uspomene i sitnice

nedjelja, 23.11.2008.


- "Jesi ti možda nešto na mene ljuta?"
- "Gle, ne mogu sad pričati s tobom, vidjet ćemo se sutra, ajd bok!"

Koliko god to nevjerojatno zvučalo, ja sam bila ova druga.
Pukao mi film, konačno.
3 dana nakon mog pucanja za ručkom, 3 cijela dana moje namrgođene face i otresitih odgovora, ona mene pita jesam li možda, kojim čudom, posve neobjašnjivo, ljuta na NJU??!
Ma odi u 3 pičke materine!

I eto, to je bio domet svađe, i općenito komunikacije, između nas dvije.
Danas potpuni blackout. Ni riječi.
Ni pogleda.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

A osjećaj samoće svakim danom raste.

23.11.2008. u 20:20 • 4 KomentaraPrint#

petak, 21.11.2008.

Moj brat kaže da je započelo čišćenje, i da je to dobro.

A ja se pitam, ako je ovo čišćenje, kako onda izgleda prljanje??!

Ali zapravo, ima smisla ako se usporedi s doslovnim značenjem tih riječi. Evo kako to recimo izgleda u našem kućanstvu.
Dani prolaze, živimo u svom nekom prostoru, užurbano, pod stresom. Jedemo, pijemo, oblačimo se, bacamo prljavu odjeću na pranje, čistu prebacujemo preko stolice. Padne mrvica na pod a mi pomislimo "Ah, jedna mrvica, šta sad". Računi i pošta se nabacuju jedni preko drugih na ormarić. Cipele zbog česte upotrebe više i ne vraćamo u plakar. I tako pet-šest dana. Tek kad dođe vikend, shvatimo da je stan u neredu. I onda ide čišćenje.
E sad, dok su se stvari prljale, život je tekao normalno. Nije bilo pauza, prašina koja se skupljala na TVu nije zadavala bol, i zapravo se na kraju čini da se to sve dogodilo samo od sebe, da nikakav trud nije uložen u stvaranje sveopćeg nereda.
A kad dođe na red čišćenje, eee....tu treba zasukati rukave, tu si treba dati vremena da se sve sagleda. Treba se smočiti dok se pere kupaona, oznojiti dok se peru podovi i namučiti dobro dok se razmisli gdje je kojoj stvari mjesto, koju majicu oprati, a koja je ipak čista, samo malo zgužvana.

Tako nekako je valjda i s našim unutarnjim bićima, dušama, mislima ili kako ih već hoćete zvati. Začas se uprljaju, razbacaju i zapraše, ali tek kad ih počneš pospremati, dolazi muka.
Naravno da je kristalno jasno svakome tko je barem jednom o sebi suvislo razmislio, da bi svaku mrvicu koja padne na pod naših duša trebalo isti čas pokupiti. Ali realno gledano, tko tako živi?

Evo što se meni sad događa:
osjećam se kao potpuni neuspjeh od čovjeka. Ljuta sam na sebe što, u godinama u kojim jesam, nemam ništa za što se mogu uloviti, ništa konkretno što sam napravila i čime se mogu pohvaliti. Istovremeno sam ljuta na "ono nešto" što je upravljalo onim dijelom života nad kojim nisam imala kontrolu. Na ono nešto što je odlučilo da neću upasti na ADU, koliko god sam ja to željela. Činjenica je da, da sam upala, sad bih već iza sebe imala završen faks. A ovako ga nemam. Nemam ništa. I koliko god realno jesam mlada, i još uvijek sve stignem, osjećam se prestarom za novi početak.
Razmatram sada opcije koje su mi trenutno na stolu, i svaka od njih zahtijeva veliku količinu rada i truda, a ja nemam ni snage ni volje da nastavim u bilo kojem smjeru. I zbog toga se osjećam krivom.
Osim tih konkretnih stvari, osjećam da sam zajebala na području međuljudskih odnosa. Ne da mi se, nevjerojatno mi se ne da komunicirati s ljudima. I to s ljudima do kojih mi je najviše stalo.
To je sve skupa povezano i isprepleteno, to mi je jasno, ali sad više nemam pojma odakle je što krenulo, što je uzrok a što posljedica.

