04.08.2015., utorak

The Toughest Lawyer in America is on Your Side

The toughest lawyer in america is on your side

Izvor: http://www.playboy.com/articles/toughest-lawyer-in-america

- 16:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.07.2015., četvrtak

Kako je jedna mama prestala vikati


Cijenim poruke koje dobijam od svoje djece – bilo da su išvrljane flomasterom na malom komadiću papira ili napisane savršenim rukopisom na papiru s crtama. Ali pjesma za Majčin dan koju sam prošlog proljeća dobila od svoje najstarije kćeri, posebno me, duboko pogodila.

Prvi stih pjesme oduzeo mi je dah prije nego što su suze potekle mojim licem.

“Važna stvar o mojoj mami je… ona je uvijek tu za mene, čak i kad napravim problem.”

Vidite, nije uvijek bilo tako. Tijekom veoma rastrojenog života, započela sam jedan nov običaj koji se radikalno razlikovao od načina na koji sam se do tada ponašala. Postala sam osoba koja viče. To nije bilo često, ali je bilo ekstremno – kao prenapuhan balon koji iznenada pukne i svi u okruženju se zbog toga strahovito trgnu.

Pa što je to bilo s mojom djecom, koja su tada imala tri i šest godina, zbog čega sam se gubila? Je li to bilo inzistiranje jedne kćeri da otrči po još tri narukvice i omiljene roza naočale kad mi već kasnimo? Je li to što je druga pokušala sama usuti pahuljice u zdjelu i prosula cijelu kutiju na stol? Je li to što je jedna oborila na pod i polomila mog specijalnog staklenog anđela iako sam joj govorila da ga ne dira? Je li to što se druga stojički borila da ne zaspe baš kada su meni bili potrebni mir i tišina? Je li to što su se njih dvije svađale oko glupih stvari poput koja će prva izaći iz auta ili koja će dobiti najveću kuglu sladoleda?

Da, bile su to te stvari – normalna huškanja i tipični dječiji problemi i ponašanja – koje su me iritirale do te mjere da sam gubila kontrolu.

Ovu rečenicu nije lako napisati. Niti je to lijep period mog života za sjećanje jer, istinu govoreći, mrzjela sam sebe u tim trenucima. U što sam se to pretvorila da sam trebala vikati na dvije dragocjene male osobe koje sam voljela više nego sam život?

Reći ću vam u što sam se pretvorila. U moje skretanje pažnje.

Pretjerana upotreba telefona, previše zadataka, ‘to-do’ liste na više strana i jurnjava za savršenstvom, jednostavno su me iscrpili. A vikanje na ljude koje sam voljela bila je direktna posljedica gubitka kontrole koju sam osjećala u svom životu. Naravno, morala sam negdje puknuti. Pukla sam iza zatvorenih vrata u društvu ljudi koji su mi značili najviše na svijetu. Sve do jednog sudbonosnog dana.

Moja starija kćer sišla je sa stolice da bi dohvatila nešto, a onda je slučajno prevrnula cijelu kesu riže na pod. Dok je milijun sitnih zrna letjelo po podu kao kiša, oči mog djeteta su se ispunile suzama. I tada sam ga vidjela – strah u njezinim očima dok se spremala za tiraniju svoje majke.

“Ona me se boji”, pomislila sam uz najbolnije moguće shvaćanje. “Moje šestogodišnje dijete se boji moje reakcije na svoju nevinu grešku.”

S dubokim žaljenjem sam shvatila da nisam majka uz kakvu želim da moja djeca odrastaju, niti da tako želim živjeti ostatak života.

U nedeljama koje su uslijedile nakon te epizode, doživjela sam slom i prosvjetljenje – trenutak bolne spoznaje koji me je pokrenuo na ‘hands free’ put, put zaborava svih skretanja pažnje i bavljanje onim što je stvarno važno. To je bilo prije tri godine – godine laganog odvajanja od pretjerivanja u upotrebi elektronskih smetala u mom životu… tri godine oslobađanja od nedostižnih standarda perfekcije i pritiska društva da ‘radiš sve’. Kako sam se oslobađala svojih internih i eksternih distrakcija, bijes i stres koji su kuhali u meni polako su nestajali. S manje tereta na leđima, mogla sam regirati na greške moje djece na mnogo smireniji, suosjećajniji i razumniji način.

Govorila sam stvari poput: “To je samo sirup od čokolade. Možeš to obrisati i stol će biti kao nov.”(Umjesto da ispustim ogorčen uzdah i prevrnem očima). Ponudila sam se da držim metlu dok ona čisti more pahuljica s poda. (Umjesto da stojim nad njom s pogledom negodovanja i neopisive dosade.) Pomogla sam joj da razmisli gdje je ostavila svoje naočale. (Umjesto da je postidim što je tako neodgovorna.)

A u trenucima kada čista iscrpljenost i neprekidno kukanje prijete da će oduzeti najbolje od mene, ušla bih u kupatilo, zatvorila vrata za sobom i dala sebi malo vremena da dišem i podsjetim se da su one djeca, a djeca griješe. Baš kao i ja.

Vremenom je strah koji se vidio u očima moje djece kada upadnu u nevolju nestao. I hvala Bogu, postala sam utočište u njihovim teškim trenucima, umjesto neprijatelj od kog trebaju bježati i kriti se.

Nisam sigurna da bih se sjetila da pišem o ovoj dubokoj transformaciji da se nije dogodio incident dok sam završavala rukopis za moju knjigu. U tom trenutku sam osjetila da mi je život pretrpan i potreba da vičem bila mi je na vrhu jezika. Privodila sam kraju posljednja poglavlja knjige kada se moj kompjuter zamrznuo. Iznenada, izmjene na tri cijela poglavlja nestale su pred mojim očima. Provela sam nekoliko minuta mahnito pokušavajući vratiti posljednju verziju rukopisa. Kada mi to nije uspjelo, konzultirala sam i ‘back up’ samo da bih otkrila da je i tamo rukopis nestao nekom greškom. Kada sam shvatila da nikada neću vratiti poglavlja na kojima sam radila, došlo mi je da plačem, ili još bolje, došlo mi je vrištim od bijesa.

Ali, nisam mogla jer je bilo vreme da pokupim djecu iz škole i odvedem ih na plivanje. Uz veliku suzdržanost mirno sam zatvorila svoj kompjuter i podsjetila sebe da postoje puno, ali puno gori problemi od ponovnog pisanja ovih poglavlja. Zatim sam rekla sebi da ne postoji apsolutno ništa što bih mogla sada učiniti da bih riješila ovaj problem.

Kad su moja djeca ušla u automobil, odmah su znala da nešto nije u redu. “Što nije u redu, mama?” pitala su me jednoglasno nakon samo kratkog pogleda na moje blijedo lice. Došlo mi je da vrisnem “Upravo sam izgubila četvrtinu moje knjige!” Došlo mi je da dlanom razbijem volan jer je sjedenje u autmobilu bilo posljednje mjesto na kojem sam htjela biti u tom trenutku. Željela sam ići kući i popraviti svoju knjigu – a ne vozikati djecu na plivanje, cijediti mokre kupaće kostime, češljati zamršenu kosu, kuhati večeru, prati prljavo posuđe i uspavljivati ih.

Ali umjesto toga mirno sam rekla: “Malo mi je problem sada o tome pričati. Izgubila sam dio knjige. I ne želim pričati o tome jer se osjećam loše.”

