uspomene i sitnice
srijeda, 13.10.2010.
Nešto staro, nešto novo...
Možda s razlogom tradicija nalaže da mladenke, odmećući se u nepoznate i nesigurne vode, imaju na sebi i nešto staro.
A i nešto plavo - blue, možda služi kao znak neke prošle tuge, čiji je eventualni povratak sasvim legitiman.
Teško je krenuti dalje ako nisi načisto sa svojom prošlošću, to znam odavno...no prvi put počinjem shvaćati da prošlost ne treba negirati, već je treba prigrliti, i ponijeti ono najvrjednije što nam je od nje ostalo.
To je, začudo, još teže.
Mislim da mi je baš trebalo da ga ponovno vidim u istoj atmosferi koju smo uvijek imali, da bih došla do toga da ga mogu ponijeti dalje sa sobom sa svime što on predstavlja i s lakoćom koja mu pripada.
Konačno.
A prošle su gotovo dvije godine!
Netko brže, netko sporije...meni očito treba malo duže, ali zato sam uvijek sasvim sigurna u to što na kraju zaključim.
Da, fali mi osjećaj sigurnosti koji sam s njim imala.
Da, bili smo grozan par i nikada nismo ni imali šanse.
Ali da, uvijek sam ga voljela i još uvijek ga negdje, duboko u meni, ona stara "ja" voli.
I to se neće promijeniti, ni s njim, ni s onima koje sam voljela nakon njega.
Uvijek će dijelovi mene biti u rukama ljudi kojima sam se dala.
To ne znači da ja sebe gubim, naprotiv - oplemenjujem se...jer, tu i tamo, rijetko ali ipak, naiđe netko tko je jednako spreman odreći se dijela sebe. I kao u bajci, ta dva dijela, neovisno o prijašnjim vlasnicima, žive sretno i zadovoljno do kraja života, u stvarnosti koju mi tek ponekad možemo naslutiti.
A u mojoj bajci, Pepeljuga je sama pronašla svoju cipelicu.
Ah, ipak je 21. stoljeće. I ipak - uvijek samo sebe imamo...
četvrtak, 07.10.2010.
Sloboda
Noćas sam sanjala da mi se javio.
I da sam pogazila sve što sam si obećala.
I nije bilo dobro.
Kompletna fabula koja se već godinu dana odpetljava, odigrala se u jednoj noći, i sve mi je postalo kristalno jasno: ne smijem si to opet dozvoliti.
On to ne zaslužuje...a ja ne zaslužujem da me njegov prijatelj pita zašto mi je važan 25.9.
Zaslužujem bolje, pa makar to dobila od nekog goreg.
Osjećam da više tako neću voljeti, da nikad neću prići tako blizu savršenstvu, jer se život ne razbacuje takvim prilikama.
Ono što smo mogli imati, bilo bi veće od nas oboje.
Ali on to ne želi.
Bio je prosijed, i patio je za nekim tko je...hm. U snu, mislim.
A danas sam shvatila - pa takav je i na javi.
I ja tu ništa ne mogu.
Mogu ili venuti za njim ostatak života, i ostariti sama i nesretna s hrpom mačaka, ili se pokupiti i krenuti dalje.
A ja ne volim mačke.
