17.08.2012., petak

Kraljevina za crijevo

Mali Brijun.
Tvrđava Minor.
Kralj Lear.

Osim prostora za predstavu, svugdje je tama, slabo obasjana refleksijama predstave. Potpuna je tišina, šest stotina gledatelja opčarano zapiljen promatra sam kraj predstave. Može se čuti lepet krila noćnog leptira negdje iznad obližnjeg grma.

Kulminacija. Ubijaju se. Raspliću se nasljedstva, patnje vladajućih dinastija, dvorskih savjetnika. Na pomolu je veliki rat, sukob vojski dviju velikih imperija, sukob raskoljnika unutar vladajuće dinastije jedne zemlje. Ljubavna priča, preljubi, trovanja. Slijepi otac pronalazi sina, borba s urotnikom, plaćenim egzekutorom...

Klimaks.

I onda krene, negdje s lijeva. I sve jače i jače. I za koji tren shvatimo svi što je.
Nekome su crijeva opako kruljila, bez skrupula spram svog vlasnika, svog domaćina.
Kruljila su podugo, bez prestanka, postupno se pojačavajući, uz povremene oscilacije dok je "domaćin" pokušavao prekinuti taj neprekinuti niz naglim stiskanjem želuca. Ništa nije pomoglo - želudac je odsvirao svoj ditiramb u tihoj noći s povijesnim usklicima Radeta i njegove ekipe, kao da želi reći da mu je pet sati posta previše, a hihot okolnih gledatelja na tren je razbio povijesnu melodramu na starim obrambenim bunkerima austrijske države.
:-)

- 00:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Najkraći pametni izrazi Svijeta 2

Pomakni se odavde, smetaš mi!
Daj, odi negdje! Ne znam kamo, samo se makni!!
Skloni se!
Ne mogu proći, stojiš mi na putu. Ometaš me da napravim ono što sam upravo htio, ne mogu napraviti pokret koji želim!

Makni se!

Nu!

- 00:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Najkraći pametni izrazi Svijeta 1

Još malo i ići ću... na mjesto koje najbolje na svijetu opisuju samo istrijani i dalmatinci.

Aktivnost odlaska s trenutačnog mjesta, na neko drugo mjesto, pri čemu potonje može biti bilo gdje, osim jednog jedinog mjesta – trenutačnog, onog gdje je „Ća!“ izrečeno. ;-)

Ća!

- 00:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.08.2012., četvrtak

Stanje

Koje ti je stanje na računu?

Ubaciš karticu u bankomat... odabereš isplatu i iznos.

I tada se pojavi opskurni, prikriveni test inteligencije, degutantno formiran i pripremljen, koji moraš proći bez obzira koju opciju odabrao.
Odabereš isplatu, i zatražiš papirnatu potvrdu za obavljenu transakciju. Nakon novca dobiješ i papirić na kojem, pored teksta "Isplaćeno:" piše koliko si novaca upravo dobio; to je točno onaj iznos koji si zatražio prije deset sekundi.
Kad uočiš taj brojčani podatak na listiću, baciš ga koš za smeće. Možeš i zbuniti korisnike pa ostaviti papirić na bankomatu, desno od ekrana i tastature. Mastermind!
Na tom papiriću, dakle, piše iznos koji si odabrao, time i iznos koji si dobio. Zatim si taj papirić bacio u smeće. Bravo!

Postoji i druga opcija. Lukavija. Jer je blesavija. Pa nitko ne posumnja.
Ubaciš karticu u bankomat... i odabereš "Pregled stanja". I da - svakako odabereš opciju ispisa stanja na papiriću. Isti onaj iznos koji će se pojaviti na ekranu dok se papirić bude printao.
Zatim pogledaš na ekran: vidiš iznos stanja.
Potom izvučeš papirić iz usta bankomata i pogledaš na njega da vidiš iznos koji piše. Da, to je isti iznos koji se tri sekunde ranije pokazao na ekranu. To je, također, iznos stanja na tvom računu. Fino.
E sad taj papirić na kojem je ispisano stanje tvog računa, koje je prikazano i na monitoru, lijepo zgužvaš i baciš u smeće pored bankomata. Ili ga ostaviš onako netaknutog na bankomatu, desno od ekrana i tipki. To zbunjuje buduće korisnike.
Jer, tko bi pogledao stanje na ekranu, a istom printao i papirić s istim podatkom, a da ga potom baci?!
- 23:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.08.2012., ponedjeljak

Učini, seronjo!