“Žao nam je”, rekla je starija kćerka u ime obje. I onda, kao da su znale da mi je trebalo prostora, bile su mirne sve do bazena. Djeca i ja smo obavile sve aktivnosti tog dana i, iako sam bila tiša nego obično, nisam vikala i dala sam sve od sebe da se suzdržim od razmišljanja o knjizi. Napokon se dan skoro završio. Ušuškala sam mlađu kćerku u krevet i legla pored starije za uobičajeno ‘večernje čavrljanje’. “Misliš li da ćeš uspjeti vratiti poglavlja?”, tiho je pitala moja kćerka. I tada sam počela plakati, ne toliko zbog tri poglavlja, znala sam da ih mogu ponovo napisati, moj slom se dogodio više zbog umora i frustracije koju podrazumijeva pisanje i uređivanje knjige. Bila sam tako blizu kraja. Na moje iznenađenje, moje dijete je pružilo ruku i nježno me pogladilo po kosi. Izgovorila je ohrabrujuće riječi poput “kompjuteri mogu biti tako frustrirajući” i “Mogu pogledati ‘back up’ i vidjeti mogi li popraviti knjigu”. I na kraju “mama, ti to možeš, ti si najbolji pisac kojeg poznajem”, i “ja ću ti pomoći kako god mogu”.

Kad sam ja imala ‘problem’, ona je bila tu, strpljivo i suosjećajno me hrabrila ni ne pomislivši da me udari kad sam već bila na dnu. Moje dijete ne bi naučilo ovaj odgovor pun empatije da sam ja ostala ona osoba koja viče. Jer vikanje zatvara komunikaciju, prekida veze, ono čini da se ljudi razdvajaju, umjesto da se zbližavaju. Važna stvar je…. moja mama je uvijek tu za mene, čak i kad napravim problem.

Moje dijete je to napisalo o meni, ženi koja je prošla kroz težak period na koji nije ponosna, ali iz kojeg je naučila. I u riječima moje kćerke vidim nadu i za druge.

Važno je… da nije kasno da prestanete vikati.
Važno je… da djeca opraštaju – naročito kad vide da se osoba koju vole pokušava promijeniti.
Važno je… da je život previše kratak da bismo se nervirali oko prosutih pahuljica i zagubljenih cipela.
Važno je… da bez obzira šta se dogodilo jučer, danas je novi dan.

Danas možemo odabrati da reagiramo mirno. I dok to radimo, učimo djecu da mir gradi mostove – mostove kojima možemo poći kad imamo probleme.

Izvor: alternativainformacije.com: "Kako je jedna mama prestala vikati"
- 15:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.09.2014., ponedjeljak

Komentar, ali pakleno dobar


Raspolozenje u narodu spram drugog naroda, ideje ili pokreta je u potpunosti upravljano interesima rezima posredstvom vodecih medija u Hrvatskoj (kad kazem rezim onda ne mislim na trenutnu vlast nego na sistem jer vlade se mijenjaju, a rezim rada i politicke pretpostavke ostaju isti).
Primjerice, ako je rezimima to u interesu onda ce Srbi i Hrvati biti braca, ako im je u interesu da se kolju onda ce se klati. Ne krivim ljude sto im je psihologija takva da se nad njima moze provoditi masovna manipulacija nego krivim one koji tu manipulaciju provode kontra interesa naroda sto dovodi do stradavanja ljudi, imovine i okolisa.
U Hrvatskoj na cesti ili u javnom prijevozu ukoliko se netko dotakne tema iz naslovnih stranica novina mogu se cuti pitanja poput: Sto hoce taj Putin od Ukrajine? Zasto napada Europu? Zar mu nije Rusija dovoljno velika?
U vijestima Hrvatskog radija bez suzdrzavanja govori se o agresiji Rusije na Ukrajinu.
To je pokazatelj da ispiranje mozgova i stvaranje lazne realnosti posredstvom medija kroz duzi vremenski period i sad vec potpuno laznog izvjestavanja daje ocekivane rezultate u javnom misljenju.
Oni koji ne zive u Hrvatskoj vjerojano nisu primjetili "talasanje" ili odredene stvari koje su se dogadale u Hrvatskom politickom i drustvenom zivotu zadnjih desetak godina, a koje se ne bi mogle odvijati bez intezivnog medijskog angazmana. Sve te promjene redom su imale za cilj razdjeljivanje drustva u svrhu lakse manipulacije.
Nabrojit cu samo neke:
- Uvodenje cirlicnih natpisa u Vukovaru
- Kampanja protiv cirlicnih natpisa u Vukovaru
- Kampanja protiv aktivista koji su protiv cirilicnih natpisa u Vukovaru
- Kampanja za istospolne brakove
- Kampanja protiv istospolnih brakova
- Kampanja protiv aktivista koji ne podrzavaju istospolne brakove
- Priprema opsirnih izmjena o zdravstvenom odgoju u osnovnoj skoli
- Reakcija roditelja i Crkve na neke od nebuloznih ideja koje su sastavni dio najavljenih izmjena
- Kampanja protiv Crkve i aktivista koji ne podrzavaju smjer u kojem idu najavljene izmjene
- Najavljuju se izmjene zakona o radu, najvise po pitanju prava radnika u drzavnom sektoru i njihovih kolektivnih ugovora
- Javljaju se protesti u cilju zastite prava radnika u drzavnom sektoru
- Odmah se javlja kampanja protiv radnika u drzavnom sektoru, a javnost objerucke prihvaca ideju da ovi u drzavnim firmama tako i tako nista ne rade i trose drzavni proracun sto ce reci da sada nisu vise krivi ni Srbi ni Slovenci sto Hrvatska do sada vec nije postala nova Svicarska.
- Proizvodaci mlijeka zbog pritiska trzista i cijena na trzistu vise ne mogu podnositi teret ali mljekare i drzava ne vide interes u tome da podnesu dio tereta
- Proizvodaci mlijeka zbog neisplativosti proizvodnje mlijeka protestiraju i dijele ili pak prolijevaju mlijeko
- Javlja se kampanja s ciljem bacanja fokusa na nekoliko Slavonskih seljaka koji imaju skupe aute te na velike traktore koje su mnogi seljaci naivno dizali na kredit.
Ista stvar kao gore s proizvodacima mlijeka dogada se skoro svake godine s proizvodacima psenice u Slavoniji.
- Porasla cijena Svicarskih franaka, mnogi ljudi kojima su banke omogucile povoljniji stambeni kredit ako ga ostvare u Svicarskim francima dosli su u situaciju da su im rate porasle najmanje duplo od pocetnih.
- Stvara se grupa ljudi koja se bori za intervenciju banaka te dolazi i do tihe kritike bankovnog sistema i drzavne nebrige
- Javlja se kampanja koja koristi argument koji kaze da su oni koji su vezali kredite za Svicarski franak sami krivi jer su htjeli jeftinije proci i svjesno su isli u rizik. Time na svoju stranu kampanja dobiva ljude koji si nisu mogli dici nikakav stambeni kredit i one koji su digli kredit u EUR-ima.
- Mnogi ljudi koji su dizali kredite stavljajuci kucu ili stan na hipoteku stradali su nakon sto vise nisu mogli placati rate kredita uslijed izgubljenog posla i slicnih nedaca.
- Javlja se tiha kritika sistema (tu i tamo neki clanak)
- Javlja se kampanja koja kritizira sistem ali mediji u prvi plan u fokus stavljaju samo jedna obitelj koja je nerazumno raspolagala sredstvima kupujuci nepotrebne stvari poput skupog auta cime su na kraju izgubili kucu koja je bila pod hipotekom. Javnosti je ostavljeno da sama zakljuci da je sistem u redu dok samo takvi koji nerazumno raspolazu sredstvima stradavaju. Time se u potpunosti zaobilazi cinjenica da stotine obitelji muce muku s egistencijalnim pitanjem i pitanjem krova nad glavom iako nisu nerazumno raspolagali sredstvima nego im se stanje pogorsalo gubitkom radnih mjesta na sto nisu mogli utjecati.
Ovakvih primjera sigurno ima jos. Ukratko, narod se preko medija usmjerenih interesima rezima razdjeljuje i okrece sam protiv sebe, a po potrebi i prema drugim narodima kao sto je prije nekoliko godina bila aktualna netrpeljivost prema Slovencima.
Ivke, ti se suzdrzavas ali ja kao Hrvat iz Hrvatske mogu reci da je narodu u Hrvatskoj mozak ispran, a to sto postoji nekolicina pojedinaca cija svijest nije pod kontrolom rezima ne znaci puno. Na kraju krajeva bilo je i u Njemackoj za vrijeme nacizma Njemaca ne-zidova koji su kritizirali poteze njemackog rezima, likvidaciju prvo komunista pa Cigana i onda Zidova ali to nije promijenilo nista i stvari su se odvijale u skladu s interesima rezima.

