uspomene i sitnice
četvrtak, 24.05.2012.
Drago moje...
Umor me svladava, ali san nikako ne dolazi, jer u meni ključa silna potreba da ti posvetim nekoliko redaka...
Voljela bih da ti mogu objasniti koliko mi je s tobom lijepo, ali nikako ne uspijevam smisliti ništa pametnije od onog, sad već pomalo napornog, "volim te".
Pa eto, volim te.
Tebe, i tvoj pupoljasti nosić, tvoje usne, i naočale koje se rastvaraju.
Volim tvoje šale i miočanske fore, volim kako plešeš i kako se smiješ.
Volim tvoj vrat, tvoje grudi i ruke prošarane venama, tvoje tetovaže i rupicu od piercea ispod donje usne.
Volim tvoja dva imena.
Tvoja ramena i tvoja stopala.
Tvoju bradu.
Tvoje oči.
Tvoju kosu.
Tvoj smijeh.
Tvoj zagrljaj, tvoj glas, tvoje disanje.
Volim kad me zagrliš tako da se osjetim potpuno zaštićenom.
Volim sigurnost koju mi pružaš.
Volim to što me poznaješ, i što me i dalje želiš upoznavati.
Volim sve što o tebi saznajem, i to što o tebi saznajem baš sve.
Volim to što znam da još imam puno za učiti, ali i da imam vremena.
Volim tvoje srce, tvoju dobrotu, to što uvijek postupaš pošteno, tvoje kuhanje, način na koji pereš suđe.
Tvoje planove za nas.
Tvoje ručnike.
Volim te kad pereš zube u krevetu, i kad piškiš pod tušem, i kad spavaš pokriven s mačkom, i kad spavaš sperecan sa mnom, i kad misliš na mene i ljubiš me... kad se ljutiš na mene i ponašaš se kao uvrijeđeni dječak, i tad te volim.
Volim te kad plačeš i kad si mi najbolji prijatelj.
I hvala ti... hvala!
