23.12.2012., nedjelja

Evo Morales - sedam godina vladavine prvog indijanskog predsjednika: "Poštenje i iskrenost su nam iznad svega"



U prosincu ove godine bolivijski prvi indijanski predsjednik Evo Morales obilježit će 7 godina svoje vladavine. Za predsjednika Bolivije izabran je na izborima 18.12.2005. godine sa 53.7% glasova, da bi u prosincu 2009. godine osvojio drugi mandat sa 63% glasova. Na svojoj inauguraciji osudio je dotadašnju politiku bolivijskih vođa usporedivši je s razdobljem apartheida u Južnoj Africi te proglasio kraj 500-godišnjoj eri kolonizacije. „Na svijetu postoje male i velike zemlje, bogate i siromašne zemlje, no, svi smo jednaki u jednoj stvari: u našem pravu na dostojanstvo i suverenitet. Ovo je trenutak kada demokratska i kulturna revolucija počinju“, izjavio je.

Morales je i sam podrijetlom iz siromašne obitelji, iz ruralnog područja Isallawi. Nakon što je odslužio vojsku u razdoblju između 1978. i 1981., tj. u razdoblju ogromnih nemira, promjena vlasti i vojnih udara, Morales je kroz tzv. Cocalero sindikat započeo svoj politički angažman.

Cocalero sindikat i Pokret za socijalizam

Cocalero sindikat jest sindikat uzgajivača koke koji je devedesetih bio vrlo aktivan jer je tadašnja vlada Huga Banzera obećala Sjedinjenim Državama iskorjenjivanje lišća koke. U doba kad se Morales priključio sindikatu, 1980-ih, bili su zaslužni za izgradnju nekoliko cesti, lokalne škole i igrališta za nogomet. Preko njih Morales se priključuje stranci pod nazivom Pokret za socijalizam (MAS), čiji je program bio usmjeren na siromašne, naročito indijanske zajednice, te je isticao zahtjev za nacionalizacijom industrije i ravnomjernom raspodjelom državnih resursa.Cochabamba protesti MAS je sudjelovao u tadašnjim demonstracijama protiv rasprodaje nacionalnih resursa, naročito bolivijskog plina (tzv. „gas conflict“) te protiv privatizacije kompanije Semapa koja je opskrbljivala lokalnu zajednicu vodom („Cochabamba protesti“).

Po dolasku na vlast nastavio je angažman u borbi za prava uzgajivača koke politikom pod nazivom „nula kokaina, ali ne i nula koke“, kojom su tisuće farmera dobile odobrenje za uzgoj koke na malim površinama za legalnu upotrebu.

UN-ov ured za kontrolu droge procjenjuje kako je bilo 30 900 hektara koke u Boliviji 2009. godine, što ju čini trećim najvećim proizvođačem na svijetu nakon Kolumbije sa 68 000 hektara i Perua sa 59 900 hektara.U svojim nastupima isticao je list koke kao simbol andske kulture kojem prijeti izumiranje uslijed napada imperijalističke zapadne kulture (naročito SAD-a). Smatra kako samo zato jer u svom dvorištu imaju problem sa zloupotrebom droge, Amerikanci nastoje iskorijeniti koku koja je legitimni proizvod sa velikom i povijesnom ulogom u andskoj kulturi. Također, predstavio je uzgajivače koke kao žrtve bogatih urbanih elita koje su pristale na američki pritisak implementiranja neoliberalnih ekonomskih reformi. „Ja nisam diler droge. Ja sam uzgajivač koke. Uzgajam lišće koke, koje je prirodan proizvod. Ne pretvaram ga u kokain, niti su kokain i ostale droge ikad bile dio andske kulture“, izjavio je Morales.

Reforme i nacionalizacija

U svoj kabinet i među svoje političke savjetnike Morales je okupio aktiviste autohtonih zajednica te lijevo orijentirane intelektualce, nastojeći održati ravnomjeran broj žena i muškaraca. Odmah potom srezao je plaće članovima vlade i samome sebi za 57%. „Zamolio sam ministre za razumijevanje, jer ovo nije radi mene, već radi ljudi. Trebamo 6 000 novih učitelja i profesora, a imamo novaca samo za 2 200 njih. Stopa siromaštva ovdje je jako visoka, ali nadamo se da ćemo s ovom vladom učiniti situaciju boljom“, izjavio je Morales.

Na prvi maj 2006. godine potpisao je sporazum kojim planira nacionalizaciju svih plinskih rezervi, a vojska je dobila naredbu da okupira i čuva industrijske pogone i polja prirodnog plina do završetka nacionalizacije, tj. dok ne istekne zadani rok od 6 mjeseci za revidiranje postojećih ugovora koji će omogućiti Boliviji kontrolu nad cijelim lancem proizvodnje. Za sve kompanije koje bi odbile takav oblik suradnje, Morales je poslao poruku kako slobodno mogu napustiti zemlju. Tako su se na udaru našli Repsol, Total, British Gas, Petrobras i Exxon, ali i ostalih 20-ak kompanija, ispred čijih su se postrojenja mogli vidjeti natpisi „nacionalizirano“ i „vlasništvo bolivijskog naroda“. Tako su, 10 godina nakon što su privatizirani, energetski resursi vraćeni u ruke bolivijske državne firme Yacimientos Petrolíferos Fiscales Bolivianos (YPFB). Do kraja prvog predsjedničkog mandata 2009. godine povećana je uloga države u ekonomiji te su nacionalizirane industrije nafte, ruda, plina i komunikacija. Iako opozicija smatra kako su procesi nacionalizacije nesmotreni, Moralesovi pristaše tvrde kako Bolivija pati od siromaštva i podređenosti stranom kapitalu, te je stoga vrijeme da „beneficije dođu u ruke svih, a ne samo gospodarske elite“.


