21.06.2012., četvrtak

Posljednja vožnja taksijem

Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s prozora u prizemlju.

Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer.

Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.

„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?

„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.

„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još dugo.“

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica.

Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa.

Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.

To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.

„Ništa“, odgovorio sam.

„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.

„Ima i drugih putnika.“

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene.

„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.


U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Kent Nerburn (istinita priča)
Bitno.net: Posljednja vožnja taksijem

- 12:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.06.2012., petak

Promjena je nemoguća!

Dmitri Šostakovič - Jazz suite valcer br. 2.

Valjda nam je svima jasno kako je promjene teško činiti. Teško ih je činiti na sebi, mijenjajući ne samo vlastite reakcije prema svijetu koji nas okružuje, već i iskonske stavove u nama i načine percepcije stvarnosti okruženja, a posebice drugih ljudskih bića s kojima smo u interakciji.
Evidentno je kako društva koja nas okružuju slijede određene načine ponašanja koja su uobičajena, uglavnom prihvaćena i, mahom, i to nažalost, vrlo predvidljiva. Raširena je javna svijest o tome što je poželjno, a što nije, što se očekuje i kako bi se trebalo ponašati. Ponašajući se u skladu s time, ljudi uglavnom održavaju mirnu svakodnevicu i uobičajen svakodnevni život.
Teško je prodrijeti u ta uobičajena ponašanja, bilo novim stavovima, novim inicijativama ili rušenjem neke uobičajene percepcije svijeta koji nas okružuje. Da li je to pitanje nekog državnog smjera, referendumskog očitovanja (npr. o ulasku u neku zajednicu), pitanja religije, lokalne politike, društvenog života, načina odijevanja, načina komentiranja sportskih manifestacija ili bilo što drugo, nebrojeno.
Naprosto nema načina da se takvi stavovi, posebice na imalo duži rok, mijenjaju svjesno, utjecajem, nastojanjima i aktivnostima određene skupine, udruženja, društva, a kamoli pojedinca, koliko god taj pojedinac bio proaktivan, drugačiji, kvalitetniji. Sva ta ispravnija shvaćanja pojedinaca - shvaćanja svijeta u našem okruženju - sva ona ne znače da su to stavovi prihvaćeni od većine. Pojedinac koji se susreće s takvim uzancama i obrascima ponašanja, mora se s time pomiriti, kao i sa činjenicom da tu ne može ništa promijeniti. Mnogi koji su smatrali da nešto treba mijenjati, redovito su se susretali sa zidom, sa spontanim ili svjesnim otporom promjenama i redovito su sva nastojanja za poboljšanjem (ili samo promjenom) trenutačnog stanja, rezultirala potpunim neuspjehom. Možda bi najbolje bilo da se čovjek s time naprosto pomiri i shvati da je potrebna osobna prilagodba, a ne nastojanje da se mijenja druge, da se „mijenja svijet“. Kako kaže najčešća fraza: „što bi ti - mijenjao svijet?!“.

Ne kaže uzalud svima znana izreka kako nije stvar u mijenjanju sebe, već u mijenjanju svijeta.

Hmmm… možda sam se zabunio oko formulacije izreke… možda je govorila kako treba mijenjati samo sebe, a ne svijet?

Ili možda oboje?