Esbjörn Svensson Trio: "Serenade for the Renegade"

Često sam s ocem odlazio u prirodu. Šetali bismo po šumama, istraživali zanimljive šumarke, duboke tame, proplanke, livade. Predivan doživljaj koji živo pamtim bio bi mi kad bismo iz nekog polja uzeli zrele kukuruze i kasnije ih ispekli na nekom drugom mjestu. Tata je običavao stavljati kukuruz u pepeo, da dobije malo drugačiji gušt. Govorio je da će biti ukusniji. Nakon 2-3 klipa na vatri, zaoštrena šiba na kojoj smo pekli nataknute klipove osušila bi se i pukla pa bismo stavili novu.

Među takvim našim lutanjima jednog smo dana zastali na jednom potočiću, koji je prolazi kroz šumarak i križao puteljak kojim smo šetali. Zastali smo u šumarku, tik uz vodu. Iz vojničke torbe, prepoznatljive maslinaste boje, redovito zabačene preko ramen prateći nas na našim izletima kao vjerni suputnik, tata je uzeo sklopivi nožić, rastvorio ga i odrezao šibu jedne mlade vrbe.
"Zasadit ćemo ju. Posjetit ćemo ju kad izraste."
Gledao sam presretan, u tišini, ispunjen osjećajima, osjećajući se ugodno i zaštićeno u prirodi, uz potok, u šumarku. Žuborio je potok.

Vratili smo se kroz neko vrijeme... možda par mjeseci kasnije. Vrba se primila u vodi, počela je rasti. Vodostaj je bio nizak.
Uz vrbu tata je zabio jednu očišćenu granu, s ostavljenim rašljama. Uzeo je drugu grančicu sa strane, rasjekao ju na sredini, u križ, i kroz te razrezotine stavio dva plosnata lista. Taj kotač stavio je u rašlje.
Naša vodenica vrtjela se do prvog jačeg vala porasta vodostaja. Posjetili smo je još nekoliko puta u međuvremenu...
Od tada se vrtjela u sjećanju.

* * *

Nedaleko našeg životnog prostora bile su dječje ljuljačke, uz igralište. Određenim aktivnostima Nenad, naš sustanar, uspio je pridobiti novce od gradske uprave, od nekoliko natječaja i pravnih subjekata, omogućujući time uređenje igrališta i okolnih prostora. Uredio se i prostor oko ljuljački. Zbog lijepo uređenih golova i koševa, od tada je puno više djece posjećivalo te prostore.
Same ljuljačke bile su trokutastog oblika, sa dvije strane okružene drvoredom te malom šumicom. S treće strane je bila ulica, tj. parkiralište i zgrade preko puta ceste.
Otprilike u tom istom periodu, Nenad je uočio kako je ljeti sunce na sredini ljuljački, upravo tamo gdje bi trebalo štititi djecu od vrućine i sunca. Isposlovao je da se nabavi i posadi jedno stablo, točno na sredini, na imaginarnom središtu trokutastih ljuljački.
Stablo je bilo još uvijek malo, trebalo je tek da pusti korijenje i ojača, no upravo tog ljeta nastupila je iznimna suša. Drva su se počela sušiti, ponajprije ovo mlado stablo. S vremenom su se lišća potpuno sasušila i osmeđila te beživotno visila. Kad je vidio da se Drvo počinje sušiti, Nenad je s komunalnim poduzećem dogovorio da se drvo zalijeva 2 do 3 puta tjedno, da preživi ljetnu sušu. No, svega par dana nakon toga nastupila je redukcija vode, a i samo zalijevanje zelenih površina je zabranjeno.
Trajala je takva teška situacija tjedan dana, a suša i vrućine nisu posustajale. Nenadu je palo na pamet da po noći dođe s kanisterima i zalije Drvo, da ga takvim zalijevanjem drži na životu do prvih kiša.

