04.12.2009., petak

Pljoc

S obzirom na to da ne imah ništa drugo za raditi, krenuh prema autu. Hodam.

PLJOC!

Shvatih da je jedna od najgorih stvari koje se čovjeku mogu desiti kad mu na kosu, koja je skrutnuta i slijepljena u pramenove uz pomoć gela, kapne kap hladne vode. Upadne između pramenova, i ode odmah do kože. Ne možeš se počešati jer bi to uništilo savršeno namještenu frizuru, a voda je hladna i širi se.
Odlučio sam se oglušiti i krenuo dalje prema autu.

Vec mi je pun klinac zime! Oću ća!
- 12:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dozvoli da ti primim ruku

Da - dozvoli da ti primim ruku!

Dozvoli mi da ti primim ruku, da osjetim spoj dlana i prstiju i prste u svojoj ruci. Želim osjetiti da odmičeš lagano ruku od tijela omogućavajući mi da ju primim. Želim u svojoj ruci osjetiti tvoju manju; želim osjetiti tvoje kraće, ali, u odnosu na ruku, duge prste, prilično ravne – za razliku od mojih – grbavih, i jačih zglobova.
Što je loše u tome da ti primim ruku?
Hajd, bar pogledaj sa mnom i uoči... gledaj s gornje strane taj naddlan, pred očima, i uoči kako je vanjska strana ravna, skladno spajavši neveliki zglob s malim prstom. Vidiš? Također i zato želim primiti tvoju ruku...

Za Elizu... Zamisli njenu ruku... mora da je slična tvojoj – sitna u srazmjeru s muškim rukama, a opet tako ravna i lijepo oblikovana, kao što je to svojstveno ženama. Čak i ne samo to, već i lijepo oblikovana kad bi govorili o manus universalis ad hominem universalis; lijepa kao ruka među rukama.
Imam jaču ruku. Upravo stoga bih ti želio primiti ruku u svoju, jer želim osjetiti osjećaj koji mi, evo, i sada navire u svijest - osjećaj male, skladne, nježne, krhke ženske ruke u mojoj šaci. Kad kažem ruka, onda ne mislim na cijelu ruku – tada mislim na tvoju šaku, sa svih njenih strana.
Ali – pripazi! Ne govorim o položaju kao da se rukujemo, već o položaju kao da činimo ono lepršavo – kao da plešemo! Eto, upravo bi pasalo – Čajkovski, Ples cvjetova! Imaj ruku skladnu i usmjerenu, spojenih prstiju, ali opet labavu, podatnu na prihvaćaj pri nailasku moje šake. Primim ti kao da se labavo rukujemo, kao da sam ti nespretno uspio prihvatiti samo prste, u njihovoj cijeloj dužini, ali bez dlana. Tvoji prsti stoje u mojoj šaci, u mojoj ruci, i prepuštaju se da ih preuzmem i vodim, glatko i mekano, a opet simfono i skladno!

Uistinu – zar misliš, zar stvarno misliš da bih ti mogao učiniti nešto loše?


No... drago mi je to čuti. Želiš li mi sada pružiti ruku?

Mogu ti još reći par riječi zašto bi trebala, i… zašto bih ja to toliko silno želio...

Prsti su gipki... kreću se u smjerovima u kojima žele, a imaju i savitljivi kraj kojim se drže za dlan. Gipki... Međutim, imaju i zglobove. Oni su pravi vragolani – savijaju se kad se očekuje da će biti čvrsti, uspravni, a onda opet prkose ukočenošću i uperenim prstima kad pomisliš da će biti mlohavi i nezainteresirani!
Te svoje prste možeš prepustiti da s njima radim što god mi je želja. Primim ih i raznosim ih po prostoriji vodeći tebe za njima. Ništa strašno, osim osjećaja predanosti. Ja činim.
No... ti prste možeš upravo uspraviti, ili skvrčiti, zajedno ili pojedinačno. Možeš mi odaslati signale, dati suptilne, ili vrlo direktne poruke, prenoseći na mene dio svog naboja i raspoloženja. A možeš, čak, i potaknuti do tada nepostojeći osjećaj, čak mi nakazati svoja razmišljanja tada. Govor bez riječi, govor koji nitko drugi ne može vidjeti, a niti čuti, ako svojim licima ne odamo ništa od onoga što su prsti kazali dlanu. Ne moramo se čak ni gledati! Dovoljno je da migoljimo prstima i pratimo dlanom - i sve se može reći. Jedan, dva, par pokreta zamijenit će cijelu knjigu, cijele dane i mnoge susrete, mnoge misli, otkrit će nas jedno drugomu u svim onim našim razmišljanjima koja ne želimo prikazati riječima i izrazima lica, biranom intonacijom pomno paženim riječima dajući druga značenja...

Svašta bi ta ruka mogla učiniti...


Što se smiješiš? Ne vjeruješ?
Hajd, i ti i ja znamo da se ne smiješiš zbog toga! Znamo da se smiješiš jer nisi očekivala ovakve direktne misli, nisi očekivala da će se ovako otvoreno reći neke stvari koje su se do sada samo osjećale kad je trebalo, u posebnim trenucima. No, ne mora ti biti neugodno. Jer... oboje znamo ove stvari koje sam sada izrekao, samo je ovako malo sramežljivije kad sam ih rekao... i nije to ništa loše.
Ali, smiješiš se zbog, ipak, jedne druge stvari, jednog drugog saznanja, jedne druge misli...
Pitaš se što će se sve od tvojih misli, sada kada je otvoreno to priznanje što se uistinu čita iz ruku, a time što i ja čitam iz ruku, na primjer tvoje kad mi ju daš, da li ću i to očitati sljedeći puta kad mi budeš dala ruku – sada ili jednom drugi puta. Pitaš se kako ćeš se osjećati tom prilikom i što ćeš misliti, što ćeš misliti da ja mislim, što ću misliti o tome što ti misliš.
Kao riječi jedne pjesme: "I was turning back to see if she was looking back to see if I was looking back at – her!".
Jer... tko zna što ću pokušavati saznati... tko zna što ću saznati kad mi slijedeći puta budeš dala ruku...


Hoćeš li mi sada dozvoliti da ti primim ruku?

- 12:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Istisnut, gladak asfalt

Ravna cesta, bez nepravilnih nagiba nastalih zbog utiskivanja tisuća kotača, čiju podlogu voda nije isprala. Ravan asfalt, napravljen od oblutaka odnosno vapnenačkog kamena iz obližnjih kamenoloma, koji se s vremenom zavidno izglačaju i postaju iznimno glatka površina utoliko opasnija za vrijeme kiša. No, za vrijeme suhog i lijepog vremena takva površina iznimno je glatka i podatna za vožnju.
Prolazeći dionicu prilično devastirane ceste od Buzeta do izlaska iz klisura tik kod skretanja za Istarske toplice, izlazim prilično izmučen što tjelesno od većih napora i zaobilaženja, a dijelom i psihički od koncentriranog posmatranja ceste preda se.
Dolaskom na novi asfalt, prolazim pored otoka i posljednjeg raskršća prije nego cijeli uronim u cestu kroz dolinu Mirne. Bicikla mi klizi po takvoj površini naprosto mameći da se malo poveća brzina, potisne puls još malo više, zategnu nožni i torzni i svi ostali mišići i potjera tijelo u mrvicu veće, a željene patnje.
Sa desne strane se, u ta sunčana vremena, nad cestu ili tik uz nju, nadvija krošnja iznimno intenzivne svjetlije zelene boje, velikih plosnatih lisnatih listova, poput kanadskog znaka u zelenoj boji, izvirući iz močvarnog tla. Jer, podno nasipa po kojem prolazi cesta, nerijetko se nalaze čak i manje količine vode koje natapaju ionako gnjecavo i vodenasto tlo.

Zbog izmjena temperatura koja su kroz godišnja doba imala velike razlike, polako je asfalt na specifičan način podlegao utjecaju vremena. Međutim, kako su temperature za toplih ljetnih mjeseci prilično visoke, modificiranje asfaltnog sloja izvedeno je na jedan rjeđe susretan način… površina je ostala glatka i ravna, bez rupa, međutim vjerojatno postojeće pukotine bivale su popunjene blago-ljepljivom i mekanom crnom tvari katrana, koja je s vremenom bivala istisnuta na površinu, a tamo onda pritiskana kotačima, radi čega se pravilno raširila preko cijele površine, popunjavajući moguće pukotine i zaglađujući se na površini. Kako se broj takvih mjesta povećao, površina asfalta izgledala je prilično išarana, poput svojevrsnog mozaika koji se tim brže mijenjao što je brže promatrač prolazio. Naravno, ako je obraćao pažnju na takvu životu nebitnu sitnicu…
Vozeći se tom površinom u ljetnim mjesecima kad su temperature bile visoke, stvarao se osjećao kao da će kotači zapasti u taj površinski sloj i ostati slijepljeni unutar njega, međutim to se nije dešavalo, osim pri kraju prije dolaska na raskršće podno Motovuna. U tunelu pod krošnjama površina je bila dovoljno tvrda da se odupre utiskivanju, a opet dovoljno mekana da s vremenom dobije lijep šaren raspored duž i širom cijele ceste.
Napola bez daha, jureći cestom kroz taj tunel, s desne strane stvoren krošnjama, s lijeve zatvoren brdom, onkraj rječice koja vodi tik uz cestu, kojeg uskoro zamjenjuje ravnica… sve to zatvara malu cjelinu koja se vizualno i strukturno odvaja od ostalog krajolika. Tim više, mogu se posvetiti samo svojem pedaliranju, naprezanju u koje se sa željom mećem. Gledam onaj broj brzine preko četrdeset na sat i uživam u sposobnosti tijela da takvo što podnosi.
Uskoro zavoj na lijevo djelomično otvara izoliranost - brdo s lijeve strane polako prelazi na vrhove stabala, a s njih onda još niže na visoku travu, no još uvijek svi oni iste zelene boje kao i stabla s desne strane; sve to i dalje me ostavlja samoga. Otvara mi se pogled ka Motovunu koji se nalazi na kraju novootvorene ravnice, uzdignut iznad svih mojih osjećaja koja sam razmijenio sa stablima. Znam da ću se, u trenutku kad dođem podno njega, te me cesta po posljednji puta povede desno do raskršća, morati rastati od mojih opijajuće zelenih stabala, skrenuti lijevo preko mosta i rječice, te krenuti usponom prema Motovunu, ostavljajući iza svojih leđa dolinu, stabla, visoku travu, utoliko jačim šokom prvog desnog zavoja nakon kojeg će početi oštriji, teži uspon.