Advance.hr: "Ne novim ratovima, ne NATO-u"

- 23:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Looking for

Aisi Says: Looking for

- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.01.2014., nedjelja

Danger Modo

Hello dear friends! It's so beautiful up here, dear friends!
I'm high, all right, but not on false drugs; I'm high on the real thing!

target=_blank>Danger Modo

- 21:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

The future will be better tomorrow...

Hope never dies
(ironic...)

.
- 21:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.01.2014., četvrtak

Bored panda



These wonderful photographs by Elena Shumilova plunge the viewer into a beautiful world that revolves around two boys and their adorable dog, cat, duckling and rabbit friends. Taking advantage of natural colors, weather conditions and her enchanting surroundings, the gifted Russian artist creates cozy and heartwarming photography that will leave you amazed.

The boys in the photographs are the photographer’s sons and the animals belong to the farm she runs. “I largely trust my intuition and inspiration when I compose photos. I get inspired mainly by my desire to express something I feel, though I usually cannot tell exactly what that is” Shumilova explained to BoredPanda.

Rural settings, natural phenomena and the changing seasons seem to be the greatest stimuli in her works. “When shooting I prefer to use natural light – both inside and outside. I love all sorts of light conditions – street lights, candle light, fog, smoke, rain and snow – everything that gives visual and emotional depth to the image,” the photographer said.

Shumilova told us her passion for photography manifested in early 2012 when she got her first camera. Her most recent equipment includes the Canon EOS 5D Mark II camera and a 135mm lens. As a mother who doesn’t want to miss out on her growing children, she says she shoots every day and processes the images at night.

We sest you take a cup of tea, lean back comfortably in your armchair and browse this beautiful collection of Elena Shumilova’s photographs.

Bored panda
- 09:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.01.2014., srijeda

Slom Nijemaca kod Staljingrada: Svjedočanstva neprijatelja


S pravom kažu da je pobjeda Crvene armije u Staljingradskoj bitci promijenila tijek svjetske povijesti. „Ruski vjesnik“ objavljuje zapise pobijeđene strane, dnevničke dojmove i pisma rođacima koje su sovjetski vojnici pronašli među stvarima njemačkih vojnika ubijenih ili zarobljenih u ovoj bitci, jednoj od najvećih i najkrvavijih u povijesti.

Izvor: Ruski vjesnik

- 22:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.01.2014., nedjelja

Roger Molls: The listener

target=_blank>
- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

How Language Seems To Shape One's View Of The World



Lera Boroditsky once did a simple experiment: She asked people to close their eyes and point southeast. A room of distinguished professors in the U.S. pointed in almost every possible direction, whereas 5-year-old Australian aboriginal girls always got it right.

She says . Boroditsky, an associate professor of cognitive science at the University of California, San Diego, says the Australian aboriginal language doesn't use words like left or right. It uses compass points, so they say things like "that girl to the east of you is my sister."

If you want to learn another language and become fluent, you may have to change the way you behave in small but sometimes significant ways, specifically how you sort things into categories and what you notice.

Researchers are starting to study how those changes happen, says Aneta Pavlenko, a . She studies bilingualism and is the author of .

If people speaking different languages need to group or observe things differently, then bilinguals ought to switch focus depending on the language they use. That's exactly the case, according to Pavlenko.

For example, she says English distinguishes between cups and glasses, but in Russian, the difference between chashka (cup) and stakan (glass) is based on shape, not material.

Based on her research, she started teaching future language teachers how to help their English-speaking students group things in Russian. If English-speaking students of Russian had to sort cups and glasses into different piles, then re-sort into chashka and stakan, they should sort them differently. She says language teachers could do activities like this with their students instead of just memorizing words.

"They feel generally that this acknowledges something that they've long expected, long wanted to do but didn't know how," Pavlenko says. "They felt that it moved them forward, away from teaching pronunciation and doing the 'repeat after me' activities."

Pavlenko points to research showing that if you're hungry, you'll , and she says speaking another language fluently works the same way.

One's native language could also affect memory, says Pavlenko. She points to novelist Vladimir Nabokov, who was fully trilingual in English, French and Russian. She says Nabokov : He published one in English, and when another publishing house asked for one in Russian, he accepted, thinking he would simply translate his first memoir.

"When Nabokov started translating it into Russian, he recalled a lot of things that he did not remember when he was writing it in English, and so in essence it became a somewhat different book," Pavlenko says. "It came out in Russian and he felt that in order to represent his childhood properly to his American readership, he had to produce a new version. So the version of Nabokov's autobiography we know now is actually a third attempt, where he had to recall more things in Russian and then re-translate them from Russian back into English."

Boroditsky also studied the differences in what research subjects remembered when using English, which doesn't always note the intent of an action, and Spanish, which does. This can lead to , potentially important in eyewitness testimony, she says.

John McWhorter, a linguist at Columbia University, acknowledges such differences but says they don't really matter. The experiments "show that there are these tiny differentials that you can find that seem to correlate with what language you speak," McWhorter says. "Nothing has ever demonstrated that your language makes you process life in a different way. It just doesn't work."

He calls this "the language hoax," which happens to be .

As an example, he refers to modern speakers of a Mayan language, who also use directions that roughly correspond to compass points, rather than left or right. Researchers asked people, most of whom only knew this language, to do tasks like memorizing how a ball moved through a maze, which would have been easier had they thought about it in terms of left and right, rather than compass points. The participants were just as good at these tasks and sometimes better, they were not constrained by their language.

Boroditsky disagrees. She says the counterexamples simply prove language isn't the only factor affecting what we notice. Like studying to be a pilot or doctor, she says, learning to speak a different language fluently can also change us, and this means we can learn those changes, like learning any other skill.

"It's like a very extensive training program," Boroditsky says. "There's nothing exotic about the effects that language has on cognition. It's just the same that any learning has on cognition."

Autor: Alan Yu
Izvor: npr.org: How language seems to shape ones view of the world

- 17:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.01.2014., petak

Generation P

Mislite da ste vidjeli filmove koji preispituju, filmove koji su konfuzni, a istovremeno oslobađajući? Filmska industrija je ponudila sve što je mogla?
Možda... ali zapadna. Ovo ostvarenje nadilazi većinu sličnih blokbasterskih ostvarenja.

