uspomene i sitnice
ponedjeljak, 20.10.2008.
"Ja više ne vjerujem mami."
Dragi moj, gotovo pa više ne vjerujem ni ja.
Jebeno su čudni putevi (Gospodnji?) koji su nas ovako isprepleli i postavili u ovu životnu kombinaciju. Koliko god su u mnogim stvarima za mene bili dobri, toliko se sada pokazuju lošima.
Nikada nisam imala problem s tim što živim sa sestrom i malim. Na kraju, to je već odavno bio moj život, i nije mi bilo teško preuzeti dio brige za njega jer ga od prvog dana neopisivo volim.
Ali sad je došao trenutak kad shvaćam da sam preuzela previše, i da ga volim previše. Da, i to je moguće.
U situaciji razvoda normalno je da je dijete ljuto, razočarano, da ne razumije i ne slaže se s tom promjenom. Još ako jedan roditelj govori protiv drugoga (svaka čast, zete!), dijete postaje sasvim zbunjeno i ne može se s time nositi. I da, normalno je da tu i tamo ima ispade tuge i bijesa.
Ali sad dolazimo do moje uloge u svemu tome. Ja sam faktor koji sve to skupa čini nenormalnim. Umjesto da se dijete posvađa s roditeljima, ono dolazi meni i priča mi o svojoj tuzi. Prolazi sa mnom ono što bi trebao prolaziti s njima...a vjerujte mi, to je preteško za mene.
Teško je zbog toga što konstantno moram biti politički korektna prema njih dvoje, a zapravo...zapravo, kad ga vidim u tom stanju, mrzim ih oboje jer su ga oni do toga doveli. To je taj dio gdje ja njega previše volim. Želim ga zaštititi od svega; i iako znam da moram raditi u njihovu korist, moj prvi poriv je da mu kažem da zaboravi na njih dvoje i bude sa mnom. Polažem na njega pravo koje nikako ne bih smjela imati, a to je da ga odgajam, i da govorim njoj kako da ga odgaja.
A sve to skupa nije moj život, i ja ne bih trebala tome posvećivati svu svoju energiju. To me toliko muči da utječe na sve moje odnose trenutno, jer od silne muke i straha nisam u stanju ni s kim normalno razgovarati.
Taj dječak je obuzeo svaku moju misao, postao je nešto nerazdvojivo od mene, postao je više moj sin nego njezin, postao je nešto što mi ne bi smio biti. Jer ja ne njega nemam prava, i neminovno je da ću ga jednog dana "izgubiti". Došlo je do toga da si moram stalno ponavlajti u glavi - "Ja nisam njegova majka."
On meni ovako: kako joj više ne vjeruje, kako je voli samo zato što mu je mama, kako je ona njemu lagala, kako ona namjerno bira teži posao da ne mora biti s njim, kako se nikad s njim ne igra, kako ne brine za njega...
I da joj neće ništa reći, jer ne može, ali da mu neće biti žao ako taj problem ne riješe, jer on ionako ne mora s njom biti prijatelj. Jer će njemu stvari u životu biti još samo teže, i on to više ne može podnositi.
Meni se srce slama na to.
Hvala Bogu dragome, i njoj se slomilo. Konačno joj se do te mjere slomilo da ide razgovarati s dječjom psihologinjom, da to nekako razriješe. Valjda će im to donijeti neko poboljšanje.
A ja?
Jedino što znam sasvim pouzdano je da ovo nikako nije zdravo. Ne samo za mene, nego za sve njih. Ja neću s njim ostati vječno, a prije nego odem, on bi s njima trebao stvoriti takvu vrstu povezanosti kakvu ima sa mnom. Jer kad ja odem, kome će se on okrenuti?
Ali, treba skupiti snage i otići, hej! Već se s time polako mirim. Buraz kaže da ova silna tuga koju osjećam dolazi upravo od toga da se lagano, na podvjesnoj razini, opraštam od njega kao svog životnog suputnika. Jer, koliko god ja sebe uvjeravala u suprotno, on to nije.
Pa eto, pozdravljam te, ti mali čovječe bucmastih obraza. Nadam se da znaš da te volim više nego što bih smjela, ali ti nikada nećeš biti moj. I nadam se da će te ovaj osjećaj koji smo dijelili učiniti jačim. Uvijek ću ti biti prijatelj, ali više od toga ne mogu i ne smijem biti.
Volim te više od svijeta, više od neba, više od sebe. Volim te toliko da se upravo zbog toga moram povući, jer znam da je tvoje mjesto uz nju, a njeno uz tebe.
