19.08.2010., četvrtak

Passegers by

Držao sam kiflu u ruci - orah.
Preko saksija koje omeđuju terasu obližnjeg kafića ugledao sam ženu i maknuo pogled. U slici koja je zaostala uočio sam da u ušnim resicama ima maleni lokot umjesto naušnica. Malo otresoh glavom.
Pogledah ponovo. Imala je naušnice velike poput omanjeg ili osrednjeg groša.

* * *

Civilizirana smo skupina. Tvorevina evolucijskog procesa (načelno, valjda, bar dok je to konsenzus u uobičajenim "stručnim" znanstvenim krugovima). Kultura. Naslijeđe.
Imamo razne departmente koji hendlaju različitim problemima koji se pojave.
Ipak, mislim da jedno mini_star_stwo krivo nazivamo. Ono ne bi trebalo biti Obrane ili Wagnskeeh Poslohwa već bi se trebalo zvati Ministry of war!
Rat - to je jedino konstantno naslijeđe, kvalitetno naslijeđeno i usavršavano. Bilo otvoreno gdje sve pucketa i sjecka, bilo diskretno, sitnim porama kulturnog civiliziranog svakodnevnog života.
Ministry of war.

- 07:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Mrak

Treba pisati o mraku.

Život u mraku. So common sense. Uobičajeno.
Nenormalno.

Jeste se ikad pitali zašto ste se bojali mraka kad ste bili mali?

Stani sad, stvarno stani na trenutak od čitanja i zapitaj se zašto si se bojao mraka kad si bio mali, kad si bila mala.
Čudovišta? Nepoznato? Tama pa time i Strašno?

Niti jedan odgovor nije točan. Odnosno, nije bitan. Sasvim je nebitno čega si se bojala, jer je to sve bilo nestvarno, nerealno. Dakle, fikcija. Ko da ti ja sad pričam što mi se učinilo da vidim tamo negdje. Nebitno, osim za nekakvu drugu priču.

Ali, htjedoh time skrenuti pažnju na nešto drugo.
Naime, zašto se ljudi i danas, kad više nisu mali, PLAŠE MRAKA?!
Excessive light burns my eyes!

Masovna javna rasvjeta, po zaseocima. Da svo zlo ode.
Gradska rasvjeta. Da svi budu jednaki, ili bolji; neće valjda oni preko plota imati tri objekta JGR, a mi ne?!
Križanja. Da bude vidljivije.Ionako je većina tih planova rađena u uredima, za dana, za dnevne svjetlosti, stoga nemaju puno veze s realnošću - jarko osvjetljena križanja, uvelike unaprijed i nakon križanja, zapravo koriste onom periodu dana kad prometa ima - daleko najmanje :-) Uz to, prejako je, prebrojno. Nema veze.
Tko zna zašto nema ptica. Kao da je i kukaca manje. Ali bar nam je rasvjeta u boji. I jarka.

No, pitanje je zašto se ljudi boje mraka. Odrasli, niječu frustracije i strahove, komplekse. I onda pale svjetlo u dnevnim svjetlom okupanom uredu, pale svjetlo u prelascima kratkim, ravnim, praznim hodnicima (praznima iz razloga što nema ničega što bi, eto u međuvremenu, moglo biti pod nogama da se spotaknu) kojima su prošli par tisuća puta, pali se svjetlo u autu pri izlasku, pali se svjetlo u stambenim prostorima i za noćnog ili večernjeg bauljanja.
Ne znam... možda pametujem. Ali...
Volim ulaz, do X kata, proći u gotovo potpunoj tami. Ili u tami. I na pamet prolaziti stepenice u skupu po četiri. Napipati ključ u džepu bez javne gradske rasvjete, u potpunom mraku, izvući ga na danje svjetlo potpunog mraka ulaza u kome nema svjetla jer hodam u mraku, ugurati ga sa zadovoljstvom u bravu koju na pamet mogu nabosti. Zatim ga izvadim jer ga redovito okrenem na krivu stranu, stavim ga na pravu stranu natrag u bravu i otvorim vrata. Izujem se u mraku, odšetam do radne površine, stavim stvari na nju... i upalim kompjuter i liniju. U potpunom mraku... ili tek s blagim sjenama i refleksijama negdje daleko izvana.
Predivno je hodati ulicama u mraku, naslućujući ili jedva raspoznajući asfalt. Kada ti se nitko ne nada...
Slično i s prirodom. Zašto od sebe, svjetlom (neracionalnim svjetlom) tjerati zvukove, šumove, zujanja, pjev, živalj...

