10.10.2010., nedjelja

Welcome!

Hans je volio motore. Putne, udobne, komotne... tzv. "putne lađe". Imao je i zvučnike, slušao omiljenu glazbu cijelog puta dok je svake godine ljeti jezdio k obalama mediteranskih mora - njegovom omiljenom svratištu. Imao je slušalice za onoga tko se vozio s njim, ugrađen u vrhunsku kacigu. Hans je dobro zarađivao i mogao si je priuštiti vrhunsku opremu - kožne hlače, jakna, majica, vrhunska kaciga, odličan motocikl, ručno dorađen. Prave raritetne čizme... i još mnogo vrhunskih detalja pravog zaljubljenika u motore.
Ove je godine odlučio da posjeti srcoliki otok na sjeveru jadranskog mora, po prvi puta. Slušao je toliko puno o tom lijepom kraju, i konačno se, nakon 28 godina putovanja posvuda, odlučio "okoristiti" sugestijama i naputcima svojih kolega i otići vidjeti tu lijepu obalu, te ljubazne ljude, dobru hranu, pitoreskne pejzaže.

Polako mu je tih gotovo devet sati puta iz Njemačke počelo teško padati i polako mu se umor počeo sve više produbljavati. Preostalo je najprije nekih 70ak kilometara od posljednjeg prelaska granice, a zatim su se kilometri polako smanjivali. Istovremeno se umor snažno povećavao.
Konačno, na svega par kilometara do odredišta, na posljednjoj periferiji grada kroz koju je na svom putu trebao proći, ugledao je šljunkom posuto proširenje dvjestotinjak metara pred sobom, a na njemu i malu kućicu. Već je u pričama svojih prijatelja čuo kako su te kućice info kiosci gdje je mogao pronaći slobodan smještaj skoro pa i u najvišoj sezoni. Tako je i krenuo na izlet, kako je to inače običavao - na blef, na slijepo, nalazeći smještaj u samoj destinaciji, na kraju puta. Što god njegovi prijatelji mislili o tome. Hans je volio avanturu.
Skrenuo je desno na proširenje i parkirao motor desetak metara od kioska. Ugasio ga je, oslonio na nožicu, a onda sišao s motocikla.
Skinuo je kožne rukavice, stavio ih na sic, a zatim iskopčao kabel od ozvučenja u kacigi. Slijedom, otkopčao je složen sigurnosni sistem kacige. Skinuo je kacigu i odložio ju na volan naopako, a u nju stavio rukavice i mikrofon.
Prošao je prstima kroz kosu, malo razbarušivši ugnječene pramenove.
Otkopčao je kvalitetnu jaknu, najprije kopče, a zatim zip-patent, skinuo ju, odloživši ju preko sica. Osvrnuo se oko sebe. Sumrak. Masline. Brdašce s vinovom lozom. Svježe, ali ne prehladno. Taman po njegovom guštu.

Uputio se prema kiosku da konačno riješi i pitanje smještaja te da se uputi u sobu, na tuš, i na nekakvu večeru. Osjećao je da je polako zreo za krevet, dok je krckao šljunkom prema kiosku. Zaobišao ga je i vidio svjetlo koje je dopiralo iz unutrašnjosti kioska, što mu je ulilo određenu sigurnost, tim više jer je začuo glasove ljudi unutra.

Prekoračio je dvije stepenice, ušao unutra s osmijehom kakvog samo germani mogu pružiti, no njegov je bio istinski prijazan i veselo, nakon devet sati puta u samoći.

A onda je ugledao kašete s bananama.
Desno od njih jabuke, a lijevo nekoliko desetaka lubenica.
Digao je pogled prema prodavaču, i shvatio da je pred njim muškarac srednjih pedesetih, neobrijan, šlampavo odjeven, s poflekanom odjećom sprijeda od prebacivanja voća cijelog dana.

Hans je ponovo spustio pogled prema kašetama tik pred sobom i zabuljio se u već polako nagnječene breskve, čitajući:
1 KG
25 KUNA

"Info?!" upita već malaksalo.

"Najn, najn! Nur gemuze und fruht." odvrati mu prodavač i počne se smijati.
"Info noh vajta!"

