28.03.2012., srijeda

Kolegica je bila preko granice službenim povodom. Usput mi je kupila neki preparat iz apoteke te me je, ulaskom u tuzemnu zemlju, nazvala da upita gdje ćemo se srest da uzmem preparat. Telefon je jedva zazvonio dva puta, a ja ga taman primio sa suvozačkog sica da se javim, kad je prekinula vezu, očito očekujući od mene da ju nazovem. Nasmijao sam se. Sad ću ju najprije ispsovati, nasmiješih se sam sebi i namjeri, i nazvah ju povratno.
"E-eej" javila se.
"Šta je to bilo, da te ja nazovem, a? Pa to su fore od male djece!"
"Ma ne, nego kad već imaš službeni, da ne trošim", uzvratila je.
"Imam privatni, nemam službeni."
"A nemaš službeni?!", uzviknula je iznenađeno. "A mislila sam da imaš službeni telefon."
"Nemam, ali ne brini se. Ima ih dosta koje sam razmazio u očekivanjima da ih topilim, a onda nazovem s onih mobitela s kojih imam "nula kuna".", odvratih.
"Si ušla u zemlju?"
"Da, evo baš malo prije."
"Jesi sigurno na HR signalu?"
"Da, da, ručno sam namjestila... Dakle, gdje ćemo se naći da ti dam ovaj preparat?".
"Siđi na izlazu prema Mjestu A, tamo se vidimo. To ti je prije Mjesta B, gdje smo se vidjeli jutros.", dah joj upute.
"OK, vidimo se..." taman je krenula prekinuti razgovor, kadli je prekinem.
"A ne, ne. Pomalo. Sad ja plaćam, ja zovem, tako da ipak ja odlučujem kad ćemo prekinuti. To ti je kao u javnoj kući, dok plaćaš možeš imati uslugu. Dakle, prema ovome, ti si madam, a ja sam klijent koji dobiva uslugu. Zar nije neobičan taj osjećaj?! Uistinu smo kao madam i klijent u javnoj kući."
Počela se smijati.
"Što, ne smeta ti pomisao da smo u javnoj kući? Eto, bio sam siguran da će ti se svidjeti! Super me opslužuješ", počelo mi je rasti raspoloženje.
"Ma di se toga sjetiš..." već se grlato smijala. "Nisi normalan!".
"A," rekoh, "ja ne prekidam dok ne dođem do kraja, a mislim da ovaj razgovor ima još potencijala, tako da priča nije gotova!", dodah uz cerek.
"E, odakle ti to vadiš.", smijala se. "Daj, ajde, vozim, vidimo se malo kasnije".
"Paa... nije baš uobičajena reakcija za jednu madam, ali ajde - može, bok, vidimo se!", pozdravih ju uz smijuljenje.

I taman što smo poklopili vezu, ponovo ju nazvah.
"Da, što je?", javila se.
"Pa, htio sam ti reći...", počeh ozbiljnim, tihim glasom, sporije govoreći. "Htio sam ti nešto reći, ali ako obećaš da se nećeš smijati.".
Ponovo se smijala. "Što to?", upitala je.
"Reći ću ti samo ako mi obećaš da se nećeš smijati", uporno nastavih dalje.
"Dobro, evo, nastojat ću biti ozbiljna, ali to donekle ovisi i o tome što ćeš mi reći."

Ostavio sam malu psihološku stanku, a zatim izustih:
"Htio sam ti reći da mi je ovo prvi puta da sam bio u javnoj kući. Hvala ti."
U prvi tren je bila tišina, a onda se počela grlato smijati.
"Budalo!", prozborila je smijući se i prekinula vezu.