Jučer me je taj osjećaj (da sam podbacila, da nisam ni u čemu uspjela) toliko obuzeo da sam briznula u gorki plač između dva zalogaja usred ručka.
Slučaj je htio da sam se s Nikšom porječkala koji sat prije, zbog nekog njegovog razmaženog ispada. I naravno, dijete je pomislilo da je ono krivo.
Do tog trena, moj odnos s njim je bio jedino što moja depresija nije dotakla, a sad se eto i to promijenilo. Nikad neću zaboraviti njegove male, zabrinute i uplakane oči.

"Nana, oprosti što sam ti ono napravio. Puno te volim :*", poruka je koja mi je stigla na mobitel 3 sata kasnije, kad je mali već debelo trebao biti u krevetu, ali očito nije mogao zaspati od muke.
U cijelom labirintu neriješenih odnosa unutar naše obitelji, ja sam povrijedila jedinu malu osobicu koja stvarno ni za što nije kriva. A premlada je da bi to shvatila.
I što njemu sad vrijedi moja govorancija o tome da to nije zbog njega, da sam imala težak dan i zato pukla. Djeca ne shvaćaju riječi, samo osjećaju i zaključuju na temelju onoga što vide. A on je vidio da sam ja beskrajno nesretna, 5 minuta nakon što smo razgovarali o tome kako je on danas bio neposlušan. Naravno da je okrivio sebe.

A u cijeloj toj priči, ona nije inzistirala na tome da joj kažem što je zapravo bilo. Ne znam da li na kraju misli da je to stvarno zbog njega, i zašto se, pobogu, ne pita nije li moja reakcija ipak malo pretjerana. I zašto ne vidi da je opet u lošem braku, ovog puta sa mnom?
Ne znam.

Jedino što u potpunosti razumijem je da je moje samopouzdanje na nuli, i da o sebi trenutno mislim sve najgore.
Moj brat kaže da je započelo čišćenje, i da je to dobro.
Možda je u pravu.
Naposlijetku, i pospremanje stana počinje u onom trenu kad ti se nered zgadi.
A obično, prije nego što pospremiš, još malo razbacaš. Digneš tepihe, mičeš stolove, staviš sve na jednu hrpu pa ponovno slažeš.
Prije nego što pospremiš, nužno je da napraviš još veći nered.
Da, možda je to dobro.

21.11.2008. u 13:16 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 18.11.2008.

Eto, i to sam napravila


Potražila sam stručnu pomoć.
(kako divna i bezizražajna rečenica)
Bila je to jedna od onih naglih odluka za koje jednostavno znaš da su dobre, jer ih nisi previše prevrtao po glavi i uništio analizom. Samo su se dogodile.

E, tako sam ja poslala mail, i otišla na sastanak s tetom koja ipak nešto više zna nego ja.

Prvi susret je prošao u nabrajanju činjenica iz mog života, o kojima je ona napravila opširne bilješke, po kojima će napraviti plan za daljnje susrete.
Ništa se epohalno nije dogodilo, naravno, ne poznajemo se još uopće, ali mislim da će se s vremenom zahuktati i vjerojatno dovesti do nečega.

Cijeli vikend, iščekujući taj ponedjeljak, osjećala sam neku čudnu kombinaciju straha i veselja. Osjećam je još i sad, ali uz to se javlja i silna znatiželja. Užasno me zanima kako će to sve ići, što će se dogoditi...kao da se radi o nekom drugom, a ne o meni.
Mislim da je to dobro.

Između ostalog, pitala me zašto sam došla. Prevalila sam preko usta riječi: NISAM SRETNA.
Ženskica je to samo zapisala na svoj papir (treći po redu) i kimnula glavom.
Super je to izgovoriti, a ne osjetiti s druge strane ni osudu, ni žaljenje, ni čuđenje, čak ni suosjećanje. Samo objektivnu potvrdu toga kao nekog "običnog" problema, jednog u nizu, problema koji će se zasigurno dati riješiti.

I stvarno, vjerujem da hoće. Na kraju krajeva, zato sam i otišla.





18.11.2008. u 12:52 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (2)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (8)
Prosinac 2009 (5)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (4)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (5)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (9)

Komentari da/ne?

Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga.

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se