Aaaa, jeste li znali... da u mraku bolje vidite one koji su u mraku? Da iz mraka savršeno vidite one na svjetlu, a da oni vas uopće ne? :)
Jeste li znali da ćete u autu, ako imate upaljeno svjetlo, biti viđeni sa svih strana kao na kazališnim daskama, dok pokušavate napraviti nešto intimno ili što ne želite da prolaznici vide? :-)
Znate li da ninju koji vas čeka iza ugla da vas ubije hladnom katanom, ili čuči u mrklomračnom podrumu s kratkim, djelomično rđavim, sječivom vakizašija, možete vidjeti, ili bar izbjeći, ako ste u mraku?
Uostalom, ninji i Chuck Norrisu ne možete uteći... makar i u podne usred ljeta. :-P

Upalimo svjetlo da konačno zasija mrak!

- 07:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.08.2010., srijeda

Auti

Naš prec_ ednik bi trebao voziti Mazdu 6, srednje tamno plavu. To sam shvatio jutros.

Kao i svako jutro, kresnem auto i krenem na posao, poduže vožnje do njega.
Kao i obično, nitko mene ne pretiče, ali zato držim putnu brzinu. Negdje tamo kod jednog naselja imena po svecu, polako sam sustigao jednu Mazdu 6, srednje plave boje, u kojoj je vozio jedan stariji gospodin, a nazirao sam da ima prosjedu kosu, bar koliko sam vidio kroz stražnje staklo i refleksije jutarnjeg svjetla. Kako u tom periodu, i otprilike uvijek na tom potezu, slušam početak jutarnje kronike dana, tako sam i danas bio u tom raspoloženju. Iako, zadnjih dana mi ne paše razmišljati o tome da ću slušati kroniku i radio cijelo vrijeme, već si vrtim Esbjörn Svensson Trio i uživam; malo je problem u tom mom uživanju u glazbi pošto se vozim paralelno u drugom svijetu, a to je otprilike par metara lijevo ili desno od moje trenutne pozicije. Drugim riječima, vozim se po bankini ili po travnjacima i kamenim usjecima, dok moje fizičko JA vozi po asfaltu.
I kako sam, u raspoloženju jutarnje kronike i političkih i političko-gospodarskih tematika koje se standardno vrte na kronici, sugestivno je valjda bilo, a možda i spontano božanski inspirirano, da sam shvatio da auto, tu plavu Mazdu 6 ispred mene, vozi, ni manje ni više, doli naš precednik ov-da-stejt J.
Nije bilo dvojbi – u autu ispred mene bio je On, ni manje ni više, iako, doduše, on sam nije bio toga svjestan – on je vjer. ležao u krevetu u B. dvor_ima, još spavajući. Siguran sam da nije mogao ni naslutiti da se nalazi u autu tu, kod seoca, sa mnom na dupetu, vozeći plavu Mazdu 6.
Definitivno, auto koji bi bojom, modelom i proizvođačem najviše odgovarao jest – plava Mazda 6. Kad ju budete sreli na cesti, samo se sjetite toga i shvatit ćete da je to, neupitno, auto koji mu je saliven – njega vozi naš prec_ednik J.