Inače, ovo je treći val nacionalizacije u povijesti Bolivije. Prvi se odigrao 1937. godine za vladavine nacionalista Davida Toroa koji je otkazao suradnju Standard Oil Companyju, a drugi 1969. godine kada je tadašnji ministar ruda i nafte, socijalist Quiroga Santa Cruz, nacionalizirao Gulf Oil Company. No, Quiroga je ubijen 1980. godine kada na vlast dolazi diktator Luis Garcia Meza.

S obzirom da je velik dio zarade od plina uložen u zdravstvo i edukaciju, smanjena je stopa nepismenosti i siromaštva bolivijskog stanovništva. Između 2005. i 2010. godine, postotak onih koji žive u siromaštvu pao je sa 60% na 49,6%, dok je stopa onih u ekstremnom siromaštvu pala s 38% na 25%. Minimalna plaća povećana je za 50%. Nezaposlenost je također u padu, s 8,4% na 4%. Prema izvještaju UNDP-a (Razvojni program UN-a), Bolivija je na prvom mjestu među latinoameričkim državama u raspodjeli resursa prema najugroženijem dijelu populacije, čime je bitno smanjena razlika između najbogatijih i najsiromašnijih, a što je omogućilo i porast potrošnje struje, čiste vode i plina, naročito u onim dijelovima koji do tada nisu imali pristup ovim uslugama. Također, proglašena je državom „očišćenom“ od nepismenosti, a profesorske i učiteljske plaće povećane su za 30%.

Seljacima je podijeljeno preko stotinu besplatnih traktora, te je ubrzan proces raspodjele zemlje čije se riješio problem nedostatka zemlje, najviše u istočnom dijelu države (Santa Cruz) u korist siromašnih seljaka i indijanskih zajednica.

No, kako meksički novinar Luis Hernández Navarro napominje, bolivijska priča nije priča o „progresu“, već o modelu drugačije ekonomije, kojoj je u središtu ideja o „dobrom životu“ (buen vivir) i koja nastoji omogućiti harmoničan suživot ljudi i prirode. Tako da, dolazeći od zajednice, ona nema interesa za ekonomskom profitabilnošću, već za proizvodnjom u skladu s prirodom. Ili, kako bi Morales rekao: „Mi ne vjerujemo u linearnu kumulativnu koncepciju napretka bez granica, po cijenu drugih ljudi ili prirode. „Dobar život“ ne mjeri se dohotkom po glavi stanovnika, već razvojem identiteta, duha zajednice i života u harmoniji.“

Odnosi sa SAD-om i rat protiv droge

U rujnu 2008. godine Morales je optužio američkog ambasadora Philipa Goldberga za urotu protiv demokracije i poticanje građanskih nereda, te mu naredio da napusti zemlju. Na ovaj čin američka vlada uzvratila je izbacivanjem bolivijskog ambasadora Gustava Guzmana iz SAD-a, a na što je pak slijedeći dan venezuelanski predsjednik Chavez u znak solidarnosti izbacio američkog ambasadora iz Venezuele poručivši mu da „ode kvragu 100 puta“, istovremeno povukavši svog ambasadora iz SAD-a.

Nakon pobjede Baracka Obame na američkim izborima 2008., odnosi Bolivije i SAD-a su se malo popravili u odnosu na razdoblje Busha mlađeg kojeg je Morales javno nazivao teroristom. No, nakon što je američka vlada poduprla vojnu intervenciju u Libiji, Morales, inače Gaddafijev pobornik i prijatelj, je osudio Obamu pozivajući na to da mu se oduzme Nobelova nagrada.

Iako su u studenom 2011. godine Bolivija i SAD ponovno uspostavile diplomatske odnose, Morales je zabranio američkim agentima iz Odjela za droge ulazak u zemlju. Podsjetimo, početkom 2011. izbacio ih je iz Bolivije, a svoj postupak je objasnio u slavnom nastupu prilikom kojeg je pred novinarima u zrak podigao knjigu „Velika bijela laž“ (The big white lie/ La guerra falsa) bivšeg agenta DEA-e, Michaela Levinea, koji je veći dio svoje službe proveo u Latinskoj Americi. U knjizi Levine otkriva na koje je načine CIA umiješana u rat protiv droge, uključujući i tzv. „kokainski puč“ u Boliviji 1980., najkrvaviji dotadašnji puč izravno orkestriran od strane američke vlade. Morales je još 2008. iznosio optužbe protiv agenata DEA-e za špijunažu i financiranje „kriminalnih grupa“ kako bi se svrgnula njegova vlada. Michael Levine je nakon tog događaja izjavio kako je stavljen krivi naglasak na DEA-u, kada je u biti glavni problem CIA. Osim Moralesa, i venezuelanski predsjednik Chavez je 2005. prekinuo suradnju s DEA-om, optužujući njene agente za špijunažu.

Opozicija

Moralesov najveći politički protivnik jest Manfred Reyes Villa koji je 2007. poveo opoziciju na ulice Cochabambe zahtjevajući Moralesovu ostavku. Na ulice su potom izašle i pristaše Eve Moralesa koji su zahtjevali ostavku Manfreda Reyesa koji je pozivao na veću autonomiju i distanciranje od Moralesove politike. Prosvjedi su prerasli u nasilne sukobe u koje je morala intervenirati policija, a prilikom kojih su dvije osobe smrtno stradale i stotine njih ozlijeđene.


