28.12.2010., utorak

Sreća

Šljapkale su nam tenisice na vlažnom i klizavom asfaltu, čineći u mraku polukružne pomične svijetle točke koje se stalno gibaše u istoj putanji, odmičući sve dalje od grada, sve dalje ka tmini. Poneka svjetla okolnih naselja lomila su večernji mrak. Iako su se dani već produžavali, proces uzlaza tek je počeo te su noći i dalje padale vrlo rano.
Naš kolega I. nekada je radio za jednu firmu sastavljenu od financijski imućnijih ljudi, s dobrim poslovnim vezama, dakako i s puno "onih" poslovnih veza. Radilo se za velike kompanije po cijeloj zemlji, a i van nje, i posao je dobro išao. Štoviše, iako nisam baš previše informiran – nikad nisam volio previše zabadao nos u tuđe poslove – nisam čuo da su imali poslovnih kriza ili problema, te su stvari išle glatko i regularno. No pamtim I. već od ranijih dana, i uvijek mi je bio simpatičan. Sjećam se da se u određenom vremenu žalio na određene teškoće u životu, nešto privatno, ponekad nešto poslovno, ali vidio sam ga na tom radnom mjestu trajno.
U našem razgovoru večeras, dok smo trčeći kročili kroz mrak, prijatelj mi je odjednom rekao da se naš kolega I. sa ženom odselio u drugi grad, i tamo su sretno započeli novi život. Što zbog dobrih uvjeta koje je ona našla, što zbog nekih neugodnih iskustava koje je on doživio na radnom mjestu, radi čega je našao novi posao. Započeli su iznova, dobro se osjećali i... i riješili sva ona ključna "veća" životna pitanja. A sve zbog parsto kuna mjesečno koje su mu odbili, iako je doprinio firmi u višestruko mnogo većim iznosima.
Parsto kuna mjesečno... postaje mi tako monotono i ofucano od ponavljanja, te stalne priče oko nadmoći i sile, radi principa, što nema logičkog ili međuljudskog razloga...
Prijatelj je, završivši priču na moj upit o detaljima oko promjena u životu kolege I., onako u kasu ispuhao nos prstima, a zatim promrsio kroz zube:
"Pa jebote, pa nije sve u novcu! To nema veze sa životom..."

Nastavili smo čavrljujući oko raznih tema, te smo došli na cure. Bivše cure. Šutio sam ko zaliven. Ko riba. Ko grješnik. Like a sinner! A saint not. Naravno, i pitao se gdje mi je zapravo grješnost.
Dotakao se nekih doživljaja s jednom bivšom curom, vezanih za seks. Ispričao je par detalja, zanimljivih, iz seksualnog života, iako te moram odmah prekinuti u razmišljanju kako to nije bilo nikako u smjeru ponižavanja ili razotkrivanja nekih detalja koji bi mogli biti neugodni. Na kraju krajeva, šutim kao riba, stoga sve što je meni rečeno zapravo nije rečeno, jer što je rečeno ako neće nikome dalje biti rečeno? :-)
"You have to learn to give... and wait your turn." reče jedan napjev u mojoj glavi.
Dotakao se brzinski par detalja koji su nas nasmijali kao šaljive anegdote. Uživao je u seksu s njom, i toga se sjećao s velikom srećom. Definitivno je to bila najkvalitetnija komponenta njihove veze, i tu su se definitivno ispunjavali. Živopisno smo se zafrkavali s tim detaljima i uživali u maštanjima. Već smo bili na povratku te kroz desetak minuta završavamo današnji izlet u mrak.
Na trenutak smo zastali s pričom, nakon duhovitih salvi, i ušutjeli na trenutak. No, već kroz minutu ili dvije prozborio je, iznoseći zaključak:
"Seks je bitan, ali nije najbitnija stvar u životu... ili jednoj vezi."
Nisam zanijekao, nisam niti potvrdio, već sam šutio, no za to vrijeme su mi se u glavi vrtile argumentacije svega toga.
Ne, nije najvažniji, nije jedini. Međutim, od toliko segmenata od kojih se sastoje naši života, u biti, niti nema najvažnije stvari. Sve je važno! Sve ima neke bitnosti i doprinosi raznolikosti, doprinosi u jednom dijelu. Bitan je novac, bitan je seks, bitno je zdravlje, bitan je dobar odnos s ljudima, bitna je raznolikost, bitna su djeca i zdrava obitelj, bitno je... ono nešto za što bi ljudi rekli "široka obrazovanost", "široka kultura" ili "opće obrazovanje", međutim ja bih ipak radije rekao "široki interesi", a mogao bih to čak nazvati i širokoumnošću.
I kako su te misli jenjavale u mojim mislima, uskliknuh:
"Pa bogamu, ako ti nije bitan novac, nije ti bitan seks... a ŠTA ti je onda BITNO!?!"