* * *

Još uvijek nasmijan tim lucidnim saznanjem, tako trivijalnim događajem, a tako neobičnim, ali ispunjenim i točnim saznanjem, vozio sam dalje, dinamično prema poslu.
Na jednoj dugoj ravnici, tek što sam pomolio karoserijskim nosem na njenom početku, na njenom se završetku (iz moje perspektive) - na drugoj strani, pojavio auto poznat mi svakog jutra. Prostrujio me je osjećaj ugode, lagani trnci... Znao sam da je u tom autu Ona.
Ona je bila zgodna brineta, djevojka, ponekom mlađem možda i žena, koja je svako jutro putovala u suprotnom smjeru od mog. Zgodna, svako jutro sam se veselio tom susretu koji je prohujao pored mene u 2-3 sekunde, brzinom od barem 200 km/h.
Sve te dane, sve te mjesece, kroz mene je strujala pomisao kako bih rado volio biti u njenoj blizini, upoznati ju, dodirnuti njeno tijelo, milovati ju, osjećati se blizak, opušten s njom u blizini...
Kako su dani odmicali, sve više se u meni rađala ta jedna misao, kao prirodan slijed spontanih i romantičnih i idealizirajućih misli koje su me, kao preteča toj konačnoj misli, opčinjavali. Ideja od koje sam se u početku ježio od užasa, a zatim od čuđenja, da bi mi konačno postala vragolasta misao, vabeći me pomalo da se odvažim na pokušaj. Ta, što imam s druge strane izgubiti!?
Za dva tjedan godišnjeg, polako mi je sazrijevala misao i opčinjavala me. Razmišljao sam o celebrityma koje opsjedaju zaluđeni obožavatelji, osobe koje s "poznatima" dijele "sve", dok ih ti isti "poznati" niti ne poznaju, nit ne znaju za postojanje tih obožavatelja. Na trenutke sam se pitao da li sam možda i ja sada takav...
Brzo bih naglim pokretom glave otresao takvu misao i usredotočio se da uživam u tih par sekundi bliskosti, koja bi završila klimaksom u međusobnom mimoilaženju i mojem promatranju njenog lica, portreta, kako bi mi ta slika ostajala u sjećanju nakon munjevitog mimoilaska.

Izlazeći na početak ravnice, ugledao sam ju na kraju ravnoga dijela ceste, kako mi se približava velikom brzinom. 120 mojih, bar 100 njenih – sraz od blizu 250 na sat.
Danas je taj dan! Shvatio sam to istog tog trenutka.

Odlučio sam zauvijek spojiti moj i njen život. Odlučio sam da se povežemo i zajedno krenemo dalje, u nekom drugom životu. Iako ona za mene nije znala, iako nije ni slutila da bi joj život sa mnom mogao biti tako ugodan i lijep, čak i ako bi se tome opirala u početku, znao sam da će joj poslije biti drago. Znao sam da trebam to učiniti, makar djelovalo kao silovanje.

Gledao sam ju kako mi se približava cijelom ravnicom...
Vrijeme je prolazilo... kao da je beskrajno puno vremena prolazilo, a mi smo stalno bili na suprotnim krajevima ravne ceste, gledajući se.
Kao da se približavamo jedno drugome u poljupcu koji nas treba povezati, povezati da nas ništa ne razdvoji do kraja života. I, ako netko ima nešto da kaže, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti!
Ionako nitko ništa nema za reći, a i da kaže – naprosto je prekasno...

Naši su se auti, kao kolijevke za anđele, približavali velikom brzinom...

Skoro smo se mimoišli.
Na trenutak sam se čak i pokolebao, ali je taj osjećaj odmah prošao, kako sam trznuo glavom.

I tik prije nego su nam se auti trebali mimoići, i naša tijela i životi u njima, naglo sam skrenuo volanom u lijevo. Još taj djelić vremena, tada tako dug i usporen, gledao sam njeno još uvijek potpuno mirno lice kako mi dolazi u susret, ni ne sluteći koja nam sreća predstoji.
Bila je tako lijepa, kao i svako jutro.
Ljepša... ljepša nego što sam ju zamišljao...