"Generation P"
Generation P (Izvor: www.vojvodinanet.com)
.

- 23:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Vrli novi gay svijet

Jedan zanimljivi članak, i razmišljanja naravno, na aktualnu temu. Ima nekih stvari s kojima se ne bih složio ili ih ne bih prihvatio na način kako je to zamislio autor, ali je razmišljanje , i debata sa samim sobom, njega samoga, dobra i zato je dobro da ju se pročita.

* * *


"Naša kultura usvojila je dvije velike laži. Jedna je da, ako ne podržavate nečiji način života, to znači da ga mrzite ili da ga se bojite. Druga je da, ako se nekog volite, to znači da ćete podržati sve što kaže ili uradi. I jedno i drugo je besmislica", rekao je jedan pametni svećenik.
Te laži nikad nisu bile očitije nego nakon prošlonedjeljnog referenduma, a sadržane su u manipulativnom izrazu "homofob", kojim se insinuira da svi koji ne podržavaju gay revoluciju zapravo mrze homoseksualce. Taman posla: u tome ima istine koliko i u tome da svi koji ne podržavaju komunističku revoluciju mrze radnike.

Moj stav o braku je prilično jasan: ako dva partnera istog spola žele sklopiti brak, slobodni su otići u bilo koju crkvu koja takav brak priznaje, anglikansku na primjer, ili pred državom sklopiti ugovor o građanskom partnerstvu s jednakim pravima kao i brak. Čak mi se dopada rješenje koje Milanović predlaže, da se niti jedna zajednica sklopljena pred državom ne zove brak, čime bi taj naziv ostao rezerviran za ono što je izvorno i bio, za crkvne brakove koji nisu građanski ugovor već vjerski sakrament, dakle se karakterom bitno razlikuju od svjetovnih. No ne slažem s tim da se istosplolna zajednica zove brak jer ona to nije, i hipokrizija je tako je zvati. Vlast može promijeniti zakonsku definiciju braka, ali ne i njegovu suštinu: brak je institucija starija od svih država i zakona, pa i od samog kršćanstva. Za mene, takvo inzistiranje na "ravnopravnosti" braka ima smisla koliko i inzstiranje da žene smiju igrati u prvoj nogometnoj ligi zajedno s muškarcima, u ime nedsikriminacije, ili uvođenju kvote od 40% žena u svaku prvoligašku momčad. Naravno, nitko nema ništa protiv da one imaju svoju ligu: ali neke stvari je bolje ne miješati u isti koš samo da bi se dokazala poanta o "jednakosti", tim više što homoseksualci mogu stupati u brak pod istim uvjetima kao i svi ostali, pa tehnički diskriminacije niti nema.

Na razini Hrvatske moj stav o tome što je brak je većinski, iako iz ponešto drugih motiva od većine kojoj je brak svetinja. No u sredini u kojoj se ja krećem, takav stav je prilično izdvojen: urbana obrazovanija populacija je mahom sklonija istospolnim brakovima, a to nam i mediji stalno stavljaju pod nos ne bi li nas ipak suptilno nagovorili da promijenimo mišljenje u ono naprednije i više u skladu s vremenom. No zašto bi netko poput mene, tko ima kolege, prijatelje i rođake homoseksualce (oba spola), od kojih su neki (i neke) stvarno sjajni tipovi i cure, a neki pak ultimativni seronje, tko se kreće u sredini koja generalno ima pozitivan stav spram istospolnih brakova, i tko je svjestan da će oni kad-tad biti nametnuti milom ili silom kao ideološki standard, uopće bio protiv? Kad bih išao linijom manjeg otpora, linijom socijalizacije sa sredinom, glasao bih suprotno: biti "protiv" istospolnih brakova u Hrvatskoj ne znači uvijek imati "svoje mišljenje", naprotiv. Da biste se uklopili, bitno je da mislite isto što i vaše lokalno okruženje, ne globalno, pa čemu se onda izlagati osudi okoline?

Jer zazirem od bilo kojeg vida moralne histerije, i od kolektivnih napadaja potrebe za iskupljenjem za "društvene nepravde", a najviše od duha kolektivizma. Kad bi nas kao osnovnoškolce odveli na kakav školski izlet autobusima, na kakvo pranje mozga na Petrovu goru ili u Kumrovec, obično bi se zborno pjevalo "kad si sretan lupi nogama o pod" i slične pjesmice. Svi smo morali biti sretni po direktivi i ispoljiti duh zajedništva. Priznajem, meni je to neopisivo išlo na jetra. Mrzim zborno pjevanje, nikad to nisam mogao sakriti. Nije da sam ikad želio biti drukčiji, zapravo sam se želio na neki način uklopiti, ali mi jednostavno to nije išlo od ruke. Osjećao bih se kao Wednesday Adams u ljetnom kampu u kom svi moraju biti sretni, vedri i veseli i praviti se da svi vole svakog, gdje nitko ne smije biti "isključen", a neprilagođeni završavaju u izoloaciji.

Na takav meki, maternalistički fašizam s nasmijanim licem me mnogo kasnije podsjetio film "Demolition man" - ne naročit, obzirom da u njemu glume Sly Stalone i Sandra Bullock - ali sa zanimljivom premisom. U potpuno sterilnom i politički korektnom društvu budućnosti, u kom je zabranjena sva nezdrava hrana (i dan monopol na restorane samo jednoj tvrtki, usput) i sve loše navike, u kom je veliki brat (ili preciznije, dadilja koja pazi da dječica budu dobra) sveprisutan i čuje i kažnjava svaku vašu psovku, u kom je svaki vaš korak kontroliran kamerama i mikrofonima "zbog vaše sigurnosti", u kom su svi sigurni i nediskriminirani, svedeni na vesele i bezazlene socijalne robote koji pjevaju debilizirajuće pjesmice, u kom nema ni natruhe nasilja niti nesigurnosti, u kom nema mesa niti duhanskog dima, a seks je tek virtualni užitak odvojen od ljudske intime i emocija, vlada strogi moralistički kult stanovitog slatkorječivog doktora Cockteaua i njegovog očito gay pomoćnika i vjerojatno ljubavnika. On je i poglavica i vrač, on propisuje striktna moralna pravila, ali ujedno i drži izvršnu vlast.

target=_blank>Addams Family / Christina Ricci - Smile

Film je politička satira s mnogo referenci na Huxleyev "Vrli novi svijet" i ne govori o budućnosti nego o steriliziranoj, uškopljenoj i politički korektno debiliziranoj sadašnjosti kojom nakon kratkog razdoblja kakve-takve slobode nakon Drugog svjetskog rata ponovo caruje novi puritanizam i ćudoređe, ovaj put u ime ideala bratstva svih ljudi, jednakosti i ravnopravnosti. Sloboda govora, stoljećima smatrana temeljem slobodnog društva, suspendirana je i ograničena optužbama za "govor mržnje" i "diskriminaciju". Ljudi se sve više autocenzuriraju, u strahu od reakcija moralista koji će na svaku natruhu bilo čega što se smatra moralno neprihvatljivim - rasističkim, homofobnim, nacionalističkim ili jednostavno nezdravim - takvog pojedinca izolirati i odbaciti, možda čak i otpustiti s posla ili kazniti. Pušenje je gotovo zabranjeno, a s povijesnih fotografija Winstona Churchilla izbrisana cigara kako se taj grozni čin ne bi ni slučajno povezalo s pozitivnim likovima, što podsjeća na praksu krivotvorenja povjesti u SSSR-u, gdje bi strjeljani članovi politbiroa bili naknadno ukonjeni sa zajedničkih fotografija. Skriva se da je Einstein bio strastveni pušač jer nije u skladu s propagiranjem toga da su pušači isključivo zaostali neinteligentni luzeri, i nikako se ne smije spomenuti da je Hitler pokrenuo prvu veliku antipušačku kampanju u modernoj povijesti - a i antikršćansku, kad smo već kod toga. Čak i naši automobili su sve više nalik onima iz filma, mandatorno ojastučeni bunkeri na četiri kotača kojima upravlja računalo jer je čovjek nepouzdan, poput malog djeteta, mogao bi se ozlijediti ako mu se da da sam nešto radi ili odlučuje.

