uspomene i sitnice
četvrtak, 31.12.2009.
Shvatila sam zašto ljudi ne vole kolodvore. I ne, nije to zbog klišejiziranih rastanaka, ni smrada benzina, niti zbog sumnjive ekipe koja se tamo mota. To je zbog sjećanja koja neminovno naviru na takvim mjestima.
I, ne znam je li to zato što sam tek ustala, pa sam posebno ranjiva, ili je stvar u kafiću "Burke" i sevdalinki koja svira u pozadini, ali po drugi put u mjesec dana, suze su mi navrle na oči.
Sjedila sam za stolom u lijevom kutu terase, u crnim dimijama i plavo-sivoj majici na prugice. Pila kavu s mlijekom i pušila prvu cigaretu kao službeni stanovnik ovog grada. Bilo je samostalnosti u toj cigareti, i puno, puno sreće - ona je označavala početak novog života, koji je bio utoliko slađi jer si u njemu odnedavno bio ti.
Znala sam da više ne pušiš, pa sam na tanjuriću pored šalice čuvala poluprožvakanu žvaku, da je na brzinu ubacim u usta kad te ugledam.
Nije vrijedilo - poslije poljupca si rekao: "Ah, vi pušači!"...ah, taj tvoj humor!
Bio si zgodniji nego što sam te pamtila, što sam ti i rekla. Puno toga sam ja tebi rekla. Možda sam bila previše iskrena.
Najslađi poljubac na svijetu. Gledao si me rastreseno tim svojim očima...Da, oči su ti tada bile plavije. Sad su nekako izblijedjele...ili samo blijedi ta slika u mojim mislima.
Čini mi se da smo se tada samo ljubili i gledali u oči. Upozoravao si me da si maza, pa sam pazila da mi barem jedna ruka bude uvijek negdje u blizini tvoje kože, kože koju sam toliko zavoljela da još i danas ponekad osjetim njen miris u svome krevetu.
Te slike, i mnoge druge, oživljavaju u mom sjećanju, dok kiša pada po mjestu na kojem je ljetos bio taj moj stol.
Iako se moj pametni mozak odmah aktivirao, osjećajući potrebu da izracionalizira suze, jedina suvisla misao koja mi se mota po glavi je: Voljela bih da smo još skupa. Da si me dovezao na stanicu. Da si me pogledao u oči, poljubio. Da znam da ćeš mi beskrajno nedostajati, ali da ću vrlo brzo utažiti žeđ za tobom.
Preboljet ću, da, ali teško mi je nemati te onako kako želim. Ima drugih muškaraca, vidim ih ja, ali jebiga, ne liče na tebe (...ma, ni ti više ne ličiš na Tebe).
A najgore od svega je što mislim da me još voliš. Možda sam bahata...ali ne znam što ti je. Da barem znaš, dragi moj, voljela bih da znaš - stvari su uvijek puno jednostavnije nego što se čine. A ljubav je najjednostavnija od svih.
Također je i najkompliciranija, ali u nekom drugom segmentu...nismo mi još do toga bili došli. Mi smo još bili bili jednostavni, još fascinirani jedno drugim, još privrženi...doduše, mogu govoriti samo u svoje ime.
Ali zbog tebe više no ikad vjerujem da ljubav može biti jednostavna.
Jebem ti, koji kaos od misli.
I eto, autobus me opet vodi kilometrima daleko od tebe, a ovaj put pouzdano znam da mi nećeš slati poruke, niti me dočekati kad se vratim (pitam se kako će mi kolodvor tada izgledati), ali to znanje mi ne pruža smiraj.
Ne još.
A sada, dok otkrivam novu dubinu u svakom jezivom stihu svake jezive ljubavne pjesme koja se može čuti u putničkom autobusu, prisjećam se kako sam jednom mrtva-ozbiljna i s apsolutnom uvjerenošću izgovorila rečenicu:
"Zbog njega sam zavoljela kolodvore".
Zanima me tvoja rečenica.
petak, 25.12.2009.
Bila sam pregruba...
...oprostit ćeš mi. Uostalom, upozorila sam te na to.
Oprostila sam i ja tebi. Ma, i nemam ti što opraštati, samo si bio fer.