Nasmiješio sam se... i zatvorio oči sretan i ispunjen...

- 22:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.08.2010., utorak

Hop cup marketom

Jutro u kampu. Ima li ičega ljepšeg!?
Mirno more, bistro nebo, topao zrak, mir i tišina. Potiho ptičice cvrkuću i svađaju se poezijom, razbacujući se bahato kreacijama. Jedini zvučni trag čovjeka povremeni je nadobudni jogger – rasa ljudi koja u tjedan-dva dopusta diže formu u nebesa trčeći svako jutro pol sata :-)

Obukao sam plave kupaće, one koje su mi malo poveće, kupljene na nekom placu da se u njima štrčem, a gore ogrnuo neku ispranu majicu. Nije mi se dalo uzimati druge kupaće – ove su mi bile pri ruci. Kod njih me jedino nerviralo što im je na unutarnjoj mrežastoj postavi popustio neki šav pa se postava malo otvorila. Ništa problematično za javnost, samo bi mi ponos tu i tamo ispao iz postave i onako "poduprt" tu i tamo bezveze napinjao kupaće s prednje strane. Da ne bi okolni komadi pomislili da sam stalno napaljen... :-D
Pokupio sam sinčića da odemo po kruh u obližnji market. - pripremio sam kolica, stavio ga unutra i krenusmo nas dva zadovoljno. On se osvrtao da gleda prirodu, tu i tamo koju gospođu koja je gola sjedila na stolici obloženoj šugamanom da joj ne bude hladno (jer ipak je to nudo kamp) i čitala neku beletrističku knjigu. Posprdno i prezirno bih u sebi otprhnuo na to saznanje... ih! :-)
Kad smo s makadama prešli na asfalt, malo sam ubrzao za foru, a malome se to jako svidjelo pa smo ostatak puta proveli s povicima "Jooo!" ("Još", kako je on to izgovarao) i mojim ubrzanjima kolicima i usporavanjima.

Ušli smo zajedno u market, ostavivši kolica ispred ulaza, a on je ponosno hodao uz mene kao pluteni čep od boce, jedva mi do bedara. 8-) Trebalo je napraviti cijeli krug oko središnjih polica, u smjeru kazaljke na satu, pri čemu je na prvom zavoju bio kruh. Uzeo sam dva, a on je zahtjevao jedan da nosi sam pa smo se tako i podijelili. Kako sam nakon kruha zašao iza police, shvatio sam da je red od barem desetak ljudi i skoro se počeo mrštiti, ali sam onda shvatio da sam na odmoru, da mi se nikuda ne žuri, a ponajviše me veselilo saznanje da je pored mene mali čepić koji razvlači stvari po policama, držeći nespretno kruh u drugoj ruci :) Uostalom, u marketu je bilo ugodno svježe.

Nakon par minuta čekanja u redu, koji se i korektno smanjivao, mališa je postao nestrpljiv pa sam se čučnuo da mu dođem do visine i da malo pričamo i zabavimo se. Nešto smo razgovarali na našem jeziku, samo dijelom razumljivom okolnim promatračima i baš se dobro zabavljali. Mijenjali smo povremeno kruhove iz ruke u ruku, jer uvijek je onaj drugi bio bolji... :)
Koji trenutak kasnije palo mi je na pamet da ga zabavim još više i sjetih se što da činim - hodao sam pored njega "na pačji", gegajući se u čučnju. Njega je to najprije glasno nasmijalo pa se hihotao, a onda se i sam, nezgrapno s lagano skvrčenim i za van povijenim nogama, probao tako kretati. Kreveljili smo se tako i baš nam je bilo dobro! U par navrata su se ljudi ispred i iza nas okretali i, uglavnom veselo nasmiješeni, promatrali našu igru. No, vrlo brzo su se, očitao se zasitivši time, prestali okretati i promatrati našu igru.
Jedino me nerviralo saznanje da su mi te jebene kupaće tako velike da mi klampaju na sve strane, i uvijek mi je bilo malo neugodno da mi van ne ispadne jaje ili glavić, na što sam inače uvijek pazio. Stoga sam u igri par puta škicnuo prema dolje krajičkom oka, čim sam neprimjetnije mogao, da vidim da li je sve OK, ali su nogavice bile itekako duge i sezale skoro do koljena. Usprkos tom saznanju, nervirao me povjetarac koji mi je hladio jajca i pimpek pa sam se digao.

