28.11.2012., srijeda

Očevi zaboravljaju

Sine, ovo ti govorim dok spavaš, s malom sačicom ispod mokrih obraza, plavih kovrča na malenom čelu. Potajno sam ušao u tvoju sobu. Samo nekoliko minuta prije, kada sam u knjižnici počeo čitati novine, prošao me težak val grižnje savjesti. S osjećajem krivnje, prišao sam tvom krevetu.
Ovo je ono što sam mislio u tom trenutku, sine: Bio sam ljut na tebe. Psovao sam te kad si se oblačio za školu jer si jedva obrisao lice ručnikom. Pozvao sam te na odgovornost jer nisi očistio cipele. Ljutito sam vikao kada si bacio neke svoje stvari na pod.
Za doručkom sam opet našao prigovor. Prolijevo si čaj. Gutao si hranu. Stavljao si laktove na stol. Predebelo si mazao maslac na kruh. A kada si se počeo igrati, a ja bio spreman na vlak, okrenuo si se, mahnuo i viknuo: “Doviđenja, tata!”, a ja sam se namrštio i odgovorio: “Ispravi ramena!”
Onda je popodne sve krenulo ispočetka. Kada sam se vratio, špijunirao sam te kako se na koljenima igraš pikulama. Imao si rupu na čarapama. Ponizio sam te pred tvojim prijateljima potjeravši te u kuću ispred sebe. Čarape su bile skupe, i da ih moraš sam kupovati bio bi oprezniji! Zamisli to, sine, od oca!
Sjećaš li se kako si kasnije, dok sam čitao u knjižnici, došao bojažljivo s izrazom povrijeđenosti u očima? Kada sam digao pogled s novina, nestrpljiv i prekinut, oklijevao si na vratima. “Što želiš?” prasnuo sam.
Nisi ništa rekao, ali si naglo potrčao, zaletio se, ovio ruke oko mog vrata i ljubio me, a tvoje su me male ruke stezale od uzbuđenja koje se Božjim darom rascvjetalo u tvom srcu i koje čak ni zanemarivanje ne bi moglo oslabiti. A onda si otišao, tapkajući po stepenicama.
Pa, sine, ubrzo nakon toga novine su mi iskliznule iz ruku i prošao me užasan, bolestan osjećaj. Što mi je navika donijela? Navika pronalaženja mana, prigovaranja, to je bila nagrada što si bio dječak. To nije značilo da te ne volim; značilo je da sam previše očekivao od mladosti. Uspoređivao sam te sa sobom u istim godinama.
A bilo je toliko toga dobroga i osobitoga i iskrenog u tvom karakteru. Tvoje malo srce je bilo veliko kao samo svitanje iznad širokih brda. To se vidjelo iz tvog spontanog poriva da mi pritrčiš i poljubiš me za laku noć. Ništa drugo nije večeras važno, sine. Prišao sam noćas tvom krevetu, kleknuo sam i bio posramljen!
To je slaba nadoknada; znao sam da ti ne bi razumio da sam ti ovo rekao dok si bio budan. Ali sutra ću biti pravi tata! Bit ću ti prijatelj, i patit ću kada ti patiš, smijat ću se kada se i ti smiješ. Pregrist ću jezik kad mi popusti strpljivost. Stalno ću ponavljati kao na obredu: “On nije ništa drugo nego dječak, mali dječak!”
Bojim se da sam te zamišljao kao muškarca. Ipak, kada te sada vidim, sine, izgužvanog i klonulog u tvom krevetu, vidim da si još dijete. Jučer si bio u majčinom naručju, tvoja glava na njenim ramenima. Tražio sam previše, previše.

W. Livingston Larned (People's Home Journal, ~1920.)

- 11:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se