Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

komentari hoces | neces

Ovdje umotava u rozi celofan:

Pozerica, kenjatorica, manipulatorica i role-model svim vračarama, vjetropirka i nesuđena bibliotekarka, prezirateljica mira i tišine, pasionirana skupljačica samoljepljivih sličica „Sarah Kay“ i požrtvovna pohoditeljica manje-više svih vašara taštine, simultana prevoditeljica požudnih uzdaha, egoistična štovateljica Kama-sutre, prekosutre i Delta kvadranta, Prva od „BMK- koliko“, najdraža unučica bake Kate, odana liku druga Tita i djelu Gregora Samse, patološki opsjednuta krojevima iz Burde, i dakako, zadnje, ali ne manje važno….daFtilografkinja u usponu, sa istančanim smislom za pronalazak osunčanog mjesta ispod olovnih oblaka.

Ne znam. Još je tražim. Kao Jakov svoju nit.

Image and video hosting by TinyPic

My favourite game


Prije sam bila umišljena,
sada sam savršena.


'Peace and quiet is for libraries!'
Margo Channing

<

11.09.2009., petak

San presudan

Tihani se učinilo da sanja kad je ugledala nečiju kreditnu karticu kako joj se sramežljivo smiješka iz tankog, poput manekenskog struka, otvora. U sučelju sa bankomatskom zvijeri zatekla se sasvim namjerno. Pritisnuta svakidašnjim životvornim terorima, odlučila je uzeti sudbinu u svoje ruke i prekinuti taj nesretni niz još nesretnijih otegodija. Iz dana u dan ponavljale su se iste scene. Scene sa Zlatkom:
- Dobro, reci mi...imaš li ti uopće tu potrebu? S nekim? Bilo kim, ako ne sa mnom? - u zadnje vrijeme Zlatka je poprilično mučilo to pitanje.
- Ne budi smiješan, nemam potrebu ispunjavati tu potrebu ni sa tobom, s drugim, drugom, ma ni sama sa sobom - ona je odgovarala ravnodušno i nehajno odmahujući rukom.
- Meni je već dosta. Stalno raspravljamo bez cilja i zaključka. Ja imam potrebe, znaš, i ako ne s tobom, ispunit ću ih sa drugom - zaključivao je Zlatko na glas, u zadnje vrijeme, prilično naglasno, skoro pa prijeteći.
Tihani je sve to toliko dosadilo da je i treptaj očiju i fomiranje pogleda u vrlo rječite "osmice" iziskivalo u nje nadženski napor. Stoga mu je znala rezignirano, tiho i ispod glasa, kao da je se sve to zapravo ne tiče, odgovoriti:
- Umorna sam.

