uspomene i sitnice
petak, 15.01.2010.
Osjećam vrućinu u tijelu ovih dana...i to onu loše vrste.
Kao groznica, kao nešto što me opominje.
Svaki put kad odeš, želim iskočiti iz kože...jer ne mogu glumiti, ne mogu ne izgovoriti ništa od onog što želim...ne mogu ti izbjegavati pogled, a istovremeno ga na sebi željeti...
Ne ponižavaj me, nemoj ni pokušavati. Da se nisi usudio.
Možda u to ne vjeruješ, možda to čak i ne znaš, ali ja nisam jedna u nizu. I to nije stvar ega, nego gola činjenica. Moja ljubav je iskrena i opipljiva. Zato je se ne mogu ni riješiti.
I nije to ni patos, ni djetinja sanjarija...ja znam voljeti. Sa svim manama i problemima. Čak i kad se ne ponosim tobom, čak i kad me živciraš, volim te. Čak i kad me ne voliš, volim te. Nemoj to pretvarati u nešto trivijalno.
Ne koristi me kao razlog da budeš autodestruktivan, to je zlouporaba.
Mogla bih te hraniti, jačati. Ljubav je tu da gradi, ne da uništava.
Možeš me i dalje crpiti, ja ću odgovorno pristati na to. Smiješ sa mnom biti iskren.
Smiješ mi i reći da odjebem, ako to želiš. Ali nemoj me svoditi na stiske rukom i površne šale. Poštuj me, toliko sam zaslužila.
I ne umišljaj si ništa. Nisi ti, dragi moj, nimalo poseban. Ali si moj, provukla sam te kroz sebe i sad si tu.
To je ono što te razlikuje od drugih - voljen si. To stoji kao pečat na tvome čelu.
Ako bude trebalo, očistit ću se od tebe, s vremenom. Može se i to. Ako bude trebalo...ali, sve u svoje vrijeme...