I upravo tog vikenda imao je druženje s prijateljima. U razgovoru oko raznih tema, Neven, jedan od prijatelja, koji je znao za Nenadov angažman oko ljuljački i drveta, rekao mu je da se prije koji dan, u prolazu, zaustavio kod ljuljački i proćakulao sa ženama koje su tamo bile s djecom.
I baš tada su ga upitale poluljutito "zašto ne zalijevaju drvo", jer će se svo posušiti.
Upitao ih je na koga to točno misle, na što su mu odgovorile: "oni iz grada".
"Zar vi ne znate tko je zasadio to drvo?!", odvratio im je Neven.
Odgovorile su "da, znaju".
"Kakve to onda ima veze s gradom?" dodao je i nastavio: "Vaša djeca se tu igraju, a upravo radi djece je to i zasađeno. Odnosno, netko drugi je to zasadio - osoba, naš sugrađanin, a ne ustanova ili "grad". Zašto ga onda vi ne biste mogli sami zaliti? To je samo kanister vode svakih 2-3 dana..."
Okrenuo se i otišao, a iza njega ostala je tišina, a samo koju sekundu ranije čangrizavo njurganje. Neven je odlučio zaliti Drvo prvom prilikom idućih dan ili dva.

Nenad je slušao dok mu je to Neven prepričavao. To mu je samo pojačalo uspomene na Drvo, koje je ionako odlučio zaliti drugu večer, pošto je tek nešto ranije toga dana došao s puta. Ova priča dala mu je veći gušt i inat i potvrdila kako je njegova namjera da zalije Drvo bila ispravna.

* * *

Prošao je taj vikend i došao ponedjeljak. U samo predvečerje Nenad je otišao u podrum, izvukao dva velika tridesetlitarska kanistera, napunio ih vodom i autom se odvezao do ljuljački. Dok im je prilazio, ugledao je auto na parkiralištu kako upravo kreće - bio je to Neven. Koje li slučajnosti! Mahnuo mu je kroz šoferšajbu da stane, parkirao auto pored nevenovog, i izašao.
"Što misliš, zašto sam ovdje", upita Nevena.
"Nemoj mi reći da si došao zaliti drvo?!" počne se smijati Neven.
Nenad se nasmije i otvori zadnja vrata, a Neven ugleda dva puna kanistera na zadnjem sicu i počne se smijati na glas. Priskoči autu i uzme jedan kanister, a Nenad drugi.
Polako su zalijevali stablo, lijevajući vodu niz koru pri dnu stabla tako da uđe u zemlju tik uz deblo, kako bi prodrlo čim dublje - do korijenja.

Dok su to radili, sa zidića su ih gledale dvije mame čija su se djeca igrala po ljuljačkama. Potiho, gledajući ih skriveno ispod ruke dok je zalijevao, Nenad upita: "Jesu li to one koje su komentirale za nezalijevanje?".
"Jedna od njih.", uzvrati Neven.

Dok su tako zalijevali stablo, iz zgrade je izašao susjed, jedan od sorte koja stalno gunđa na sve i sva, kojemu je nešto dobro, ali nikad nije dovoljno dobro. Onaj kojemu uvijek treba još nešto napraviti, a nikad nije zadovoljan s učinjenim. S druge pak strane, nikad nije bio spreman volontirati ili učiniti nešto za kolektiv. Štoviše, kod nedavnih aktivnosti uređenja okoliša, igrališta i sprava za djecu, njurgao je da je moglo i bolje, da radovi nisu bili baš najkvalitetniji. Sve s rukama na bokovima, šetajući uokolo.

Susjed je prišao mamama na zidu, sjeo pored njih i počeo čavrljati, nastavljajući onako - s laganim čuđenjem - promatrati ovu dvojicu kako zalijevaju stablo.
"Boh dečki! Kako je? Gre?" upita, pokazujući glavom na stablo.
"Tekuće je." uzvrati Nenad sa smješkom.
"Ča bi reć da zaljevate?! Di su oni "iz grada", niš ih ni vidit; sve je suho"
Neven podigne pogled. "Odlučili smo zalit drvo da se ne osuši, jer je nedavno posađeno".

