so far away...

petak, 23.06.2017.

ljeto

trebaš li to zaista?
je, slatko je pobjeći...iskoristiti dan i situaciju...zašto onda zamjeriš drugima ako urade isto to?
zašto se osjećaš loše kad to tebi naprave?

znam, ako išta u životu znam, znam si složiti sve tako da uživam...barem u onim neki malim stvarima, kad već u onim nekim bitnim stavkama imam osjećaj da snovi izmiču za dlaku...

prije svega ti... čak i kada bi se oboje složili oko toga što želimo (jesmo li?), uvijek bi posao bio ta okolnost koja odnese onu sreću za kojom tragam...uvijek bi postojalo ono nešto izvanjsko...

no ono čega se zaista bojim je to što znam da tu nije problem samo posao, ne mogu se zavaravati tako...

i zato ponekad sanjam onaj drugi san, raširiti krila napokon, otići, početi iznova...uloviti neki drugi val, naći neku drugu obalu, sama, negdje daleko...
i to je san i potreba koja polako jača...i znam da će jednom doći na red...
zato se veselim ovom godišnjem u 9 ili 10 mjesecu...jer se bavim nekom luuudom nadom da se ne vratim...
zaboravim na ovu zemlju i ured i posao ovog tipa...hvatam sunce i valove i neke sasvim druge stvari, daleko ljepše, daleko više moje...
pa čak i vas da pustim...moja krila su važnija...
možda, možda, možda...

23.06.2017. u 19:33 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.06.2017.




dodir koji uzburka more u meni...napravi orkanske valove...natjera život da divlja, da trći i luduje...i bonacu u drugome...mir koji se ne može opisati...mirno, mirno, predivno more...
samo ti to možeš, samo si ti to ikad mogao...samo ti ćeš ikada moći...

vratiti život u život...i snove i nemir i lune i lutalice...vile, demone, sve...
pokrećeš me, pokrećeš nešto u meni, neko traganje, neku drevnu magiju, nešto neuhvatljivo i neshvatljivo...

otvaraš vrata nekog novog svemira...kao Narnija...samo moja...
možda sam je zato toliko voljela nekada...nisam znala da imam svoju...da si to ti...

kada bi barem neizgovoreno moglo biti izgovoreno...

moja si luna, putokaz lutalice, netko koga tražim i hvatam u vječnosti...
hoću li? ikada?

ili samo sebe hvatam?

18.06.2017. u 19:02 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.06.2017.

na krilima davnih vjetrova...



Gledala sam neki dan film s Juliom Roberts, Eat, pray, love...
Znam da sam prije nekoliko godina uzela knjigu i iako mi se priča i poanta činila super jednostavno se nisam mogla izboriti sa stilom pisanja koji mi je bio previše monoton, razvučen, naporan...pročitala sam 20tak stranica i odustala od toga.
Film pak...ne znam, meni se svidio. Iako je dosta pljuvan okolo, iako svi kažu kako je sebična i površna žena koja s četrdesetak godina ostavlja muža i sve ostalo iza sebe i "traži" se po svijetu.
OK, postoji jedna zapreka zbog koje je daleko manje takvih...financije...luksuz je prolupati malo i otići se tražiti na Bali. To te košta barem 10k kn...ako ne i dosta više. Ne može si svatko priuštiti prolupati tako...ha...

Gledala sam tako film i mislila kako bi u sekundi pokupila stvari i napravila što i ona. I pitam se ponekad što me drži? Posao, kredit, prijatelji, mama i brat? Ne bi trebali, ne toliko da ne napravim što poželim...nisu to razlozi. Sigurnost...i izbjegavanje nesigurnih i dalekih poduhvata...e to bi mogao biti razlog. Pa ipak, doći će vrijeme...možda i jaaako skoro.

Imam tu neku ideju...uzeti fotiće, kameru, laptop i bilježnice...i jednostavno krenuti svaštariti ako treba...snimiti putopis, napisati članak, pokrenuti blog...ma, fotkati svadbe na drugom kraju svijeta ili makar konobariti. Preokrenuti sve, zaboraviti posao i glupa radna vremena, sjedenje u uredu. Može li se išta loše dogoditi? Još kad bi imala kraj sebe nekog dovoljno ludog da se niz taj vjetar otisne samnom?