* * *

Utabanim stazama društvenoprihvatljivog ponašanja kreće se većina, a nakon nekog vremena - svi. U manjim sredinama to „klizanje“ prema konformističkim, društvenoprihvatljivim obrascima još je i brža.
Dok se odjednom ne doseli jedan mlad bračni par i krene činiti stvari koje smatra da su - normalne. Ne uobičajene i očekivane, već - NORMALNE. Štoviše, pošto nemaju „povijest“ ponašanja u zajednici, nemaju niti neko svoje uobičajeno, očekivano ponašanje koje zajednica očekuje.
Pa tako taj par počne činiti stvari koje smatra da su dobre, iako su ljudima iz okoline malo „uvrnute“; no, zajednica to prihvati. I sad, pošto rade u školi, počnu predavati gradiva na neuobičajen način, izvan knjiških obrazaca i programa, unoseći mladalački duh u ustaljenu sredinu. Odluče učenike prihvatiti upravo tako - kao učenike, mlada ljudska bića koja trebaju učiti, koja trebaju biti potaknuta, prvenstveno potaknuta da stvaraju svoj stav, umjesto da im se nameće stav predavača kao neupitnog auriteta; da ih se potiče da kritički razmatraju svijet oko sebe, da osmatraju neupitne činjenice naše civilizacije kao obrazac koji, moguće je, ima i sistemske pogreške u sebi, a koje se mogu poboljšati. Unesu mogućnost da kruti i hinjeni profesori postanu fleksibilni, susretljivi, ljubazni, da zajedno s mladim ljudskim bićima, koja se još formiraju, zajednički analiziraju gradivo koje i sami predaju, te time stvaraju ličnosti - integralne kritičke ličnosti, umjesto da stvaraju replike ustaljenih uzanci koje se ne smiju mijenjati i propitivati, već se samo prenose dalje. Poput „kolege“ koji mi je nedavno u raspravi izjavio „Tako je to uvijek bilo i nema razloga da se mijenja.“. A to „od uvijek“ baš i nije bilo dobro, već samo bazično zadovoljavajuće. :-)
Kad bi takve nove obrasce ponašanja pokrenuo netko već prisutan u sredini, netko za koga se pretpostavlja kako će se ponašati, točnije kako se od njega očekuje da se ponaša (a svaki drugi oblik ponašanja nije prihvatljiv u zajednici jer je neočekivan), takve ideje vrlo izvjesno ne bi prošle, ne bi bile prihvatljive, a time ne bi požnjele uspjeh. Štoviše, prije bi bile okarakterizirane kao filozofiranje, pametovanje, nametanje drugima svog stava i načina gledanja.
No, promjene koje unese takav mladi bračni par potaknu na drugačiji put cijele generacije mladih ljudi. U početku malo šokantno, no kasnije suptilno, izgrade cijelu jednu generaciju drugačije formiranih mladih ljudi, spremnih da grade svoj život i svoj stav, a ne samo prenose tuđi stav.
Da li su to dvoje mijenjali sebe ili su mijenjali svijet oko sebe?

* * *

Profesorov sin bio je osnovnoškolac. Jednoga dana, šetajući ulicom, otac je sreo jednog sinovog vršnjaka, sinovog dobrog prijatelja, kako šeta prema centru grada, grickajući usput čokoladicu. Pošto su obojica šetali u istom smjeru, nastavili su zajedno, čavrljajući.
Malo dalje, dječačić je slasno dovršio čokoladicu i bacio papir nonšalantno na tlo sa strane te nastavio dalje šetati pričajući.
Profesor se šutke zaustavio, okrenuo i vratio do papirića, sagnuo se i pokupio ga s poda te ga utrpao u džep od hlača. Vratio se do dječačića, koji je stajao i šutke promatrao što se odigrava pred njim, te nastavio dalje prema gradu, kao da se ništa nije dogodilo.

---
Dječačić je odrastao i danas je čovjek u tridesetim godinama.
Od događaja s profesorom i papirićem, dječačić više nikada nije bacio niti jedan otpad u prirodu, niti jedan papirić na tlo. Sudjelovao je u brojnim akcijama čišćenja okoliša, skupljanja glomaznog otpada, ekološkog održavanja stazica u okolici grada. Snažno je ekološki orijentiran i takvo razmišljanje snažno agitira dalje, bilo postupcima, bilo usmjerenim razgovorima i sugestijama prema svojim kolegama.
U dužem periodu nakon događaja s papirićem bio je član biciklističkog kluba i redovito odlazio na treninge. Na treninzima i na utrkama biciklisti uzimaju okrjepu (hranu i piće) sa sobom, pri čemu se celofani, folije i pakovanja često bacaju u prirodu kad se pojedu, pogotovo na utrkama. No cijelo to vrijeme dečkić je spremao svoje otpatke u džep od dresa i vraćao kući te bacao u smeće. Nikada više nije bacio niti jedno smeće u prirodu. Nerijetko se zaustavljao i vraćao da pokupi ono što su ostali kolege biciklisti na vožnjama bacili u travu, dajući time do znanja jasnu i nedvosmislenu poruku; poruku su mnogi drugi biciklisti shvatili te i sami prestali bacati smeće, kako na biciklu, tako i inače u životu.
Danas, dvadesetak godina nakon tog doživljaja, povremeno se sjeti tog događaja i uvijek, lagano zamišljen, spomene kako mu je to bio strašan događaj, jedna od najvećih pljuski u životu, ali možda i najbolja poduka koju je ikada dobio.

