26.02.2012., nedjelja

Status u društvu

Koliko god bio visoko u društvenom statusu, i dalje ćeš svom djetetu morati brisati pokakanu guzu.
:-)
- 11:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.02.2012., subota

Najdraža boja

Claude Debussy - Clair de lune

JA: Koja ti je nadraža boja?

ONA: Bordo.
- kratka pauza -
Ovisi kako za šta.
- kratka pauza -
Ali crvena, u biti, i bordo, su mi najdraže.
Ako shvatiš da crna i bijela nisu boje.
- kratka pauza -
Crvena i bordo.
Volim ljubičastu. Ne volim zelenu, uopće.

„Dobro.“, odvratih mirno.

ONA: „Još?“
Klimnuh glavom potvrdno,.

Zelenu volim… prirodu… i to, ali zelenu za kuću, detalj… to ne.
Ali zato volim ove ljubičaste. Cfvenu i bordo. Volim žutu. Ne volim sivu.
JA: Ti se sviđa boja mog auta?
ONA: Ne.
To mi je najgora boja za to auto. Izgleda ko da ima 13 godina zbog te boje. Da je svijetlo siva bila bi mi super. Izgleda mi ko temeljna boja.
Ali mi je lijepa boja od mog auta. Tirkizno plava.

***
Koja boja ti je najdraža?
Danas sam se sjetio tog pitanja, točnije dok sam promatrao nebo koje se za ranog popodneva navuklo bijelom koprenom oblaka, za razliku od jutarnjeg plavetnila samo dijelom zamagljenog s prvim tračcima sunčevih zraka.
Doživljaj današnjeg dana za javnost se naglo promijenio: dok je nebo bilo plavo,a sunce grijalo, dan je jedrio na emocijama ugode, ljepote. Bilo je ono štono se kaže: „dobra biometerološka prognoza“. Dan za koji će svi od prve reći kako je lijep, predivan, idealan.
Negdje sredinom dana polako su se navukli bjelkasti oblaci koji su ravnomjerno pokrili nebo i sakrili sunčevu svjetlost. Istom se promijenio doživljaj o samome danu, koji je odjednom postao loš, gnjil, nikakav. Zato što nema sunca.
Razmišljajući o tom stalnom fenomenu, u glavi, u sjećanju, odjeknulo mi je pitanje „Koja boja ti je najdraža?“, a zatim se sjetih nekih od spomenara i upitnika koji su se dijelili u osnovnoj školi, s raznoraznim pitanjima na koja smo odgovarali. Valjda je cijeli smisao tih spomenara bio odgovor na pitanje tko ti je simpatija, ali kako to pitanje jednostavno upakirati negoli kroz par desetaka stranica smrtno ili samo jako dosadnih pitanja koja su se ponavljaju u svim spomenarima :-)
Kojeg li primitivnog pitanja - „Koja boja ti se najviše sviđa?“! Kakvo je to pitanje?!
Što to znači - „sviđanje boje“? Kako se neka boja uopće može sviđati? Ili više sviđati?
Ta to je kao pitanje: „Koja brzina ti se više sviđa?“! Ne sviđa mi se brzina, već vozilo ili predmet koji se kreće ili u kojem se krećem.
Jer, sve je to samo karakteristika predmeta imamo oko nas, a ne neka pojava sama za sebe. Nisu to datule da mi se sviđa njihov okus!
* * *
… Zamislio sam se na trenutak i shvatio da ja nikad nisam mogao odlučiti koja boja mi je najdraža. Nikad nisam imao odgovor na to pitanje, a i kad sam na njega odgovorio, ono je bilo različito od prvog idućeg ponavljanja pitanja, a onda tako dalje u idućim spomenarima.
Razmislimo na trenutak što je to boja, onako laički.
Boja je za nas jedna od karakteristika vizualne percepcije svijeta oko nas. Svaki predmet ili pojava koju osjećamo vizualno, očima, ima neke karakteristike, među kojima je boja. Ti predmeti mogu biti hrapave ili glatke površine, mogu biti slatki ili gorki, slani, mogu biti topli ili hladni… a iz dimenzije vizualnoga - imaju određenu boju.
Ako neki predmet ili pojava imaju boju, znači da je to boja i karakteristika tog predmeta ili pojave i nedjeljiva je od njih. Naravno, svaki pojedini predmet ili pojava u vizualnom spektru prirode ima svoju boju - istu, sličnu ili različitu od ostalih predmeta i pojava. Ali, upravo zato što svaki od tih predmeta ima svoj vrlo raznolik splet svih karakteristika, njegova karakteristika boje s naše će strane biti različito percipirana.
Recimo, čini mi se da će jako malo ljudi izjaviti kako im se sviđa zelena boja. A siguran sam da će svi uskliknuti na fotografiju zalaska sunca iznad horizonta - morskog ili kopnenog ((motiva već ofucanih do iznemoglosti) pri čemu se miješaju intenzivno zasićene crvena, žuta, narančasta i sve ostale kombinacije tih boja.
A zelena boja je boja lista, vegetacije. Ima li netko tko gledajući prekrasnu tamno zelenu šumu neće reći da je ona lijepa? Štoviše, da je predivna?
Dok, opet, zelena boja plijesni na siru neće biti lijepa. Ili nekakva žabokrečina pored puta.
Crvena jabuka. Krv na vati dok vadite krv. Ili na nekom trilerskom filmu, trag žrtve.
Boja razlivenog ulja u čistoj vodi u prirodi. Plava boja neba. Plave koverte zaslužbene akte. Plava boja morske plićine.
Tamno smeđa boja oka. Boja izmeta.
Vatra u kaminu dok s društvom u zimskim mjesecima pečete kobasice, krumpir i povrće, uz čašicu dobrog vina. Vatra dok promatrate iz udaljenosti kako vam proždite kuću u kojoj živite.