Promotri susjed koji tren pa doda: "Ste dobri. Meni se ne bi dalo...".
"Evidentno." Nenad će.
"A ča, ni to moje delo..." susjed će, lagano se opravdavajući.
"Nije ni naše. A ipak smo tu. A tebi je ulaz ispred samih ljuljački."
"Znan, znan" susjed će, "Ma za to dajemo šolde u grad, to bi oni trebali napravit.".
"Ovo sam ja dogovorio da se zasadi i našao donatora, jer smo svi vidjeli da treba sjena na ljuljačkama, da se djeca mogu igrati po ljeti u hladu. A nije malo djece u pitanju." Nenad odgovori, već pomalo iznerviran.
"Ben, ma to je onda tvoja odluka, ne rabiju svi delat kao i ti. Ku si ga zasadija, onda si ga i zaljevaj!" bahato će susjed.
Nenad podigne upravo istočen kanister, i pogleda susjeda pa doda: "Mudro govoriš. Samo nemoj onda drugi put njurgat da su ljuljačke zapuštene i da nema hlada. Mislim, onda kad ti se tvoje vlastito dijete bude ovdje igralo, kao što to i čini svaki dan, skupa s ostalih nekoliko desetaka klinaca."
Susjed malo ostane od odgovora i ušuti. Ali već za koji trenutak doda kao opravdanje:
"Lako je tebi govorit, ti gi sve poznaš, a ja ne poznan nikega. Znan da si si dobar š njimi" reče susjed sa smješkom na licu, misleći pri tom na "one" iz gradske uprave. "Ča će nan oni, ko niš ne delaju i ko sve moramo sami?!" zaključi ljutito.
"Zalit će oni, već je to dogovoreno. Ali čim prođe redukcija vode - vjerojatno si čuo za to. No, imam jedan dobar savjet za tebe kako riješit problem zalijevanja drveta za tvoju djecu ovdje."
"Mah, ki zna, siguro će pozabit zalit. Će se posušit." doda susjed rezignirano, odmahujući rukom. "A koji to pametan savjet imaš za mene i zalijevanje?"
"Uzmeš kanister i zaliješ. Seronjo."

- 23:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.08.2012., petak

Otpor

Sudbina, kao uostalom sve što je ljudsko, ne ispoljava se apstraktno već se oživotvoruje u nekoj okolnosti, na nekom malenom mestu, na nekom voljenom licu, u rođenju nekog siromaška na periferiji neke imperije.



U životu postoji jedna vrednost koja često drugima ostaje skrivena, ali je čovek oseća duboko u svojoj duši: to je vernost ili nevernost onome što osećamo da je naša sudbina ili vokacija koju treba da ispunimo. Sudbina, kao uostalom sve što je ljudsko, ne ispoljava se apstraktno već se oživotvoruje u nekoj okolnosti, na nekom malenom mestu, na nekom voljenom licu, u rođenju nekog siromaška na periferiji neke imperije.

Ni ljubav, ni istinski susreti, pa čak ni duboka razmimoilaženja, nisu plod slučajnosti, vec su nam na tajanstven način predodređeni. Koliko sam se samo puta u životu začudio što u tolikom mnoštvu ljudi na svetu nailazimo na one koji, na izvestan način, vuku konce naše sudbine, kao da pripadamo istovetnoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima jedne iste knjige!

Nikad nisam saznao da li ih prepoznajemo zato što smo već tragali za njima, ili smo tragali za njima zato što su već bili nadomak naše sudbine. Sudbina se ispoljava putem znakova i nagoveštaja, koji nam se isprva učine beznačajni, a za koje tek kasnije uvidimo da su bili od presudnog značaja.

Tako se dešava da u životu često poverujemo da smo izgubljeni, dok u stvari uvek idemo ka određenom cilju, ponekad vođeni našom najočiglednijom, ali u drugim prilikama, možda i bitnijim za naš život, nekom snažnom i nepokolebljivom voljom i nama samima neznanom, u susret mestima, osobama ili stvarima koje, na ovaj ili onaj način, jesu, ili su bile, ili će da budu, od odlučujuće važnosti za našu sudbinu, voljom koja ide u prilog našim prividnim htenjima ili ih osujećuje, pomaže ili odmaže našim težnjama i često, što nas još više začuduje, vremenom dokazuje da je budnija od naše svesne volje.

