uspomene i sitnice
četvrtak, 04.12.2008.
Neki drugi život
Jako je neobično gledati stare fotografije.
I to ne one poznate stare slike, koje čuvamo doma u albumima i često pregledavamo. One izazivaju lažno sjećanje, mozak već napamet zna koju emociju i koje sjećanje povezuje s kojom slikom.
Ne, fora je kad vam netko uvali gomilu starih fotografija koje niste vidjeli od trenutka kad su nastale.
Nazvala je album "Neki drugi život", i točno je takvog okusa.
Gledam te slike, i mislim...mislim.
Mislim na ljude koje otada nisam vidjela (ajde, ovo je očito).
Mislim na vijeme koje smo provodili skupa (a bilo ga je puno).
Mislim na viceve koje smo pričali, na priče koje smo dijelili, na poklone koje smo davali i primali, na rođendane, na prave prijatelje i one malo manje prave...mislim na one koji su i danas tu.
Ali ono što mi najviše zaokuplja pažnju kad gledam naša lica, je mladost.
Znam da sad nisam stara, ali osjećam se starijom nego što jesam.
Pogotovo kad mi se ovako otvori prozor u prošlost. Isuse, bili smo tako jebeno mladi!
Toliko snage, truda, energije, veselja, elana...gledam to, i cijelo vrijeme u sebi ponavljam - želim danas biti takva!
Ali, to je uvijek dvosjekli mač.
Jer, ono što ja danas percipiram kao odvažnu i snažnu mladost, prožeto je nesigurnošću, nedostatkom samopouzdanja, izgubljenošću, neuspjehom. Ukratko, istim stvarima protiv kojih se i dan danas borim, samo što sam sad već u toj borbi malo uspješnija.
Davno sam rekla da se nikad ne bih vratila ni u jedno prošlo doba, koliko god lijepim ga pamtila, i još uvijek stojim iza toga.
No, osjetila sam tračak tuge kad sam, gledajući fotografije stare samo 5 ili 6 ili 7 godina, vidjela u našim očima sav taj silni potencijal. I nisam mogla da se ne zapitam - što li sam učinila sa svojim, i gdje je sad?
Mogli smo promijeniti svijet.
A možda još uvijek stignemo. Možda sam samo nestrpljiva.
To dolazi s godinama.