Od ukupno 9 guvernera, četvorica koja nisu članovi Moralesove političke partije zahtijevaju veće ovlasti i veći stupanj autonomije za „svoje“ regije (Santa Cruz, Chuquisaca, Beni i Tarija). Bogatije regije su uglavnom sjedišta oporbe, a razlozi za zahtijevanjem autonomije ne dolaze iz jezičnih, kulturnih ili religijskih razlika, već zbog pitanja vlasništva nad novcem i resursima. Iako njihove regije sada dobivaju više novaca nego prije 2006. godine, desničarski guverneri zahtjevaju veći udio u profitu od plina i nafte, prijeteći štrajkom glađu.

Morales je u više navrata izjavio kako pokrete za autonomiju potiču bogati zemljoposjednici i biznismeni, naročito u regiji Santa Cruz, samo kako bi se što prije dokopali nacionalnih resursa pogotovo otkako su u tom području otkrivene brojne zalihe prirodnog plina. Osim njih, tu je i američka Agencija za međunarodni razvoj (USAID) koja pomaže pobornike autonomije u najbogatijim regijama, kako financijski, tako i održavanjem raznih seminara na kojima ih „podučavaju“ slobodama i autonomiji.

Također postoje i fašističke organizacije poput Nacion Camba i Unión Juvenil Cruceń (UJC) koje zahtijeve za autonomijom koriste kako bi sabotirali rad vladajuće stranke, a metode su im najčešće nasilne i usmjerene protiv indijanskih zajednica.

Santa Cruz Krajem 2007. godine u regijama Santa Cruz i Beni najavljeni su (ilegalni) referendumi za samostalnost, koje su fizički čuvali upravo članovi UJC. Zabilježeni su napadi na ljevičare, tako da je postotak onih koji nisu izašli na referendum iznosio 39, a među onima koji su izašli zabilježeno je 85% glasova za autonomiju. No, na kraju je bolivijski sud proglasio statute o autonomiji (koji su uključivali ideje o vlastitoj policiji, porezima i zakonima o zemlji) ilegalnima i protivnima Ustavu. „Jedinstvo zemlje mora ostati netaknuto, i to nije pitanje za diskusiju. Nikakav referendum o jedinstvu Bolivije neće biti održan“, izjavio je Morales.

Bez obzira na to, dvije godine kasnije u bolivijski statut su uvrštene odredbe o davanju veće autonomije regijama (u drukčijoj formi), što je i potvrđeno na referendumu 2009. godine, a s obzirom na sve veći utjecaj Washingtona na glavne oporbene regije, Morales se okreće partnerstvu i jačanju suradnje s drugim latinoameričkim liderima.

Indijanska zajednica u Boliviji

Jedna od ključnih točaka Moralesovog djelovanja je odnos s indijanskim zajednicama u Boliviji, koje su tradicionalno kroz povijest ostajale na marginama kada je dolazilo do donošenja odluka od strane političkih elita. Evo Morales je i sam porijeklom od Aymara autohtonog naroda te prvi bolivijski indijanski predsjednik.

Odmah po dolasku na vlast Morales je, zajedno s najvišim vojnim licima posjetio skup autohtonog stanovništva regije Omasuyos pod nazivom „Ponchos Rojos“ prilikom kojeg je izjavio kako podupire i vojne i njihove snage u obrani bolivijskog teritorijalnog integriteta i kako nijedan „caballero“ (tj. bijelački kolonizator) neće uspjeti rastaviti Boliviju. Nakon sudjelovanja na tom skupu opozicija ga je prozvala i optužila za pružanje podrške „ilegalnim militantima“. Uz to, skup se održavao i na mjestu koje je 1970-ih godina bilo centar oporbe tadašnjoj vladi, ljevičarskoj gerili Tupac Katari Guerrilla Army (EGTK) koji su kasnije dobili i svog predstavnika Alvara Garciu među Moralesovim političkim partnerima.

Pružio je podršku učenju i širenju jezika autohtonih zajednica kao što su Aymara, Quechua i Guarani, a čiji se jezici koriste uglavnom u ruralnim dijelovima. S obzirom da danas tek oko 37% stanovništva govori nekad dominantnim indijanskim jezicima, Moralesovo ministarstvo obrazovanja je najavilo programe za učenje tih jezika u školama, kako bi se „dekolonizirao bolivijski misaoni sklop“, kako to objašnjava Morales. Na optužbe da ovime samo pokušava ukloniti španjolski jezik, odgovara kako je više od polovice bolivijskog stanovništva indijanskog porijekla i kako nije sramota govoriti svoj jezik izvan kuće ili lokalne zajednice.

Vanjska politika - suradnja sa zemljama u regiji

Morales uživa potporu lidera u regiji i s njima ostvaruje uspješnu suradnju. Tako su Venezuela i Kuba pomogle slanjem doktora u ruralne dijelove Bolivije i gradnji bolnica diljem zemlje, a Bolivija je kasnije pomogla Kubi slanjem 120 tona humanitarne pomoći nakon što je uragan Sandy pogodio otok. Tadašnji brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva podržao je ekspanziju bolivijske plinske industrije tako da 73% plina Bolivija izvozi u Brazil, a Chavez je najavio kako će njegova vlada uložiti 883 milijuna dolara kako bi pomogla razvoju bolivijske plinske i naftne industrije.

Lula i Chavez dogovorili su se oko zajedničkog ulaganja još 530 milijuna dolara za izgradnju cesta koje će omogućiti bolju prometnu povezanost La Paza, Benija i Panda. Također su izjavili kako podržavaju Moralesovu borbu protiv onih guvernera koji zahtjevaju autonomiju, tj. neovisnost. „Mi smo protiv onih koji žele podijeliti Boliviju“, izjavio je Chavez.