Ernesto Sabato: "Otpor" @Buka

- 15:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Mir na betonu

Daleka obala - Noć je prekrasna

Priroda se sasvim dobro snalazi i sama. No, čovjek napada okoliš, čini istinsku invaziju. Beton je posvuda, navučen je na morske stijene i škrilje poput sirove nafte prolivene na površini mora, lijepi se na svaki doticaj na svom putu, gusto i nepropusno prekriva svaku tvar nadomak svoje mljackave oble površine kapi.
Beton se izlio, ušao u sve pore i ostavio bezličnu ravnu površinu.
Zgrade, armirani beton, procjepi.

Trgovina ima smisao samo zbog ljudi. Njihovo vrzmanje, konzumiranje ponuđenih usluga, proizvodi koji se dopremaju, a zatim se provlače kroz probavni trakt posjetitelja - svih tih ljudi na betonskim terasama i betonskim građevinama.
Odumru zajednice, odumre ekonomski interes, prostori se napuste, nestaje usluga, a prostor dobiva sasvim drugačiju intonaciju. Ostaje samo sjećanje u onima koji su na tom prostoru bili za živućeg objekta; samo općenita pretpostavka kako je prostor nekad izgledao - za one koji su došli u puste ruševine.
Međutim, samo je čovjek odumro i nestao. Sve ostalo je ostalo na mjestu. I beton.
A kad čovjek nestane, nastaje mir i tišina. Nema cike na moru, nema cangrcanja staklenih čaša, nema zvuka strojeva, nema prljavštine.
Tišina lomi prostor.

Gledao sam spot s početka ove pisane misli i na 1:28 minuti ugledao ostatke građevine - konture sačuvane u armiranom betonu.
U prvi trenutak samo sam promatrao slike bez ikakve reakcije, dok me odjednom, u hipu od svega sekunde-dvije, prelio osjećaj mira. Nije bilo ljudi, stara građevina više nije imala nikakva događanja za ljude. Ljudima više nije bila zanimljiva. Prožeo me mir koji je prožimao i tu građevinu, koji je prožimao njen životni prostor. Osjetio sam kako su oboje odahnuli i sjeli, podlakticama se, nonšalantno pregibljeni za naprijed, naslonili na koljena.
Mir.
Kao nakon teškog ispita koji se sprema mjesecima i tada - u trenutku okončanja te muke i napetosti, prekrcanosti emocijama, trudom, događanjima, mislima - odjednom nastupa kraj dugog perioda napetosti. Nastupa kraj koji traje svega nekoliko sekundi ili nekoliko minuta. I nakon tog bljeska završetka ostaje samo mir i spokoj; nahrupi tišina. Sjedne se i opušteno nasloni na koljena.

U ovim kadrovima napuštenog armiranog betona, priroda je sjedila, rukama nonšalantno naslonjena na koljena, opuštena, potpuno prazna i tupog pogleda. Bila je stravično umorna tog čovjeka, neobazrivog i agresivnog, samodostatnog i ispraznog. Zasićena do krajnjih granica svih repetitivnih aktivnosti koje je ta spodoba činila svakoga dana, godinama, stoljećima, tisućljećima, od postanka sebe. Iste zabave, isti pokreti, isti obrasci ponašanja, iste izjave, ista odjeća, ista hrana. Stalno isto, a svaka od tih civilizacija za sebe je smatrala da je najbolja, jedina, jedinstvena i više vrijedna. I tako iznova. I svaki od njenih sudionika je to isto mislio za sebe... živeći ispraznim, recikliranim životom. A priroda je to trpjela, čekala i šutjela.
No, sretna što je sve gotovo, što više nema ničega, što je sve upravo ovakvo kakvo jest, statično i bez ikakvih perspektiva da se nešto ambiciozno ili aktivno dešava. Što nema čovjeka. Da, ništa se više neće dešavati.
Kao da sam tamo u njoj, u toj prirodi, u tom ambijentu. Kao da sam ja taj potpuno praznog uma i bez obaveza, naslonjen na koljena, dok sjedim na betonu grube površine, ruba pomalo otkrhnutog i izlizanog od vremena, na rubu nekadašnje terase kafića. Sada samo mirnih betonskih kostura zaraslih u žbunje.

- 12:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se