03.08.2011., srijeda

Sir

Došao sam s posla kasno, evo prošlo je devet uveče, i pomalo sam već i gladan. Imam odličan med iz Gaćelezi iz Dalmacije, jedan od najboljih koje sam probao u životu. No nisam jeo med, samo sam mislio na njega za vrijeme žvakanja ostale hrane da sam tu dominantnu misao naprosto morao i ovdje podijeliti.
I dok sam tako žvakao paštu, salatu, a stavio sam i malo ajvara jer mi je pasalo lagano pikantno, i dalje mi je nešto nedostajalo. Posegao sam u frižider i uzeo sir. Proteini. Rezao sam ga i jeo. Sve to pored sudopera, jer mi se nije dalo postavljati stol, onako stojećki.
U jednom sam trenutku pogledao koru od sira koju sam odrezao i stavio sa strane, ljutito sam frknuo nosom, i ljut vjerojatno zbog nečega s posla, zgrabio koru, zakoračio na balkon i bacio koru od sira preko ograde, na cestu i travnjak ispred zgrade. Boli me kurac! Ionako neće znati tko je to bacio.
Morat ću baciti još nešto, baš me pita, ali ne sada već me pita za neki drugi dan. Bacit ću čarape neki drugi dan. Možda bih mogao lansirati i prazan tetrapak od mlijeka. Ili konzervu Konzum K - kukuruza, ili od tune. To često radim s paštom. Kako bi fantastično neprimjereno, i nestvarno, djelovalo na travnjaku i cesti ispred zgrade!! :-)
Ili bocu od Domestos ili nekog drugog sredstva za pranje sanitarija. Ni karton od WC papira ne bi bio loš :-)
Uh, koliko dobrih ideja...
Dosta sad, idem pojesti do kraja da ponovo okusim karamelasti okus meda iz Gaćeleza! Adio!

- 21:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.08.2011., ponedjeljak

Samo tada

Dugo mi je trebalo da shvatim – sve se u životu događa samo jednom.

Bilo je takvih stvari za koje mi je bilo jasno da su se dogodile samo jednom. Dođem u neki grad, neko mjesto, neki restoran, oduševim se i kažem sam sebi: ovdje ću se sigurno vratiti, ovdje ću dolaziti često ili čak „ovdje ću dolaziti svaki dan!“, a onda se nekako dogodi da prođu godine dok ponovo navratim, ili se ne vratim nikada, ili drugi dan zatvore restoran i jasno mi je da od učestalog navraćanja neće biti ništa. Ili sretnem neke ljude, sjajno se provedemo, svi želimo da se ubuduće često nalazimo, dogovorimo se da će tako biti, ali ne već sljedećeg vikenda jer imamo nekog posla, pa vikend nakon toga ponovo odgodimo viđenje, pa se opet nešto dogodi da se ne možemo vidjeti, pa se neko vrijeme često nazivamo i pokušavamo dogovoriti kad bi se vidjeli, pa se čujemo sve rjeđe, prođe i dvije godine da se ne uspijemo uskladiti, a onda umre upravo onaj bez kojega se nema smisla naći i najbolje namjere zauvijek propadnu. U takvim slučajevima je sve jasno: dogodilo se jednom i neće nikada više, ali zapravo je sa svime tako, čak i s onim za što se na prvi pogled ne bi reklo.

Kad sam otkrio Amsterdam zarekao sam se da ću se u njega svake godine barem jednom vratiti, i deset godina za redom mi je to uspjevalo, ali samo jednom sam došao s jednim drugarom, samo jednom s jednom djevojkom, samo jednom sam stigao autostopom s jednom srdačnom njemačkom familijom, samo jednom odsjeo u jednom preslatkom porodičnom pansionu, samo jednom upoznao neke sjajne Portugalce i proveo vrijeme s njima, samo jednom bio s pokojnim ujakom, a već me ondje nije bilo više od dvadeset i pet godina i ne vjerujem da ću ikada više svratiti.

S tim na umu u svakom razdoblju života, svakog dana, svakog sata, valja nastojati da se iz te jedinstvene prilike izvuče najbolje i najviše moguće. Napravimo nešto dobro, naučimo nešto korisno, zaista se zabavimo, zaspimo zadovoljni i ispunjeni. Carpe diem: ne propusti dan.

. . .

Tekst je, u jednom dijelu, preuzet s bloga:
Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu

- 18:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se