A moje? To ćemo tek saznati.
četvrtak, 02.10.2008.
Saga se nastavlja
Noćas sam pak, u dva navrata i kao dvije različite osobe, bila trudna.
I to u prilično poodmakloj trudnoći, onako s trbuhom i sve.
Prvi put sam bila Nanny Fine (??!), u nekoj elegantnoj haljini kakve samo ona može nositi, i s onom ogromnom kosom. No fora je bila u tome da sam morala iz nekog razloga skrivati trudnoću.
A drugi put sam bila svoja trenerica, čiji dečko ne želi priznati dijete.
Ma čudno.
Trebala bi se, po svemu tome, izroditi kakva nova ideja, ili bilo što novo.
Ali nije baš neka fora što ta trudnoća nijednom nije bila u dobrim okolnostima.
Doduše, možda to samo znači da to "novo" što sam smislila još uvijek skrivam od same sebe. Možda se podsvjesno spremam na neku veliku promjenu, samo je još uvijek nisam osvijestila. Može biti svašta.
Prošlo je skoro mjesec dana od najveće promjene koju sam napravila, i još uvijek se osjećam dobro. Pikne me na momente ova nova sapunica. Predobro znam o čemu pričaju, pa samo u nekom trenutku ulovim svoje obrve kako se polako kreću prema nosu i stvaraju najnamrgođeniji izraz lica ikada.
Da, vjerujem da još nisam do kraja preboljela, i moram prihvatiti činjenicu da možda nikada i neću...ono, baš SKROZ do kraja.
Ali to i dalje ne znači da nisam dobro odlučila.
Čekam da mi riješe tu molbu na faksu, pa da vidimo kako dalje.
Kukavica sam, pa se ne usudim tamo ići sama. Opet sve u zadnji čas, nije baš neka promjena.
A opet, možda sam ja naprosto takva. Da, bilo bi lijepo biti odgovorna, sve obaveze rješavati na vrijeme, imati plan učenja kojeg bi se pridržavala, znati unaprijed točno što ću koji dan raditi i koliko dugo. Sigurno bi bilo praktičnije i efikasnije.
Mislim, svi govore o tome, kao da je to neka univerzalna vrijednost i vrlina kojoj treba težiti. Biti odgovoran i imati plan, to znači biti odrastao i zreo. A što uopće znači "imati plan"?
Gledala sam odrasle koji su živjeli po nekom planu, i mislila da se to uvijek nekako samo od sebe desi, da ću i ja tako živjeti kad za to dođe vrijeme. I evo, sad bi recimo bilo to vrijeme, a ja i dalje živim više-manje kampanjski...i postaje mi sve jasnije da je to stvar odluke, a ne slučaja ili prirode.
Možda sam ja jednostavno takvog karaktera da sve radim neplanski, i možda to zapravo nije ništa loše.
Već se mjesecima pokušavam natjerati da se budim ranije ujutro. Kao, nekakva je ideja da će mi se život naglo posložiti kad se počnem buditi u 8, a ne u 11. Da, možda i hoće kad mi to bude propisano radnim vremenom, ali sad bome neće. Ta tri sata mi ništa neće značiti, kad ću ih ionako provesti ispijajući kavu i pokušavajući doći sebi. Nisam jutarnji tip, i šta sad.
Ali, ljudi tvrde vrlo odgovorno da bih se bolje osjećala kad bih se jutrima ranije ustajala. I zato se ja redovito osjećam krivom sama pred sobom kad se probudim u 11 i shvatim da sam izignorirala budilicu koja je bila namještena u pola9.
A najviše me zanima otkud dolazi ta krivnja. Je li to nametnuto, ili me to stvarno neki moj unutarnji impuls upozorava da sam pretjerala?
Ne znam.
Mislim da je najviše što čovjek može biti iskren prema samome sebi, i dalje si slagati život prema tome. Nema smisla osjećati grižnju savjesti zbog nečega što ti je karakterna osobina.
Dakle: da, opet sve radim u zadnji čas. Ali što se tu može, takva sam kakva sam.
Je suis faite comme ça.
Que voulez-vous de plus,
Que voulez-vous de moi?
Hm. Možda.
srijeda, 01.10.2008.
Snovi 2
Uf, ovaj od sinoć je bio prebogat doživljajima, ne mogu ga ni početi prepričavati...
Hvala Sale na dobrom društvu, a Eke isprika što nisam stigla na tvoju izložbu old school otvorenih cipela...zapila s Vitezom, znaš kako je.
Haha, kakav vašar!!