* * *
Već je bila parkirana kad sam došao. Parkirao sam s desne strane njenog auta, čim sam bliže mogao uz vrata. Skoro sam joj vrata ogrebao svojim retrovizorom. Pogledali smo se kroz otvorene prozore.
"Madam...", prozborih, s popriličnim šeretskim osmijehom.
Nasmijala se. "Tebi je danas baš dan, a?".
"Je", odvratih. "Danas mi je možda prvi opušten, ugodan, ležeran dan u zadnjih oho-ho vremena. Polako se završavaju sve obaveze. Riješio sam zadnje hitne stvari ujutro, sad sam imao jedan sastanak, sve ležerno, ali to je sada lijepo, u odnosu na sve ono prije.".
Pogledah ju. Slušala me i promatrala.
"Nego," nastavih nakon kraće pauze, "ćeš mi dat?"
Kimnula je potvrdno, potegla torbu rukom sa sica, spustila glavu i krenula brskati po torbi da nađe preparat koji je kupila. No, već za tren, naglo je zastala, a zatim podigla pogled i pogledala me. Kratak pogled, a zatim prozbori, gledajući me i dalje u oči.
"Namjeravala sam.".
Nasmiješila se te nastavila tražiti preparat.
Izvukla ga je iz torbe i pružila mi.
"Koliko sam ti dužan?"
"Vidi tu na računu, ne znam točno."
Opet mi se pojavio pokvareni osmijeh. "Sedamnajst i pol eura. He, opet se osjećam kao u javnoj kući, nakon pružene usluge. Hvala ti, stvarno si srce!"
"Mogu ti dati pare drugi puta? Nemam sad toliko sa sobom.", nastavih.
Pogledala me nasmijano. "Može, kad se vidimo drugi puta.". Namigne. "Nemoj da bude jako dugo.".
"OK, onda ću ti ga dat." prozborih pokvareno kako to samo inspirirani muškarac s dobrom sugovornicom može učiniti, sa velikim zadovoljnim osmijehom preko lica.

Pogledali smo se, namigli i krenuli svaki svojim putem.
Volim drage kolegice. :-)
Ode to Massive Attack - Paradise Circus

- 22:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Otimači kišobrana

Massive Attack - Paradise Circus

Oni su oduvijek tu i bit će tu dok je svijeta. Ne može ih se istrijebiti, kao ni žohare. Ima ih u svim strukturama, ne samo crkvenim. Ima ih po školama, po zdravstvenim ustanovama, ima ih u Vladi, u dućanu preko puta vaše zgrade. Ima ih u stanu do vašeg stana, na istom katu. Ima ih i u vašim obiteljima.

Onog trenutka kad vaše dijete prekorači prag vlastitog doma, izloženo je. Žoharima. Možeš nogom zgnječiti jednog, a tamo negdje u nekom mračnom kutku se već rađa ili, bolje rečeno, stvara kolonija novih. Možemo se nadati i moliti da naša djeca ne nalete na njih, ali su u principu neizbježni, kao i neke druge pojave u životu. Kao kiša.

Međutim, kad vani pada kiša, nećemo je pokušati zaustaviti iz sasvim jednostavnog razloga jer je to nemoguće. Možemo je pokušati izbjeći neizlaženjem iz kuće, naprimjer. Ali ne možemo vječno ostati u kući. Kad-tad moramo izaći. I naša djeca, također. Naša djeca kišu ne mogu izbjeći, pa ćemo im stoga dati kišobran.

Ne, naša djeca ih ne mogu izbjeći. Ali bi možda mogla znati obraniti se. Možda bi naša djeca mogla znati. A ne znaju. Jer ih mi učimo tome neznanju, na to neznanje ih privikavamo, treniramo ih od njihovog prvog dana.

Reći 'ne'

Zašto naša djeca ne znaju zaštititi sama sebe? Zato što im kišobrane za ovu kišu otimamo mi. Oduzeli smo im kišobran svaki put kad smo ih ponizili. Udarcem, uvredom, prekidom komunikacije. Još uvijek većina nas misli da je udariti dijete dobra, stara, provjerena odgojna mjera. Koliko će nam još trebati dok shvatimo da to nije odgajanje nego ponižavanje?

Svaki put kad smo djetetu zabranili reći 'ne', bili smo suradnici onih koji će sutra to naše dijete iskoristiti, poniziti, uništiti mu psihu. Reći 'ne' roditelju, to je ravno svetogrđu. Mi smo vrhovni autoriteti i učimo ih da se ni drugim autoritetima ne smiju suprotstaviti. Ma zamisli, dijete se usudilo imati svoj stav? E, neće moći. Naravno, ima sretne djece kojoj je dopušteno imati svoju osobnost, ali takva su u manjini.

Dresirane ih puštamo u svijet

Pa ih tako dresirane puštamo u svijet, a ona, naučena na poslušnost, sutra ne znaju reći 'ne' ni mantijašima, ni učiteljima, ni susjedima, ni rodbini.

Nema te diskriminacije na svijetu koja je tako legalna kao diskriminacija djece. Nikome se tako sustavno ne oduzimaju ljudska prava kao djeci. Ona će biti kažnjena skoro pa svaki put kad pokažu da su osobe. Zato što neće jesti kad mi to hoćemo. Zato što neće jesti što mi hoćemo. Zato što se neće obući onako kako mi hoćemo. Bit će kažnjena za loše ocjene. Za laganje, iako rastu u kulturi laži. Za psovanje, iako psovati nauče od svojih vrhovnih autoriteta. Za tučnjavu u školi, iako smo ih kući naučili da je sasvim ispravno udariti nekoga čije ti se ponašanje u određenom trenutku nije svidjelo.