Kaže kolegica iz srednje...moraš dobro pročešljati da nađeš onog pravog...ona je to izrekla u kontekstu imanja djeteta sa nekime. Da, teško je naći nekog s kim si spreman na takvo što...ili s druge strane na ovakvu pustolovinu u nepoznatom smjeru...
Znam jednog tko bi to možda...nekad, mlađi i luđi i napravio...sad...ne vjerujem...ali se pomalo nadam...uz nekog kome vjerujem nema toga čemu se ne bih prepustila...

zato, vjetrovi neka pušu...a ti neki pradavni, moji, iskreni i ludi snovi....o slobodi i putovanjima...snovi od kojih se ježi koža...neka napokon zažive...kako god...

15.06.2017. u 09:31 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.06.2017.

još jedno jutro...

Gledam beton ispred ulaza u zgradu...djeca su nacrtala školicu. Ispod nje piše zemlja...iznad, nebo...
Ironičan osmjeh i kažem sama sebi, da, točno tu, između zemlje i neba, samo je škola...malo drugačija od one u koju smo išli određeni broj godina...

Ulovila me panika.
Ne zato što je priča od pola godine imala svoj početak, sredinu i kraj. Tako tipičnu da ne može biti više tipična...samo prokleto ubrzanu. Možda mu je najviše vremena trebalo da me osvoji...za sve ostalo, imam dojam da smo požurili...upoznavanja prijatelja, obitelji, suživot (kakav god bio)...skidanje ružičastih naočala, prve mane, svađe, problemi, zajednički godišnji...zid koji ne znamo preskočiti, zaobići ni razbiti...i kraj...

Pomislila sam da će mi nedostajati, hoće...dijelovi njega...onaj pitomi, svima simpatičan i dragi dio njega...mekana kosa i njen miris, koju sam toliko voljela maziti...netko tko me pazio i mazio...ali, ima i ona druga strana, koja je poput čudovišta koje izviri kad ne treba...i samo nasamo, kad nema svjedoka...drama i nesigurnost, svađe i ljubomora...strana od koje sam željela glavom bez obzira pobjeći i rekla sam da je dosta...nisam bila uvjerena da je problem riješen kad se smirio.
Dovoljno je jednom vidjeti nekog kako se duri i svađa uporno i ima neki svoj čudan uski način gledanja na svijet...koji je meni toliko stran da mi se ne čini da prebivamo na istom planetu...Vjerujem da svatko ima svoje svijetle i svoje tamne strane, daleko sam i ja od anđela...no ponekad nas ta "tama" u nekome plaši više nego što sve ono dobro u njemu može donjeti lijepoga...

I zato...mislim da nisam pogriješila. Imali smo ubrzanu neku priču, nije bila loša...ali, nije očito ni trebala potrajati.
Pa ipak...panika je tu kao neki neželjeni gost...što sada, što ako sam otišla iz nečega što je ipak više vrijedilo, što ako su se problemi mogli riješiti...možda i jesu, barem oni po pitanju suživota i financija. Ali osoba kao takva da se promijeni...teško. I ne mogu zaboraviti i zanemariti tamnu stranu nekoga. Pogotovo kad se kosi sa mojim pogledima na život i svijet. A kosila se.

Panika jer...bit će opet pustih i praznih vikenda. Preispitati ću opet sve staze kojima biram kročiti...stoput se pitati, jesu li prave.
Panika jer...zaista imam problem, jasno mi je...ne znam baš i ne volim biti sama. Iako, vjerujem da sam u redu i sebi sam često sasvim dobro društvo i ne muči me samoća kao takva...ali volim biti u vezi...i bila sam, tisuću godina. Znam da ću jednom morati prestati oslanjati se na taj neki fiktivni oslonac...nekoga svog...makar ga nikad ne trebala niti se oslonila. To je poput ograde za koju se nikada ne hvataš, ali voliš znati da je tu.