Američki sporazum o „Zoni slobodne trgovine Sjeverne i Južne Amerike“ proglasio je „sporazumom o legalizaciji kolonizacije“, te se radije okrenuo Chavezovoj ideji o „osovini dobra“ kao alternativi američkom terminu „osovina zla“ za Iran, Irak, Sjevernu Koreju.. „Osovinu dobra“ tako čine Bolivija, Kuba i Venezuela.

Na pitanja o tome da li ovim postupcima samo zamjenjuje sjevernoamerički imperijalizam venezuelanskim, Morales odgovara: „Kubanci su besplatno operirali 120 000 naših pacijenata. Da li su nas tražili udio u vlasništvu nad industrijom ruda? Ili dio profita od nafte? Ne, ništa. Venezuela nam također bezuvjetno pomaže. Naši odnosi temelje se na međusobnom poštenju, poštenju između naših vlada, naših država i naših naroda, a to je ono što nedostaje Sjedinjenim Državama.“

21.12.2012. - "Kraj mržnje i podjela, početak razdoblja ljubavi i zajedništva"

Posljednjih dana bili smo svjedoci nenormalne panike podignute medijskim forsiranjem nečega što je navodno trebao biti smak svijeta. No, dok su mediji, trgovine, ugostiteljstva i putničke agencije zgrtale novce na ovom marketinškom triku, iz Bolivije stižu pozitivne i nadahnjujuće poruke.

Iz ministarstva vanjskih poslova poručuju kako je prema majanskom kalendaru započela nova era, koja ne znači smak svijeta, već promjenu u svijesti ljudi i početak novog života, pozitivnih promjena i harmoničnog ujedinjenja s Majkom Zemljom. Smatraju kako će u novom razdoblju povijesti duh zajednice nadvladati individualizam tipičan za kapitalizam.

Za ovu priliku bolivijska i peruanska vlada organizirale su ceremoniju na Otoku sunca na Titicaca jezeru. „Ovaj dan obilježava kraj egoizma i podjela, kraj mržnje i laži, kraj kapitalizma. Počinje razdoblje ljubavi, istine i zajedništva“, poručio je Morales.

Što se tiče daljnjih planova za budućnost, Morales izjavljuje: „Od samog početka govorili su kako ovaj mali Indijanac neće izdržati dulje od tri, četiri mjeseca. No, to vrijeme je iza nas i ovaj mali Indijanac će ostati ovdje još dugo. Naravno, dešavaju nam se i greške, kome se one ne događaju? Stvar je u prepoznavanju naših pogrešaka i to je ono u čemu mi imamo prednost. Poštenje i iskrenost su nam iznad svega. Čeka nas još promjena.“

Izvor: Advance.hr
.
- 23:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Evo Morales - sedam godina vladavine prvog indijanskog predsjednika: "Poštenje i iskrenost su nam iznad svega" (2013)





U prosincu ove godine bolivijski prvi indijanski predsjednik Evo Morales obilježit će 7 godina svoje vladavine. Za predsjednika Bolivije izabran je na izborima 18.12.2005. godine sa 53.7% glasova, da bi u prosincu 2009. godine osvojio drugi mandat sa 63% glasova. Na svojoj inauguraciji osudio je dotadašnju politiku bolivijskih vođa usporedivši je s razdobljem apartheida u Južnoj Africi te proglasio kraj 500-godišnjoj eri kolonizacije. „Na svijetu postoje male i velike zemlje, bogate i siromašne zemlje, no, svi smo jednaki u jednoj stvari: u našem pravu na dostojanstvo i suverenitet. Ovo je trenutak kada demokratska i kulturna revolucija počinju“, izjavio je.

Morales je i sam podrijetlom iz siromašne obitelji, iz ruralnog područja Isallawi. Nakon što je odslužio vojsku u razdoblju između 1978. i 1981., tj. u razdoblju ogromnih nemira, promjena vlasti i vojnih udara, Morales je kroz tzv. Cocalero sindikat započeo svoj politički angažman.

Cocalero sindikat i Pokret za socijalizam

Cocalero sindikat jest sindikat uzgajivača koke koji je devedesetih bio vrlo aktivan jer je tadašnja vlada Huga Banzera obećala Sjedinjenim Državama iskorjenjivanje lišća koke. U doba kad se Morales priključio sindikatu, 1980-ih, bili su zaslužni za izgradnju nekoliko cesti, lokalne škole i igrališta za nogomet. Preko njih Morales se priključuje stranci pod nazivom Pokret za socijalizam (MAS), čiji je program bio usmjeren na siromašne, naročito indijanske zajednice, te je isticao zahtjev za nacionalizacijom industrije i ravnomjernom raspodjelom državnih resursa.Cochabamba protesti MAS je sudjelovao u tadašnjim demonstracijama protiv rasprodaje nacionalnih resursa, naročito bolivijskog plina (tzv. „gas conflict“) te protiv privatizacije kompanije Semapa koja je opskrbljivala lokalnu zajednicu vodom („Cochabamba protesti“).

Po dolasku na vlast nastavio je angažman u borbi za prava uzgajivača koke politikom pod nazivom „nula kokaina, ali ne i nula koke“, kojom su tisuće farmera dobile odobrenje za uzgoj koke na malim površinama za legalnu upotrebu.