Termin koji se u pristojnim kućama ne spominje

A seksualno zlostavljanje? Pa to je termin koji se u pristojnim kućama nikad ne spominje. Ne pada nam na pamet djetetu objasniti tako jednostavnu činjenicu kao što je ta da ga nitko ne smije i nema pravo dirati. Kao što to ni nama nitko nije na vrijeme objasnio. Nekako smo krivo shvatili cijelu stvar, pa mislimo da djecu više traumatizira spominjanje seksualnog zlostavljanja nego ono samo. Pokušavamo svoju djecu zaštititi šutnjom o stvarima.

Neugodno nam je pričati o tome. A neće ih o tome učiti ni u školi. U školi će učiti kako je lijep ovaj svijet, ovdje potok, ondje cvijet. Naučit će tekst nacionalne himne, naučit će uredno ustajati kad učitelj uđe u razred i kako se naprimjer razmnožavaju amebe, ali neće naučiti ništa o autoritetima koji to nisu. Kako je to ustvari jedna divna suradnja između države i roditelja. Prešutni dogovor, cijela jedna zavjera. Vjerojatno ćemo sutra dopustiti i to da se u škole, umjesto zdravog seksualnog odgoja, uvede odgoj koji će ih dodatno učiniti potpuno nespremnima na svijet. Pa će ih netko učiti o tome kako je masturbacija grešan čin zbog kojeg će gorjeti u paklu i kako je homoseksualnost teška boleština. Tome će ih učiti oni koji na svojim savjestima imaju mnoge uništene dječje duše. Nitko im neće reći da im se ono 'nešto strašno' u životu najčešće događa od strane svetih autoriteta.

Naravno, naše roditeljske taštine neće nikad dopustiti da se naša uloga u cijeloj priči dovede u pitanje. Mi smo tako ispravni. Mi ne udaramo nego odgajamo. Mi ne ponižavamo nego odgojno kažnjavamo. Mi se nećemo nikad zapitati koliko je naša šutnja pomogla onima koji su nam seksualno zlostavljali i iskoristili djecu.

Jer to su tabu-teme. Jer to su preteške teme. Jer uvijek je prerano upozoriti djecu na to. Jer to se ne događa nama ni kod nas nego... tamo negdje. Kad otkrijemo da je 'tamo negdje' u stvari bilo cijelo vrijeme u crkvi ili u školi preko puta, uglavnom bude prekasno.


Tko im je oteo kišobrane?

Kišu se ne može zaustaviti, ali možemo se od nje zaštititi kišobranom. Nećemo se praviti da kiša ne postoji. Nećemo šutjeti o njoj. Ili možda ipak hoćemo? Nema veze ako nam djeca i pokisnu, mirni smo. Nitko od nas se neće usuditi postaviti ono jedno tako teško pitanje. Mi se sasvim sigurno nećemo nikad zapitati tko je našoj djeci ustvari oteo kišobrane.

* * *

Preuzeto s linka: http://danas.net.hr/hrvatska/bduderija/otimaci-kisobrana

- 00:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.03.2012., nedjelja

Biznis

Nenadano je palo puno snijega. Bilo je to u siječnju i u prvoj polovici veljače. Neočekivano za velike količine snijega.
Padalo je cijelu noć, zemlja je bila posvuda zametena, na većini kontinenta. Promet u prekidima, vozili se nisu oni koji nisu uistinu morali, zaustavljena je opskrba hranom i namirnicama.

Ante se odmakao od prozora. Uočio je da dahom kroz nozdrve stvara izmaglicu na staklu, koja je polako već prelazila u kondenzirane kapljice. Radio je u privatnoj bolnici, opremljenoj hitnom pomoći i hitnim intervencijama, kao voditelj poslovnog sektora od te glavne bolnice i dvije manje ispostave u vidu stacionara s ljekarnom i s malom klinikom raznih specijalista, također s ljekarnom. U središnjoj građevini u kojoj se nalazio i njegov ured, imali su odjel hitne pomoći, operacione sale, stacionar, bolnička liječenja i sve ostalo što ide uz takve usluge.