Ali to čistunstvo nije dosljedno: argumenti kojima se danas pravda suzbijanje pušenja ne važe za alkohol koji uzrokuje ogromne socijalne probleme, te slabi volju i inhibicije za razliku od nikotina koji jača koncentraciju. Argumenti kojima je (opravdano) legalizirana homoseksualnost, da je sve što se događa u seksu između dvije odrasle sporazumne osobe nije briga države, očito ne važe za prostituciju koja je svugdje sve strože kažnjiva. U "liberalnoj" Švedskoj strogo kažnjavaju čak i mušterije, a od jučer i u Francuskoj. Kažu, prostitucija je ponižavajuća za žene, što je upravo ono čime se kroz povijest od antičkog Rima do Japana i Bliskog istoka pravdala zabrana homoseksualnih odnosa! Ona naime nije bila, kako se često insinuira, zabranjivana zbog "kršćanstva", dapače ono velik dio svoje povijesti nije imalo nikakav stav o njoj. Kažnjavanje mušterija ne vrijedi ni kod trgovine kokainom, koju se prešutno tolerira. A takve nedosljednosti uvijek najbolje upućuju da iza proklamiranih motiva stoje neki drugi.

To novokomponirano moralno čistunstvo koje je često protivno zdravom razumu mi je jednostavno neprihvatljivo: to je dio iste priče o vrlom novom svijetu u kom svi moraju biti veseli, nediskriminirani i puno se voljeti. Što je loše u zaštiti manjina i nediskriminaciji? Ništa, ali je loše ono što se u ime manjina i nediskriminacije radi i može raditi, kao što se svašta radilo čak i u ime kršćanstva, nacionalne emancipacije, socijalne pravde i drugih ideologija i religija koje inače same po sebi nisu sporne. I nacizam je počeo u ime zaštite ugrožene manjine: Nijemca u Sudetima, koji su bili diskriminirani i sustavno iseljavani od strane Čeha. I srpski fašizam osamdesetih se rodio iz osjećaja ugroženosti i diskriminacije, a najviše su tome doprijenele slike Srba koji su pod pritiskom iseljavani s Kosova. Da se razumijemo, u oba slučaja je ugroženost manjine je bila stvarna, i Nijemci u Sudetima i Srbi na Kosovu su stvarno bili diskriminirani i egzistencijalno ugroženi. No ono što se izrodilo iz moralne histerije koju je to pokrenulo je zastrašujuće. U slučaju Njemačke hajka se proširila na Židove, te "kapitaliste i izrabljivače", a sličnim putem je krenuo i srpski fašizam, optužujući "bogate severozapadne republike" (katoličke Sloveniju i Hrvatsku, u kojima je standard bio bar dvostruko viši nego u ostatku Jugoslavije) da se "bogate na račun ostalih". Kako su hajke na jedne i druge, na Židove u Njemačkoj i "ustaše" završile, znamo. Uostalom, u čemu se razlikuje retorika Slobinih propagandista o "klerofašistima i slugama Vatikana" i retorika Jutarnjeg lista o zagovornicima referenduma? Nije li se i o referendumu o samostalnosti Hrvatske pisalo na isti način, nije li se o Tuđmanu i njegovoj stranci pisalo kao o "stranci opasnih namjera" na posve jednak način na koji se danas piše o Markićki i inicijativi za obitelj? Uostalom, ne čine li to isti ljudi, poput Jelene Lovrić i Pavića, i s istim argumentima?

Mnogi će u Željki Markić prepoznati moralnog čistunca, no mene više brine ovo drugo čistunstvo - jer to je smjer u kom svijet ide, i to je ono što nas treba brinuti. I danas ponovo svjedočimo krivotvorenju stvarnosti i povijesti, pa i znanosti same, što je pouzdan znak da je naše društvo ideologizirano i neslobodno. Ljudima je zavladao strah da će nešto krivo reći, znanstvenici zaziru od objavljivanja bilo kakvih radova koji se bave ma kojom osjetljivom temom, od veze rase i nacionalnosti i inteligencije zbog čega je Nobelovac John Watson izopćen iz znanstvene zajednice, prirode homoseksualnosti - vjerojatno bi i sam Sigmund Freud danas bio u zatvoru zbog homofobije jer je smatrao da se svi ljudi zapravo rađaju neodređene seksualnosti, i hvalio se time da je "izliječio" oko 80% homoseksualaca koji su mu se obratili - bilo kakva istraživanja čiji bi se rezultati kosili s unaprijed proklamiranim dogmama o spolu, rasi, rodu, ili naciji, pa čak i mrskom kapitalizmu i religiji, su jednostavno istjerana iz javnog prostora i mainstream medijima. Oni nisu nužno izravno cenzurirani - jednostavno se ne žele zamjerati ideološki zatupljenoj publici i izložiti se bijesu moralne javnosti. Korporacije čiji čelnici daju kakvu izjavu koja se nije na liniji tog novog moralnog čistunstva i općeprihvaćenog javnog morala dolaze pod udar bojkota, što je loše za biznis: tako se pritiskom šire uvjerenja. "Homofobni" profesori se otpuštaju s posla zbog drskosti da o fenomenu homoseksualnosti javno izraze mišljenje koje je - gle čuda - isto onakvo kakvo je bilo općeprihvaćeno u svijetu do pred tridesetak godina, a i danas je izvan kršćanskog dijela svijeta, od Japana u kom još nema ni gay pridea (lani je održan prvi) do juga Afrike. "Znači pederi su novi drug Tito", prokomentirala je jedna moja poznanica vijest o kažnjavanju "homofoba" na prekršajnom sudu zbog nečeg ružnog izrečenog o njima.

No paradoksalno je, upravo zbog što sam uvijek nekako pomalo odudarao od sredine, razumijem homoseksualce poput Dražena Ilinčića, zapravo mi je po razmišljanju po mnogo čemu bliži od mnogih s "moje" strane. Jer i on je sa svojim stavovima pomalo izopćenik među svojima, aktivisti ga ne vole. Pomirljiv ton njegovog intervjua i zdrav razum kojim odiše upućuje da istospole zajednice ne bi niti bile apostrofirana kao sporno društveno pitanje kad se akstivisti ne bi postavljali neprijateljski i agresivno prema općoj populaciji. To upućuje da je aktivistima i zagovornicima istospolnog braka, koji najčeće i nisu homoseksualci, zapravo cilj izazvati negativnu reakciju, pa galamiti i pozivati se na ugroženost. Na temelju onog što on govori, vjerujem, Hrvatska bi lako postigla konsenus koji joj je potreban. Da, razumijem Ilinčića, jer nije problem razlikovati se od onih s druge strane barikade - problem se razlikovati od svog neposrednog okruženja, od svog miljea. On je, dakle, jasno i decidirano rekao da istospolne veze jednostavno nisu ista stvar kao i heteroseksualne, dapače da ljubav između dvije žene nije isto što i ona između dva muškarca, a kamoli ona između muškarca i žene. Ilinčić je u pravu kad kaže da gay subkultura nastala sedamdesetih zapravo nema i ne treba imati veze s obiteljskim životom s troje djece i psom u predgrađu, radi se o posve drugom načinu života, i da sam termin "brak" zapravo tu i nije bitan. To je zapravo travestija, ali i demonstracija sile. Zapravo, mogao bih komotno potpisati većinu stvari koje je on ovdje iznio.