* * *

Da, uistinu... ne tako davno postavio sam pitanja koja je boja istine i koja je boja ljubavi. Sada bih postavio pitanje, ono koje me trajno muči i ljulja mi samopouzdanje i životnu sreću:

Što je bitno u životu?
Da, što je po tebi bitno u životu?
Pretpostavljam da će česti odgovori biti u smjeru zdravlja, djece odnosno obitelji, dovoljno novaca, dobrih prijatelja, možda dobro posla. Da, jasno, sve je to dobro, ali mnogi sretni životi idu i bez neke od tih stvari, a ima i onih koji imaju veliki dio, neću reći sve, a opet su (pra)iskonski nesretni.
U sebi se ne mogu kiselo ne nasmiješiti kad se sjetim kako bi moji kolege sad komentirali da me čuju da o ovome razgovaram, pišem ili razmišljam. Vjerojatno bi im to opet bilo filozofiranje o, kako ja to volim naglašavati radi ironije i preuveličavanja, "o smislu života". :)
Ali, to je uistinu razmišljanje o smislu života.

Stoga, hajde, pronikni malo i kaži mi – što je po tebi bitno u životu?

Vangelis: Losing sleep
- 02:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jok.

Jutro. Kuckam po mekanoj tastaturi IBM Thinkpada, ultramoderno pouzdanog kompjutera, uzročno možda ponajsporijeg kompjutera koji sam ikad koristio. Zirkam u mislima aparat za kavu na kraju hodnika, iako ga optički ne vidim - iza ugla mi je. Tri kune od dvije i jedne kune zaklokotale bi kroz mehanizam i pokazale tri kune kredita. Pritisnuo bih puce po želji, ono koje obično gnječim u to doba, pokušavajući kroz njega prodrijeti unutar mašine, iako je njegov hod svega milimetar-dva, i pričekao zujanje i kvrckanje. Ovo je jedan od boljih aparata, jedan od onih koji sami spuštaju čašicu na postolje i u njega smjesu, faktički tekućinu. To je super, jer kava ne može iscuriti u prazno ako zaboraviš staviti čašu, kao što je to kod nekih aparata starije generacije.
Tja, znaš da svaka medalja ima dvije strane, ako izuzmemo obrub? Ne da mi se pričati, ali eto, ipak...
Što će se desiti ako ovdje netko zaboravi pokupiti svoj pripravak... jer mu je možda zazvonio telefon pa je skočio nešto obaviti u ured i onda smetnuo s uma kavu? Tehnologija protiv sebe same! Prazna čaša upala bi na mjesto pune koja ju tamo već čeka. Izlijevanje, špricanje, upropaštena nova i prijašnja čaša te dragocjene tekućine...
Često sam se noću budio obliven znojem, u bunilo zamišljajući novu plastičnu čašu, onu neprozirne smeđe boje, kako prazna pada na već punu i spremnu istu takvu na postolju, zbog lakoće upadajući samo oko jedan prst u punu kavu u položenoj čaši. I kako ju mašina puni kavom odozgo, tako se ona sve više zabija u kavu u donjoj čaši, prskajući na sve strane. Na kraju zbog nestabilnosti, prije negoli zadnjeg brziganja - kakao treba doći u čašu da zaokruži proces kapučina s čokoladom - obje se čaše prevrnu i proliju.