Ponovo je pogled vratio na snijeg koji je vani padao po već obilnim količinama onoga na tlu. Promatrao je jednu stariju ženu kako se diže sa snijega i otire snijeg s kaputa, nakon što se posklizla i pala. Zagledavala je i opipavala lijevi lakat na koji je maločas pala.
Nasmiješio se i nakratko zatvorio oči.
Ponovo je pogledao kroz staklo - gospođa se udaljavala oprezno. Na drugoj strani ceste dva auta su se skoro sudarila zbog proklizavanja, iako su išli krajnje oprezno. Ceste se nisu posipavala, jedino je glavne prometnice tu i tamo prošla ralica.

"Bit će dobrog posla" pomislio je zadovoljno Ante, "samo da počnu lomovi, intervencije i liječenja".

Okrenuo se i krenuo revidirati popis narudžbi za hitni i operativni trakt s neskrivenim zadovoljstvom i spokojem na licu.
.
- 22:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BS

Massive attack - Unfinished simpathy

Zaustavio sam auto tako da mi otvor od rezervoara dođe točno pored automata za tankanje. Izašao sam, otvorio poklopac i čep i posegnuo za ručkom s crijevom. Pogledom sam potražio natpise da odaberem adekvatno gorivo. Promotrio sam natpise... i zastao.
Ina reklamira kako ima odlično kvalitetno gorivo s vrlo malim udjelom sumpora. Posebno su ga izdvojili pod nazivom BS. Bez sumpora. Uistinu hvalevrijedna inicijativa.
Jel?
A što je s ostalim gorivom koje nije posebno izreklamirano?
Paa, dragi kupci, ostalo gorivo je sranje i smeće, ali to nećemo posebno isticati već ćemo istaknuti samo ono gorivo koje ima - uobičajene i očekivane kvalitete za današnja goriva. U biti, ništa specijalno čisto, samo što je očito puno čišće od ostatka smeća koje se servira.
Stoga, svi ostali koji kupujete ostalo gorivo, osjetite se persirani budalama.

Nedavno su ukinuli dizel i ostavili samo dizel BS. Možda je to poseban respekt prema klijentima :)
.
- 22:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Glavni junak

Faithless - Insomnia

Glavni junak ne bi nikada trebao biti oskvrnut. Mora zadržati čistoću do kraja. Pred scenaristima je cijeli spektar opcija koje stoje na raspolaganju kako bi se kaznio glavni negativac, jer je to neupitno zaslužio, a s druge strane da naš pozitivac ne bude ocrnjen. Jer good guy mora biti pozitivan i bez i trunčice sjene na karizmi i karmi, sve kako se gledatelji, mesne lešine koje grickaju kokice iz mikrovalne ili kekse punjene čokoladom s puno zasićenih (hidrogeniziranih) biljnih masti i sojinih pripravaka, ne bi morali naprezati i pitati da li je good guy uistinu good, ili je možda good s nekim flekicama, a bad guy u stvari načelno histeričan lik koji liječi frustracije, ali koje imaju svoja objašnjenja i uzroke. A pored toga ima nemali broj, ipak, pozitivnih karakternih crta. To bi otvorilo zonu sivoga i približilo se nedefiniranim životnim uvjetima u kojima živimo svi, u stvari slično onome gdje su dobri i loši junaci.
Da li je uopće bitno što su sve te tehnike prožvakane na tisuće puta, desetke tisuće puta, kroz sve te usrane manipulativne filmove koji se prikazuju svih ovih desetljeća, čak će stoljeće skoro...?!

Uistinu, od ključnog je značaja za društveno-socijalni mir da u filmu Zli dečko strada od nekog vanjskog uzroka. To može biti neki drugi Loši dečko, a može i neki događaj izazvan konstelacijom slučajnosti. Neka nesreća, svađa među Zlom bandom (npr. samopropucavanje među njenim članovima), zapucavanje u ralicu u bijegu od Dobrog dečka. Evetnualno se, radi razbijanja predvidivosti, može unijeti nevjerojatno nepredvidiv element vlastite, eto nažalost primitivne, želje za osvetom, ali sve to u onom trenutku ludosti. Nakon što Viša sila sasiječe Zlog dečka, naš Dobri dečki se, malo preznojen, osvijesti i shvati iskušenje kojem je potpao, doživi katarzični eksponent podizanja karme, i, i dalje bijele čistoće, privodi film kraju nekom obiteljskom scenom, dobročiniteljstvom za zajednicu ili malo buntovnom, ali šaljivom, scenom ili komentarom.

Tako je lijepo ne razmišljati.
- 14:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se