Još radikalniji je svojevremeno bio nekadašnji vođa gay pokreta iz sedamdesetih i deklarirani pedofil David Thorstad, kad je rekao: "Gay asimilacionisti žele postati dijelom postojećeg, nepravednog kapitalističkog društva, a ne ga temeljno promijeniti. Njihov pristup je inherentno sebičan, ne altruističan ... Oni su poput roditelja - samo još gori, jer se pretvaraju da nude put u gay budućnost". O Thorstadu možete misliti da je bolesnik i moralna nakaza, ali čitajući njegove tekstove i intervjue dok sam istraživao pedofilske veze Aleksandra Štulhofera, nisam mogao ne primijetiti visoku razinu intelektualnog poštenja i odsustva ma kog vida licemjerja kod njega. Izravan je i iskren u svojim nastupima poput djeteta, ne zna niti želi manipulirati: to što nikad nije emocionalno odrastao, možda i donekle objašnjava njegove sklonosti. No, on je otvoreno govorio i o "prirodnoj i neporecivoj" povezanosti homoseksualnosti i pedofilije, i o tome da je pederastija (odnos odraslog muškarca s dječakom) daleko najčešći vid homoseksualnog odnosa u zapadnoj kulturi, a te heretičke izjave bivšeg lidera gay alliancea danas čine gorim homofobom od Željke Markić, Judith Reismann i Marijane Petir zajedno. "Ako izbacimo ljubitelje dječaka iz naše sredine, onda bolje da prestanemo mahati zastavama antičkih Grka, Michelangela, Leonrada da Vincija, Oscara Wildea, Walta Whitmana, i Shakespearea. Bolje da ih prestanemo navoditi kao dio svog naslijeđa osim ako ne proširimo značenje riječi "gay", rekao je 1985. citiravši Jima Kepnera, pionira pokreta, aludirajući na to da su svi navedeni bili, doduše prema ne uvijek pouzdanim povijesnim izvorima, gay pedofili.

I tu sad dolazimo do paradoksa da bih ja kao "homofob" dao istospolnim parovima ista pa i veća prava od onih koje im nudi veliki homofrend Milanović - koji je rekao da istospolni parovi neće imati pravo na naziv brak, i da im neće dati pravo na posvajanje djece: gay aktivisti, u krajnjoj liniji, imaju pravo kad kažu da je paradoksalno da samac u Hrvatskoj može posvojiti dijete, a istospolni par ne, jer taj samac može biti i homoseksualan. Od mnogo ljudi s ljevice sam čuo da treba homoseksualcima dati pravo na brak, ali ne i pravo na usvajanje djece: takav je stav pomalo licemjeran, jer se kao daje pravo na brak "da se ne bi osjećali manje vrijedni i diskriminirani", dakle se pristaje uz neke raširene ideološke postulate i glumata moralno-politička ispravnost, a s druge strane pak ostaje zazor od toga da su oni ipak možda svi pedofili. Usto je i promašen, jer ne možete dati istospolnim parovima pravo na naziv "brak" a ne i na usvajanje djece, to bi onda bilo kršenje antidiskriminacijskih zakona. Iako, upoznao sam i zastupnika takvog gledišta čiji su motivi drugi, i smatraju da su djeca živa bića i nisu i ne mogu biti ničije "pravo", već ona imaju svoja prava, dok prema homoseksualnim brakovima imaju pozitivan stav.

Paradoksalno je naoko i da se jednako poput mene izjasnio prije samo pet godina i veliki homofrend Obama, kad je u Kaliforniji održan referendum o istospolnim brakovima, rekavši da smatra da istospolni parovi trebaju imati jednaka prava, ali da on osobno smatra da brak treba biti zajednica muškarca i žene. Na tom referendumu je većina također odlučila protiv istospolnih brakova - da, dobro ste pročitali, i to u najliberalnijoj državi planete. A ne treba sumnjati da će jednako završiti i švicarski referendum.

Obama je, kao pravi političar, naglo evoluirao u svom stavu u smjeru žestoke borbe za istospolne brakove, ne samo za ravnopravnost istospolnih zajednica. Za njega promjena mišljenja nije čudna, on je političar, a to je najniži oblik života na zemlji, i uvijek će javno zastupati ono mišljenje koje mu donosi najveću korist, neovisno o onom što je govorio dan prije. No zanimljivo je kako se stav javnosti nevjerojatno brzo promijenio o tom pitanju: još pred svega pola stoljeća, malo tko bi se uopće složio s legalizacijom takvih odnosa - više njih bi se tada složilo s legalizacijom prostitucije - a da ste rekli da se dva muškarca mogu i trebaju vjenčati, naišli biste na jednoglasni podsmjeh i sve bi bilo doživljeno kao dobar vic, ili jednostavno kao teža besmislica.

Odakle tako nagla promjena? Je li ona produkt organskog razvoja društva, ili je inducirana? Brzina promjene stava javnosti o tom pitanju upućuje ipak više na ovo drugo: na indoktrinaciju i pranje mozga, iako i promjene u načinu života i ulozi muškarca u obitelji svakako igraju bitnu ulogu. U tradicionalnoj farmerskoj obitelji s jasno podijeljenim spolnim ulogama istospolni brak bi bio ne samo nezamisliv nego i neodrživ, pa i u gradskoj obitelji prije pola stoljeća, dok danas stvarno i nema nekog tehničkog razloga zašto dvije osobe istog spola ne bi dijelile krevet i stol.

No ovdje su se spojile dvije totalitarizmu sklone ideologije: američki puritanizam, sa svojim moralnim čistunstvom, i neomarksisti. Puritanizam je duboko u korijenima Amerike, još otkad su se prvi useljenici, koji su bježali iz Europe u kojoj su zbog puritanizma bili proganjani kako bi zasnovali državu na zasadama svojih vjerovanja iskrcali s Mayflowera, i oduvijek je naginjao moralnoj histeriji i spaljivanju vještica (suprotno općem antikatoličkom vjerovanju, većina vještica je spaljena u protestatskom dijelu Njemačke). Svojevremeno je Max Weber napisao iznimno bitno djelo "Protestantska etika i duh kapitalizma": danas bi možda netko trebao napisati ponešto o protestantskoj etici i ideologiji ljudskih prava. Potreba za iskupljenjem preko apologetskog odnosa spram Indijanaca, crnaca, homoseksualaca i svih marginalnih grupa koje su bile navodnom "žrtvom nepravde" u povijesti je dio tog duha, pa i ovaj novi moralistički zanos Amerike oko prava homoseksualaca nije ništa novo. No zanimljivije je kako je došlo do toga da istospolni brak podjednakom žestinom zastupaju neomarksisti u Europi, iako su još tridesetih komunisti u Rusiji stavili homoseksualnost izvan zakona, kao uostalom i modernu umjetnost, i seksualne slobode, i sve ono što su prije toga glasno podržavali?