UN-ov ured za kontrolu droge procjenjuje kako je bilo 30 900 hektara koke u Boliviji 2009. godine, što ju čini trećim najvećim proizvođačem na svijetu nakon Kolumbije sa 68 000 hektara i Perua sa 59 900 hektara.U svojim nastupima isticao je list koke kao simbol andske kulture kojem prijeti izumiranje uslijed napada imperijalističke zapadne kulture (naročito SAD-a). Smatra kako samo zato jer u svom dvorištu imaju problem sa zloupotrebom droge, Amerikanci nastoje iskorijeniti koku koja je legitimni proizvod sa velikom i povijesnom ulogom u andskoj kulturi. Također, predstavio je uzgajivače koke kao žrtve bogatih urbanih elita koje su pristale na američki pritisak implementiranja neoliberalnih ekonomskih reformi. „Ja nisam diler droge. Ja sam uzgajivač koke. Uzgajam lišće koke, koje je prirodan proizvod. Ne pretvaram ga u kokain, niti su kokain i ostale droge ikad bile dio andske kulture“, izjavio je Morales.

Reforme i nacionalizacija

U svoj kabinet i među svoje političke savjetnike Morales je okupio aktiviste autohtonih zajednica te lijevo orijentirane intelektualce, nastojeći održati ravnomjeran broj žena i muškaraca. Odmah potom srezao je plaće članovima vlade i samome sebi za 57%. „Zamolio sam ministre za razumijevanje, jer ovo nije radi mene, već radi ljudi. Trebamo 6 000 novih učitelja i profesora, a imamo novaca samo za 2 200 njih. Stopa siromaštva ovdje je jako visoka, ali nadamo se da ćemo s ovom vladom učiniti situaciju boljom“, izjavio je Morales.

Na prvi maj 2006. godine potpisao je sporazum kojim planira nacionalizaciju svih plinskih rezervi, a vojska je dobila naredbu da okupira i čuva industrijske pogone i polja prirodnog plina do završetka nacionalizacije, tj. dok ne istekne zadani rok od 6 mjeseci za revidiranje postojećih ugovora koji će omogućiti Boliviji kontrolu nad cijelim lancem proizvodnje. Za sve kompanije koje bi odbile takav oblik suradnje, Morales je poslao poruku kako slobodno mogu napustiti zemlju. Tako su se na udaru našli Repsol, Total, British Gas, Petrobras i Exxon, ali i ostalih 20-ak kompanija, ispred čijih su se postrojenja mogli vidjeti natpisi „nacionalizirano“ i „vlasništvo bolivijskog naroda“. Tako su, 10 godina nakon što su privatizirani, energetski resursi vraćeni u ruke bolivijske državne firme Yacimientos Petrolíferos Fiscales Bolivianos (YPFB). Do kraja prvog predsjedničkog mandata 2009. godine povećana je uloga države u ekonomiji te su nacionalizirane industrije nafte, ruda, plina i komunikacija. Iako opozicija smatra kako su procesi nacionalizacije nesmotreni, Moralesovi pristaše tvrde kako Bolivija pati od siromaštva i podređenosti stranom kapitalu, te je stoga vrijeme da „beneficije dođu u ruke svih, a ne samo gospodarske elite“.


Inače, ovo je treći val nacionalizacije u povijesti Bolivije. Prvi se odigrao 1937. godine za vladavine nacionalista Davida Toroa koji je otkazao suradnju Standard Oil Companyju, a drugi 1969. godine kada je tadašnji ministar ruda i nafte, socijalist Quiroga Santa Cruz, nacionalizirao Gulf Oil Company. No, Quiroga je ubijen 1980. godine kada na vlast dolazi diktator Luis Garcia Meza.

S obzirom da je velik dio zarade od plina uložen u zdravstvo i edukaciju, smanjena je stopa nepismenosti i siromaštva bolivijskog stanovništva. Između 2005. i 2010. godine, postotak onih koji žive u siromaštvu pao je sa 60% na 49,6%, dok je stopa onih u ekstremnom siromaštvu pala s 38% na 25%. Minimalna plaća povećana je za 50%. Nezaposlenost je također u padu, s 8,4% na 4%. Prema izvještaju UNDP-a (Razvojni program UN-a), Bolivija je na prvom mjestu među latinoameričkim državama u raspodjeli resursa prema najugroženijem dijelu populacije, čime je bitno smanjena razlika između najbogatijih i najsiromašnijih, a što je omogućilo i porast potrošnje struje, čiste vode i plina, naročito u onim dijelovima koji do tada nisu imali pristup ovim uslugama. Također, proglašena je državom „očišćenom“ od nepismenosti, a profesorske i učiteljske plaće povećane su za 30%.

Seljacima je podijeljeno preko stotinu besplatnih traktora, te je ubrzan proces raspodjele zemlje čije se riješio problem nedostatka zemlje, najviše u istočnom dijelu države (Santa Cruz) u korist siromašnih seljaka i indijanskih zajednica.

No, kako meksički novinar Luis Hernández Navarro napominje, bolivijska priča nije priča o „progresu“, već o modelu drugačije ekonomije, kojoj je u središtu ideja o „dobrom životu“ (buen vivir) i koja nastoji omogućiti harmoničan suživot ljudi i prirode. Tako da, dolazeći od zajednice, ona nema interesa za ekonomskom profitabilnošću, već za proizvodnjom u skladu s prirodom. Ili, kako bi Morales rekao: „Mi ne vjerujemo u linearnu kumulativnu koncepciju napretka bez granica, po cijenu drugih ljudi ili prirode. „Dobar život“ ne mjeri se dohotkom po glavi stanovnika, već razvojem identiteta, duha zajednice i života u harmoniji.“

Odnosi sa SAD-om i rat protiv droge

U rujnu 2008. godine Morales je optužio američkog ambasadora Philipa Goldberga za urotu protiv demokracije i poticanje građanskih nereda, te mu naredio da napusti zemlju. Na ovaj čin američka vlada uzvratila je izbacivanjem bolivijskog ambasadora Gustava Guzmana iz SAD-a, a na što je pak slijedeći dan venezuelanski predsjednik Chavez u znak solidarnosti izbacio američkog ambasadora iz Venezuele poručivši mu da „ode kvragu 100 puta“, istovremeno povukavši svog ambasadora iz SAD-a.