- 12:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sve je OK, ništa lošega nije se desilo

Sve je OK, ništa lošega nije se desilo. Naprosto čekam report o pristiglim mailovima s čežnjom, titrajući u nadi da neće sva kuckanja biti spamovi. Sinoćnji dio dana ostavio me mrvicu iznenađenim jer nisam dobio odgovor na poneke mailove koje sam poslao, kao i što bih rado vidio pokoji mail u Inboxu, čak i nepozvan. U ovim mi je trenucima skoro pa i SMS postao nedostatan; naprosto čeznem za opširnijim mislima pretočenim u tekst :-)
Tako rado bih nečiji mail na koji bih mogao obilato odgovoriti, razgovarati s tim nekim sada, da bih to onda mogao kasnije nasamo, kad i taj isti bude to čitao. Rado bih prenio sve što je ovdje uokolo, sve bih opisao; ne bih slike zamijenio tisućama riječi, već još i više, puno više; samo da pišem, da komuniciram vodeći monolog, znajući da će netko poslije voditi svoj monolog, zaključivši time obostrane u jedan novi vid dijaloga.
Ujutro ugledah samo 3 poruke u Inboxu i zapitao se što je sa spemerima da ne šalju ništa…

***

Stojeći pred zgradom, čekajući ostatak sužnjeva da dođu odnosno siđu iz soba na svom putu u prehrambeni objekt, ugledao sam malu ptičicu, vjerojatno vrapca, kako mahnito mašući krilima kako bi svoje neaerodinamično nezgrapno tijelo održao u zraku u pravilnoj horizontalnoj putanji s potrebnom brzinom, stremi ka obližnjem a povećem žbunu nasred parka. U posljednjem trenutku naglo je uzdigao prednji kraj krila postavljajući se potpuno okomito na strujanje zraka, trenutno stao u zraku tik nadomak malene, inače neprimjetno izbočene grančice među gustim listićima te položio na nju noge. Gotovo istog trenutka nestao je u žbunu te se skoro glasno nasmijah - tek tada primijetih, te pogledom i svjesnom percepcijom izdvojih iz površine žbuna taj mali otvor koji život i dom znači.
Pitah se da li će odmah doći natrag ili će ostati unutra, kadli se on uto, sekund-dva kasnije, pojavi ponovo na grančici na otvoru, zirnu uokolo naglo, u trzajevima, raznoliko postavljajući glavu, te se jednako mahnito mašući krilima, čak i više nego maloprije, uputi van. Veća mahnitost bila je potrebna jer se uputio na ogradu balkona trećega kata na kojoj je malo zastao, držeći se nožicama tankim i grbavim poput grančice na kojoj je svega tren ranije stajao.
Pogledao sam oko sebe sa smješkom na licu da vidim da li je sve, ili bar dio tog događaja, vidio još netko s kim bih pogledom očima, bez ijedne riječi, podijelio svoju sreću koja me tog trena, radi tog malenog događaja, preplavila, no nije nikoga bilo uokolo. Pitah se da li ću moći ponovo vidjeti vrapčića na ogradi pošto je bio slične boje kao i drvena ograda na kojoj se zaustavio; okrenuh se nakon tih misli i ugledah ga, nakon kraćeg koncentriranog šaranja pogledom, kako i dalje stoji na istom mjestu.
Par trenutaka nakon toga odlepršao je prema ravnom krovu zgrade, a zatim preko njega, dalje, mahnito mašući u potrazi za pokojom bobom hrane.

- 12:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tko nije pio, magarac je bio!

Velebit se prođe s lijevom nogom, šta će ti to... tko to još treba!? :-)

Nego, nije mi jasno kako nitko nije skrenuo pozornost na havariju koju je imalo troje (trojica) vozača automobila u pokušaju da izvuku zaglavljenu autohtonu istarsku kozu iz vira.
Naime, koza je prešla vodu od strane Zarečja prema južnoj strani za vrijeme sunca. Na putu k ispaši.
No, u međuvremenu je počela kiša i koza se, u bijegu pred kišom, pokušala istim putem preko korita vratiti. No (/2x), korito je nabujalo od silnih monsunskih kiša a time je u svom toku vukla brdo malih kineza, većinom utopljenih, otplavljene balvane (i one namjerno puštene iz pilana), nekoliko parobroda te fini riječni pijesak pogodan za gradnju.
Od te silne gužve spotakla se u vodotoku zbunjena a naplavina balvana ju je potegla za sobom. Žene su vrištale! Na jednom sprudu, baš tamo nadomak Baba Jagine kolibe na sred korita ka Krovu, balvani su se zaglavili ukliješčući pod sobom i kozinu ruku te se ova više nije mogla maknuti. Djeca su plakala!
Vidjevši ovaj strahoviti prizor, gomila pod šatorom natočila je djelomično otpijene čaše pive, kucnula se istima te zapjevala u glas "Dabogda te voda odnijela!".
Meni se sledila krv u žilama otprilike kao Terminatoru kad ga Schwarzenegger polije tekućim dušikom, vodikom i etanolom i trebalo mi je dosta vremena da se otkravim.
Kad je koza bila na izmaku snaga, lijeno smo se uputili ka njoj, tackajući kroz vodu, razbacujući se kinezima lijevo i desno a nešto i preko glave onima odostraga u redu. Stavili smo tri auta na obalu, svezali ih špagama za balvane i potegli. Oslobodili smo većinu koze pod teretom, te ju čupali da ju izbavimo preostalog balvana. Pri tome smo joj nehotice počupali podosta busena dlaka, ali je na kraju bila izbavljena.
Ali avaj! Tada su se auti zakopali u blato, pa smo ih horuški pogurali i izbavili u tren oka.

Sretni, vratili smo se pivi pri čemu smo pljockajući prali blatna stopala u toploj vodi zagrijanoj od do nedavno usijanog kamena Zarečkog krova.

Tko nije pio, magarac je bio! :-)

- 12:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sanjam knjige

Sajam knjige. Misli o knjizi kao pojavi, u biti više kao monolog, kratki vrckavi izlet misli. Tema mnogosti knjiga. Želje za čitanjem.

O da… gledajući sajam stvarno čovjek poželi da si uzme knjige i čita... čita... čita...
… da uopće ne izlazi iz kreveta, da se zavuče i ode u svijet mašte, fikcije, nestvarnosti...

A onda mi se nametne pitanje o ispraznoj zatvorenosti ciklusa svake knjige, koja završava unutar obima od sto-dvjesto, eventualno nešto više stranica, i ostavlja u čovjeku, naravno pored određene inspiracije i novih misli, isto tako i jednu prazninu. Jer, nit vodilja, kreator, podstrek našoj mašti odjednom je naglo završila, prestala, a mi se opet nalazimo u praznini iz koje uteći možemo na način da se opet primimo života; ili da opet zaronimo u drugu knjigu.
I jedan i drugi odabir uglavnom smanjuju vrijednost i intenzitet knjige koju smo čitali, no s tom razlikom što uzimanje druge knjige, iz perspektive kontemplacije putem ovog teksta, može biti bliže nogiranju, prekidu, prijevari.

A gle sad: da ti je netko ikada rekao da se knjiga može prevariti, a s njome vlastite misli, vjerojatno bi rekao (rekla) da je taj netko malo puko, zar ne? :)
Ali što su vlastite misli nego mi sami?!? Konačno - oni pravi mi, sa znatnim odmakom od dugih vremenskih dionica provedenih pred ostalim ljudima, perioda u kojima u manjem ili većem obimu uglavnom iskazujemo ono što bi drugi htjeli čuti.

Stoga – evo, sa smješkom na licu - izražavam mišljenje kako smo time – uzimanjem druge knjige nakon pročitane one prije nje, no jednako tako i maloprije spominjanim konformističkim uvijanjem moralnog kontinuuma u blizini ostalih jedinki - prevarili sami sebe!

Sad... vrativši se na temu posezanja za novom knjigom nakon iščitavanja one njoj prethodne, osjećam se povrijeđeno, ostavljeno, a najviše me ljuti činjenica što sam to učinio sam sebi, usprkos očekivanjima sam prema sebi, te na ovako beskupulozan, direktan i namjeran način ostavio nikoga toliko koliko sam sebe, izigravši time povjerenje koje sam imao sam prema sebi.

Jednim dijelom ću nakon svega ovoga moći razumjeti nesigurnost koju ću dalje gajiti u sebi. Radi se o upravo onoj nesigurnosti koja se u svakodnevici očituje blagim, umjerenim, temperiranim ponašanjem, uz naizgled potpunu kontrolu nad samim sobom u svakom trenutku, neovisno o situaciji. Kažem "nesigurnost" usprkos svom miru i (samo)kontroli stoga što će ta sigurnost, cijelo vrijeme skrivana i sklanjana od osjetila sugovornika, nestati u nekakvom bezazlenom trenutku, poklopljena sasvim neprimjerenim intenzitetom bijesa ili bespoštednosti. Tada će se mir i sigurnost pokazati lažnima upravo kratkim erupcijama kontradiktornih i dijametralno suprotnih reakcija.
Nerijetko jedan vid takvih erupcija dolazi u vidu čudne, neplanirane, nekonzistentne odlučnosti, često upravo u raznim dijalozima i pregovaranjima. Ali samo naizgled odlučnosti. Jer, kako se sigurnost i njoj "neodgovarajuća" odlučnost u takvim situacijama vrlo često pojavljuju zajedno, zapravo se nameće zaključak kako su, u konačnici, vrlo kompatibilni supstituti.
Bacajući se tako iz jednog stanja u drugo, poput skakutanja s noge na nogu, promjenom i nestabilnošću rakursa, taj netko najbolje će odavati kako gaji i hrani – oh, čak istovremeno, bok uz bok, ruku uz ruku - dvije podsvjesne pojave, dva mentalna kompleksa - međusobno suprotna!

Umaram te? :-)
Ne bi li bilo umnogome jednostavnije da se manem ćorava posla i ovih razmatranja, i prihvatim da sam i jedno i drugo – i sigurnost i nesigurnost, i jedna knjiga i mnogo knjiga - u stvari - ja, i prestanem sagledavati te dvije strane odvojeno?! Pitkije je reći kako su to kompleksnosti karaktera, podsvijesti, rascjepa nas samih kroz želje - jedne, a činjenja – druga i drugačija.
Spaja ih... hinjenje, što čak se i rimuje! :)

Dakle: želje, činjenja, što obuhvaćaju i spajaju ih hinjenja.

- 12:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Miris

Šetam ulicom, mimoilazim ljude, pratim ih pogledom.
Ugledam odjednom jednu ženu kako mi dolazi u susret. Prolazim nedaleko nje, raširim nozdrve i lagano uvlačim zrak kako bih osjetio koji se miris širi za njom… Miris omekšivača i čistog rublja? Miris zadimljene prostorije? Miris parfema uz nikakav drugi popratni miris?

Nikakav miris? Nikakav miris i miris parfema? Što je to?

Što je najvažnije kod slike? Bilo koje slike. Što govori najviše?

Nema nikakav miris, osim mirisa parfema? Hmmm.. pa to nije ni tako loše! Rekao bih da je dovoljno čista, govoreći o higijeni, a istovremeno ne pretrpava robu deterdžentima i omekšivačima. Upravo to što se ne osjeti nikakav ostali miris zapravo možda govori najviše. Parfem, uz čisto tijelo, dođe ugodan i prijatan, o tako senzualan… vabi da raširim nosnice još malo, da udišem malo više prije nego se previše udaljim po njenom tragu kad miris počne osjetno slabiti, kad više neću moći osjetiti ga dovoljno jako. Mirišem, razmišljam o njoj, uživam u intrigantnosti nedorečenosti, vabljenju onog što nemam. Radoznalost i poticaj razmišljanja o onome što ne znam. Kakva je u seksu? Kakvo tijelo ima? Koliko jak i snažan karakter ima? Kakav joj je to miris? Mmmmmm… što još, što se još osjeti? Je li sigurno bez popratnih mirisa?
Promatram način njenog odijevanja, osvrćući se za njom. Gledam način na koji hoda, kako drži tijelo. Kakva joj je kosa? Izgleda li lijepo s leđa? Što bi čovjek rekao o njoj gledajući ju straga, a da ne zna kako izgleda sprijeda, da ne zna kakvo joj je lice?

