so far away...

srijeda, 20.09.2017.

pjesme?




Zašto on? Pitala si se...i ono najiskrenije bilo je...jer zbog njega pišeš pjesme. Zar ne razumiješ da su pjesme tvoje...i da ih sama pišeš, on...i ona (ta ljubav i ta luna...i sve ostalo)...su samo poticaj? Da nije u redu čekati na njega...ili na išta...da bi bila sretna?

Da se još uvijek praviš veeeeliko dijete i daješ svoju sreću previše olako u tuđe ruke. I da čekaš ono što odavno možeš i sama. Ponekad ne znaš kako...ali svaki se puta suočiš sa strahom i sa neizvjesnošću i sa svime onime što ti se čini da nisi spremna iznjeti. Onda zašto strah i panika? Zašto sebi ne vjeruješ, zašto misliš da si toliko promašila sve?

Kad si bolje znaš da život ima svoju čaroliju i da se možeš opustiti jer te uvijek vodi kamo treba...i kamo želiš...ako se usudiš znati gdje bi to bilo. Možda i misliš da se ljepše priče ispišu u lutanjima...ali krugova je zaista bilo dovoljno.

Zaliječi to srce više i gradi tu sreću na drugim temeljima mala.

20.09.2017. u 09:09 • 0 KomentaraPrint#

subota, 05.08.2017.

potraga...



Kad napokon tragaš na pravom mjestu. Duboko u jezeru, iza svih zavjesa.
Govorila sam ovih dana da želim pobjeći sama od sebe, iz svoje kože, što dalje.

Pomalo zbog okolnosti u kojima sam mislila da sam zapela, pomalo zbog onoga što sam i sama složila...mala drama sa dvoje ljudi koje sam možda voljela...i prilično zamjerila sebi.
Par savjeta prijatelja koji su me usmjerili i jedna knjiga; Nova zemlja od Echarta Tolle-a i napokon je sjelo.

Ima to neko "mjesto" u nama koje je sigurno i sretno i koje zaista "postoji" ispod strahova i drama i svega onoga što stvori um i naša panika. I jedino je istinito. Potraga je trajala i trajat će...možda sam ponekad i nalazila sve to, pa opet puštala da neki valovi na površini vode igru. Možda sam se i bojala dubine (čak i doslovno)...baš zato.

Možda baš kad ti se čini da si najdalje od svega što si želio...pronađeš djeliće biti. I pustiš taj nesretni strah i dramu. Sjetiš se da nekoga "osjećaš" drugačije i bolje od drugih. Da su spletovi ludih okolnosti i sva drama, penjanja i padovi bili tu da te nauče.
I još ćeš učiti i sve je u redu, jer put ne može biti krivi.

Ono što vjerojatno svo vrijeme ispod površine znamo, samo zaboravljamo. I oduševimo se kad to ponovo sretnemo ili otkrijemo.

05.08.2017. u 11:51 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.06.2017.

have the end in mind...




Oduvijek sam voljela filmove koji su rađeni po istinitim događajima...ili one koji su dovoljno životni i slični tome...obično su to oni u kojim netko nekog jako voli, ali netko umre...a ovaj drugi otkrije sebe...

Zadnjih nekoliko dana gledam seriju koja je vjerojatno meni najbolja ikad, s kojom se stvarno mogu saživjeti. Da, bilo ih je kroz godine preko nekoliko, ali ova pogađa u sridu. Sasvim slučajno sam jednu večer prebacila na drugi program hrt-a iza 20h... serija se zove Chasing life (Žeđ za životom ili kako je već prevedena). Naravno da gledam nekoliko serija odjednom online i da sam već ispred onog što se kod nas prikazuje, blaženi internet.

Radi se o djevojci od 24 godine koja sazna da ima leukemiju, cura je novinarka, obitelj joj je tako tipična, prijatelji, tajne...sve nešto normalno, težak posao i borba da se uspije. I uz svu tu neku težinu teme zadržao se i humor i neka lakoća u seriji. No najviše od svega, zaista me natjerala da držim taj kraj na umu. Zapitam se što je to što je bitno, gdje bih bila danas da mi je zadnji dan i kad bi živjela u skladu s tim.

Nema toga na svijetu što te natjera da živiš život do smrti. Shvatila sam to kad je umro tata. Smrt stavlja sve u pravu perspektivu, zaboraviš sve ono nebitno, sve ono oko čega se uzrujavaš bezveze, sve tričarije i gluposti.
Sjetiš se što si i tko si, kamo želiš ići i prije svega s kim. Sjetiš se da je vrijeme daleko najvrednija valuta.

Često to zaboravljamo, često trčimo na svojim hrčak kotačima od posla i natrag, ganjajući što zapravo? Način da platimo ratu kredita i kupimo hranu i krov nad glavom...
I ponekad tresne nešto opako pred nas što ne možemo zaobići trčeći, nešto što ne možemo ignorirati, nešto golemo.
I tad napokon prestanemo misliti o tričarijama. Nije da mislim da je osiguravanje egzistencije tričarija...prije bi rekla da je to u ovoj (a i još ponekoj državi) umjetnost i majstorija. Samo, prestanemo doživljavati nebitne stvari bitnima.
A bitne postaju još bitnije.