Zatim, scene sa potomstvom:
- Mamaaaaaa, uzela mi je šiljilo!
- Mamamaaaa, potrgao mi je poster!
- Mamaaaa, tata je rekao da pitam tebe
itakodaljeitakodaljeitakodaljedaljedaljedalje......
Ne prestajući se umarati, Tihana je - umirala. Umirala od braka sa Zlatkom, od braka sa djecom, od braka sa maksimalno stegnutim kućnim budžetom, od braka sa dnevnim jelovnicima i pretrpanim vešerajom posivjelog bijelog i izbljedjelog šarenog rublja.
I tako, s vremena na vrijeme, u posljednje vrijeme i u točno određeno vrijeme, sve se ponavljalo i svaki dan je bio nalik prethodnom. I sljedećem. I onom tamo iza idućeg.
Pomišljala je Tihana na bijeg. Ono, uzet par krpica, nešto šminke, one lanjske čizme koje je platila mjesečnom plaćom, naslijeđenu zlatninu i nešto gotovine, tek toliko za prvu ruku, da ne mora sentimente zalagati kod brkatog antikvariste s problemom prerane ejakulacije, nerečenim, a ipak vidljivim na okruglom mu licu.
Ali, ta prokleta savjest uvijek bi se probudila na vrijeme, zakreštala joj u taj njen umorni mozak, a nošena jekom, otplivala bi cijelim tijelom, u svaki ud i svaki organ.
I svaki, ama baš svaki put, zapara tog krika, Tihanu je mučila poput Prometejevu jetru orao, a svog izbavitelja je isto tako revnosno čekala i ona. Negdje na pola puta do Hada u njenom umu, odlučila je, sasvim rutinirano i ruinirano, protegnuti noge teške kao olovo, do novocivilizacijskog oltara, kapelice matrix spodoba, što je i sama bila. Do bankomata.
Treba jesti. Jedeš da preživiš, tješila se Tihana, premda njoj pojam preživljavanja nije označavao Petka na neotkrivenom otoku u Polineziji, već nešto puno osobnije. Ostati svoj i kad si sam sa sobom, ostati hrabar i kad ti se gadi pojesti dnevnu porciju polizanih jaja.
- Okej, danas su mahune na meniu, klinci idu u kino, treba im lova, Zlatko je rekao da platim i ratu kredita, to je to - razmišljala je Tihana provlačeći se kroz ljudošumu, sjenasto i samozatajno. Htjela si je kupiti i puder za lice, iako....još jedna maska, ali tko broji. Približavajući se bankomatu, predomislila se. " Mali treba tenisice" - blinkalo joj je u mislima poput onih reklama iz starih ganstersko-detektivskih filmova.
Nespretno je prtljala po novčaniku tražeći karticu i kad ju je pronašla, automatiziranim pokretima odrvenjenih prstiju koji ne vidješe lak za nokte skoro desetljeće, htjede nahraniti novčarsko čudovište.
Nešto je u ustima zvijeri zapelo, pa Tihana nije mogla gurnuti svoju karticu. Prenuvši se, tek nakon trećeg pokušaja, uvidjela je da je nečija kartica zaboravljena u bankomatu. Nije mogla vjerovati svojim očima. Aparat za pumpanje krvi počeo je nekontrolirano preskakivati gumi-gumi u njenim grudima, u sljepoočnicama joj je tutnjalo poput javanskog potresa, grkljan joj se stegao kao žica na gitari.
Sve je to osjetila Tihana. Sve osim - krika.
Savjest je spavala kao omamljena, kao da joj adrenalinsko-sirenski zvukovi sviraju najslađu uspavanku, i nikakav krik tu slatkoću nije mogao nadglasati.
Tihana je brzo razmišljala, nije trebala upisivati pin, dostatno je bilo provjeriti stanje i podići najveći raspoloživi iznos.
Kao da je borgovska radilica, koncentrirala se na iznos, upisala ga i netom - glasno šuškajući, bankomat je izbljuvao poveći bunt svježih, još od tinte mirišljavih novčanica. Tihani su se počele tresti ruke, osjećala je da joj se, tamo negdje iza očiju u glavi, baš kao i onoj kloniranoj Ripleyici, počela buditi - savjest. Odlučila je požuriti, smotavši svežanj u konzumovu crveno-zelenu vrećicu i bez naglih pokreta da ne privlači pažnju ostalih bankomatozombija. U prva 2-3 koraka, Tihana je obavila nužne "pod nož" rekonstrukcije, oplovila pola svijeta, obnovila garderobu, slikala se za Vogue, gostovala kod Hefnera, ljubovala sa Bredom Pitom, usvojila malog Rayiva iz indijske pokrajine Gujarat.....

Od niotkuda, najednom joj je netko-nešto uletilo u lice. Stala je kao ukopana, kao cipela upalih u friško postavljeni asfalt. Kroz kakofoniju uličnih zvukova, uspjela je razaznati nešto kao:
- Dobar dan, jeste li možda našli kakvu karticu u bankomatu, ostala mi je - sivi čovjek u sivom obratio joj se na sivom jeziku.
Tihana je, preduhtrivši omamljenu savjest, brzo rekla:
- Ne, nisam, nažalost - i pritom, ispričala da žuri, htjela zakoračiti u bolje sutra.
Bezuspješno.
Sivi čovjek u sivom odjednom je počeo poprimati boje, a imao je i komad narančaste spužve sa logotipom lokalne televizijske postaje u ruci.
- Hm...da. Snimamo za skrivenu kameru, gledamo koliko još ljudi polažu na poštenje i savjest.
Tihana je iza očiju zaplakala.
Učinilo joj se da sanja.


- 18:19 - istovari 16 - natovari - #

;

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se