* * *

:) Kakve su ti to simpatične cipelice, šarene? ;-)
Totalno drugi koncept od suknje! Totalno razbijaju koncepciju. Sasvim drugačiji stil. Iznimno dobro daje život ozbiljnijem dijelu – odjeći! Oduševljen sam! Smiješim se. I čarapice… :)

Simpatična narukvica. Gle koji zanimljivi sat! Sviđa mi se taj stil narukvica…

Što sve može biti zanimljiv detalj. Miris može biti početak i kraj, ili samo skretnica za pažnju ka tim drugim, simpatičnim, slađašnim detaljima.

* * *

Nagni se još malo naprijed! Promatraj, osluškuj nagnuta naprijed. Jače se osjeti. Osjeti se svuda uokolo…

Miris...
- 12:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Hrskavica

Cmolji kiša, a moji brisači ostavljaju brazde po šiberu ko duboko potkopane brazde koje hrptove ostavljaju visoko izbočene iznad površine zemlje. Tako su moji neobrisani tragovi vode ostajali po staklu prilikom svakog prijelaza brisača; nisam znao jel' gore prema gore, il' prema dolje. Zadnji nisam ni palio, pošto je gumica toliko gnjila da mi je utjerala strah u kosti kako će ostaviti duboku brazgotinu po staklu pri prvom pokrentu. One sporo pokretne fleke u stražnjem staklu promatrao sam po mjestu razmaza na dijapazonu stakla; za točnu percepciju vrste objekta, dakle tipa auta, pogledao bih bočne retrovizore. Riječ je o prljavosti i mutnosti neobrisanog stakla na karavanu, uslijed vodom natopljene ceste.
Znao sam da ću ovih dana, ionako, kupiti i staviti nove brisače, stoga što da se nerviram; vrijeme će doći i to vrlo skoro.

Vozio sam se po pulskoj zaobilaznici, na putu kući sa poslovne prezentacije koju sam pratio puna dva sata. Oni ćevapi, ali posebice lepinjice uz njih, pasale su kao lijek, iako mi je slina curila od ona tri svežnja luka pored, no nisam želio priuštiti budućim susretima večeras tu muku.

Upalih radio, prvo što je bilo, i poslušah. Mislim da je bio doktor Nemec, a tema je bila hrskavica bedrene kosti, dakle kuka. Moj kuk je, fala na pitanju, bio sasvim OK. No, tema ionako nije bila za mene, bar ne u ovom trenutku, a, kako se meni činilo, niti u neko doglednije vrijeme.
Početkom devedesetih, sad će decenija i po', smislio je način kako ušparati par decimetara ljudske kosti. Revolucionaran zaokret u složenim i post-operativno problematičnim operacijama kukova i kukovlja sastojao se u tome da se nije pilila cijela kost, vjerojatno negdje na polovici, niti se cijela iščupala ostatku noge, ali i trupa, a što je sa sobom povlačilo duge rehabilitacije. No, nije toliko problem bio niti u rehabilitacijama već u činjenici da su pacijenti nakon toga morali nositi jastučiće sa sobom posvuda: kad idu na WC moraju uzeti podlagu da budu viši kako se noga ne bi previše savijala; nisu smjeli smjelije hodati, a kamoli trčati; na klupicu su sjedali s jastučićem koji su imali sa sobom, i pretpostavljam da su ga marljivo i planski, pažljivo sistematski razmišljajući da ga ne zaborave, nosili na svim onim spontanim i neplaniranim večernjim, popodnevnim ili jutarnjim šetnjicama parkovima (neću pitati kako je bilo u šumi na proplancima ili na panjevima...); morali su pažljivo sjedati za stolice i čim više ispravljati nogu.
Naime, pri naglijim ili ekstremnijim pokretima noga bi običavala ispadati iz kuka, a za pretpostaviti je da je tomu uslijedio ili gruba ad-hoc kalibracija jakim udarcem suprotnog smjera vektora sile (pretpostavljam ili u neku izbočinu sa strane ili ljubaznom i blagonaklonom tirčinom skrbnih sugovornika i kolega), ili posjet specijalisti prvom prilikom (kad bi došli na red u prepunim javnozdravstvenim agendama).

Moram priznati da se pitam kako su se ženske seksale... ;-)

Kod održavanja hrskavice, debljine 3 do 5 milimetara, od krucijalne je važnosti tekućina koja podmazuje i hrani, dakle održava hrskavicu. U ovom slučaju bedrene kosti.
Elem, ta tekućina kod mirovanja ne pljušti po hrskavici jer je zablokirana (mehanički), no prilikom hodanja, kad prebacimo težinu na drugu nogu u jednoj od polovica zaokruženog koraka potpunog para nogu (da li je u pitanju prva ili druga noga ovisi iz kojeg smjera gledaš kad krećeš u korak), pritisak na zglob i hrskavicu splasne; u trenutku, dakle, prebacivanja opterećenja na drugu nogu navedena hranjiva tekućina (toliko hranjive i djelotvorne da će vjerojatno u budućnosti u njoj uzgajati umjetne fetuse genetski modificiranih humanoida) brizne i zalije hrskavicu.
Dakle, drage lijenčine, evo vam razloga, do srži znanstvenog i nepobitljivog, zašto se ipak morate kretati da bi oporavak bio bolji; štoviše, da bi napretka u oporavku čak uopće bilo!

No, da se vratim na temu s početka. Revolucija novog znanstvenika sastojala se u tome što je našao način kako obnoviti kukove tako da ne pilimo i bacamo cijele polovice natkoljenica, već da se samo na čašicu zgloba, tamo gdje je hrskavica istrošena (ako nije više od polovice njene ukupne površine), stavi od metalnih legura sačinjena pločica, "kapica", koja će glumiti prirodnu hrskavicu.
Pristup se pokazao toliko praktičan da su pacijenti, operirani u ponedjeljak, već u utorak hodali uz pomoć sestre (medicinske), u srijedu su hodali sami (sestra treba onome koji je u utorku), a u četvrtak su najčešće odlazili na kućnu njegu – u osobnom autu, gotovo potpuno pokretni! Nakon kraće rehabilitacije pacijenti, tada funkcionalni ljudi, mogli su gotovo sve što i obični ljudi – hodati bez straha, sjediti na klupicama u parku ili za stolom bez kušina i podmetača, normalno piškiti (žene) ili čisto iz obijesti sjediti na školjki – jer mogu (muškarci), a čak se i baviti sportom. Iako, za ekstremne sportove tipo dugačko i intenzivno trčanje, nogomet i sl. nitko ne želi garantirati, ali ima slučajeva kad su neki trčali i slične aktivnosti radili posve normalno.
A zamisli tek seks! :-)

Bio sam sretan što sam čuo sve te korisne, ali moram priznati i - prilično zanimljive informacije, tim više jer su bile toliko usputne čime su mi skrenule pogled i pažnju sa slabih brisača.

Taman sam mislio kako sam čuo uglavnom sve što mi je trebalo na temu hrskavice bedrene kosti, poradi čega mi je desni kažiprst već dotakao tipku na radiju...

A tada je doktor dodao još jednu, možda ponajviše zanimljivu informaciju.

Naime, vjerojatno ne znaš, ali hrskavica je oko pet i pol puta glatkija od leda, dakle kliskija.

Stoga, zaključi on s laganim smješkom, ne daj bože da nam s neba pada hrskavica!



Vizualiziram...
- 12:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Santana

Probudih se iz laganog popodnevnog dremuckanja nakon teže rekreacije dopodne. Svirao je Santana - No one to depend on.
Digoh se da se obučem (uvijek sam u krevetu u piđami) te pritom prebacih pokrivač na lijevo, da čini sendvič. Pokrivač, kao i plahta, svijetlo je plave boje.
Otiđoh popiti vode onako na divlje, direktno ustima iz mlaza ispod špine, te rukom otroh malo vode koja mi je ostala na obrazu. Vratih se u sobu.
Nakon što uzeh stvari iz ormara (na donjoj strani kreveta), okrenuh se da odložim odjeću na krevet te se krenem oblačiti. Upravo u trenutku kad htjedoh baciti robu na krevet - naglo ustuknuh! Gledah leću na krevetu negdje u visini pupka. Možda guze. Bokova? Bila je na onoj čistoj strani kreveta, gdje nije bilo pokrivača.
Nije mi bilo jasno kako mi je leća tamo dospjela. Odložih robu pored, i prstima pokušah napipati leću u jednom i drugom oku. Čačkao sam tako par trenutaka, ali nalazih obje leće u očima. Sad mi pak ništa nije bilo jasno. Onda se odlučih na jednostavniji put - nagnuh se nad leću na krevetu i pogledah ju izbliza.
I onda shvatih.
To je bila pravilno okrugla kap vode koja mi je kapla s ruke - ostatak od nekulturnog pijenja vode. Nasmiješih se u sebi. Kapljica vode na plavoj plahti izgledala je poput transparentnog materijala.

Osluškivao sam i dalje Santanu, razmišljajući o njegovoj pjesmi. No one to depend on. Razmišljao sam o tome kako je on vjerojatno pisao na osnovu svojih vlastitih razmišljanja i stanja u trenutku kad je stvarao skladbu. Probao si zamisliti kako bi bilo da sam ja glazbenik, da sam pjevač ili kantautor, poput Santane, Chris Reae ili sličnih. Vjerojatno bih sve pisao iskreno; gotovo sigurno bi mi se u pjesmama vidjela sva moja stanja. Bilo bi to jedno ogledalo moje duše. Ha tko zna kako bih se postavio - da li bi me bilo baš briga što drugi vide moje osjećaje, kad su ionako samo moji, ili bih pisao nešto usmjereno, planirano, da se ne vide moji osjećaji.
Završih misao zaključkom kako je Santana, usprkos svoj slavi, i kako to obično u takvim situacijama biva, vrlo nesretna osoba. Usamljena. Bez bliskih ljudi od povjerenja.
Navukoh potkošulju.

Dobro je što nisam pjesnik ili slavna osoba.


- 12:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Irena

U jednom društvu otišlo se na poluslužbenu večeru. Degustacije hrane i pića, ugodan ambijent. Ugodna ćaskanja, noć u ionako vrlo kratkom zimskom danu... pokoja čašica dobrog vina, mali slijedovi hrane, ukusne ispune usta i golicavog poticaja za oči lijepim aranžmanima.
U jednom trenutku digao sam pogled za ljudima u prolazu - upravo su odlazili. Ostao sam uistinu iznenađen susretom koji nikad nisam očekivao da će se dogoditi na ovom mjestu.

Irena je bila tiha i povučena cura u osnovnoj školi. Mrvicu višeg rasta, plavuša, ne predugo, a opet ne prekratko pošiškane kose, svijetle puti. Iznimno tiha i šutljva, često se samo vrlo sramežljivo smiješila. Po ničemu se nije isticala niti privlačila pažnju.

No bio sam ugodno iznenađen, jer mi je uvijek bila draga i mila.
Ipak, pravo iznenađenje nije bilo zbog toga što sam, eto, baš nju sreo nakon toliko vremena bez da ju nit vidim nit čujem u cijelom tom volumenu međuvremena, već zbog druge činjenice.
U onih sekundu-dvije shvatih, iznenađen, kako se percepcije uistinu mijenjaju: Irena je postala vrlo zgodna, privlačna i seksipilna plavuša, visoka, vitka, s laganim šarmantnim osjehom. Imala je i zgodne pramenove.
Poželjna mlada žena.

Nasmiješila mi se. S malo zakašnjenja, i ja sam se nasmiješio njoj.

- 12:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Divljač

Idemo za desetak minuta, dogovorismo se Kum i ja.