Leszek Kolakowski ovo odlično objašnjava u Glavnim tijekovima marksizma: "Partija treba podržavati liberalnu opoziciju protiv carizma, premda je njen cilj u budućnosti uništenje liberalizma. Treba podržati seljačku revoluciju feudalnih ostataka kmetstva, premda je njen konačni cilj lišavanje seljaka privatnoga vlasništva nad zemljom....Treba također podržavati nacionalne pokrete i aspiracije na nezavisnost, ukoliko doprinose slabljenju višenacionalnoga carstva, premda je njen cilj ukidanje nacionalnih država kao takvih. Ukratko, treba u vlastitu korist usmjeravati sve destruktivne energije protiv postojećega sustava, iako sve društvene grupe koje su nositelji tih energija moraju, po njenom poimanju, biti u budućnosti uništene kao posebne društvene snage... Partija treba biti univerzalna mašina za pretvaranje društvene energije koja teče iz mnogo izvora u jedan tok. Sam je Lenjin u više navrata avangardu partijskih aktivista usporedio s isusovcima ("Mi smo mladoturci komunističke revolucije s nečim jezuitskim u sebi..."), najagilnijim redom katoličkoga prozelitizma. Teško je u tome ne prepoznati današnje tendencije mljevenja društva u jednoličnu, rafiniranu masu jednakih zranaca koja se lako oblikuje.

U tom našem vrlom novom gay - veselom i tolerantnom svijetu sve vrvi od optužbi za homofobiju, podmetanja, uvreda, etiketiranja - svega onog što su inače karakteristike totalitarnog uma. Patetična pisma koja ciljaju na najniže sentimente preplavila su medijski prostor, a zvuče, kad ih malo karikiramo, otprilike ovako: "Da, naravno da bih bio oduševljen da mi je dijete homoseksualac. Naravno da bih prihvatio njegovu homoseksualnost, to bi pokazalo kako smo mi napredni. A najsretniji bih bio da doma dovede dečka koji se zove Tyrone, ili Omar, jer mi želimo biti otvoreni u svakom pogledu. Mi nismo poput katolibana. Zamislite kakve se sve tragedije događaju zbog te odvratne vjere, evo jedna moja susjeda, normalna i draga žena, odgajala je dijete sama, mučila se da ga podigne i napravi od njega liberalnog čovjeka naprednih shvaćanja, a on je postao katolički svećenik! Moramo li vam opisivati kako je toj ženi slomljeno srce. I sve zbog te ogavne sekte. Meni je drago što je moj sin homoseksualac i što ćemo imati zeta, voljeli bismo i da kćer bude lezbijka ali na žalost ona se još uvijek viđa s dečkima, mlada je još, možda se ipak predomisli. Nedavno si je istetovirala paukovu mrežu na spolovilu i provukla kost kroz nos, pa se nadamo da ipak nije posve izgubljena." Stvaran primjer takvog metareligioznog isposničkog pisma možete pročitati ovdje.

S moralnom policijom koja danas posvuda vidi homofobiju, kao što je Udba svugdje vidjela neprijateljske elemente, a Hooverov FBI komuniste, se nije za igrati. Moralna histerija je gadna stvar kad krene, i mogli bi imat gadnih problema ako kažete nešto krivo. Dakle ako vas netko pita biste li dali homoseksualcima dijete na posvajanje, odrecitirajte im mantru: "Zapravo mislim da bi trebalo oduzeti svu djecu katolibanima, jer u katolibanskim obiteljima dijete može samo naučiti kako mrziti. Tamo će ih dirati svećenici pedofili, a pijani otac će ih mlatiti svaki dan. Svi svećenici su pedofili. Tko god misli da je za djecu bolje da rastu uz majku i oca nego s gej parom je zaostao, takve ljude treba ukloniti da ne truju naše zdravo društvo takvim zlim idejama. " Već postoji standardni set manipulativnih pitanja kojima se brane od bilo kojih logičnih pitanja, poput "a što bi vi da vam je dijete homoseksualac". A što bi oni da im dijete odluči postati katolički svećenik? Plesali od sreće?

Naravno da ne mogu pristati uz stranu čija se propaganda služe klevetama, obmanama, demagogijom, lažima, koja vrši pritisak da izolira i sotonizira neistomišljenike. Ako se i ne slažem sa Željkom Markić oko mnogo toga, i ako i s druge strane ima spinova i koječega, pa i neukusnih izjava, ne mogu jednostavno prijeći preko činjenice da je lijeva aktivistička propaganda beskrajno nalik onoj nacističkoj, da manipulira, podmeće, da tisuću puta ponavlja istu dokazanu laž dok ne postane istina - primjerice da je Markićka rekla da bi djecu radije dala u dom nego samohranim roditeljima, zbog čega su se mediji ispričali - i nastavili s istom laži! Naciste se optuživalo za spaljivanje knjiga: današnja politička korektnost ne pali knjge, samo ih "pročišćava od govora mržnje", sotonizira, ili zabranjuje, a dobar primjer je novo izdanje Marka Twaina u kom Huckleberry Finn više nije "nigger" nego "slave": zbog te riječi je jedna inherentno humanistička i antirasistička knjiga od čistunaca proglašena "rasističkom". No kao što to što se netko protivi istospolnim brakovima ne znači da mrzi homoseksualce, ni korištenje riječi "nigger" ne znači da je Twain mrzio crnce, iako dogmatici prema tome prosuđuju, a ne prema stvarnom sadržaju.

Bazična dogma gay aktivizma, da je homoseksualnost urođena, se vuče iz činjenice da mnogi homoseksualci tvrde da su "oduvijek znali da su takvi". Ja im posve vjerujem, - iako ja nisam znao kakav sam do pred pubertet - ali to što je to kod njih tako ne znači nužno da je to uvijek i isključivo tako, i da homoseksualni odnos ne može isto tako biti posljedica egzogenih faktora, seksualnog odnosa sa starijim muškarcem u djetinjstvu, ili jednostavno prilike ili kulturnog utjecaja, čiste radoznalosti i eksperimenta. I sklonost alkoholu, duhanu, promiskuitetu i ovisnostima je, u krajnjoj liniji, manje-više kongenitalna pa to ne znači da pijenje treba proglasiti ljudskim pravom. Jednostavne i općepoznate činjenice da su u zatvorima i na brodovima homoseksualni odnosi vrlo česti, što upućuje na to da su ljudi ipak prvenstveno oportunisti, a tek potom sve ostalo. Homoseksualnost je mnogo raširenija u nekim kulturama poput arapske gdje žene baš i nisu dostupne, a dječaci koji su imali muške ljubavnike u tinejdžerskoj dobi u pravilu i sami imaju dječake za ljubavnike kad odrastu - što je česta praksa npr. u Afganistanu, gdje su takvi dječaci statusni simbol. Takve stvari danas jednostavno nije pristojno spominjati niti neke općeprihvaćene "istine" dovoditi u pitanje, a tu smo već pomalo zagazili u totalitarizam. U istinski slobodnom društvu baš ništa ne smije biti izuzeto od propitivanja u ime bilo čega, pa i današnje općeprihvaćene društvene vrijednosti. To što takvo propitivanje nekog eventualno vrijeđa ili osobno pogađa, ne smije biti razlogom za cenzuru.