Nakon pobjede Baracka Obame na američkim izborima 2008., odnosi Bolivije i SAD-a su se malo popravili u odnosu na razdoblje Busha mlađeg kojeg je Morales javno nazivao teroristom. No, nakon što je američka vlada poduprla vojnu intervenciju u Libiji, Morales, inače Gaddafijev pobornik i prijatelj, je osudio Obamu pozivajući na to da mu se oduzme Nobelova nagrada.

Iako su u studenom 2011. godine Bolivija i SAD ponovno uspostavile diplomatske odnose, Morales je zabranio američkim agentima iz Odjela za droge ulazak u zemlju. Podsjetimo, početkom 2011. izbacio ih je iz Bolivije, a svoj postupak je objasnio u slavnom nastupu prilikom kojeg je pred novinarima u zrak podigao knjigu „Velika bijela laž“ (The big white lie/ La guerra falsa) bivšeg agenta DEA-e, Michaela Levinea, koji je veći dio svoje službe proveo u Latinskoj Americi. U knjizi Levine otkriva na koje je načine CIA umiješana u rat protiv droge, uključujući i tzv. „kokainski puč“ u Boliviji 1980., najkrvaviji dotadašnji puč izravno orkestriran od strane američke vlade. Morales je još 2008. iznosio optužbe protiv agenata DEA-e za špijunažu i financiranje „kriminalnih grupa“ kako bi se svrgnula njegova vlada. Michael Levine je nakon tog događaja izjavio kako je stavljen krivi naglasak na DEA-u, kada je u biti glavni problem CIA. Osim Moralesa, i venezuelanski predsjednik Chavez je 2005. prekinuo suradnju s DEA-om, optužujući njene agente za špijunažu.

Opozicija

Moralesov najveći politički protivnik jest Manfred Reyes Villa koji je 2007. poveo opoziciju na ulice Cochabambe zahtjevajući Moralesovu ostavku. Na ulice su potom izašle i pristaše Eve Moralesa koji su zahtjevali ostavku Manfreda Reyesa koji je pozivao na veću autonomiju i distanciranje od Moralesove politike. Prosvjedi su prerasli u nasilne sukobe u koje je morala intervenirati policija, a prilikom kojih su dvije osobe smrtno stradale i stotine njih ozlijeđene.


Od ukupno 9 guvernera, četvorica koja nisu članovi Moralesove političke partije zahtijevaju veće ovlasti i veći stupanj autonomije za „svoje“ regije (Santa Cruz, Chuquisaca, Beni i Tarija). Bogatije regije su uglavnom sjedišta oporbe, a razlozi za zahtijevanjem autonomije ne dolaze iz jezičnih, kulturnih ili religijskih razlika, već zbog pitanja vlasništva nad novcem i resursima. Iako njihove regije sada dobivaju više novaca nego prije 2006. godine, desničarski guverneri zahtjevaju veći udio u profitu od plina i nafte, prijeteći štrajkom glađu.

Morales je u više navrata izjavio kako pokrete za autonomiju potiču bogati zemljoposjednici i biznismeni, naročito u regiji Santa Cruz, samo kako bi se što prije dokopali nacionalnih resursa pogotovo otkako su u tom području otkrivene brojne zalihe prirodnog plina. Osim njih, tu je i američka Agencija za međunarodni razvoj (USAID) koja pomaže pobornike autonomije u najbogatijim regijama, kako financijski, tako i održavanjem raznih seminara na kojima ih „podučavaju“ slobodama i autonomiji.

Također postoje i fašističke organizacije poput Nacion Camba i Unión Juvenil Cruceń (UJC) koje zahtijeve za autonomijom koriste kako bi sabotirali rad vladajuće stranke, a metode su im najčešće nasilne i usmjerene protiv indijanskih zajednica.

Santa Cruz Krajem 2007. godine u regijama Santa Cruz i Beni najavljeni su (ilegalni) referendumi za samostalnost, koje su fizički čuvali upravo članovi UJC. Zabilježeni su napadi na ljevičare, tako da je postotak onih koji nisu izašli na referendum iznosio 39, a među onima koji su izašli zabilježeno je 85% glasova za autonomiju. No, na kraju je bolivijski sud proglasio statute o autonomiji (koji su uključivali ideje o vlastitoj policiji, porezima i zakonima o zemlji) ilegalnima i protivnima Ustavu. „Jedinstvo zemlje mora ostati netaknuto, i to nije pitanje za diskusiju. Nikakav referendum o jedinstvu Bolivije neće biti održan“, izjavio je Morales.

Bez obzira na to, dvije godine kasnije u bolivijski statut su uvrštene odredbe o davanju veće autonomije regijama (u drukčijoj formi), što je i potvrđeno na referendumu 2009. godine, a s obzirom na sve veći utjecaj Washingtona na glavne oporbene regije, Morales se okreće partnerstvu i jačanju suradnje s drugim latinoameričkim liderima.