Prilično sam umoran, iscrpljen, a mislim da imam određenih zdravstvenih problema. Već i samo stanje feritina (zaliha željeza), sa svojih 18 umjesto 120-200 regularnih jedinica, bio je pokazatelj da je vrijeme da prekrižim davanje krvi, od kojeg sam prošli puta imao vrtoglavice tjedan dana (sad shvaćam zašto!), te da porazmislim kako doći do poboljšanja željeza u čim kraćem vremenu. Sve stvari koje činim - malo spavanja, nemiran san od napetosti, treninzi i natjecanja, posao u kojem sam i emotivno zaronio, te sve ostalo što se događa, sve to ipak ne može ne ostaviti traga...
Redovito mi se kasnije popodne počelo spavati, teže se koncentriram, navečer jedva gledam, teško se dižem. Pri naporima na rekreaciji ne mogu se više mučiti, puls se ne diže, mlohav sam i totalno razvaljen. Tako smo se i danas vukli po cesti ko magle...

Ispričao sam Kumu razgovor s doktorom prije tjedan dana, kad sam mu išao reći da sam razmišljao da dolazim kod njega na inekcije željeza. Pogledao me preko naočala i preko stola, te rekao:
"A jesi možda razmišljao da staneš s nekim stvarima?"
Pogledao sam ga blijedo, skoro s nevjericom, i odvratio:
"A s čim da stanem?! Ionako nemam neke tko zna kakve aktivnosti!"
"Kurac nemaš, Ivane!" odvratio je on samouvjereno.
"A šta imam!?", uzvratih. "Odradim posao, ajde malo intenzivnije, ali poslije ništa, osim treninga. Nakon toga ili nešto radim za sebe, ili nešto za posao dovršim, ili nešto od drugih stvari, ali nije to ništa posebno!"
"Ne, osim što s treningom, kažeš, završavaš oko 19-20h. Plus toga svaki vikend imaš natjecanja, trčao si maraton za tri sata prije niti dva mjeseca i rasturao se cijelu zimu radi toga! Da ne govorim za ostale stvari. I još kažeš da slabo spavaš od napetosti. Ti si stvarno popizdio!" reče on skoro ljutito, ali odlučno.
"Dobro, ajde, to sam zaboravio sad, ali... Ma nije to nikakav poseban napor, nije mi to problem..."

* * *

Pitao sam se nakon posla da li da idemo na rekreaciju, pogotovo što je bilo oblačno. Na kraju je počela padati lagana kiša možda 10 minuta prije nego što smo nas dvojica trebali poći na vožnjicu. No, on se već obukao te je odlučio da ide neovisno o vremenu. Malo sam se dvoumio, ali sam onda shvatio da nemam ništa određeno za raditi od tada, a ako se odem bar malo rekreirati bit će daleko bolje!
Krenusmo!
Nakon prvih par minuta, kad smo se zagrijali, čak mi je i pasala kišica i to vrijeme, a to sam i predviđao da će se desiti. U biti, bila je to prava ćakula, kao i svaka druga u kafiću uz kavu, samo ovaj puta bez potrošnje na kavu, a uz korisno rekreiranje.

* * *

U jednom trenutku, negdje na polovici vožnje, pošto smo bili na biciklima, prozbori Kum s osmjehom na licu:
"Znaš, baš gledam malo što mi se dešava ovih dana, sad kad imam dosta posla i stalno ronim po tim obavezama i faking ponudama.".
Pogledah ga, a bio mi je s lijeve strane. Upravo je auzicao, klateći se mrvicu višlji od mene u tom trenutku.
"Malo doručkujem, a onda marendam tek negdje oko podne-jedan, i to mi padne na želudac! Onda me uspava i baš me,ono, zabije; sav se nekako uspavam. A onda kad dođem doma, ko da nešto pukne u meni i sva ta pospanost se pretvori u energiju, baš mi dođe da se odem ganjati!".
"Ti bi se sad malo natjeravao, dakle?" u nedoumici ga upitah.

"Ma ne, a i moš mislit koliko bi se mogo natjeravati - već za kilometar-dva bih se ispuhao ko balon.
Ali samo sam ti htio reći kakav sam kad se u tom trenutku uspavam, ono - ko da mi padne živina!"

:-))

* * *

U tom trenutku odlučih da ću od sada i takve kratke stvari zapisivati, da ih sačuvam od zaborava.
A poslije smo pričali o komadima. Uglavnom tuđim, nedostupnim. Ah, ta muška posla... :-)

Za promjenu, idem spavati. :-o
:)
- 12:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

You're lost (forever)

You can laugh
You can cry
But you can't look me
Look me in the eye
You're lost forever

You can walk
Yes you can run
But you'll never be number one
You're lost forever

There's a church bell ringing
on a mountain top
You'll never here it if you don't stop
There's a big bird flying in a clear blue sky
Don't it make you stop to think
And wonder why....

You may lose
You may win
But I'll never talk to you again
You're lost forever
From my memory
From my memory


Word & Music David A. Stewart - Feb 1991
- 12:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zahvalnost

Stavio sam karfiol, s malo vrhnja na njegovom cvjetiću, u usta i pregrizao lagano hrskavi plod. Taman da nije prekuhan, onako kako volim svo to povrće. I bez previše dodataka koji bi ubili okus povrća. Ovaj je, uostalom, bio potpuno nativan, osim vrhnja.
Pogledao sam u tanjur na trenutak, a onda spontano podigao vrh vilice kako sam oslonio ruku na stol.
"Znaš one kršćanske molitve i kratke psalme na temu "Hvala ti što nam daruješ ovu hranu", koje se izgovaraju prije jela." prozborih mami.
"Da, znam." odgovori mi ona.
"Ja osjećam iznimnu, užasnu zahvalnost za ovu hranu koju jedem, za ovaj obrok koji imam pred sobom, sada i bilo kada. Općenito sam zahvalan što mogu jesti. Zahvalan sam na hrani koje imam koliko mi treba, što uopće mogu jesti a da se ne zamaram time da li imam hrane." iznijeh početak svojih misli, a onda odmah nastavih.
"Gle ovdje, imamo pred sobom jedan… uobičajen, "ništa posebno" ručak. Okei, pored toga što je kuhan na lešo i što je po tome "siromašan" po nekim normama pretrpanosti hrane mirodijama i začinima, što je u biti samo subjektivna norma, subjektivna procjena… no nevezano za to – gledajući količinu i vrstu hrane, a i količinu koju imamo na raspolaganju na stolu, imamo jedan solidan, korektan ručak; dakle, nitko da se raspameti.".
Spustih nakon toga pogled prema tanjuru predamnom i počeh na glas nabrajati: "Jedan, dva, tri četiri, pet… šest. I osam, devet, deset vrsta hrane. Gle – imamo kuhani krompir s peršinom, zelenu salatu s lukom, svakako i sa soli, uljem, octom, a onda imamo i pureća prsa - kuhana, karfiol s vrhnjem, a ti tamo imaš i rižu. A prije sam pojeo i juhu od vode od karfiola i riže, s nešto malo dodataka, vjerojatno peršina, s jajem.
Poslije je očišćeni grejp, a vidim da ću kući gricnuti poslije i suhe grožđice, možda kod tebe i suhe datule.
Za mene je hrana uvijek bila svetinja, i svako njeno bacanje jedan od najgorih mi je grijehova, za nijansu ispred bacanja smeća uokolo, konkretno u okoliš. Ne mogu baš puno utjecati na reciklažu, ali bar bacati u okoliš…
Kad pogledaš da imamo… što? Čak 7 jela s nešto dodataka, a onda i voće, tri vrste! Ja jednostavno ne mogu biti ništa drugo doli iznimno zahvalan za hranu koju imam, hranu koja mi je omogućena da ju jedem. Sretan sam što ne moram razmišljati da li ću sutra imati hrane za jelo ili ne, da li će biti uopće za jesti, a da ne govorimo da gledam što bih mogao jesti, jer eto – baš to mi se jede!"
Mama me gledala s odobravanjem.
"Kad se samo sjetim one Hunte i… onog… bože, kako se ono zove…?!" zastah.
"Mianmara?" zasuflira mama.
"Da – Mianmara! Nakon katastrofe koja im se dogodila, kad pogledaš kakva je sad situacija tamo… a kad pomisliš što je još toga iza medijske blokade…
Kad pomisliš da ljudi na svijetu ratuju radi hrane ili vode… ne radi energije ili dijamanata ili sl., već čak i radi pukih stvari poput hrane ili vode, ubijaju se, ginu radi toga da imaju NEŠTO za pojesti, a mi razmišljamo što bismo mogli jesti sutra da malo promijenimo!
Koliko ovoga svijeta nema pitke vode, a mi je imamo napretek! Ma ne samo to - mi se kupamo u vodi koja je pitka, a jutros sam potegnuo u WC školjki vodu koja bi, da je samo drugačije bila spojena cijev dovoda, mogla biti pitka voda upravo kao i sve ostale pipe koje imam po stanu. Mi se KUPAMO U PITKOJ VODI!

Sad se situacija počela mijenjati u odnosu na godine unazad. Porasli su troškovi, realno su nam plaće manje za 20-30%, ali ajde, imam dobru plaću, bit će manja, ali – šta?! Imat ću možda petsto ili tisuću kuna manje viška na kraju mjeseca, ali onaj bazični dio – prehrana i osnovni standard mi je isti. Naravno da će trebati vremena dok se plaće dignu, ako se budu, i kako kome, ali shvaćaš ti koja je to razlika u standardu i poimanju života!?
Kad vidim nakon svega toga klince u školama kako ne žele jesti kuhanu marendu, ili čak uzmu mnogi od njih pa onda bace veći dio te hrane… Odmah ti je jasna kućna dimenzija, razmišljanja njihovih roditelja u tim prenesenim ponašanjima! To je tragično!
Onda pogledaš Rojtersove slike, a često su s motivom ljudi koji dolaze po humanitarnu pomoć pa onda stoje na gomili i pružaju ruke prema mjestu gdje se hrana i namirnice dijele, a iz tog rakursa je i slika!
I onda odeš na benzinsku u prolazu, kupiš jednu čokoladicu Leon koja košta šta?! Tri kune, pet kuna, štajaznam koliko! To ne samo da nije neki desert, već je živo sranje, koje ću platiti toliko. Nije to nikakva nužda, već neko puko sranje, platim ga toliko, utrpam ga u sebe i još si naštetim, ako ćemo gledati realno, no poanta je da toga ima koliko želiš!

Koje su to proporcije!" zamislih se i zaustavih glasnu kontemplaciju na trenutak.

Na trenutak sam napravio kratku digresiju: "Ovo mi je jedan od rijetkih vikenda kad jednostavno ne moram ništa raditi. Nemam utrke, sâm sam kod kuće, Nje nema, nemam nikakvu obavezu koju bih morao raditi. Bio sam na treningu, i konačno se osjećam bolje – išao sam dužu vožnju, umjereniji ali dovoljno jak ritam, tri sata sam se izvozio i osjećao sam se super; baš mi je pasalo!".

