvatiti da se bavim nekom ludom idejom pisanja putopisa, freelance poslova koje mogu raditi bilo gdje. Sve su to za naše pojmove jako apstraktne stvari, sve su to ogromni rizici.
I jasno mi je da će mnogi "moji" ljudi reći nemoj, pazi, ne može se to.

Pa ipak...bez obzira na sve, mislim da ću opet...riskirati. Možda ne ove godine, imam još dvije koje ću vjerojatno provesti tu i pripremiti teren. A onda...tko zna?

Jer...bit će mi žao ako ne probam. Makar podvila rep i vratila se za pola godine.

27.03.2018. u 06:16 • 12 KomentaraPrint#

subota, 24.03.2018.

bazen




U četvrtak sam napokon smjela otići plivati. Prošlo je 3 tjedna od pada...kičma je dosta bolje, mogu sjediti na poslu, poželjno je da se dignem i prošećem svako toliko inače ipak zaboli oko 3 popodne.
Lakat je još jako bolan na dodir, očito je živac stradao dosta pa tome dugo treba da se smiri. Ne smijem se ni u ludilu osloniti na njega i dalje.
I tako, jedva sam dočekala taj rok kad mogu otići plivati...otišla popodne iza posla, mislim da sam tamo došla oko 5 i 15. U Utrine. Nisam bila na bazenu otkad je bandinjo sredio još jeftinije karte, bojala sam se na šta će to ličiti. Naravno, iznenadilo me da od onog dijela koji je bio manje od pola bazena za građanstvo, sad je još i to osakaćeno sa barem pet pruga...od toga su dvije za građanstvo i u svakoj je bilo po dvoje troje ljudi. I ostatak od ajmo reći širine od tri pruge je bio u jednom trenu nakrcan s nas desetoro. Naravno, ako svi plivaju i plahutaju simo tamo, to je...kaotično.

Mislim da sam se mrvu i preforsirala, jer me leđa sad ipak malo boluckaju...plivala sam skoro sat vremena bez puno stajanja, a to je za početak malo nadobudno. I to prsno, pošto bi pokušaj plivanja leđno završio sa jedno dva tri sudara sa sudionicima bazenskog prometa i pokojim prekršajem.

Naravno da sam na kraju i poludjela i odjurila doma jer me neki dečko zgrabio za stopalo, a ja sam nakon toga tresnula rukom neku ženu i zaključila da je sad dosta.
I odem do garderobe pa pitam tetu tamo, dobro jel postoji neko čudno doba dana kad nije takva gužva?
Na to me dočekao totalno unezvjeren pogled...i rečenica; ovo nije gužva. Pa koliko vas je bilo u pruzi? Ja reko, u onoj jadnoj zajedničkoj valjda deset. To nije gužva? Što onda je, ljudi se tuku po bazenu?
A kaže ona, tako vam je to od devetog mjeseca od kad su karte pojeftinile.

Ma divno bandinjo, svaka ti čast. Taj tip stvarno ima neki problem s vodom kad je odlučio gradu podariti same fontane i jeftinije bazene. Nije mu palo na pamet da napravi još koji umjesto da pojeftini karte tako da se u bazenu možemo naslagati jedino ko sardine u konzervi.

Jedva čekam ono čudno doba kad more bude podnošljivo za kupanje, a turisti još ne navale. To je moj raj. I vjerujem svakoga tko živi u priobalju...i nas dotepenaca na koji vikend.

24.03.2018. u 08:11 • 16 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< travanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..



web counter
web counter



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se