- 01:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

(dick) Head

Cure. Ekipa s posla. Ćakule. Zafrkancija za vrijeme marende. Svatko malo nabaci šuga i eto priče.
Uzeo sam jednu kolegicu par dana i zezao se. Tu i tamo bi vratila, ali uglavnom se smješkala i šutjela. Bila je to zafrkancija, i nitko ništa nije shvatio, ali sam se pitao zašto ne uzvraća zezanciju... valjda nije znala što bi rekla, objašnjavao sam sebi... :-)

... dok jednog dana nismo počeli kolektivnu spiku oko toga kakve su muške, a kakve ženske glave. Iako tu nemam neki stav (sve ima svoje dobre i loše strane, pa tako i pamet :-) ), uzeo sam tjerati šegu i sprdati se. Naravno, morao sam opet s njom... :-) Uzeo sam nešto s pameti i došao nešto na njenu. Toga dana bila je iznimno šutljiva. :-)
I taman je nastala tišina u razgovoru. Bio sam uvjeren kako sam trabunjanjem dovoljno razveselio sve prisutne.
"Voljela bih ponekad moći ući u tvoju glavu", odjednom se ona oglasi.
Pogledah ju iznenađeno.
"Vjerojatno će biti zanimljivo čuti razlog...", prokomentirah.
Malo je zastala... a onda zaključi:

"Da se malo odmorim.".

I svi se grohotom nasmijasmo :-D

- 01:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.10.2010., subota

Ooo, živjeli!

Terenski rad. Raj za sve nas koji obožavamo prirodu, volimo zujanje kukaca, povremenu izmjenu blata ili zemljane ili kamene prašine. Koji volimo nedostatak ljudskog roda, a fora nam je maknuti kukca s puta, ili puža balavca, i činimo to radije nego da koknemo tri tisuće ljudi s par putničkih aviona (parsto gore-dolje). Maknem paukića iz cipele i stavim ga negdje van šatora da putuje svojim putem.
Proučavanje biljnih vrsta. Velebitsko zaleđe. Makadamski, šumski putevi, uski asfaltirani putevi lošeg asfalta. Malo ljudi, samo priroda, brda... krš, golet. Zečevi, lisice, tu i tamo koja srna koja pretrči put. Ježevi...
Ljeto, plodno doba za životnu sreću. Baš bi bilo bez veze da umrem za ljeta. Uistinu ne znam kako bih se poslije nosio s time da sam umro u tom lijepom periodu godine. To se kosi jedno s drugim.
Vjerojatno bih izludio s vremenom...

Ti su krajevi zanimljivi. Malo je ljudi koji tu žive, uistinu su rijetkost, raštrkani po nekoj neshvatljivoj logici. Naselja, najčešće kuća ili dvije, kojegdje. Tako i ljudi, mahom stariji, u zadnjoj četvrtini životnog vijeka, ako ne i kasnije. Pokazuju tako snažno, iskreno, nepatvoreno oduševljenje svakim prolaznikom.
"Oprostite, jel se ovdje ide za ...?" upitao sam jednog starčića kad smo ga sreli u prolasku autom po jednoj stranputici, za koju se, uostalom kao i za gotovo sve druge, nije znalo da li se spajaju na daljnju mrežu takvih puteljaka (ili na neku glavnu cestu), ili završavaju na drvenoj ogradi nekakvog pašnjaka, ili pak u šumi kod stabala koja se sijeku za ogrjev.

"Je, je, samo tuda, za par kilometara ćete doć do ..." odgovorio je on, sa smješkom, mašući pri tom rukom u smjeru koji nedvosmisleno potvrđuje njegov iskaz
"Stanite malo, dođite na kavu... sok." pozvao bi ne časeći časa.
Vjerojatno nemaju puno prilike razgovarati... ovakve situacije su već i same po sebi raritet, u ovoj pustoši, a kamoli još s tako napuštenim naseljima i u tom samotnom životu.

* * *

Nakrcao sam cijelu ekipu u auto i krenuo da nas s terena, onog "pravog" terena, vratim u "base camp", šatorsko naselje (bez trgovačkih centara) :-) Šestoro nas u autu, bunker pun puncat svega i svačega, opreme, robe, fotića... Auto je pristojno sjeo, vozio sam pažljivo, održavajući nekakvu putnu brzinu.