"A gle što sam do sada jeo danas!" vratih se na prijašnju temu.
"Ujutro sam se probudio već nešto nakon šest, po navici, a onda sam se vrtio do sedam i kvarat, kad sam se digao. Imao sam mrvicu kruha, stavio sam ga u toster, kogumu na ploču da se skuha kava, a šalicu mlijeka u mikrovalnu da se grije oko minutu i pol. U međuvremenu sam odjurio u market po kruh i natrag, taman kad je sve bilo spremno. Uživao sam u tom crnom, već na prilično tvrdo prepečenom kruhu, maslac, domaća marmelada od šljiva. Pio sam bijelu kavu od mlijeka i vrhunske kave pripremljene u kogumi. Na kraju sam na posljednje dvije fete kruha promijenio na nutelu i guštao ko blesav! Ležerno sam završio negdje malo nakon osam, i uopće nisam išao danas u grad na kavu. Tako sam bio ležeran i opušten, pasalo mi je biti doma, tako sam uživao u novom stanu, muzika po mom odabiru, mir, nema dima, nema ljudi, samo moje misli, moj mir, i najljepši dio dana na najljepši način!"
"No, kad pogledaš što sam jeo samo do sada danas" vratih se nanovo na srž problematike, "doručak, a onda na treningu dvije banane, poslije proteine i mlijeko i čokolino, a sad ovaj ručak… što mogu reći pored svega toga, a kad pomislim na sve ono o čemu sam do sada pričao, nego jedino da budem zahvalan za to što imam, da budem na tome sretan, i da svaki puta toga budem svjestan kad budem imao priliku jesti!"

* * *

Kad sam stigao kući od mame, odlučih napisati tekst.
Sad, dok pišem tekst, pored mene nalazi se jedna poveća tulipanska čaša iz koje pijem vino – boca malvazije nalazi se na stolu dva metra dalje lijevo od mene, a pored nje je sinoć otvorena boca merlota. Razmišljam dal da otvorim napolitanke od Kraša, one od čokolade, moje omiljene i nenadmašene…
Naglasih input ušiju, glazbu koja je svirala, Andreasa Vollenweidera, svijet onog iz Gospodara prstenova, koja mi je sada odgovarala, a onda bacih pogled blago desno kroz kliznu stijenu, preko ograde od terase, gore na brdo prepuno zelenila i kuća. Na nebu je bilo podosta oblaka tako da sunce nije prodiralo, a cijelo područje je bilo u dnevnoj tami. Već je dvaput kratko pljucnula kišica, ali se skoro još i brže osušila. Priroda je bujala, zelenilo je bilo u naponu.
Uto me zapuhnuo vjetar koji je puhnuo; pustio sam da vjetar puše kroz nekoliko Lagano odškrinutih prozora, da bude lagani povjetarac, kako bih ga ja nazvao. nekome bi bio propuh pa bi brzo zatvarao sve prozore, ali meni je uvijek pasao dah svježine…

Klimnuh glavom sam sebi, svojim mislima. Možda bismo uistinu trebali biti zahvalniji i skromniji.
- 12:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jedan od onih života

Misli slijepljene u mašti ili u snu prokleto su dobre eskapade od životne krutosti i tvrdoće.
Pitam se što li bi bilo kad bi se snovi mogli svjesno pustiti, možda (pre)usmjeriti, ili izazvati istovremeno ih puštajući da tada brazde tim poljem gdje su smješteni?!

Mašta... snovi...

* * *

Položio sam glavu na jastuk koji je bio ipak mrvicu pretvrd, koliko god volio tvrđe jastuke, osjećajući unekoliko grublji materijal, skoro frotirski, kako mi lijepo masira lijevi obraz. S njom već na jastuku, spustih malo glavu a zatim i oči, te se niz, ili uz tijelo, zagledah u prozore optički pored stopala - blago svjetlo noći davalo im je slabo vidljive konture.
Iako sam bio poprilično umoran, san nikako nije dolazio na oči. Svakojake provokativne ideje dolazile su na pamet, mozak je grozničavo analizirao sve događaje tog i prijašnjih dana, ponavljajući scenu jednom pa jednom pa još jednom, dok mu nije postalo isuviše monotono i nezahtjevno, kad je počeo stvarati različite izvode i neodvijene situacije projicirajući moguće odvijanje situacije ovisno o parametrima.
Nakon nekoliko minuta, ili desetaka minuta, naprosto sam puko od takvih misli, te silom prebacio misli na drugu stranu, misleći o vrapcu, časak, zatim o rekreaciji, pa opet o tim neobičnim, intrigantnim mislima.
Okrenuo sam se na drugu stranu jastuka, djelomično zagnjurivši donju stranu obraza u jastuk.
Koliko je istinita tvrdnja o iznimnoj situaciji u kojoj se nalazimo? "Možda sve ovo što nam se događa i sve ono što izvlačimo jedno iz drugoga..." misao je koja je ostala bez trenutnog odgovora, a upravo je to ostavilo onaj naboj neizvjesnosti, nedorečenosti.

Lagano sam utonuo u san. Smješak je bio tu, prsa su bujala, ali sve je bilo izdrživo.
Iako, kao što sam se nešto prije upitao, snovi su ovoga puta ipak išli onuda kuda ih se usmjerilo. Odnosno, nastavili su u smjeru u kojem su išle svjesne misli i mašta netom prije sna.

U toku noći više sam se puta budio, ali onako u polusvjesnom a polusnenom stanju nisam se niti napinjao razlučiti što je lijep san, a i pitanje je bih li uspio razaznati dvije strane realma. Znao sam samo da mi je lijepo i da sam iznimno obuzet snovima uživajući pritom u njima, zbog čega sam osjećao iznimno snažnu želju da tako i potraje…

...

Vidio sam joj kosu koja se ravno spuštala pored lica, te dok u mislima promatram sliku izgleda, odjednom me od promatranja kose odbio snažan bljesak velikog osmjeha; skrenuh pogled k ustima koje su tako snažno mamile pogled na sebe, neometeno pokazujući svoju sreću koja je Nju preplavljivala i bujala te izlazila van prema okolini. Polako je uistinu bljesak počeo jenjavati, pokazali su se bijeli zubi a odjednom je cijelo lice počelo dobivati konture i ocrtavati se, te sam ugledao oči, a onda zamislio njen osmjeh od nedavnog susreta, kojim je tako rado i nesebično obasipala okolne ljude. I mene. Odjednom se ocrtala i cijela figura s vitkim stasom.

Ponovo mi je pažnju privukao osmijeh.
Počeli smo se približavati u stojećem stavu, mada kao da smo lebdjeli, levitirali. Približavanje je samo na tren zastalo, no samo tren nakon toga nastavili smo se kretanje, sve dok se nismo gotovo dodirnuli glavama. Drugačije od onoga što bih inače očekivao, sasvim spontano i bez ikakvih predrasuda i kočnica dotakli smo se i stopili u poljubac koji je bio spontani nastavak približavanja. Nismo ni trepnuli - učinili smo to spontano i opušteno.
U trenutku kad su nam se usne dodirnule, otvorili smo usta i pomilovali si jezike međusobno, strastveno se stopivši u tom vlažnom, predanom i isprepletenom poljupcu.

* * *

Ujutro sam taman, polako lebdeći iz snenog u svjesno stanje uma, postajao svjestan sna, poželjevši da u izmaglici nerazbistrenog uma ostanem još neko vrijeme kako bih još malo mogao uživati u događajima u kojima nisam sputan ničim, u kojima mogu bez zadovoljstva uzeti sve što mi se nudi.

- 12:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ljudi u tranziciji

Završio kakav-takav dan.

Pizza i piva u društvu. Malo dizela (pivo i kola), a onda sama piva. Pizza aj funghi, s malo kukuruza i mrvicu jače pečena.

Odosmo doma. No, nakon što sam ostao sam, umjesto da odem kući, posegnuo sam za cigaricom, zapalio, i nastavio dalje s vožnjom. Kišica je sipila i dalje. Brisači su jednako koma kao i prije neki dan. Tja.. ionako će se sada razvedriti...
Vozim se tako sam, odbacujem povremeno pepeo kroz prozor, močeći pri tome šaku.
Muziku po striktnom izboru u skladu s raspoloženjem, peta brzina, 50 do 60 km/h. Šušte gume po mokroj cesti, a ja se zgurih, snatrih u onom sicu, nizak ko da sjedim u sportskom bolidu. U stvari vozim karavan. Obiteljsko vozilo. Moram jedino nadokupiti i ugraditi dodatna dva zvučnika, i nabaviti dvoje djece da popune stražnje siceve. Onda ću pokupiti i ženu da se sve kompletira, a slušat ćemo Ježurku Ježić ili Trešnjevačke mališane (mnogi ondašnji sad su već obiteljski ljudi).

Neobično je koliko ljudi nam ulazi u život, ljudi koje nikako drugačije ne bismo upoznali, s kojima se nikako drugačije ne bismo zbližili. Nismo ih ni znali prije, a kamoli im ime, a onda se nekako, uglavnom čudnim putevima upoznamo, zbližimo, i ostanemo u kontaktu. Ponekad nam upravo ti neplanirani ljudi postanu vrlo bliski, čak najbolji prijatelji.

Svatko od tih ljudi ostavlja nekakav trag. On može biti nepostojeći za cijeloga života, no može se desiti da se uoči tek nakon podosta vremena, čak i onda kada je efekt tih ljudi i njihovog (privremenog ili trajnog) boravka u našim životima već nestao.
Netko može ostaviti trenutno uočljiv trag, mokar i sluzav, suh i grub... ili pak nekakvu brazgotinu.

Poneki ne ostavljaju pozitivan, ili upecatljivi trag.
Ali, sada nije riječ o njima.

Pusim cigaru, i istinski uživam u tome. Veceras ti, prijatelju, hvala što si donio to iskustvo u moj život.

O, već sam pred domom! Opušak sam već bacio ponešto ranije, auto proluftao, a sad sam idealno raspoložen da odem kući, stavim slušalice na uši, malo glasnije stavim muziku te napišem ponešto kreativnih redaka dok sam ovako raspoložen.
I eto, otuda dođoše ova razmišljanja, pisane misli.

Ali... dosta za večeras. Vrijeme je da pustimo sjećanja da se umire.