Danas bih uzeo samo čisti kapučino. Nekako mi ne paše slatkoća onoga s čokoladom.
Imam kunu. Kolega mi dadne medvjeda.
Upitam ga da li će i on kavu. Blesavo.

A on će: "Ne. Popij ti dvije."

- 02:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Popunjavanje

Moj ured je super-ured! Imam super telefon!
Kad me nema, telefon se zauzme...
... pošalje poruku zauzetosti svima koji bi me mogli zvati...
- 02:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Moral za jednu kunu

Beirut: Nantes

Jučer sam se zamislio. Bio je to još jedan blok razmišljanja o moralu na koji me je potaknulo uvijek isto - automat za kavu!
Već sam jednom dubio, ovaj puta samo mislima, o tome što učiniti sa 6 kuna za kavu - za mene i kolegu s posla. No već tada sam razmišljao i o drugim elementima ljudskog morala i dubokih, skrivenih, potajnih linija istine u svakome od nas; potrajalo je to do danas, lomeći se na jučerašnjem testu istinitosti.

Dakle, jučer ujutro prošao sam pored aparata za kavu na putu u drugu kancelariju. U tom trenu kolegica je upravo ubacivala novčiće za kavu, a neposredno nakon toga stisla svoj odabir.
Samo minut-dva nakon toga vraćao sam se istim putem i uočio kako je držala u ruci pripravljenu prvu kavu od maloprije, birajući pri tome drugu kavu. U tom prolazu ovlaš sam pogledom okrznuo ekran automata i shvatio kako je na njemu ispisano stanje od četiri kune. Ta kava koju je kolegica odabirala koštala je tri kune, što znači da će jedna kuna ostati viška. Prilično neobično pošto je pri dolasku na automat imala dosta kovanica, pri čemu su joj neke ostale viška u ruci. Shvatio sam da je došla na automat s od ranije ostavljenom jednom kunom kredita, ubacila pošteno svojih šest umjesto pet kuna, i odabrala te dvije kave.

Sjetih se kako se već jednom nađoh pred tim istim automatom, lomeći se oko istog pitanja - da li staviti puni iznos za moju kavu ili samo dodati potrebnu razliku na onu kunu stanja koje sam zatekao pri dolasku do automata. To moje lomljenje i odluka oko te kune za koju se nitko neće obogatiti, ali niti osiromašiti, postavila me pred pitanje koliko ustvari vrijedim i za što sam spreman kompromitirati se u nečijim očima, ako se takav kategoričan izraz uopće može upotrijebiti za takvo što sporedno.
Mislim da sam tada ubacio samo 2 kune, iskoristivši time onu kunu viška. Ionako je pitanje dal bi na automat sljedeći došao pravi vlasnik te kune te ju iskoristio, ili netko drugi. Jer, netko drugi će ju iskoristiti, a tada je bolje da to budem - ja! Nije li? :-)


Nastavio sam dalje od automata do ureda, no tu si dilemu nisam nikako mogao izbaciti iz glave, već sam ju taj dan, i dalje drugi dana - ustvari danas - stalno vrtio kroz glavu.
Dilema oko toga da li iskoristiti tu kunu viška ili prepustiti moralnu dilemu sljedećemu podsjetila me na susret s malim bićima - kukcima - s kojima se susrećemo svaki dan. Svakodnevno se susrećemo s paucima po našim stambenim objektima i tom se prilikom uglavnom račvamo na dva kolosjeka - oni koji zgaze te nepotrebne i nimalo prijatne tvorevine, rješavajući se problema u hipu; i na one kojima pojava tih bića nije nikakav problem, već jednostavno susret s lokacijom smještaja nekog malog bića, samo fizički manjeg, na prostoru bliskom nama samima. Ne bih se mogao odlučiti da li je više vrijedna moja pojava ili njihova, a činjenica da ih ne smatram nimalo mrskima, činjenica da ih ne mrzim niti da ih smatram nepoželjnima ili viškom u tom prostoru, naprosto me spontano navodi na sretan čin njihovog premještanja: uz papirić ili neki drugi predmet, čak i rukom, prihvatim ih i pažljivo prenesem na prostor odakle se mogu nesmetano uputiti natrag u prirodu ili prostor odakle mogu odrediti kamo će se dalje uputiti, kretati. Svaki puta me taj čin usrećuje, svaki puta sam sretan što su oni živi i što sam tako postupio. Uistinu ne vidim razloga da učinim drugačije. Ne polažem veće pravo na prostor i život od njih.