Indijanska zajednica u Boliviji

Jedna od ključnih točaka Moralesovog djelovanja je odnos s indijanskim zajednicama u Boliviji, koje su tradicionalno kroz povijest ostajale na marginama kada je dolazilo do donošenja odluka od strane političkih elita. Evo Morales je i sam porijeklom od Aymara autohtonog naroda te prvi bolivijski indijanski predsjednik.

Odmah po dolasku na vlast Morales je, zajedno s najvišim vojnim licima posjetio skup autohtonog stanovništva regije Omasuyos pod nazivom „Ponchos Rojos“ prilikom kojeg je izjavio kako podupire i vojne i njihove snage u obrani bolivijskog teritorijalnog integriteta i kako nijedan „caballero“ (tj. bijelački kolonizator) neće uspjeti rastaviti Boliviju. Nakon sudjelovanja na tom skupu opozicija ga je prozvala i optužila za pružanje podrške „ilegalnim militantima“. Uz to, skup se održavao i na mjestu koje je 1970-ih godina bilo centar oporbe tadašnjoj vladi, ljevičarskoj gerili Tupac Katari Guerrilla Army (EGTK) koji su kasnije dobili i svog predstavnika Alvara Garciu među Moralesovim političkim partnerima.

Pružio je podršku učenju i širenju jezika autohtonih zajednica kao što su Aymara, Quechua i Guarani, a čiji se jezici koriste uglavnom u ruralnim dijelovima. S obzirom da danas tek oko 37% stanovništva govori nekad dominantnim indijanskim jezicima, Moralesovo ministarstvo obrazovanja je najavilo programe za učenje tih jezika u školama, kako bi se „dekolonizirao bolivijski misaoni sklop“, kako to objašnjava Morales. Na optužbe da ovime samo pokušava ukloniti španjolski jezik, odgovara kako je više od polovice bolivijskog stanovništva indijanskog porijekla i kako nije sramota govoriti svoj jezik izvan kuće ili lokalne zajednice.

Vanjska politika - suradnja sa zemljama u regiji

Morales uživa potporu lidera u regiji i s njima ostvaruje uspješnu suradnju. Tako su Venezuela i Kuba pomogle slanjem doktora u ruralne dijelove Bolivije i gradnji bolnica diljem zemlje, a Bolivija je kasnije pomogla Kubi slanjem 120 tona humanitarne pomoći nakon što je uragan Sandy pogodio otok. Tadašnji brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva podržao je ekspanziju bolivijske plinske industrije tako da 73% plina Bolivija izvozi u Brazil, a Chavez je najavio kako će njegova vlada uložiti 883 milijuna dolara kako bi pomogla razvoju bolivijske plinske i naftne industrije.

Lula i Chavez dogovorili su se oko zajedničkog ulaganja još 530 milijuna dolara za izgradnju cesta koje će omogućiti bolju prometnu povezanost La Paza, Benija i Panda. Također su izjavili kako podržavaju Moralesovu borbu protiv onih guvernera koji zahtjevaju autonomiju, tj. neovisnost. „Mi smo protiv onih koji žele podijeliti Boliviju“, izjavio je Chavez.

Američki sporazum o „Zoni slobodne trgovine Sjeverne i Južne Amerike“ proglasio je „sporazumom o legalizaciji kolonizacije“, te se radije okrenuo Chavezovoj ideji o „osovini dobra“ kao alternativi američkom terminu „osovina zla“ za Iran, Irak, Sjevernu Koreju.. „Osovinu dobra“ tako čine Bolivija, Kuba i Venezuela.

Na pitanja o tome da li ovim postupcima samo zamjenjuje sjevernoamerički imperijalizam venezuelanskim, Morales odgovara: „Kubanci su besplatno operirali 120 000 naših pacijenata. Da li su nas tražili udio u vlasništvu nad industrijom ruda? Ili dio profita od nafte? Ne, ništa. Venezuela nam također bezuvjetno pomaže. Naši odnosi temelje se na međusobnom poštenju, poštenju između naših vlada, naših država i naših naroda, a to je ono što nedostaje Sjedinjenim Državama.“

21.12.2012. - "Kraj mržnje i podjela, početak razdoblja ljubavi i zajedništva"

Posljednjih dana bili smo svjedoci nenormalne panike podignute medijskim forsiranjem nečega što je navodno trebao biti smak svijeta. No, dok su mediji, trgovine, ugostiteljstva i putničke agencije zgrtale novce na ovom marketinškom triku, iz Bolivije stižu pozitivne i nadahnjujuće poruke.

Iz ministarstva vanjskih poslova poručuju kako je prema majanskom kalendaru započela nova era, koja ne znači smak svijeta, već promjenu u svijesti ljudi i početak novog života, pozitivnih promjena i harmoničnog ujedinjenja s Majkom Zemljom. Smatraju kako će u novom razdoblju povijesti duh zajednice nadvladati individualizam tipičan za kapitalizam.

Za ovu priliku bolivijska i peruanska vlada organizirale su ceremoniju na Otoku sunca na Titicaca jezeru. „Ovaj dan obilježava kraj egoizma i podjela, kraj mržnje i laži, kraj kapitalizma. Počinje razdoblje ljubavi, istine i zajedništva“, poručio je Morales.

