uspomene i sitnice
četvrtak, 19.05.2011.
Nerazjašnjiva lakoća postojanja
Dugo nisam pisala, toliko dugo da on još uvijek nije dobio svoje mjesto u mojoj virtualnoj duši.
No, večeras mi je postalo kristalno jasno da ga zaslužuje.
Ušao mi je u život prije više od tri mjeseca. Prišao mi za šankom, predstavio se i rekao da sam jako lijepa i zanimljiva, da mu se sviđam, i da jedva čeka da me negdje opet sretne, u što je siguran.
To se dogodilo samo tri dana poslije. Tada sam ja još rješavala priču s DJem...opet se nametnuo, rekao da se raspitao za mene, pitao hoću li mu dati broj, ili da šeta po mom kvartu u nadi da će me sresti...ja sam rekla ovo drugo.
Nije mi se sviđao...u stvari, bio mi je zgodan, ali činio mi se predivljim da bih se u to upuštala. Svira gitaru, ima svoj bend, nekako mi je sve to bilo previše srednjoškolski, kao da sam to prerasla.
I taj me stav dugo držao.
A danas? Danas je to čovjek čije najintimnije tajne znam, znam za njegove probleme sa ženama, s drogom, s bendom, s prijateljstvima...i on za moje. Negdje uz put sam bila odlučila da ću se u to upustiti bez očekivanja i nadanja, jer mi je vjerojatno zadnji voz da se nepromišljeno vežem s nekim, da budem neodgovorna... Ali on je odveo stvar u drugom smjeru, natjerao me da mu postanem prijatelj. Ljubili smo se, grlili, gledali filmove, gotovo i seksali nekoliko puta kroz ovo vrijeme...ali se cijelo vrijeme postupno i podrobno upoznajemo.
Nisam to očekivala.
A nisam očekivala ni to da već dva dana, otkako je zadnji put otišao od mene, lebdim, i odjećam se lakšom nego što jesam. Da mi ne izlazi iz glave.
Nisam očekivala da ću se dovesti do ruba zaljubljivanja.
I bojim se, nezaustavljivo se bojim da ću preći granicu.
Ili, još gore, da sam je već prešla.