Panika jer...možda neki izbori nisu pravi. Osuditi će me oni koji se ne slažu s njima. Majka pogotovo. Možda bi njen izbor na mom mjestu bio drugačiji. Ali, ja nisam ona. Niti ona ima pravo očekivati da odaberem ono što ona misli da je najbolje za mene...biram za sebe i biram sama.
Možda i krivo...ali, sve je to škola.

12.06.2017. u 18:12 • 0 KomentaraPrint#

subota, 14.01.2017.

prisilno "prizemljeni"




Nisam od onih luđaka koji će bez obzira na vrijeme i nepogode ići planinariti. Još sam beba u tome, tek smo krenuli landrati i nemam potrebu nešto dokazivati sebi ili drugima, ne volim zimu ni hladnoću i striktno se držim onoga što su nas učili u planinarskoj školici...ne ide se zimi na staze koje niste prošli ljeti.

A kako smo relativno malo toga prošli prošle godine...iako se činilo puno i divno kad smo toliko intenzivno planinarili par mjeseci u školi...onda sam ovih mjeseci "prizemljena". I teško mi to pada, zasta jako...crv u guzici ne da mira, nakupilo se opet par kila...naravno, na meni visokoj nije to nikakav realni višak, ali meni smeta i nekako me "usporava". Tako da je plan za sutra barem otići nekamo u snijeg uz kakvo jezero i fotić.

Dosta mi je sjedenja i razvlačenja po trosjedu...biti zatvorena unutra i ograničenog kretanja.

Razmišljam i o tome da nabavim psa...ili drugu mačku. Radije bi psa jer...uz dragog bi ga i mogla sad održavati, on radi kraće malo pa bi ga stigao ranije prošetati. I mogao bi svuda s nama, sad su više i rijetki hoteli koji ne primaju pse...jedino o čemu nisam razmišljala su putovanja motorima...to bi već bio problem...
Plan je ipak pričekati mrvu i uzeti krajem godine kad su najjeftiniji neki slabiji motor za početak. A i o tom potom, planovi obično ne funkcioniraju baš tako kako si mi zamislimo.

A pas...čuvali smo prošli vikend psa od imenjakinje i bili oboje presretni...a i pas je bio zadovoljan, moja mačka malo manje. Iz čiste pakosti mu je okupirala njegov krevetić...pa smo mi njemu dali njenu dekicu...
Volimo prošetati, nekako je to logičnije raditi sa psom nego sami...ili još gore, potpuno sama...

Palo mi je na pamet i da otvorimo servis za šetanje pasa...ili čuvanje čak. Ili da uzmem psa na socijalizaciju od udruge psa vodiča slijepih...osigurano je sve za takve pse...ali imaš ih kod sebe samo na 2 godine. Nakon toga ide obuka. Nekako to gledam kao neki društveno koristan rad, a ujedno ti je i gušt. No sigurno je teško rastati se od psa. Mada, ne vjerujem da bi ti ikad itko branio da posjetiš tog psa i kasnije kad ga uposle.

Mislim da treba tražiti još pokoji izvor prihoda...prošle godine je super krenulo, sad smo nekako stali s projektima...i čekam u niskom startu neki ozbiljniji posao sa strane.
Povišica i bonus zbog sezone su zbilja dobro došli...mogu razmišljati tu i tamo o nekom luksuzu...ali ne i o konkretnim stvarima koje želim riješiti u životu...za to treba dosta više nula na računu. Ali bit će.

Uglavnom...fali mi lutanja, zima me živcira ponekad. Više radim nakit barem...treba poraditi na marketingu, mislim da sam dobro krenula. Ali još čekam onaj neki zamah u pravom smjeru.

14.01.2017. u 15:22 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< lipanj, 2017  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...

čitam:

sve mane mi zbroji
Joanna has left Stepford
mala
opijmo kočijaša što vozi naše dane...
nelina gustirna
brod u boci
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..



web counter
web counter



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se