Ponekad se usudimo napraviti one stvari koje nas grozno plaše. Ponekad se sjetimo reći dosta nekome tko je pretjerao. Ponekad odjurimo na prvo putovanje ili napravimo neku totalno bedastu stvar poput hodanja bosi po kiši. Postanemo spontaniji ako smo do tada bili kontrol frikovi. Postanemo usmjereniji...iskreniji...bolji...sebi, ponajprije...a samim time i drugima...

Zapravo, imam i ja svoju "near death" priču...imala sam 15 godina, "uzorna" učenica gimnazije sa svim pohvalama. Jesam, bila sam zaigrana i znatiželjna i više od svega voljela sam filozofirati i družit se s odraslima još kao malo dijete. No na kraj pameti mi nije bilo napraviti išta drugo no slušati roditelje, učitelje itd.
Tog sam dana čuvala mlađeg brata dok su mama i baka iskapale krumpir. Mama me zamolila da joj odem otvoriti vrata spremišta u kojem se držalo povrće...skupa sa dvije bačve šljiva ili krušaka za rakiju. Ušla sam u prostoriju punu osa i jedna mi je ušla u japanku. Naravno, ubola me.
Nakon par minuta jako crvenilo na tom mjestu...zatim oteknuti svi plikovi od uboda komaraca...zatim golemi osip po cijelom tijelu...i najviše od svega beskrajna panika (koja je navodno i simptom)...tata je dojurio s posla, utrpao me u auto i otišli smo doktoru...sve zajedno 40tak minuta dok se nisam počela gušiti, taman u ordinaciji kod doktorice...
Obična alergija, ništa posebno, ima nas zaista puno...ali u tom trenutku sam zaista mislila da umirem...

Mislim da je baš to bio onaj prelomni trenutak zbog kojeg sam kasnije, tokom faksa prestala biti toliko uzorna...i napravila pokoju grešku i hrpu spontanih ludosti...zbog kojih nimalo ne žalim...
I zbog čega se nekako žešće hvatam života...

29.06.2017. u 00:28 • 0 KomentaraPrint#

petak, 23.06.2017.

ljeto

trebaš li to zaista?
je, slatko je pobjeći...iskoristiti dan i situaciju...zašto onda zamjeriš drugima ako urade isto to?
zašto se osjećaš loše kad to tebi naprave?

znam, ako išta u životu znam, znam si složiti sve tako da uživam...barem u onim neki malim stvarima, kad već u onim nekim bitnim stavkama imam osjećaj da snovi izmiču za dlaku...

prije svega ti... čak i kada bi se oboje složili oko toga što želimo (jesmo li?), uvijek bi posao bio ta okolnost koja odnese onu sreću za kojom tragam...uvijek bi postojalo ono nešto izvanjsko...

no ono čega se zaista bojim je to što znam da tu nije problem samo posao, ne mogu se zavaravati tako...

i zato ponekad sanjam onaj drugi san, raširiti krila napokon, otići, početi iznova...uloviti neki drugi val, naći neku drugu obalu, sama, negdje daleko...
i to je san i potreba koja polako jača...i znam da će jednom doći na red...
zato se veselim ovom godišnjem u 9 ili 10 mjesecu...jer se bavim nekom luuudom nadom da se ne vratim...
zaboravim na ovu zemlju i ured i posao ovog tipa...hvatam sunce i valove i neke sasvim druge stvari, daleko ljepše, daleko više moje...
pa čak i vas da pustim...moja krila su važnija...
možda, možda, možda...

23.06.2017. u 19:33 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.06.2017.




dodir koji uzburka more u meni...napravi orkanske valove...natjera život da divlja, da trći i luduje...i bonacu u drugome...mir koji se ne može opisati...mirno, mirno, predivno more...
samo ti to možeš, samo si ti to ikad mogao...samo ti ćeš ikada moći...

vratiti život u život...i snove i nemir i lune i lutalice...vile, demone, sve...
pokrećeš me, pokrećeš nešto u meni, neko traganje, neku drevnu magiju, nešto neuhvatljivo i neshvatljivo...

otvaraš vrata nekog novog svemira...kao Narnija...samo moja...
možda sam je zato toliko voljela nekada...nisam znala da imam svoju...da si to ti...

kada bi barem neizgovoreno moglo biti izgovoreno...

moja si luna, putokaz lutalice, netko koga tražim i hvatam u vječnosti...
hoću li? ikada?

ili samo sebe hvatam?

18.06.2017. u 19:02 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< rujan, 2017  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...

čitam:

sve mane mi zbroji
Joanna has left Stepford
mala
opijmo kočijaša što vozi naše dane...
nelina gustirna
brod u boci
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..



web counter
web counter



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se