Nedostaje mi prijatelj kojeg sam u tebi imala, i mislim da ne želim više bez njega...nema potrebe.
A priznat ću ti još nešto:
osjećam se puno bolje, otkako znam da je Fatma opet na mojoj strani...
(ne budi zbunjen, shvatit ćeš jednog dana)
Vidimo se!
četvrtak, 17.12.2009.
NE
Iako sam te odlučila preboljeti, i iako više ne sanjam naše pomirbe, već raskide, svejedno je činjenica da često mislim na tebe.
NE znam volim li te još.
Zapravo, NE znam koga sam voljela.
Izgleda da čovjek u kojeg sam se zaljubila uopće NE postoji. Ili si ga samo negdje duboko zakopao, NE znam.
Svejedno, to više nije moja briga, jer je prilično očito da se NE vraća. A njega sam voljela, iskreno, jako i suludo. Baš onako kako treba.
Ovog novog NE volim. Mislim, NE poznajem ga, ali nisam sigurna da mi se uopće sviđa.
NEodgovoran je, NEstalan, NEzreo. NE zna ništa o sebi, NE zna što želi.
NE zna brinuti za druge, niti mu je to namjera. NEmiran je, NEsiguran.
NEma hrabrosti uzeti stvari u svoje ruke. NEma cilja, ni polazišta.
NEsnalažljiv, NE zna gdje je. NEmuževan i NEmušt. NEpouzdan,
NEsređen, na momente NEugodan.
NE bih se zaljubila u tog čovjeka. NE bih stigla, od silnih obrambenih mehanizama, uopće doprijeti do njega, i shvatiti koliko imamo zajedničkog.
NE bih ni vidjela da može biti NEzamislivo nježan. Da je NEzasitan i NEpokolebljiv u ljubavi.
Da je NEnaučen na grubost i NEupućen u laž.
NEnaviknut voljeti i biti voljen, možda...ali NEsebično spreman naučiti.
NEpromišljeno iskren, NEproračunat, NEopterećen, NEiskvaren.
NEuništiv i NEustrašiv.
NEsposoban me povrijediti.
NEnesretan.
Ja više NE računam na njega, NE nadam se njegovom povratku, i znam da ću biti dobro. Drago mi je da mogu reći da sam poznavala takvog čovjeka. Da me volio. Ponosim se time, pa i ako je to sve što mi je od tebe ostalo - više je no dovoljno.
To je to, što se mene tiče.
Ali, dragi, ti bi još mogao razmisliti...radi sebe.
Ajde reci iskreno: NE čini li ti se jedan od njih NEšto bolji od drugog?
subota, 12.12.2009.
Europa
Kad te nešto silno muči, dobro je biti zatrpan poslom, ne stigneš puno ni razmišljati.
Ali, pitanje je koliko je zdravo. Vjerujem da će sve to isplivati prije ili poslije.
Bolje poslije.
Nisam zaplakala od onog dana. Trenutno pokušavam zaboraviti da postojiš, to je moj način obrane.
I dosta mi dobro uspijeva, unatoč tome što je ovaj grad premali za potpuni zaborav. Provuče se tvoje ime slučajno kroz nečiju rečenicu, ili te sretnem, krajičkom oka uhvatim tvoj pogled koji me izbjegava, pa se sjetim.
Ali, imam i za to razvijen sistem.
To je da ne osjećam ništa. Ni prema tebi, ni prema sebi, zapravo.
Nisi mi više ni drag, ni duhovit, ni simpatičan, ni lijep...samo me ponekad zasmeta tvoje postojanje tu, u mojoj neposrednoj blizini.
Tako više nisam ni tužna, a ni ljuta.
Potpuna isključenost.
"Ali smogla sam snage da te iščupam iz srca, iz trbuha, iz sjećanja, iz naivnih planova...da sperem i zgulim sve riječi, misli i dodire, i da te zaboravim, da te zaboravim okrutnije no što se zaboravljaju mrtvi.
Morala sam se braniti."
I znam dobro da je to sve jedna velika laž, ali moram od nečega krenuti.
ponedjeljak, 07.12.2009.
Eto...
...uvjerila sam se...