Otprilike iz istih emotivno-vrijednosnih osnova moguće da dolazi i pitanje iskušenja jedne kune na automatu za kavu i strašne dileme o iskorištavanju prilike za malen, ali sladak, vlastiti probitak. I dalje me ta misao zaokuplja, srećom na jedan zabavan način.
Teške li kune! :-)
- 01:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kokice sve do zadnje

Obje curice su se igrale po dnevnom boravku i svojoj sobi. Zabavljale su se i igrale međusobno. Majka je odlučila da ih iznenadi kokicama, pa je sve pripremila i onda ulučila trenutak kad su na kratko bile u svojoj sobi da u hipu ispeče porciju koja će ih čekati kad se vrate. Uspjela je u svome naumu. Curice su bile iznenađene i jako sretne poklonom. Iznenađenje je bilo tim veće jer nije bilo nikakvog očekivanja.
Sa zadovoljstvom su uzele i počele grickati pečene kokice. No, s vremenom, kako to obično biva s djecom, zaigrale su se i u toj je igri mlađa curica otišla mrvicu dalje i izvrnula tanjur s preostalim kokicama, iz kojeg su se ove preko stola rasteple na pod.
Majka je došla mlađoj i rekla joj da pokupi sve kokice s poda. No, ova je tvrdila da nije kriva, kako to obično i biva. Nakon kraće rasprave majka je završila raspravu povišenim tonom:
"Da si pokupila kokice sve do zadnje!"
U tom trenutku se javila starija curica, koja je dotle sa strane sve to promatrala, i upitala:
"A šta zadnju da pusti?"
- 01:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zvuk

Došao sam doma s posla, pomalo iscrpljen, a lumbalni dio leđa me bolio od stalnog sjedenja. Zbog bolova u koljenu nisam se rekreirao i onda su se mišići olabavili. Posljedično dolazi bol u donjem dijelu leđa.
Sjeo sam na udobnu stolicu za kompjuterom. Mekana, i dobar naslon.
Malo komunikativni kanali, fejzbuk, chat, mailovi, newsgrupe... Cijelo to vrijeme slušam muziku, probrana glazba, baš uživam. Polako se bliži večer, vrućina je mrvicu popustila. Muzika mi tako dobro odgovara... prepuštam se zvukovima, udaljavam se mislim tamo kamo mi odgovara i konačno malo udaljavam misli od obaveza. Srećom, večeras nemam nikakvih obaveza tako da se mogu posvetiti sam sebi. I sam sam kući.
Pustio sam da svira Band of horses i njihova stvarčica Funeral. Vidio sam to na jednom spotu za atraktivnu vožnju biciklom, zapanjujuće vještine!
I došla zatim skladba Jose Gonzaleza
Jose Gonzalez: Cycling trivialities

Lagani uvod uvodi me u neki drugi svijet. Prepuštam mu se gotovo istog trenutka, stapajući se s njegovom strujom koja je lelujala tamo negdje, gotovo sigurno gdje bih želio biti u nekom drugom, metafizičkom stanju. Nema ničega doli uzvišenosti i smiraja, objektivnosti i distanciranosti od svega.
Skladba se upotpunjuje njegovim skladnim i uklopljenim glasom. Predivno!