Došli smo do zadnje "ravne dionice" prije kase, negdje treći-četvrti na redu, i sinčić se opet počeo gegati poput patkice vukući me za ruku da mu se pridružim i naprosto nisam mogao odoljeti da to i ne učinim! Ponovo sam krajičkom oka letimično škicnuo prema međunožju da li je sve u redu jer me opet hladilo po jebenim jajima i stvarno mi je išlo, da tako kažem, na kurac! Imao sam osjećaj ko da sam gol! E fakat ću šmrknuti te gaće u smeće kad dođem nazad, majkemi ako neću, iritira me to do jaja!
Pred tetom na kasi sam se digao, i dok sam se ispravljao u stojeći stav nešto me zagolicalo u međunožju, ali nisam ni gledao jer sam znao da me to jebe unutarnja postava, kao i obično! Materjojjebem, bacit ću te usrane gaće poslije! No, kako sam se ispravio pred kasom, sve je bilo OK. Ajd fala kurcu, već sam si svašta mislio...

Izašli smo iz marketa i, gurajući ga u kolicima, iza prvog zavoja, sagnuo sam glavu i pogledao na kupaće u međunožju da vidim da li je sve OK i, fala bogu, sve je bilo u redu i ništa nije visilo vani!
Ponovo smo se igrali ubrzavanja s kolicima smijući se grlato, a onda sam isto radio po makadamskoj cesti vozeći kolica po travi do puteljka.

Inače, kruh je bio super i to je vrijedilo sve one strke i neugodnosti jutros.

* * *

Nešto kasnije tog istog dopodneva igrao sam se sa sinčićem u predšatoru koji je bio na daskama, uzdignut od tla kakvih 15ak centimetara te je na ulazu u predšator bio škalin. Kako je on bio dolje na tlu a ja na vrhu škalina, morao sam se skroz čučnuti i presaviti u torzu oslonivši se prsima o bedra, da mu dođem u ravninu očiju. Pokazao mi je mrvicu koju je našao vani, a ja sam ga, edukativno, pohvalio. Divan sin!

I tada žena, pijuckajući kavu na stoliću ispred, vrisne i zagrcne se od smijeha. Pogledah ju i shvatih da ima usmjeren kažiprst prema mojim plavim kupaćima.
Spustih pogled i shvatih da mi je, kad se jako presavijem u čučnju, na donjem šavu ispod jaja, na vanjskom sloju gaća, također pukotina. Kroz nju su mi, ponosno i hvalisavo se ustobočivši, glavić i još nešto malo muškosti virili van jasno odudarajući od tamnoplavih kupaćih.
Zastao sam na trenutak, promatrajući detalj, a već za pola sekunde mi se vizualizirao propuh u gaćama tog jutra u marketu. Smogao sam snage jedino da kroz zube prestravljeno promrmljam:
"A u pičku materinu!!"

- 22:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Rujan 2014 (2)
Siječanj 2014 (9)
Prosinac 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (4)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (7)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (5)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (6)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Veljača 2011 (3)
Prosinac 2010 (8)
Listopad 2010 (4)
Kolovoz 2010 (4)
Srpanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (28)

Što dođe u misli.




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se