... Iza desnog zavoja, u malo naseljenijem prostoru (par kuća na kilometar-dva :-) ) izašli smo na vrh jednog blažeg uspona, te vozili dvjestotinjak metara po ravnoj dionici, navrh tog brdašca, a zatim skrenuli desno na njegovom drugom kraju, zatim lijevo, te otpočeli blagi spust, poput onog kojim smo se malo ranije uspeli drugom stranom.
Nakon par blagih krivina na spustu, naišli smo ponovo na jednu ravnicu te na njenoj sredini ugledali jednu kuću s desne strane ceste. Ispred kuće bio je kontejner za smeće, a uz njega je stajao jedan muškarac otprilike na prijelazu iz sedme u osmu dekadu života. Već izdaleka je usmjerio pogled u našem smjeru, okrenuo se cijeoim tijelom u smjeru našeg dolaska i digao ruku u znak pozdrava. Sjetih se svih razmišljanja o tim prijaznim, dragim starčićima koji su se veselili svakom prolazniku, pozivali ga na kavu i nudili gostoprimstvo, samo da bi ugrabili komadić novosti i vanjskog svijeta, ljudskosti u prolazu...
Blago sam usporio, lagano se dao na lijevo da ga mimoiđemo s veće udaljenosti, nasmiješio se i dalje pod ovim ugodnim i pozitivnim mislima, pomalo sjetnima, blago okrenuo glavu na desnu stranu te podigao lijevu ruku s volana i lagano mu mahao kako smo se približavali. Slično su napravili i ostali u autu, jer su vjerojatno bili pod sličnim dojmom, tim više jer smo o tim temama dosta razgovarali tih dana...

U trenutku kad smo gotovo mimoišli tog starčića, prijatelj koji je sjedio straga na sredini naglo je kriknuo:
"PAZI, MAČKA!!".
Gotovo istovremeno sam stisnuo kočnicu, iako auto toliko pretrpan, na blagoj nizbrdici, baš i nije agilno slijedio moju naredbu. Gotovo da nismo niti usporili, a i pitanje da li bi se u toliko kratkom vremenu uopće moglo, čak i u nekoj drugoj situaciji.
U onom djeliću sekunde samo sam se ukipio. Zvuk prigušenog udarca s lijeve prednje strane auta, a zatim lagano poskakivanje lijeve strane auta dao je nedvosmislenu poruku, otprilike kao i komentar prijatelja sa stražnjeg sica koji me i upozorio, "Uu jeb...!".
Pustio sam kočnicu, pustio da auto ode dalje inercijom niz brdo, te podigao pogled u središnji retrovizor. Vidio sam prijaznog starčića kako stoji ukipljen, s rukom napola spuštenom, ali sada ukočenom, iz položaja pozdrava, kako skreće pogledom prema mački na cesti, gleda koju sekundu, a onda diže pogled natrag prema nama u odlasku i ukipljen promatra kako se auto smanjuje na horizontu... uskoro nestajući iza krivine.
Šta sam trebo, stat!?! Da li bi to išta promijenilo?!

Do kampa je u autu vladao potpuni muk, a svi pogledi bili su ukipljeno usmjereni u prirodu, kroz prozor.

- 23:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.10.2010., četvrtak

Slanina

Sajam je bio grandiozan, utoliko i velik po broju posjetitelja kao i po broju izlagača. Naravno, time i važnošću.
Bili smo umorni pa nam je njegov završetak bio na neki način i olakšanje zbog završetka posla, službenog angažmana. Preostalo je da spakiramo stvari u auto i krenemo do hotela, možda pritom uz neku šetnju gradom, uz put gdje bismo mogli nešto gricnuti. Bogami bili smo već prilično gladni obojica. Sve sam mjerkao sendviče po automatima, ali se suzdržavajući da ih uzmem jer sam htio pojesti nešto konkretnije.

Izašao sam iz hale da dovezem auto sa službenog parkinga, udaljenog parsto metara, do glavnog ulaza, kako bismo ukrcali opremu i preostale promotivne materijale.
Glavni parking bio je na šljunkovitom tlu, na kojem su se auti parkirali s obje strane prolaza. Prolaze su omeđivali, zadovoljno sam to uočio i konstatirao, drvene grede horizontalno postavljene, naslonjene na male vertikalne stupiće, ispiljene od vršaka stupova, i zabodeni u zemlju. Neodoljivo me podsjećalo na prečke i grede za koje su se nekada vezivali konji u western-filmovima pred trgovinama ili salunima.
S obzirom da je parkiralište bilo prilično široko i dugo, umjesto da ga zaobilazim preskakivao sam grede i išao gotovo okomito po njemu prema autu.