- 12:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Baš dobro jutro

Baš se nisam morao dići ranije, radi niti jedne stvari! Uživao sam u snu, ne znajući da uživam, radi čega sam se osjećao kao pijana mladež koja se, na upit kako im je bilo večer ranije u "izlasku", izjasnila kako je bilo super, fenomenalno! Iako, ničeg se ne sjećaju, ali bilo je super. No nije to ni loše...
Negdje u kratkim tračcima svijesti, u onim dubinama sna pred samu zoru, likovao sam i uživao što mogu uživati u spavanju upravo onoliko koliko god ja to želim!
Već samo saznanje o tome stvaralo mi je predivan osjećaj opuštenosti, a misli su, potaknute time, također bile lagane, neobavezujuće, spontane i lijepe. S guštom sam se budio iz sna polako, tu i tamo bacajući pogled (više kroz kapke nego između njih) na niske prozore kroz koje se vidjela bijela svjetlost ranog jutra napolju.
Odbacio sam pokrivač lijevo, ustao se i polako protegnuo, a zatim pomislio kako je predivan osjećaj čistoće i prozračnosti kojima soba odiše, sve samo radi bijelih zidova i bijelih ormara. Ubacio sam noge u šlape i krenuo polako kroz hodnik do dnevnog boravka. Svjetlost je ispunjavala prostoriju, a nisko sunce još nije doprlo direktno svojim zrakama. Pogledao sam obližnji obronak u njegovoj bijeloj svjetloći, a samo na vrhu laganom žućkastom nijansom zbog sunca koje ga je za sada samo ondje lagano milovalo. Ova ljetna jutra bila su mi iznimno draga, upravo najbolji dio dana!
Bio sam zadovoljan i sretan, a gipko sam se kretao, naspavan. Nije bilo ni traga ukočenosti ili umoru, a sve se činilo tako jednostavno. Osjetio sam se sposobnim riješiti pa i najveće svjetske probleme. Pomislio sam na obaveze koje moram napraviti, osjećajući snagu da ih riješim brojne, bez po muke. Upalio sam liniju, a zatim i komp, te pokrenuo glazbu s probrane liste koja je istoga trena ispunila stan.
Baš je dobro jutro, baš je dobro što se nisam morao dići ranije!
Izašao sam na terasu. Tako mi je godila jutarnja svježina koja je odudaralo od zasićenja idealnom temperaturom kreveta ispod pokrivača. Koža kao da se ježila natopljena tim svježim zrakom.
Pogledao sam mail, izbrisao spam, pročitao svega mail-dva koji su preostali, bacio brzo oko na par siteova koje inače pratim te ustanovio da nema novosti od sinoć.
Vratio sam se u dnevni do kauča i legao na njega, ponovo uživajući u svježini, ovaj puta u nijansu hladnijoj koži kauča. Na kratko sam zatvorio oči i još malo pustio um da se vrati na snove, na opuštajuće trenutke ležernog buđenja... Stvarno je dobro jutro.
Malo sam zirkao oko sebe, malo po sobi, a zatim sam iskrivio glavu bacivši pogled preko bočnog pokrivača, ponovo kroz prozor, čisto da vidim da li je početak dana i dalje onako lijep i ugodan. Zadovoljno sam kroz nos ispuhnuo zrak iz pluća, zadovoljan razvojem događaja.
Nisam bio previše gladan, stoga odlučih samo popiti malo mlijeka. Bilo je u frižideru, otvoreno jučer, upravo hladno kakvo volim. Da, mlijeko će mi uistinu pasati... ustao sam se i krenuo do frižidera. Bacio sam pogled, mimo radne površine u kuhinji, i na špaheru, koji me je gledao frontalno, ustanovio kako je sedam i sedamnajst minuta. To je baš OK!
Otvorio sam frižider i uzeo mlijeko, ono "Z bregov", bez plastičnih budalaština za zatvaranje na vrhu; vrh je bio odrezan ukoso, a sad u frižideru presavijen da ne bi slučajno pljucnuo kad se uzme mlijeko te pritom lagano stisne tretrapak koji ga je sadržavao. Zadržao sam ga u ruci no, umjesto da ga odložim na stol i potražim čašu, u hipu sam odlučio da ga popijem direktno iz tetrapaka. Inače to nisam baš često činio, ali sada mi je baš došla volja.
Izravnao sam vrh, stisnuo ga kažiprstom i palcem na donjem i gornjem rubu da se rastvori, a zatim sam primakao tetrapak ustima, prislonio rub na usne i snažno potegnuo gutljaj, a zatim odmah i još jedan i još jedan...
... i u tom sam trenutku naglo odmakao tetrapak od usta s izrazima odvratnost i gađenja na licu: neka omanja kompaktna masa, gnjecava, proletjela mi je kroz usta i ždrijelo i munjevitom brzinom, tjerana pohlepnim gutljajima, odjurila u želudac!
Odložio sam tetrapak na stol, još uvijek ga obujmljujući rukom, i ukočeno stajao, potpuno ukipljen, zureći u pločice boje i oblika čokolade na zidu predamnom, pitajući se što je bilo to što sam upravo progutao.

I gotovo u istom sam trenutku i shvatio o čemu se radilo.

Dan ranije otvorio sam novi, maloprije spominjani, tetrapak i, pijuckajući mlijeko iz čaše neko kraće vrijeme, ostavio teatrapak na stolu, tik do mjesta gdje sam ga sada odložio još uvijek ga obujmljujući rukom. Upravo u to vrijeme tjerao sam od sebe jednu muhu po dnevnom boravku, nakon čega se preselila u kuhinju; tamo sam ju na trenutak vidio kako izvodi bijesne krugove po zraku, uvijek po savršeno istom mjestu, negdje na odokativnoj sredini (s puno odstupanja od one geometrijsko-prostorne). Nisam niti primjetio kako joj se nešto kasnije izgubio svaki trag... do jutros.
Objesio sam usta u izraz gađenja, a zatim, shvaćajući kako mi taj ništa ne mijenja na stvari, pustio lice da zauzme nekakvu indiferentnu formu, podigao mlijeko s istom desnom rukom, istovremeno lijevom otvarajući frižider, te odložih mlijeko natrag u frižider na mjesto odakle sam ga samo trenutak ranije veselo uzeo.
Bacio sam pogled desno na obronak gdje se sve niže spuštala žuta svjetlost sunca, nezadovoljan bezličnom bjelinom jutra. Bezvoljno sam se odgegao do kauča, bezvoljno se bacio na njega psujući vječito hladnu kožu kauča, i psujući silne obaveze koje moram napraviti pa i ovog neradnog dana, uskliknuo: "Aae jebeš takav život!"
- 12:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Le forme nouvelle

Već sad pričam francuski, što li će tek biti kad ga budem uistinu naučio!? :-)

Dobro jutro.

Jučer, vozeći se biciklom po dolini Mirne, na potezu od Livada do P. Portona, odolijevao sam žegi i sunčevim batinama po leđima, rukama, nogama, po vratu. Cvrčci rastežu svoj teški ditiramb "č-č-č-č", tu i tamo koja vrućinom omamljena muha i buba, ptičice pjevaju iz gajeva, lugova i šumica, prava bukolika!
I sad cvrči meni mozak sve u 16, uistinu žešće vruće, poželjeh se baciti u svježe more, osjećati se zbrinut u onoj silnoj količini vode, kao da će sprati sve brige, muke, probleme i jade s mene, sve ovoga svijeta s mene. No, do mora je još daleko, zenit gosti sunce, a i oblacima vruće pa se skrili što u zemlji izlazećeg sunca, što onkraj Atlantika.
Slušam pravilan šum i šuštanje šljunka pod kotačima, pucketa suho, tu i tamo tiši prasak pokojeg kamena koji ispaljen između ruba gume i tla odfijuče u žbunje sa strane, krckajući lišće i grančice dok probija put kroza nj.
Mislim si kako bi bilo da moram danima voziti, na primjer kroz kakvu pustinju, kroz kakvu preriju, stalno po suhom, prašnom i kamenitom putu, koliko bi mi se zgadilo to krckanje kamenčića pod gumom, šuštanje pijeska i njegovo prskanje pod tom neveliko težinom, iz dana u dan, svako jutro nakon napornog prijašnjeg dana. Otprilike kao da vozim Paris-Dakar biciklom. No, nije tu sad bitno što sam vezan za bicikl, već sama činjenica, nevezana za to, da vozim bicikl na nečemu tako beskrajno dugom, iscrpljujućem, i psihički neizdrživom, poput te utrke, tog puta, a ujedno i pravog podviga. Osjećati potkoljenice prepune praha, pomiješanog sa znojem!

I tako negdje, taman nakon jednog blagog zavoja na desno, a malo prije idućeg zavoja, također na desno, što i nije tako česta pojava na toj dionici, dakle na toj ravnici počeh sâm sa sobom pričati u mislima, diskutirati, možda čisto jedan bijeg da ne poludim od svega lijepoga što me okružuje ;-)
U jednom trenutku krenuo sam u sebi imaginarno diskutirati s dvije kolegice, diskutirati upravo ovu temu o kojoj sam tren prije rekao koju više. Raspravljali smo, doduše ne predugo o tome, o svim tim impresijama, a onda sam odlučio da ću im, kad stignem kući i kad nađem frenkvenciju za napisati tih par misli, to sve iskazati i poslati, da čitaju u miru, između svih onih silnih poslova svakoga dana u uredu. :) No, jednostavno rečeno - riječ je o diskusiji s vas dvije, stoga je to i razlog zašto vam šaljem ovu kratku kontemplaciju na relaciji Livade-P. Porton, a jednako kao i da se radi o relaciji Paris-Dakar, biciklom.

U cijeloj toj priči, na kraju te zamišljene rasprave (osim ako niste uistinu sudjelovale :) ), počela mi je u glavi polako sazrijevati još jedna misao, a vezala se je na moju izjavu vama objema o tome kako vas obje trebam da bih izložio jednu novu teoriju koju sam upravo smislio.
O čemu je riječ? Pa, eto, radi se o tome da sam smislio jednu novu verbalnu formu, svojevrsnu kraticu. Naime, da bih vam objema nešto izložio, trebam vas (kao sugovornike, ili bar kao slušače) OBJE. Dakle, moglo bi se reći da "trebam vas obje", "trebam obje". Razmišljajući dalje o toj tezi, shvatio sam da bi se zapravo taj kratki izraz "vas obje", "vas oba dvije" ili "vas obe", "vas oba dve" mogao sasvim komotno, no ipak možda ne toliko uobičajeno i olako prihvatljivo u puku :), dakle da bi se mogao zamijeniti s jednim kratkim izrazom "ve".
Prema tome bi ta konstrukcija "ve" u punom izrazu maloprijašnje izjave glasila otprilike ovako:
"...vezala se je na moju izjavu vama objema o tome kako ve trebam da bih izložio jednu novu teoriju koju sam upravo smislio.".
Dakle, ta zanimljiva konstrukcija "ve" mogla bi se komotno upotrijebiti i u sljedećoj imaginarnoj situaciji: profesor sam, govorim dvjema učenicama za određeni seminarski rad, i kažem im: "Hoćete seminar ve napraviti zajedno?", što bi, po maloprijašnjem, značilo: "Hoćete seminar vas dvije napraviti zajedno?".

Ne moram reći kako sam se samozadovoljno nasmiješio, i s iznimnom srećom radi navedenog filozofskog izvoda, odlučio da ću to svakako morati pretočiti u tekst i podijeliti s bar nekim. No nikako samo to - nastojat ću to inače koristiti, jer baš djeluje neobično, a možda i malo zbunjuje. Na kraju krajeva, može se čak desiti zgodna situacija u kojoj će netko stvarno pomisliti da mi je sunce udarilo u glavu, ošamutilo me, štono bi rekli, a možda će pomisliti i da patim od kronične nesanice, od čega ne patim!

Jedina stvar koja može dati određenu gorčinu cijeloj ovoj priči jest činjenica da je netko to možda već smislio. U stvari, pomislih kako je ovo tipična situacija u kojoj se netko sâm sjeti nečega, izmisli ili kreira nešto; nešto što je već možda netko treći smislio i objavio, ali taj drugi nije znao da je to objavljeno. I, iako je potpuno sâm to smislio, bez ikakvog plagiranja ili slijeđenja tuđih tokova misli, sama činjenica da je taj netko treći to prvi objavio u civilizacijskoj javnosti daje tom trećem za pravo da polaže patentno, ili ono "moralno" pravo na tu izmišljotinu. Iako, u srži, oba imaju pravo na to jer su oba došla do zamisli, tj. ideje, potpuno neovisno, potpuno spontano i podjednako kvalitetnim misaonim procesom.
Nije da je ovo moje bogzna koji proces, ništa više od pukog blica na ravnici između dva blaga zavoja udesno, te dvije djevojke koje su, nehotice, sudionice priče. :)
Olakšanje mi je misao da se vjerojatno jako malo ljudi bavi ovakvim fantastičnim izmišljotinama, kao što se, recimo, ja bavim, a sve to stoga što se ne voze biciklom po već poznatom nam putu dolinom Mirne. :)


Dakle, djevojke, hvala ve što ste ovo pročitale, što ima jednaku težinu kao da ste me saslušale, ali ovako bar neću vidjeti kad se budete smijale. :)

Dobra stvar je što slijedi vikend, čime će luckasti plod kratke ravnice između dva desna zavoja, što i nije tako česta pojava na toj dionici, poslužiti za možda mrvicu bolje raspoloženje cigla dva i pol dana, možda i 2,75-2,8, ovisno o tome kad ćete pročitati mail u petak. ;-)

U trenutku kad budete ovo čitale, ja ću vjer. već biti na putu za Pag. Idem pokazati ostatku Hrvatske što znači voziti se biciklom po Dolini Mirne, na potezu od Livada do P. Portona, odolijevati žegi i sunčevim batinama po leđima, rukama, nogama, po vratu!