Profesor, u stvari čovjek, mijenjao je ljude i svijet oko sebe. Ipak je mijenjao svijet oko sebe.
Koliko ovaj događaj može prikazati mogućnost promjene? Da li se išta može promijeniti? Da li je promjena moguća? Da li je teška?
Možda ni približno koliko stalno pričamo.
Možda je problem u tome da pričamo o težini promjene, a ishod je naprosto u pristupu da ne pričamo već da djelujemo, činimo. Problem stvaramo mi sami.
U cijelom bunilo prava i sloboda, uzimamo zdravo za gotovo floskule i isprazne parole.
„Mijenjaj sebe, a ne svijet oko sebe.“
Kako je moguća normalna interakcija ljudskih bića s drugim ljudskim bićima i okolišem, ako ne mogu utjecati na te ljude, na okolinu?! Ne samo da je takvo što neprirodno, jer se sve mora mijenjati, već je činjenica kako se promjena ne može napraviti drugačije doli da mijenjamo svijet oko sebe. Naravno, moramo mijenjati sebe, također, jer se cijeli život učimo i napredujemo (netko više netko manje :) ), ali nastojanja da se promijeni svijet oko nas je legitimna, važeća i nužno potrebna.
Ovdje naprosto savršeno odgovara izjava koju ne tako rijetko daju ljudi s kojima se tu i tamo susretnem. Pri analiziranju nekog njihovog stava ili rekacije, ili događaja vezanog za njih, grubo odbace mogućnost da je nešto kod njih krivo ili neprimjereno, kao i mogućnost da bi trebali razmotriti i, vjerojatno, proimijeniti neko svoje gledište, te grubo dobace: „To je moj stav, uvijek je takav bio i nemam ga namjeru mijenjati!“. Vrhunac je u izjavi: „Takav sam stav imao oduvijek i sigurno mi ga nitko neće promijeniti!“. Haha, koje li ironije - blesav sam i ograničen i ne dopuštam nikome da to promijeni. :-)
Također se sjećam frustriranosti u razgovoru s jednim dobrim prijateljem, tamo negdje u osnovnoj školi. Tupio je po jednom svom stavu, jasno besmislenom i primitivnom, da mi je, iako me se nije ticalo niti sam imao išta s tim, bilo žao da doživi neugodu i toliko evidentno pogriješi. Stoga sam mu pokušao objasniti da mu je odluka suluda i da nema razloga da toliko inzistira na svom stavu. No, kroz raspravu me sve više zaprepaštavala tvrdoglavost kojom je uporno drvio po svom stavu. Zapanjilo me da je, usprkos svim kvalitetnim argumentima s moje strane, inzistirao i, u konačnici i ostao, na svojim stavovima. Kao piruetu na kraju svog čvrstog stava izjavio je izjavu koja me ostavila bez riječi: „Ja sam jarac po horoskopu. Prema horoskopu, jarci su tvrdoglavi i tu ne možeš ništa promijeniti!“.

Mijenjanje svijeta oko nas ne samo da nije zabranjena i nepoželjna (kao u ispraznoj izjavi da trebamo mijenjati sebe, a ne svijet), već je obaveza svakog od nas, dakle nešto što naprosto moramo činiti kako bismo „dokazali“ da smo živi i osviješteni!
U konačnici, sama pomisao koliko je događaj s papirićem utjecao na dječačića, a putem njega i na ostale ljude, na okoliš, na djecu svih ljudi koji su se imalo promijenili pod utjecajem dječačića, u stvari savršeno jasno, nedvosmisleno i čvrsto dokazuje koliko snažan utjecaj imaju naizgled male promjene, mali postupci i nastojanja ka boljemu, da je nezamislivo da su ljudi spremni odreći se takve kvaliette, mogućnosti i obaveze iz pustog primitivnog razloga da se ne zamjere ili da se ne izblamiraju, da ne budu predmet poruge ili kritiziranja umno začepljenih individua i skupina.
Nemamo nikakvo pravo da odustajemo od pozitivnih promjena! Radi sebe i radi prirode koja nas okružuje.

- 13:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se