uspomene i sitnice
utorak, 18.11.2008.
Eto, i to sam napravila
Potražila sam stručnu pomoć.
(kako divna i bezizražajna rečenica)
Bila je to jedna od onih naglih odluka za koje jednostavno znaš da su dobre, jer ih nisi previše prevrtao po glavi i uništio analizom. Samo su se dogodile.
E, tako sam ja poslala mail, i otišla na sastanak s tetom koja ipak nešto više zna nego ja.
Prvi susret je prošao u nabrajanju činjenica iz mog života, o kojima je ona napravila opširne bilješke, po kojima će napraviti plan za daljnje susrete.
Ništa se epohalno nije dogodilo, naravno, ne poznajemo se još uopće, ali mislim da će se s vremenom zahuktati i vjerojatno dovesti do nečega.
Cijeli vikend, iščekujući taj ponedjeljak, osjećala sam neku čudnu kombinaciju straha i veselja. Osjećam je još i sad, ali uz to se javlja i silna znatiželja. Užasno me zanima kako će to sve ići, što će se dogoditi...kao da se radi o nekom drugom, a ne o meni.
Mislim da je to dobro.
Između ostalog, pitala me zašto sam došla. Prevalila sam preko usta riječi: NISAM SRETNA.
Ženskica je to samo zapisala na svoj papir (treći po redu) i kimnula glavom.
Super je to izgovoriti, a ne osjetiti s druge strane ni osudu, ni žaljenje, ni čuđenje, čak ni suosjećanje. Samo objektivnu potvrdu toga kao nekog "običnog" problema, jednog u nizu, problema koji će se zasigurno dati riješiti.
I stvarno, vjerujem da hoće. Na kraju krajeva, zato sam i otišla.