Uistinu LIJEP mah-mah jednom od dviju ruka. S onom drugom klikam na "SEND" :)

- 12:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ona

Spavao sam. Negdje daleko osjećao sam kako je jutro negdje blizu, a pogled prema niskim prozorima i bjelini svjetla koja ih je poljevala s vanjske strane, dahtali su prve daške jutra. Snovi su bili raznovrsni, svakojakih tema, bez kakvog smisla i povezanosti. Odjednom je u snovima zazvonilo zvono na ulaznim vratima te krenuh da ih otvorim. U trenutku sam bio na vratima, otključao ih istovremeno gledajući da li imam adekvatnu odjeću (pošto sam u stanu nerijetko gol ili samo u gaćama), te odmah, samo trenutak nakon toga, i otvorih vrata.

Ostao sam uvelike iznenađen, pošto se na vratima pojavila – ONA!
Ona, ta žena, bila je na vratima, sasvim mirno me gledajući. Jest, lijepa je; ja to znam, ona to zna, ona zna da ja to znam, zna da znam da ona to zna, znam da ona zna da to znam.
U prvom djeliću sekunde lagano sam se usplahirio, no odmah trenutak nakon toga shvatih kako je njen dolazak sasvim u redu, te kako nema povoda nikakvoj brizi. Istog sam se trenutka okrenuo shvaćajući da je s njene strane sve u redu, te krenuh unutra u stan, a ona krenu za mnom shvaćajući kako je pozvana.
Osjećao sam veliku sreću i mir, radost, satisfakciju, znajući da ćemo na miru ugodno razgovarati, razmijeniti mišljenja, ispričati se i podijeliti osjećaje, misli, radost i brige, a nakon toga ćemo se oboje osjećati opušteno, sretno, veselo. Bili smo oboje svjesni kako ćemo u tom zajedničkom druženju istinski i duboko uživati. Radi tih osjećaja osjećao sam toliku sreću da sam naprosto htio ciknuti, poskočiti, a osmijeh mi se razlio licem.

U tom je trenutku zazvonio alarm, a svi snovi nestaše.

E jebemu mater!
- 12:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Havarija

Bebica je tog ponedjeljka započinjala drugi tjedan ovogodišnjeg boravka u vrtiću. Ove godine krenula je s učenjem engleskog jezika, u engleskoj grupi. Engelskoj grupi. :-)
Predvečer tog dana, kad su se svi skupili kod kuće, odlučila je reći mami o tom danu u školi, i to upravo o engelskoj grupi.
"Mama, znaš da smo danas imali havariju?"
Majka je zastala s prčkanjem po suđu u kuhinji i pogledala ju:
"Kakvu havariju!?"
"Danas smo radili havariju." odvrati bebica lagano uzbuđena, lagano ponosna.
"Zar se nekome nešto desilo?", ponovo će majka, i dalje jednako zatečena.
"Ne. Govorili smo havariju.", ponovo će bebica, spokojno, čak možda lagano nezadovoljna što mama ne razumije što govori.
"Jel bilo nešto kod vrtića?" ponovo će mama, i dalje uvjerena kako se desila neka nesreća oko vrtića ili bar nešto slično što je moglo nositi karakteristiku takve težine.
"Ma ne, mama; teta nam je pričala havariju!" sad već lagano uznemireno će bebica, pri tom šireći ruke sa strane, s otvorenim dlanovima, u pokušaju da vizualizira emotivnu karakteristiku razgovora.
"Ma, koka, ne razumijem o kakvoj havariji pričaš." mama će sad već pomalo očajna što nikako ne razumije o čemu se radi u priči koju joj pokušava prenijeti bebica. "Što vam je to točno govorila teta?"
"Rekla nam je: "Havarja", a mi smo onda rekli "Okeeej!"", konačno će bebica sretna, samo trenutak nakon čega je mamu oblio nemjerljivi osmijeh, a zatim se sagnula, zagrlila bebicu i izljubila ju po obraščićima i po vratu.
- 12:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Što je ljubav?

Kad netko tvoje ime kaže na način drugačiji od ostalih.
.
- 12:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Koja je boja istine?

Bilo koja, samo da je istinita.
- 12:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Viša sila. Mh... viša MISIJA!

Dobro sam jeo. Profinjeno bi rekli - konzumirao. Hehe, ali kako možeš svinjetinu jesti na profinjeni način!? :-)

Najeo sam se svinjetine. Najprije je to bilo u obliku... čega ono...?! Vino me ljulja vamo-tamo, stalno zaboravljam što sam htio reći... maloprije sam skoro zaboravio da udahnem i izdahnem tih par puta u minuti! No... prvo je bila u obliku komada. Same sebe. Raskomadale se je sretna da nam se ponudi u komadima. No, zadržao sam dignitet, i nisam pojeo potkoljenice. To je ipak dio koji se nekad jedini smio, u posebnim prilikama, pokazivati ispod suknje, a onaj koji je znao za madež na bedru, stegnu, a ne daj bože kojegdje drugdje, znao je tajnu koja je mogla donijeti dobar imetak, društveni položaj, ugled i neki bolji, viši stalež. No, o kakvom sad madežu je riječ na svinjskoj potkoljenici?! :)
Onda smo pili, i prije toga - s komadima sretne svinje, koja se raspadala od zadovoljstva da nam se posluži, sretno implodirajući da bi eksplodirala u komade upravo tu na stolu, na pladnju pred nama. Potpuni raspad sustava! :-) Rastepla se u bezbroj paramparčadi, dezintegrirajući se u našim čeljusnim aktivnostima.
Elem, gdje sam stao...
A onda je došla u profinjenom obliku ćevapa, autohtone hrane ovih prostora, s ponešto kotleta. Kotlete nisam dirao, ipak držim do tradicije...
Vino. Još. Onda sam prešao na crno. Crveno. Tamno. Uglavnom, ne-bijelo vino. Kasnije je bilo samo vino.
I tada sam odlučio otići doma. Otišao sam doma.
I sad, kako ovo sveto prinašanje svinje ne bi oskvrnulo daljnje misli, svinja mora ovdje završiti svoj put!
Stoga - stop!

- 12:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pismo ocu I - Neuspjeh koji nije suđen

Iz istoimenog teksta Fra _n_ za Ka _f_ ke. Prvi citat.

Tamo gdje sam živio, bio sam odbačen, osuđen, poražen, a da se uteknem negdje drugdje vuklo me, doduše, silno, ali to nije bio nikakav posao, jer radilo se o nemogućem, koje je za moje sile bilo nedohvatljivo, sve do malih izuzetaka.
U tom stanju, dakle, dobio sam slobodu izbora zvanja. Jesam li ja, međutim, bio još uopće kadar da zapravo iskoristim takvu slobodu? Jesam li se, naime, još toliko pouzdavao u sebe da bih mogao postići neko stvarno zvanje? Moj sud o sebi mnogo više je ovisio o tebi nego inače o bilo čemu, recimo, o nekom vanjskom uspjehu. To je bilo trenutno ohrabrenje, inače ništa, ali na drugoj strani vukao je tvoj uteg uvijek mnogo jače nadolje. Nikad neću proći prvi razred osnovne škole, mislio sam, ali je uspjelo, dobio sam čak nagradu; ali prijemni ispit u gimnaziju sigurno neću položiti, ali je uspjelo; sad ću, međutim, sigurno pasti u prvom razredu gimnazije, ne, nisam pao i uspjevalo je sve dalje i dalje. To mi ipak nije davalo pouzadnja, naprotiv, uvijek sam bio uvjeren - a u tvojem odbojnom izrazu imao sam formalno za to dokaza - čim više mi uspjeva, tim gore će to konačno morati svršiti. Često sam u duhu vidio strašni profesorski zbor (gimnazija je samo najjedinstveniji promjer, ali svuda oko mene bilo je slično) kako se sastaje nakon što sam istrajao u prvom razredu, onda u drugom nakon što sam istrajao u ovome, onda u trećem i tako dalje, da istraži taj svojevrsni, u nebo vapijajući slučaj, kako je to uspjelo meni, najnesposobnijem i u svakom slučaju najneukijem sad kad je opća pažnja svraćena na mene, na radost svih pravednika, oslobođenih te more. Živjeti s tim predodžbama nije bilo lako jednom djetetu. U tim okolnostima nije mi bilo stalo do učenja. Tko je bio u stanju izbiti iz mene iskru zanimanja? Mene je zanimalo učenje - i ne samo učenje nego sve oko mene u toj presudnoj dobi - nekako kao što nekog bankovnog pronevjeritelja koji je još na svom mjestu i dršće pred otkrićem, zanima sitni tekući bankovni posao, što ga još uvijek mora obavljati kao činovnik. Tako malo, tako daleko bilo je sve to pred glavnom stvari. Onda je to teklo dalje sve do mature, koju sam već stvarno prošao djelomično samo na prevaru i tada je zapelo; sada sam bio slobodan. Trebalo je da već onda marim samo za sebe usprkos gimanzijskoj prisili, kao što sam tek sada kad sam postao slobodan. Dakle, prave slobode u izboru zvanja nije bilo za mene, znao sam: sve će mi prema glavnoj stvari biti jednako tako ravnodušno kao svi predmeti u gimnaziji, radi se, dakle, o tome da nađem zvanje koje mi najbolje dopušta tu ravnodušnost, ne povređujući suviše moju taštinu. Dakle, studij prava sam se nametao. Mali suprotni pokušaji iz taštine, glupave nade kao četrnaestodnevni studij kemije, polugodišnji studij njemačkog samo su pojačali ono osnovno uvjerenje. Studirao sam, dakle, pravo. To znači da sam se onih nekoliko mjeseci prije ispita, uz obilan pridjevak živaca, duhovno naprosto hranio crvotočinom, koju mi je povrh toga prije već naširoko obrazlagalo hiljadu gubica. Ali u izvjesnom smislu to mi je baš prijalo, jednako kao ranije u neku ruku gimnazija, a kasnije činovnički poziv, jer je sve to potpuno odgovaralo mojem položaju. U svakom slučaju pokazao sam ovdje začudnu dalekovidnost, već kao malo dijete imao sam dovoljno jasne slutnje u pogledu studija i zvanja. Odatle nisam očekivao spasa, ovdje sam bio već davno odustao.
- 12:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sreća

Šljapkale su nam tenisice na vlažnom i klizavom asfaltu, čineći u mraku polukružne pomične svijetle točke koje se stalno gibaše u istoj putanji, odmičući sve dalje od grada, sve dalje ka tmini. Poneka svjetla okolnih naselja lomila su večernji mrak. Iako su se dani već produžavali, proces uzlaza tek je počeo te su noći i dalje padale vrlo rano.
Naš kolega I. nekada je radio za jednu firmu sastavljenu od financijski imućnijih ljudi, s dobrim poslovnim vezama, dakako i s puno "onih" poslovnih veza. Radilo se za velike kompanije po cijeloj zemlji, a i van nje, i posao je dobro išao. Štoviše, iako nisam baš previše informiran – nikad nisam volio previše zabadao nos u tuđe poslove – nisam čuo da su imali poslovnih kriza ili problema, te su stvari išle glatko i regularno. No pamtim I. već od ranijih dana, i uvijek mi je bio simpatičan. Sjećam se da se u određenom vremenu žalio na određene teškoće u životu, nešto privatno, ponekad nešto poslovno, ali vidio sam ga na tom radnom mjestu trajno.
U našem razgovoru večeras, dok smo trčeći kročili kroz mrak, Medo mi je odjednom rekao da se naš kolega I. sa ženom odselio u drugi grad, i tamo su sretno započeli novi život. Što zbog dobrih uvjeta koje je ona našla, što zbog nekih neugodnih iskustava koje je on doživio na radnom mjestu, radi čega je našao novi posao. Započeli su iznova, dobro se osjećali i... i riješili sva ona ključna "veća" životna pitanja. A sve zbog parsto kuna mjesečno koje su mu odbili, iako je doprinio firmi u višestruko mnogo većim iznosima.
Parsto kuna mjesečno... postaje mi tako monotono i ofucano od ponavljanja, te stalne priče oko nadmoći i sile, radi principa, što nema logičkog ili međuljudskog razloga...
Medo je, završivši priču na moj upit o detaljima oko promjena u životu kolege I., onako u kasu ispuhao nos prstima, a zatim promrsio kroz zube:
"Pa jebote, pa nije sve u novcu! To nema veze sa životom..."