Mnogo ljudi pristaje uz ideju istospolnih brakova iz čisto altruističnih razloga, iz dobrih namjera, jer vjeruju da svi ljudi trebaju biti ravnopravni i jednaki, ili zato jer jednostavno jer ne vide zašto nekom nešto braniti, iako se zapravo nikom ništa ne brani, tek se traži da svojim zajednicama daju zasebno ime koje nikom neće biti sporno i neće zadirati u ničije vjerske sakramente. Međutim, dobrim namjerama je popločan put do pakla, a ja jednostavno ne mogu podržati stranu koja ne dozvoljava da se o svemu otovreno razgovara, koja zataškava istraživanja i činjenice u ime "nediskriminacije", i koja galamom i moralističkim floskulama želi izbjeći diskusiju o nekim pitanjima i nametnuti jednoumlje. Činjenice ne mogu biti ni rasističke ni homofobne, mogu biti samo točne ili pogrešne. Samo nečiji postupci mogu biti takvi, a zbog toga se ne smiju zabranjivati činjenice, istraživanja, krivotovoriti znanost ili prekrajati povijest. Očito je da opet idemo prema vremenu u kom će mediji i znanost biti strogo cenzurirani, ovaj put u ime humanističkih ideala i zaštite osjetljivih skupina. Što je, naravno, duboko pogrešan način da se ma koga zaštiti, ali je dobar način da se nekog ciljano uništi i nametne ljudima uvjeranje za koja će misliti da su njihova. A najgore je što će fanatizirani aktivisti koji danas predvode borbu za istospolne brakove za pola stoljeća vjerojatno propagirati uvođenje šerijata.


Izvor: http://www.fizzit.net/vijesti-i-politika/komentari-i-kolumne/4687-vrlinovigaysvijet
.
- 23:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Živjeti prirodno

Glomazni su turistički kapaciteti naše regije! Mnoštvo svega, urbanizirano i betonizirano.
Ipak, ima tu jedna skupina ljudi koji, u manjoj ili većoj mjeri, više ili manje iskreno, da ne kažem iskonski, želi ostati u doticaju s prirodom.
Kamperi.
Dolaze sa svih strana, borave kroz sezonu kao paušalci ili kao gosti na određeni rok. Neki vole više urbanizirane kampove s asfaltiranim puteljcima, rasvjetu, struju, vodu, jasne parcele, umjetno zasađene - vizualno pravilne grmove i slično. Drugi vole makadam, zemlju, mrak, prirodu bez parcela i striktnih ograničenja; najčešće su marginalniji i vezani na FKK.

Onaj prirodniji dio. Mahom FKK. Susjedi su talijani, korektni ljudi. Iz okolice Padove su. Dolaze naizmjence svaka dva tjedna, izmjenjuju se s bratom od muža. Ovdje uživaju u Istri, prirodi, kampu, moru. Iako se iz kampa skoro ni ne maknu.
No, to nadoknađuju opremom za uživanje.
Imaju jednu od najvećih kamp-kućica koje se mogu kupiti. Imaju ogromnu pretkućicu, prostor veličine skoro kao i kamp-kućica. Na nju se nadovezuje ogroman predšator, trunku manji od pretkućice. Sve je novo i lijepo. Unutra je tepih, oprema, zavjese, namještaj. Čisto kao u urednijoj kući.
Imaju karticu za internet surfanje.
Koriste satelitsku TV da gledaju TV redovito. Love talijanske signale za radio, preko mora.
Imaju lijepo uređenu parcelu, a prostor za sunčanje pred plažom uređen zidom, na uzvišenju, s finim šljunkom. Ultra komotne ležaljke, prilagodive.
Na parceli je lijepo cvijeće, sezonsko. Svake godine ga sade i njime uljepšavaju prostor.
Imaju veliki terenac. Svake godine si njime dovuku sportski gliser, s jakim vanbrodskim motorom, koji drže na kopnu, a u najtoplijoj sezoni ga stave u more. S njim povremeno muž ode do grada, udaljenog kakvih 3-4 kilometra morem, tanka rezervoar i kupi špežu. Najčešće kruh. Malo za razonodu.
Povremeno ode i na pecanje. Uglavnom ne upeca ništa.

Parcela im je, da odbije poglede radoznalih prolaznika, ograđena ogradom od uobičajenog najlonskoh zelenog materijala. Iako je ovo FKK kamp gdje se ne skriva.

Već godinama dolaze u Istru, uvijek u isti kamp na istu poziciju. Tu su ko doma, ali se maknu iz gradske gužve i konačno osjete mir i prirodu.

Njihova deluxe kamp-kućica ima klimu. Klimu uglavnom imaju danju tako kad je vruće i u sjeni osjete da je pretoplo, povuku se u njenu unutrašnjost i uživaju u temperiranom prostoru, i dalje boraveći u FKK kampu, s neuređenim parcelama, prirodom i životinjicama koje stalno uokolo trčkaraju, a kroz prozor gledaju na more.

* * *
Imamo malu kamp-kućicu, ali uz nju i šator. Po ljeti uvijek spavamo u šatoru, koji komotno uredimo. Osjećaj zvukova i okruženja koje šator pruža je predivno.
Po zimi bude taman spavati u šatoru s kratkom majicom i u gaćama. Lagani pokrivač dobro dođe.

* * *

Naši susjedi ostavljaju klimu po noći da im temperira noćnu temperaturu u kamp-kućici, s kakvih 20 pa do 16 jutarnjih, da bude 20-22 stupnja konstantno. Zuji potiho cijelu noć.
Da bude ugodnije.
U poluuređenom, FKK kampu, s relativnom netaknutom prirodom uokolo.
Jer uživaju u prirodi i promjeni ambijenta.

- 22:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.12.2013., nedjelja

Zašto danas ne može biti revolucije?

...veli mi jedan gospodin u godinama i nastavi...

"Nekad su seljaci i partizani bježali u šume.
No, danas najprije trebaju preko pješačkog (nadajući se da netko neće zaboraviti stisnuti tipku za zeleno na semaforu), zatim trebaju suglasnost Hrvatskih voda za prijelaz preko vodenih površina, a potom i Hrvatskih šuma da mogu ući i boraviti u šumi.
U konačnici im ponestane signala pa se trebaju malo vratiti da objave status na Fejsu."

:)

- 09:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.10.2013., subota

Što, uistinu, želiš biti u životu?!

target=_blank>Alan Watts: What if money were no object

Što želiš još učiniti u životu?
Što želiš da postigneš ukupno za svoga života, na što bi bio ponosan, za što bi rekao da ti je život učinilo smislenim i ispunjenim?

Želio bih vidjeti i dodirnuti sekvoju. Posjetiti Aljasku. Putovati turistički egzotičnim željeznicama.
Ispričati se nekim ljudima.

Sudjelovati u ukidanju novca i postojećih društvenih uređenja u smjeru stvaranja novih, boljih. Biti sudionikom ili svjedokom smanjivanja obima civilizacije i njenog utjecaja na okoliš, smanjivanju umjetnih "civilizacijskih" utjecaja na Zemlju i povratku iskonskim vrijednostima svijeta, ljudi, prirode.

Biti osoba za koju će prijatelji, poznanici, sugrađani, poslovni suradnici reći kako im je unijela nešto nov, kako im je promijenila život na bolje, na realnije sagledavanje, na aktivnije djelovanje u životu njih samih, a zatim i ljudi oko njih.

Biti dobar otac kojeg će se djeca sjećati s ponosom i srećom.

- 11:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

< kolovoz, 2015  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Rujan 2014 (2)
Siječanj 2014 (9)
Prosinac 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (4)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (7)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (5)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (6)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Veljača 2011 (3)
Prosinac 2010 (8)
Listopad 2010 (4)
Kolovoz 2010 (4)
Srpanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (28)

Što dođe u misli.




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se