uspomene i sitnice
subota, 25.09.2010.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
ponedjeljak, 20.09.2010.
Come on...
...say it to my face!!!
Please.
subota, 18.09.2010.
Much ado about nothing
Stvarno mi je teško odlučiti trebam li te ili želim.
Ili oboje, ili nijedno?
Možda se ipak sama sa sobom inatim...kao da sam napravila preveliku frku oko nečeg što uopće nije tako frkovito.
Možda sam se konačno razočarala.
Mislim da nije ego u pitanju...barem ne više. Mislim da konačno osjećam, a ne samo znam, da zaslužujem više....samo ne znam zaslužujem li to od tebe ili nekog novog?
Kao da više ništa ne mislim.
Možda sam se konačno razočarala?
petak, 10.09.2010.
Ne znam što mi se događa, postala sam čudna.
Ne želim nikog vidjeti.
Sebična sam.
Večeras sam shvatila koliko sam važnih ljudi zanemarila u svom posjetu ovdje...samo se s bratom družim, a i to zbog činjenice da živimo skupa i da on zna kad me treba pustiti na miru.
Ne ide mi se dolje...nimalo. Uopće.
A znam da moram i da je tim gore što dulje odgađam, jer ovdje ionako već tjednima samo gostujem, i ne sudjelujem.
Valjda se bojim svega što bih dolje mogla zateći.
Zapravo, bojim se da će sve biti isto...
A nisam ni do kraja ovdje, svugdje sam napola, i to je nezdravo.
Nije to samo zbog tebe...mislim da mi kronično fali samoća i ovdje je iskorištavam do maksimuma.
Opet mijenjam dan za noć.
Bezobrazna sam prema svome tijelu. Prema obitelji, prijateljima, prema sebi.
Jedino prema tebi nisam...a ti to možda zaslužuješ više od drugih.
Ma, ne znam. Srećom, dovoljno se poznajem da znam kad sam upala u začarani krug, i imam dovoljno muda da se iz njega iščupam.
A ti?