I onda čujem neko piskanje u glazbi... čudan zvuk kojeg nisam primjetio do sada u slušanjima.
Zaustavio sam pjesmu da osluhnem...

... i u tišini je nastavio zvuk Frosta koji je u kamionu razvozio zamrznute prehrambene proizvode kroz kvart, zavijajući svojom sirenom svoj prepoznatljivi propagandni materijal.

Uistinu Cycling trivialities.

- 01:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Euforija...

Euforija...

Znaš, već se duže vrijeme pitam da li postoji nešto što bi me moglo baciti u euforiju. Nešto što bi me raspametilo, što bi me rasturilo, opilo me i držalo me. Ne sati, dana, tjedana... pa skoro niti mjeseci...
Ima stvari koje me više ili manje raduju, stvari koje me rastužuju, ljute... ali... kad bih sad rekao što bi me to oduševilo, naprosto ne bih znao. Možda je upravo u tome i odgovor, jer stvari koje nas oduševe trebaju biti duboke i ni u kojem djeliću patvorene. Upravo stoga mogu biti samo neke potpune, intenzivne, a takve su one koje ne očekujemo, koje se naprosto dogode te se nađemo neplanirano. Onda smo tu u cijelosti, tu smo onda upravo oni Mi, tj. onaj Ja :-), i nemamo predumišljanja da išta hinimo.
Iako, možda bi, ipak, svatko trebao imati par stvari za koje bi rekao: evo, samo da mi je imati TO i TO, ili da mi je doživjeti OVO i ONO, onda bih stvarno bio sretan.
E, vidiš, ja se toga ne mogu sjetiti.
Jest da bih voljeo pravi fotić, i to točno znam koji, i koje objektive s filterima itd, i već sam nekoliko puta bio na kliku do narudžbe, ali... ne da mi se razbacivati novcima u ovom trenutku, već ih radije čuvam za neku stvarnu potrebu koja se može desiti u ovim vremenima... iako ni inače nisam baš razbacivač novcima :)

Često se ljutim što takve stvari pričam nepoznatima, a ne znam s kime razgovaram, i što bi od toga moglo proizaći.

Možda bih htio i jedan dobar Honda Transalp motocikl. Možda i putovanja na par mjesta (Aljaska, nordija, Kreta...).

To je lijepo i ugodno. Volio bih da imam vremena puno čitati. E, to bi me uistinu veselilo.
I volio bih više znati.

Opet... uvijek treba nešto željeti, kažu, jer onda i život ima smisla i imaš za što živjeti, stvarati, izgarati. I, sad, pitam se - tá gdje mi je taj ugljen..!? :)
- 01:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.12.2010., ponedjeljak

Najava

Imam pravo iskočiti iz kolotečine i napraviti nešto što je sadržajno, formatno, vizualno... iz očekivanja... drugačije nego do sad.
Želim pisati dvije stvari. O energiji i o čovjeku.
U konačnici, postaje jedno. Čovjek.

Želio bih da ovo bude trajno. Da bude nešto što ću moći staviti ispred sebe i stajati iza toga. Jednog dana. Međutim, neke stvari koje mi u zadnje vrijeme prolaze glavom, ne mogu ne izreći. Ne mogu reći neke stvari koje će neke možda promijeniti, i koje će mene promijeniti kroz proces koji ću prolaziti pišući o tome.
Bit će to priča u više etapa, vjer. u odvojenim tekstovima.

Smatraš li da imaš nešto za dodati tome, slobodno. No, ako misliš da u daljnjem tekstu ima nečega što će biti odgovor ili zaokruženje onog što si htio komentirati u nekoj fazi, i time upotpuniti temu, tada pričekaj malo s kritikom.

Bit će to možda, u konačnici, odgovor na pitanje zašto sam se danas rasplakao u uredu, povodom jednog maila. Povodom 16 puta 2-3 megapixela. I ponešto slova koja opisuju sav ljudski rod, u svoj njegovoj bijedi.

U konačnici, zanima me samo jedan odgovor: tko će pobijediti?
Altruisti ili egoisti?

- 23:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se