Nastavili smo čavrljujući oko raznih tema, te smo došli na cure. Bivše cure. Šutio sam ko zaliven. Ko riba. Ko grješnik. Like a sinner! A saint not. Naravno, i pitao se gdje mi je zapravo grješnost.
Dotakao se nekih doživljaja s jednom bivšom curom, vezanih za seks. Ispričao je par detalja, zanimljivih, iz seksualnog života, iako te moram odmah prekinuti u razmišljanju kako to nije bilo nikako u smjeru ponižavanja ili razotkrivanja nekih detalja koji bi mogli biti neugodni. Na kraju krajeva, šutim kao riba, stoga sve što je meni rečeno zapravo nije rečeno, jer što je rečeno ako neće nikome dalje biti rečeno? :-)
"You have to learn to give... and wait your turn." reče jedan napjev u mojoj glavi.
Dotakao se brzinski par detalja koji su nas nasmijali kao šaljive anegdote. Uživao je u seksu s njom, i toga se sjećao s velikom srećom. Definitivno je to bila najkvalitetnija komponenta njihove veze, i tu su se definitivno ispunjavali. Živopisno smo se zafrkavali s tim detaljima i uživali u maštanjima. Već smo bili na povratku te kroz desetak minuta završavamo današnji izlet u mrak.
Na trenutak smo zastali s pričom, nakon duhovitih salvi, i ušutjeli na trenutak. No, već kroz minutu ili dvije prozborio je, iznoseći zaključak:
"Seks je bitan, ali nije najbitnija stvar u životu... ili jednoj vezi."
Nisam zanijekao, nisam niti potvrdio, već sam šutio, no za to vrijeme su mi se u glavi vrtile argumentacije svega toga.
Ne, nije najvažniji, nije jedini. Međutim, od toliko segmenata od kojih se sastoje naši života, u biti, niti nema najvažnije stvari. Sve je važno! Sve ima neke bitnosti i doprinosi raznolikosti, doprinosi u jednom dijelu. Bitan je novac, bitan je seks, bitno je zdravlje, bitan je dobar odnos s ljudima, bitna je raznolikost, bitna su djeca i zdrava obitelj, bitno je... ono nešto za što bi ljudi rekli "široka obrazovanost", "široka kultura" ili "opće obrazovanje", međutim ja bih ipak radije rekao "široki interesi", a mogao bih to čak nazvati i širokoumnošću.
I kako su te misli jenjavale u mojim mislima, uskliknuh:
"Pa bogamu, ako ti nije bitan novac, nije ti bitan seks... a ŠTA ti je onda BITNO!?!"

* * *

Da, uistinu... ne tako davno postavio sam pitanja koja je boja istine i koja je boja ljubavi. Sada bih postavio pitanje, ono koje me trajno muči i ljulja mi samopouzdanje i životnu sreću:

Što je bitno u životu?
Da, što je po tebi bitno u životu?
Pretpostavljam da će česti odgovori biti u smjeru zdravlja, djece odnosno obitelji, dovoljno novaca, dobrih prijatelja, možda dobro posla. Da, jasno, sve je to dobro, ali mnogi sretni životi idu i bez neke od tih stvari, a ima i onih koji imaju veliki dio, neću reći sve, a opet su (pra)iskonski nesretni.
U sebi se ne mogu kiselo ne nasmiješiti kad se sjetim kako bi moji kolege sad komentirali da me čuju da o ovome razgovaram, pišem ili razmišljam. Vjerojatno bi im to opet bilo filozofiranje o, kako ja to volim naglašavati radi ironije i preuveličavanja, "o smislu života". :)
Ali, to je uistinu razmišljanje o smislu života.

Stoga, hajde, pronikni malo i kaži mi – što je po tebi bitno u životu?

http://www.youtube.com/watch?v=VowX3fwTt_A
- 12:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Pismo ocu II - Voditi novi život

Iz istoimenog teksta Fra _n_ za Ka _f_ ke. Drugi citat.

Oženiti se, osnovati porodicu, svu djecu koja dođu uzeti, odžati u ovom nesigurnom svijetu čak još malo voditi, najviše je, po mom mišljenju, što uopće može uspjeti nekom čovjeku. Što prividno lako uspijeva mnogima nije nikakav protudokaz, jer, prvo, uspijeva to stvarno malobrojnima i, drugo, većinom ti malobrojni ne "izvode" to nego se to naprosto "događa" s njima; to nije, doduše, ono najviše, ali još uvijek vrlo veliko i vrlo časno (pogotovo što se ono "izvoditi" i "događati se" ne da čisto razlučiti jedno od drugoga). I konačno, niti se ne radi o tom najvišem, nego samo o nekakvom dalekom, ali pristojnom približavanju; nije ipak potrebno odletjeti nekuda ravno do sunca, ali svejedno dopuzati do nekog čistog mjestanca na zemlji, koje ponekad obasjava sunce i gdje se čovjek može malo ugrijati.
- 12:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jok

Jutro. Kuckam po mekanoj tastaturi IBM Thinkpada, ultramoderno pouzdanog kompjutera, uzročno možda ponajsporijeg kompjutera koji sam ikad koristio. Zirkam u mislima aparat za kavu na kraju hodnika, iako ga optički ne vidim - iza ugla mi je. Tri kune od dvije i jedne kune zaklokotale bi kroz mehanizam i pokazale tri kune kredita. Pritisnuo bih puce po želji, ono koje obično gnječim u to doba, pokušavajući kroz njega prodrijeti unutar mašine, iako je njegov hod svega milimetar-dva, i pričekao zujanje i kvrckanje. Ovo je jedan od boljih aparata, jedan od onih koji sami spuštaju čašicu na postolje i u njega smjesu, faktički tekućinu. To je super, jer kava ne može iscuriti u prazno ako zaboraviš staviti čašu, kao što je to kod nekih aparata starije generacije.
Tja, znaš da svaka medalja ima dvije strane, ako izuzmemo obrub? Ne da mi se pričati, ali eto, ipak...
Što će se desiti ako ovdje netko zaboravi pokupiti svoj pripravak... jer mu je možda zazvonio telefon pa je skočio nešto obaviti u ured i onda smetnuo s uma kavu? Tehnologija protiv sebe same! Prazna čaša upala bi na mjesto pune koja ju tamo već čeka. Izlijevanje, špricanje, upropaštena nova i prijašnja čaša te dragocjene tekućine...
Često sam se noću budio obliven znojem, u bunilo zamišljajući novu plastičnu čašu, onu neprozirne smeđe boje, kako prazna pada na već punu i spremnu istu takvu na postolju, zbog lakoće upadajući samo oko jedan prst u punu kavu u položenoj čaši. I kako ju mašina puni kavom odozgo, tako se ona sve više zabija u kavu u donjoj čaši, prskajući na sve strane. Na kraju zbog nestabilnosti, prije negoli zadnjeg brziganja - kakao treba doći u čašu da zaokruži proces kapučina s čokoladom - obje se čaše prevrnu i proliju.

Danas bih uzeo samo čisti kapučino. Nekako mi ne paše slatkoća onoga s čokoladom.
Imam kunu. Kolega mi dadne medvjeda.
Upitam ga da li će i on kavu. Blesavo.

A on će: "Ne. Popij ti dvije.".

- 12:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kokice sve do zadnje

Obje curice su se igrale po dnevnom boravku i svojoj sobi. Zabavljale su se i igrale međusobno. Majka je odlučila da ih iznenadi kokicama, pa je sve pripremila i onda ulučila trenutak kad su na kratko bile u svojoj sobi da u hipu ispeče porciju koja će ih čekati kad se vrate. Uspjela je u svome naumu. Curice su bile iznenađene i jako sretne poklonom. Iznenađenje je bilo tim veće jer nije bilo nikakvog očekivanja.
Sa zadovoljstvom su uzele i počele grickati pečene kokice. No, s vremenom, kako to obično biva s djecom, zaigrale su se i u toj je igri mlađa curica otišla mrvicu dalje i izvrnula tanjur s preostalim kokicama, iz kojeg su se ove preko stola rasteple na pod.
Majka je došla mlađoj i rekla joj da pokupi sve kokice s poda. No, ova je tvrdila da nije kriva, kako to obično i biva. Nakon kraće rasprave majka je završila raspravu povišenim tonom:
"Da si pokupila kokice sve do zadnje!"
U tom trenutku se javila starija curica, koja je dotle sa strane sve to promatrala, i upitala:
"A šta zadnju da pusti?"

- 12:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ZVUK

Došao sam doma s posla, pomalo iscrpljen, a lumbalni dio leđa me bolio od stalnog sjedenja. Zbog bolova u koljenu nisam se rekreirao i onda su se mišići olabavili. Posljedično dolazi bol u donjem dijelu leđa.
Sjeo sam na udobnu stolicu za kompjuterom. Mekana, i dobar naslon.
Malo komunikativni kanali, fejzbuk, chat, mailovi, newsgrupe... Cijelo to vrijeme slušam muziku, probrana glazba, baš uživam. Polako se bliži večer, vrućina je mrvicu popustila. Muzika mi tako dobro odgovara... prepuštam se zvukovima, udaljavam se mislim tamo kamo mi odgovara i konačno malo udaljavam misli od obaveza. Srećom, večeras nemam nikakvih obaveza tako da se mogu posvetiti sam sebi. I sam sam kući.
Pustio sam da svira Band of horses i njihova stvarčica Funeral. Vidio sam to na jednom spotu za atraktivnu vožnju biciklom, zapanjujuće vještine!
I došla zatim skladba Jose Gonzaleza
http://www.youtube.com/watch?v=Fgzwmccgo1Y
Lagani uvod uvodi me u neki drugi svijet. Prepuštam mu se gotovo istog trenutka, stapajući se s njegovom strujom koja je lelujala tamo negdje, gotovo sigurno gdje bih želio biti u nekom drugom, metafizičkom stanju. Nema ničega doli uzvišenosti i smiraja, objektivnosti i distanciranosti od svega.
Skladba se upotpunjuje njegovim skladnim i uklopljenim glasom. Predivno!

I onda čujem neko piskanje u glazbi... čudan zvuk kojeg nisam primjetio do sada u slušanjima.
Zaustavio sam pjesmu da osluhnem...

... i u tišini je nastavio zvuk Frosta koji je u kamionu razvozio zamrznute prehrambene proizvode kroz kvart, zavijajući svojom sirenom svoj prepoznatljivi propagandni materijal.

Uistinu Cycling trivialities.

- 12:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se