Negdje na pola puta uočio sam koru slanine, pancete, kako leži na tlu. Na njoj je ostalo malo bijeloga na strani na kojoj su inače bile šare mesa i špeka. Ležala je na šljunku, malo posuta prahom i sitnim mrvicama, tik uz jedan noseći stup i drvo koje je tu bilo zasađeno, točno na razmeđi redova.
U svojoj žurbi zastao sam pod silom koju je panceta ispuštala iz sebe. Nisam se mogao ni pomaknuti! Osjetio sam fokusiranost, poput prikaza u filmovima u kojem se fokus i pogled osobe potpuno unese u motiv i samo njega primjećuje u svom vidnom i mentalnom polju.

Ukipljen, promatrao sam komad svinjske kože i ono malo špeka na njemu još koji trenutak...

... a onda se odjednom osvijestih, naglo se sagnuh i uzeh ga rukom.
Primakavši slaninu licu, gotovo bez stajanja prinesoh ju ustima i zagrizoh čim sam većim zalogajem mogao, na sredini dulje strane. Na strani na kojoj je bio špek zubi su mi propali u bijelu mekaniju tvar te mi je ona dodirnula istaknute nepce iza zubiju i to mi je trenutno usta ispunilo okusom slanine. No, bila je izmiješana s osjetom krckanja komadića pijeska koji su se na slaninu zalijepili, a uz to je došao i okus zemlje, pijeska, kamena.
I odjednom, mimo tih okusa, usta su mi se ispunila neobičnim okusom. Odjednom sam pred sobom vidio lik bradatog muškarca i njegovih usana koje izviruju iznad i ispod brkova i brade.
Usta su mi se preplavila okusom usta tog istog bradatog muškarca i taj me osjećaj, okus, nezaustavljivo preplavio i obuzeo, šokirajući me. Njegov je intenzitet bio potpun, cjelovit, neokrnjen, njegova snaga bila je neopisiva, a moj osjećaj toga bio je podijeljeno neutralan, s laganim prizvukom neprijatnosti.
Miris nečijih usta bio je pomalo ustajao, imao je određeni ustajali miris, ipak mrvicu neugodan, i osjećao sam se kao da se nalazim u tim istim ustima koja u sebi istovremeno drže predmetni komad slanine, dok smo i ja i slanina preplavljeni slinom čime nam se mirisi i okusi međusobno miješaju, natopljeni mirisom i okusom usta po kojima se slina valjala.
Kratko su mi prolazile asocijacije usta s laganom tamnom crtom kave na vanjskom dijelu usana, s lagano bljutavim okusom kave u ustima. Zatim me preplavio okus ustajalosti netom nakon buđenja nakon dugog i dubokog sna. Zatim miris grancive pancete, gnjecave i žilave bijele tvari pancete.
Osjećaj jezika, slinavog, ustajalog okusa, mješavine ostatka okusa kave i bljutavog jutra, kako se mrda u usnoj šupljini kroz slinu...

Trgnuo sam se! Ukipljen. I dalje mi je s lijeve strane bilo mlado stabalce, a predamnom na tlu stupić i pregradna greda između redova parkirališta. Na tlu, nepomaknuta, i dalje je ležala ona ista slanina.
Mrdnuo sam jezikom u ustima, trljajući ga o nepce, a zatim sam refleksno, ujedno i nepotrebno, obrisao usta nadlanicom. U ustima je bio zaostao okus, a skoro i u nosu miris, od prizora u mislima od prije nekolilko sekundi.
Svježi vjetar vratio mi je svježinu u nozdrve, udahnuo sam i izdahnuo kroz nos, odmah i razjapio usta i udahnuo nekoliko puta "na puno" kroz njih. Sve samo da otjeram okus i miris, ili bar asocijaciju na njih, čim dalje od mene.
S neba vratih pogled natrag na slaninu na tlu pred mojim nogama, a zatim digoh pogled, preskočih ogradu i nastavih dalje prema autu.
Na nebu sam ugledao zeppelina kako, blago nagnut, radi krug oko sajmenog centra.
Vrijeme je za jednu kvalitetnu večeru, s puno dobrog piva punog okusa. :-)
- 23:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se