Zar nisu to, uglavnom, iste boje, ali u različitim ambijentima, dakle karakteristike različitih predmeta ili pojava?
Poanta? Riječ je o emotivnoj percepciji pojave ili predmeta, a time i njenih karakteristika, i prema tome emotivnog stava spram boja koje se sreću.
Stoga, ključno je pitanje da li nam se sviđaju predmeti ili pojave te njihova interakcija, a ne sama boja. Jer o tome kako doživljavamo predmete ili pojave upravo ovisi i naša percepcija boje.

I, kad bismo se sada vratili na početno pitanje „Koja ti je najdraža boja?“, da li bismo ga mogli percipirati kao smisleno pitanje te da li na njega uopće ima konciznog i jasnog odgovora? :-)

- 21:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2012., srijeda

Dobro, a i razvijamo se

Nedavno sam chatao s kolegicom. Onako nasumično...

JA: U rijeci je izrada plana stratedije za koordinirani razvoj dugoročnog plana razvoja za sjevernojadransku regiju bilateralnih odnosa s PR agencijom koja će da puno naplati.
Btw, ne idem, pa možemo skupa.

ONA: zvuči super zanimljivo
za pop....

JA: Dogovoreno
ti voziš
je. završiš i osjećaš se kao ujutro, kad si doma pijo kavu
mutan, nejasno ti, znaš da je nešto bilo, a ne znaš o čemu uopće jest bilo riječi. I netko je naplatio tvoje ideje koje si predložio za opći razvoj.
Razvojni plan. to je ime.

ONA: obožavam razvojne planove i okvire na temeljku kojih i u sklopu kojih se temelje njihove osnovne smjernice temeljene na bazi razvoja

JA: sjećam se jednog erotskog stripa koji sam si kupio umjesto nekih jebenih patuljaka, u ZG jedne prohladne zime tamo neđe u osamdesetima
sliak u što su se pretvorili ljudi. Ono više neka amorfna masa, ali je zato kurčina od skoro metra, debel ko prosječan kesten, i ševi koku straga, a ona se pretvorila u usne i rupicu (khm, od pol metra)
i sad komentar (i na priješnjih 3-4 sličice) "Kako je, Milkec?", a on na to onako slinavo jer je u erekciji:
"Dobro, dobro, a i razvijam se"

DOšla od njega sama kurčina, a počeo kao dobar čovjek i drugar.
Dobro je, a i razvijamo se.

ONA: ti si čitao erotske stripove kao klinjo??

JA: ajd, da se ne usplahiriš: kasne osamdesete.
I samo sam čito

ONA: haha, to mi je nespojivo s tobom! Pa ti si aseksualno biće! haha. svašta!

JA: je, to je tako kad ne komuniciramo, a i kad komuniciramo onda su neke polulegitimne ćakule
(...sad slijedi neka blesava floskula...) destabiliziraš me svojom nepojavom. Nepojavnošću.

ti si kao homeopatija. Što te manje ima, to imaš veći utjecaj.

- 08:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Parabola

Kad stignem, uzmem si na posao hranu za gablec. Ako ne stignem, odem u obližnji restoran.
Toga dana uzeo sam si i prutić-čokoladicu od 56% kakaoa i jabuku. Inače, preporučujem čokoladne prutiće od 56%, iz Lidla (mislim da je naziv Venezuela ili slično); ona od 81% mi je isuviše gorka. Dolaze u pakovanju od po tri prutića.
Za vrijeme prvog bloka radnog dana izgrickao sam čokoladicu, uz to pijuckao nezaslađeni čaj od mente te dočekao gablec. Na miru sam odgablao klopu i nastavio raditi.

Negdje u drugom bloku rada pomalo me počelo pitati da nešto opet ubacim pod zub. Sjetio sam se velike jabuke koju sam sačuvao za te krizne trenutke pred kraj radnog vremena. Bila je točno onakva kakvu volim - zelenkasto-crvena, tvrda, blago kiselkasta, čak i malo nepravilna. Bila je to serija onih dobrih, zdravih jabuka, tvrdih, gdje znate da vas ispod kore ne očekuje gnjecavi sadržaj upitnog okusa.
Uzeo sam jabuku iz ladice i krenuo prema vratima. Za igru, bacio sam ju lagano u zrak i onda dočekivao rukama. Međutim, nisam ju uspio uloviti pa je pala na parketni pod uz tupi zvuk. Pogledao sam ju na podu, a zatim se osvrnuo po uredu; kolege su se s laganim osmijehom osvrnuli prema meni i jabuci.

Sagnuo sam se po jabuku, podigao ju i nastavio prema vratima. Otvarajući vrata, Poaroovskom dosjetkom sam pokušao zaokružiti situaciju:
„Obožavam kompot!“

- 08:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se