uspomene i sitnice
utorak, 17.11.2009.
I dalje sam u šoku.
Mrzim taj osjećaj, kad znam da sam odjednom toliko osjetila da je došlo do preopterećenja, i sad više ne osjećam ništa.
Ali nimalo nisam dobro, niti sam u stanju suvislo složiti rečenicu.
To je isključivo njena odluka, njen život, i ja s tim nemam veze, niti me se išta pita, ali u meni je to izazvalo preveliku bujicu emocija...i bojim se da, ako ih ne riješim sada, da ću ih zatrpati negdje i da će mjesecima i godinama pomalo izlaziti van. A to nije fer ni prema meni, ni prema njoj, ni prema tom malom novom životu.
Sanjala sam noćas da čistim neku zgradu koja je odvratno prljava, sa stravičnim naslagama masnoće i pršine po podovima. A ja nemam ni spužve, ni sapunice, ni vode.
I pošalju me po sve to u naš stari stan u Dubravi, gdje smo živjeli prije razvoda.
Kako znakovito.
Naš odnos je neriješen još otad. U stvari, naš odnos nije ni uspostavljen do kraja, a ono malo što postoji, puno je problema i neizgovorenih stvari.
A mene sad nema tamo, nisam uz nju u trenutku kad ona prolazi nešto strašno emotivno.
Bojim se da će i ovaj put ostati sama na isti onaj način na koji je prije bila.
Bojim se da se vezala uz pogrešnog čovjeka.
Bojim se svega, zato što ništa ne mogu promijeniti jer nisam tamo.
I znam da bi mi vjerojatno bilo potpuno isto i da jesam, ali nekako mi u ovakvim situacijama sve još više fali.
Fali mi moj brat, moj najbolji prijatelj.
Fali mi taj osjećaj da mogu razgovarati s nekim tko me dobro poznaje, kome ne moram pričati cijelu priču od stoljeća sedmog, da bi shvatio ovaj konkretan problem. I fali mi to da konačno nešto ispričam i požalim se, a da pritom ne moram ništa saznati o svom sugovorniku. Sebično, znam, al eto.
Svašta mi fali.
Ti mi isto fališ.
Ma ne znam, čudno mi je neko razdoblje...ne da mi se više ni preispitivati...možda je bolje samo čekati da prođe.