Što se tiče daljnjih planova za budućnost, Morales izjavljuje: „Od samog početka govorili su kako ovaj mali Indijanac neće izdržati dulje od tri, četiri mjeseca. No, to vrijeme je iza nas i ovaj mali Indijanac će ostati ovdje još dugo. Naravno, dešavaju nam se i greške, kome se one ne događaju? Stvar je u prepoznavanju naših pogrešaka i to je ono u čemu mi imamo prednost. Poštenje i iskrenost su nam iznad svega. Čeka nas još promjena.“

Izvor: Advance.hr
.
- 23:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.12.2012., srijeda

Ubrzani metabolizam

Preneseno od kolege :-)

"Na stranu sad gluposti iz članka koje se kose s temeljima fiziologije, ali fascinira me druga stvar - bavljenje sportom da bi se ubrzao metabolizam, izgubilo masno tkivo i potrošilo "što više kalorija".

U prijevodu - trošim vrijeme na rad kako bih zaradio novac, novac potrošim na hranu, natrpam hranu u sebe i onda trošim još novca i vremena na bavljenje nečim što ne volim, ali mora se da bih poništio negativne učinke utrpane hrane. Kao, kaj nisi mogao u startu manje raditi, manje jesti, preskočiti sport, i ostane ti gomila vremena za nešto što zapravo želiš/voliš raditi?

"Jedite puno malih obroka i trčite tri puta tjedno da biste ubrzali metabolizam". Jeij. Vozite auto u režimu u kojem će potrošiti 12, a ne 8 litara goriva, jer je super imati brz metabolizam :)

Kajaznam, dođe ti ko malo urednija bulimija."

- 12:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Svadba

Marsej, 23. maj, mladenci: Žizel i Adam, broj zvanica: 40.
-Adam ustaje iz kreveta probuđen mirisom hrizantema i pesmom devojaka koje kite kuću i dvorište holandskim lalama. Odlazi u toalet, tušira se, oblači bade mantil i čeka krojača da mu donese odelo.
-Žizel ustaje iz kreveta probuđena mirisom naparfemisanog pisma koje joj je dragi poslao dan pre venčanja i zvucima violina uz koje njen otac prima čestitke od komšija. Odlazi u toalet, tušira se, oblači bade mantil i čeka da dođe čopor krojača, dizajnera, šminkera, frizera, molera, dunđera...
-Adam je spreman, po njega dolazi limuzina i sa užim krugom prijatelja odlazi u pravcu mladine kuće uz pratnju aplauza sa okolnih balkona i prozora.
-Žizel je spremna. Adam stiže i mladenci sa užom rodbinom odlaze na terasu najfinijeg restorana sa pogledom na vinograde.
13:00- Adam i Žizela plešu uz muziku simfonijskog orkestra, sve oči su uprte u njih. Roditelji plaču od sreće.
14:00- 17:00 Svatovi jedu kornjaču sa breskvama, batak pterodaktila i zmajevu kuglu sa sirom od nojevog mleka.
17:00-18:00- Svi plešu. Mladoženja je popio dve čaše vina i uši su mu postale crvene. Svadba je gotova. Mladenci idu svojoj kući od 400 kvadrata koju su dobili za svadbu od deke i bake. Vode ljubav a ujutru idu na medeni mesec na Tahiti.

Pirot, 23. maj, mladenci: Nebojša i Radmila, broj zvanica: 530.
-Nebojša ustaje iz kreveta probuđen mirisom svadbarskog kupusa koji se kuva ispod njegovog prozora i drečanjem vepra koga pijani kasapin pokušava da zakolje flašom rakije. Ne odlazi u toalet jer se već, mrtav pijan, ispišao u saksiju pored kreveta. Ne tušira se. Navlači čarape od prekjuče i zove kevu da mu nađe odelo.
-Radmila ustaje iz kreveta probuđena mirisom gaća koje je njen dragi zaboravio dan pre venčanja i zvucima protivtenkovske paljbe uz koje šenluči njen otac i gađa komšiju na drugom brdu. Mrzi je da se tušira.
Odlazi da se zapere. Oblači trenerke i čeka da joj buduća svekrva donese venčanicu sa buvljaka.
-Nebojša nije spreman jer je košulju izmazao paradajzom. Oblači dedinu košulju spremljenu za sahranu. Seda u golfa i ide do kuma, gastarbajtera, koji vozi stodva'estrojku.
-Radmila mu psuje majku jer kasni. Mladenci sa širom rodbinom, poznanicima, komšijama, prijateljima i neprijateljima odlaze sa 4 autobusa i konvojem vozila u pravcu barake sa pogledom na farmu tovne junadi.
13:00 Mladenci su mrtvi pijani, pleh muzike nema jer im se pokvario kombi kod Vlasotinca. Počinje ''Rumenka'' i ''Vlaško kolo'', al' na sintisajzeru.
14:00-21:00- Svatovi jedu šareno meze, mućkalicu, sarmu, punjenu papriku, pečenog ovna, kupus, prasetinu, baklave i doboš tortu.
21:00-04:00- Svi su pijani. Kuma su odneli još kod predjela. Organizuje se potraga za izgubljenim starim svatom koga nema već dva i po sata.
Nalaze starog svata na farmi tovnih junadi. Mladoženja se raspojasao a mlada je stavila peškirče oko vrata.
Deda 'vata šurnjaju za dupe. Izbija tuča. Dolazi policija i rasteruje pijane goste. Saldo: 50 uhapšenih, 38 kopči, 12 preloma, 170 slomljenih tanjira.
Mladenci idu njenoj kući u francuski ležaj ''Ambasador''- poklon njegovog dede.

- 11:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< prosinac, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Rujan 2014 (2)
Siječanj 2014 (9)
Prosinac 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (4)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (7)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (5)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (6)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Veljača 2011 (3)
Prosinac 2010 (8)
Listopad 2010 (4)
Kolovoz 2010 (4)
Srpanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (28)

Što dođe u misli.




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se